24 P-1180/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Alenki Skubic, u pravnoj stvari tužitelja BR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marku Petkoviću-Peki, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Šibeniku pod brojem Su-616/25, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 2. rujna 2026. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, po objavi odluke dana 15. rujna 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da u roku od 15 dana tužiteljici BR, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.317,02 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 0,62 Eura od 29. veljače 2008.

- na iznos od 3,43 Eura od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 12,06 Eura od 31. listopada 2008.

- na iznos od 2,99 Eura od 30. studenog 2008.

- na iznos od 14,52 Eura od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 16,30 Eura od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 17,10 Eura od 28. veljače 2009.

- na iznos od 14,89 Eura od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 15,31 Eura od 30. travnja 2019.

- na iznos od 11,93 Eura od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 9,45 Eura od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 10,11 Eura od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 11,42 Eura od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 11,31 Eura od 30. rujna 2009.

- na iznos od 9,98 Eura od 31. listopada 2009.

- na iznos od 12,47 Eura od 30. studenog 2009.

- na iznos od 14,46 Eura od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 17,30 Eura od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 16,65 Eura od 28. veljače 2010.

- na iznos od 20,49 Eura od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 19,76 Eura od 30. travnja 2010.

- na iznos od 21,19 Eura od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 21,19 Eura od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 33,50 Eura od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 30,28 Eura od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 38,71 Eura od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 36,03 Eura od 30. rujna 2010.

- na iznos od 31,73 Eura od 31. listopada 2010.

- na iznos od 40,81 Eura od 30. studenog 2010.

- na iznos od 52,36 Eura od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 44,18 Eura od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 47,05 Eura od 28. veljače 2011.

- na iznos od 43,40 Eura od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 44,05 Eura od 30. travnja 2011.

- na iznos od 59,54 Eura od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 61,05 Eura od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 2.290,61 Eura od 18. srpnja 2011.

pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu br. 168-50-4056448, sklopljenog između tužitelja i tuženika od 25. travnja 2007., sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu koja nosi naziv ''NAKNADA'', a koja glasi:

''3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. ''

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici, iznos 388,07 eura na ime jednokratne ulazne naknade, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2007. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Odbija se prigovor prijeboja tuženika kao neosnovan

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.492,88 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 15. rujna 2026. pa do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1.Tužiteljica navodi da je kao korisnik kredita - potrošač dana 23. travnja 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 168-50-4056448 s Raiffeisen Bank, Austria d.d.

OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb.

1.1.Tužiteljici da je odobren i isplaćen kredit u iznosu 19.664,97 CHF, kunske protuvrijednosti obračunato po kupovnom tečaju Kreditora ( Banke) na dan korištenja.

1.2. Navedeni ugovor da je sklopljen uz rok otplate 84 mjeseca, 84 rate/anuiteta, u iznosu 279.79 CHF

1.3. Tuženik da je u standardiziranom ugovoru u članku 1. utvrdio iznos i valutu kredita.

1.4. Tuženik da je povrijedio potrošačko pravo tužitelja tako što je u Ugovoru o kreditu u čl. 7. propisao da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. (valutna klauzula).

1.5. Tužiteljica da je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatila tuženiku.

1.6. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe odnose se na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi.

1.7. Tužiteljica prije svega ukazuje sudu da je presudom poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

1.8. Također se u citiranoj presudi navodi da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

1.9. Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.10. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti nastaje kad nastanu razlozi ništetnosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog svog početka, od kad je ugovorena.

1.11. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.12. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak da je poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

1.13. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka da se na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1.14. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

1.15. Odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

1.16. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.

1.17. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.

1.18. Tužiteljica ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepoteban, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka).

1.19. Slijedom svega navedenog tuženik da je dužan tužiteljici vratiti iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi, a imajući u vidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima.

1.20. U ugovoru o kreditu s o kreditu broj: 168-50-4056448, člankom 3. je propisano plaćanje naknade- 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

1.21. Tužiteljica smatra da je predmetna odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, jer je unaprijed formulirana u tipskom ugovoru, a tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Kredit da je isplaćen tužiteljici 30. travnja 2007., te je tada tuženik i naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.927,19 kn/ 388.067 eura

1.22. Obzirom da je predmetna ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a, tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, isplatu iznosa od 2.927,19 kn , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2007. pa do isplate.

1.23. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je uredila točku I. tužbenog zahtjeva na način da od tuženika potražuje 3.317,02 Eura sa zateznim kamatama koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos do isplate.

2. U odgovoru na tužbu u odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope, tuženik navodi kako je nesporno da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.1. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa da je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva.

2.2. Tužiteljica da nije obrazložila koliko bi prema njenom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.

2.3. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

2.4. Odredba o promjenjivosti kamatne stope da je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara, te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu, već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

2.5. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime eventualno ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

2.6. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik navodi kako tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

2.7. Tuženik navodi kako je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

2.8. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF.

2.9. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

2.10. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica da je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

2.11. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.12. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.13. U odnosu na navode tužiteljice da su odredbe koje se odnose na jednokratnu ulaznu naknadu trošak upisa prijenosa prava na vozilu ništetne, tuženik navodi da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: "Naknada za obradu kredita:

3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“.

2.14. Dakle, odredba čl. 3. predmetnog ugovora da je jasna, lako uočljiva i razumljiva.

2.15. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade da predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

2.16. Tuženik se protivi tvrdnjama tužiteljice da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužiteljica je potpisom Ugovora pristala na sve odredbe i uvjete Ugovora.

2.17. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorenih, odnosno naplaćenih naknada.

2.18. Tužiteljica da neutemeljeno ističe da su ugovorene odredbe nepoštene i nedopuštene, a kao takve i ništetne i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

2.19. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, kao i javni bilježnik prilikom solemnizacije, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.20. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.21. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat eventualno plaćene naknade.

2.22. Nadalje, tuženik navodi da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.23. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu i naknade, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.24. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2.25. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu.

2.26. Tužiteljica da nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

2.27. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

2.28. Tužiteljica da se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

2.29. Tužiteljica da ne može smatrati da je osnova njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica da nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.30. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja svih iznosa negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi, predlaže da vještak u nalazu i mišljenju prikaže negativnu tečajnu i kamatnu razliku, slijedom čega se obvezuje prigovor radi prebijanja odrediti u točnom iznosu nakon provedenog vještačenja.

2.31. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 168-50-4056448 od 23. travnja 2007., Nalaza i mišljenja vještaka JR od 16. travnja 2026., dopune financijskog vještačenja od 26. travnja 2026, očitovanja vještaka JR od 11. srpnja 2026., čitanjem iskaza tužiteljice.

4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka .

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od veljače 2008. godine do srpnja 2011. godine.

7. U svom iskazu pred sudom na ročištu glavne rasprave dana 26. svibnja 2026. tužiteljica BR navodi kako joj je radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe, trebao kredit, a kako je auto kuća "Kong" uputila radi kupnje auta "Ford Fieste" u RBA radi kredita, u banci su joj samo dali na potpisivanje taj kredit, uopće nije postojala mogućnost nikakvog pregovaranja oko odredbi ugovora, to da je već bio gotov obrazac ugovora kojeg sam je imala potpisati. Radilo se o kreditu u CHF, 2007. je ugovor potpisala, sredstvima iz ugovora kupila auto, redovno plaćala mjesečne rate dok nisu počele mjesečne rate "divljati", tada se događalo da je znala neku mjesečnu ratu preskočiti, a onda slijedeći mjesec bi platila dvostruko, jer je morala to nadoknaditi. U početku je mjesečna rata bila kako je i ugovoreno, a nakon nekoliko godina rata da se povećala skoro dvostruko, zbog toga da je uzela kredit u drugoj banci i predmetni kredit prijevremeno otplatila. Tužiteljica navodi kako u vrijeme uzimanja kredita nije imala na sebi nikakav obrt niti udio u nekom trgovačkom društvu, a ni poslije. 2007. godine da je bila zaposlenica u "Slobodnoj Dalmaciji", novinarka do odlaska u mirovinu krajem 2025. godine. Ugovor da jeste pročitala, ali da ona nije ekonomski stručnjak, da nije postojala neka odredba ugovora niti očekivanja da bi tečaj CHF tako naglo rastao što da je uzrokovalo znatno veću mjesečnu ratu od one početne mjesečne rate. Laički da je razumjela pojmove valutna klauzula i ulazna naknada, ali da nije postojala mogućnost uzimanja kredita u drugoj valuti, niti mogućnost pregovaranja oko odredbi ugovora.

8. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe, za kupnju motornog vozila marke Ford. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor da je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

9. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odnosno presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj je zauzeto stajalište da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara, te da zastarni rok počinje ispočetka danom donošenja pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi, konkretno donošenjem pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi od dana 14. lipnja 2018. godine u odnosu na preplatu po osnovi valutne klauzule.). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 14 lipnja 2018. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO- a. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

10. U ovom postupku je utvrđeno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu Broj:

168-50-4056448, dana 23. travnja 2007. godine, kojim je tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.664,97 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Kreditora- banke na dan korištenja kredita. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 5,20 % godišnje. Rok otplate kredita iznosi 84 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima od 279,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora, važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Prema otplatnom planu dospijeće prvog anuiteta je dana 31. svibnja 2007. godine. Odobreni kredit u iznosu od 19.664,97 CHF isplaćen je dana 27. travnja 2007. godine po primijenjenom tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,52 HRK.

11. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

12. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Važno je za istaći kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

15. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

16. . Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. U ovom postupku je utvrđeno da je od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice.

18. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

19. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom predmetu.

20. Sukladno članku 502.c. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli.

21. Radi utvrđivanja i izračuna razlike anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke JR dipl. oec.

22. Na osnovu pregledane i proučene dokumentacije iz sudskog spisa vještak JR je u Tablici broj 1. (list 66-67 spisa) prikazala izračun razlike anuiteta uslijed primjene valutne klauzule u kunama u odnosu na tečaj CHf po početnom otplatnom planu tijekom otplatnog razdoblja.

23. Vještak JR navodi kako je iz izračuna prikazanog u Tablici br. 1 utvrđena razlika:

- više obračunatih iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja u ukupnom iznosu od 23.315,01 HRK/3.094,43 EUR za cijelo vrijeme otplate kredita ( u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike).

23.1. U dopuni financijskog vještačenja od 26. travnja 2026. vještak JR navodi da Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 1 (list 75-76 spisa) utvrđena je razlika:

- više obračunatih iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja u ukupnom iznosu od 23.315,01 HRK/3.094,43 EUR za cijelo vrijeme otplate kredita ( u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike), odnosno ako prikažemo samo pozitivne razlike više obračunati anuiteti iznose 3.317,02 eur, dok negativne razlike anuiteta iznose -42,59 eur.

24. Tužiteljica nije imala primjedbe na financijsko vještačenje, već je podneskom od 21. svibnja 2026., a sukladno financijskom vještačenju uredila točku 1. tužbenog zahtjeva na način da od tuženika potražuje iznos od 3.317,02 Eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana svake izvršene uplate.

25. Tuženik se nije složio sa ovakvim izračunom vještaka, sve obzirom je osnova tražbine tužitelja valutna klauzula CHF, ne i promjenjiva kamatna stopa, te predlažio pozvati vještaka na očitovanje koji se dio od utvrđenog iznosa odnosi na razlike nastale povećanjem kamatne stope, a koji dio na čistu tečajnu razliku.

26. U očitovanje na primjedbe tuženika na dopunu financijskog vještačenja, vještak JR navodi kako je dopuna financijskog vještačenja izrađena sukladno zadatku određenom rješenjem suda, kojim je naložen izračun razlike anuiteta prema valutnoj klauzuli. Kod izrade izračuna da je korišten početni ugovoreni otplatni plan, odnosno ugovoreni anuitet u iznosu od 279,79 CHF, koji proizlazi iz Ugovora o kreditu i početnog otplatnog plana izrađenog prilikom sklapanja ugovora. Za potrebe izračuna svaki pojedini ugovoreni anuitet izražen u CHF da je preračunat u kune primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita, te uspoređen s kunskom protuvrijednošću istog anuiteta obračunatom prema tečaju CHF koji je bio važeći na pojedini dan dospijeća. Razlika između tako dobivenih vrijednosti predstavlja isključivo razliku nastalu primjenom različitog tečaja CHF.

26.1. U izračunu da nisu vršeni obračuni promjena kamatne stope niti je analiziran njihov utjecaj na visinu pojedinih anuiteta. Kamatna stopa od 5,20 % navedena je isključivo kao podatak iz početnog otplatnog plana temeljem kojeg je utvrđen početni ugovoreni anuitet. Navedena kamatna stopa nije korištena za obračun kamata tijekom cijelog razdoblja otplate niti je pretpostavljena njezina nepromjenjivost tijekom trajanja kredita.

26.2. Vještak JR navodi kako je točno da promjena kamatne stope utječe na visinu anuiteta, te na odnos otplate glavnice i kamata, međutim takav izračun da nije bio predmet zadatka određenog rješenjem suda niti je bio obuhvaćen financijskim vještačenjem.

26.3. Ukoliko bi se u predmetni izračun uključile sve promjene ugovorene kamatne stope tijekom trajanja kredita, dobiveni rezultat predstavljao bi zajednički učinak promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, pri čemu više ne bi bilo moguće iskazati razliku koja proizlazi isključivo iz primjene valutne klauzule.

26.4. Iz tog razloga da je u financijskom vještačenju primijenjena metoda usporedbe istog ugovorenog anuiteta izraženog u CHF uz primjenu početnog tečaja na dan korištenja kredita i stvarno primijenjenih tečajeva na dane dospijeća pojedinih anuiteta, čime je izoliran isključivo utjecaj promjene tečaja CHF na kunsku protuvrijednost ugovorenih anuiteta.

26.5. Slijedom navedenog, vještak ostaje kod nalaza i mišljenja iz dopune financijskog vještačenja.

27. U odnosu na očitovanje vještaka JR, tuženik navodi kako u vještačenju nije prikazana analiza utjecaja promjene kamatne stope, tako i ukupno izračunati iznos u sebi sadrži i iznose koji se odnose na povišenje anuiteta nastale promjenom kamatne stope, a isplatu kojih iznosa tužitelj nije potraživao tužbom. Stoga da tuženik ustraje kod svih prigovora koje je istaknuo, te ukazuje da tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine s osnova koji je istaknuo u tužbi (valutna klauzula), jer se u izračunu vještaka nalaze i iznosi s osnova promjenjive kamatne stope, a za koje je 2019. godine nastupila zastara u smislu podnošenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

28. Slijedom svega navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

29. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka JR, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja. Vještak je temeljito i stručno prikazao razlike i omogućio precizno i nedvojbeno utvrđivanje pretplate koja je nastala uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

30. Naime, iz podneska tužiteljice od 21. svibnja 2026. godine, a kojim je podneskom tužiteljica uredila tužbeni zahtjev sukladno rezultatima financijskog vještačenja, je razvidno da tužiteljica potražuje samo iznos od 3.317,02 Eura, a koji predstavlja upravo i isključivo preplaćeni iznos sa osnova ništetne odredbe o valutnoj kaluzuli.

31. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ove iznose zajedno s zateznom kamatom. Tuženik je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja, budući da je navedene iznose stekao temeljem nepoštene ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29.st.2. ZOO-a.

32. Suviše, valja istaći da je pravomoćnom presudom ovog suda broj P- 1451/2019 od 1. listopada 2024 naloženo tuženiku da tužiteljici s osnove preplate zbog promjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 168-50-4056448, isplati iznos od 740,16 Eura s zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos od studenog 2007. do srpnja 2011. godine.

33. Sud prihvaća tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu jer je ista u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 296. i čl. 297. Zakona o obveznim odnosima).

33.1. Naime, banka je navedenu naknadu ugovorila u fiksnom postotku (3,30% od iznosa kredita) bez navođenja strukture i naravi troškova koji time nastaju. Potrošaču u trenutku sklapanja ugovora nisu predočeni jasni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao utvrditi koja se stvarna usluga plaća.

33.2. Prema pravnom shvaćanju Suda EU (u predmetu UR, C-621/17 i C-224/19) i Vrhovnog suda RH, banka je dužna dokazati da je naknada za obradu kredita odgovarala stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovim. Tijekom postupka banka nije predočila dokaze niti specifikaciju iz koje bi proizlazilo da su troškovi obrade i upisa vlasništva iznosili upravo ugovorenih 3,30%, odnosno 388,07 Eura. Spajanje administrativne naknade i troška upisa prijenosa vlasništva nad vozilom u jedinstveni postotak dodatno onemogućava potrošača da provjeri je li dio iznosa uplaćen nadležnom tijelu (MUP-u, tijelu upisa) u stvarnom iznosu javnih davanja ili je riječ o neosnovanoj naplati.

33.3. Prema članku 322. i članku 1111. ZOO-a kada je pojedina odredba ugovora ništetna, nastupa obveza restitucije , tj. vraćanja onoga što je stjecatelj primio bez pravne osnove.

33.4. S obzirom na to da je odredba članka 3. ništetna od samog početka (ex tunc) banka je navedeni iznos od 388,07 Eura naplatila bez valjane pravne osnove prilikom prve isplate / korištenja kredita, stoga je banka dužna tužiteljici vratiti naplaćeni iznos od 388,07 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana kada je banka izvršila naplatu, odnosno zadržala taj iznos (dan prvog korištenja kredita), odnosno prema zahtjevu tužiteljice od dana 30. travnja 2007. godine pa do konačne isplate, jer se banka kao profesionalna financijska institucija u ovakvim slučajevima smatra nesavjesnim stjecateljem (čl. 1115. ZOO-a).

34. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u izreci pod I., II. I III.

35. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja navodeći da će točan iznos protutražbine specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja. Međutim, tuženik do zaključenja glavne rasprave nije specificirao niti uredio visinu tražbine koju stavlja u prebijanje prema tužiteljici, sud je navedeni prigovor odbio kao neosnovan. Naime, čak i pod pretpostavkom da je tuženik određeno i pravodobno uredio visinu svoje protutražbine po osnovi tečajnih i kamatnih razlika, valja istaći da je takva protutražbina neosnovana, a ujedno i zastarjela jer tuženik u ovom poslovnom odnosu nije potrošač i ne može koristiti blagodati potrošača vezano uz prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe, kao što ima pravo tužiteljica kao potrošač.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), imajući u vidu da je sud vodio računa o tome da se prilikom odmjeravanja troškova parničnog postupka uzima u obzir i uspjeh u pogledu dokazivanja u vezi osnove tužbenog zahtjeva, pa stoga budući da je tužiteljica uspjela u cijelosti u vezi tužbenog zahtjeva, tužiteljici da pripadaju parnični troškovi u cijelosti.

37. Tužiteljici je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 18. veljače 2026., 26. svibnja 2026. i 2. rujna 2026. godine u iznosu od 200,00 Eura za svako prema Tbr.9.t.1., za zastupanje na ročištu dana 7. srpnja 2026. u iznosu od 50,00 Eura prema Tbr. 7.t.3., zazastupanje na ročištu objave odluke dana 15. rujna 2026. u iznosu od 100,00 Eura prema Tbr. 7. t. 3., za sastav podneska od 21. svibnja 2026., 14. kolovoza 2026. i 1. rujna 2026. u iznosu od 200,00 Eura za svako prema Tbr. 8.t.1.,Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,88 Eura, tako da trošak tužiteljice iznosi 1.792,88 Eura, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 700,00 Eura jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 2.492,88 Eura.

38. Tužiteljici nije priznat trošak sudskih pristojbi na presudu budući je tužiteljica oslobođena plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" broj 51/2023).

Šibenik, 15. rujna 2026.

Sudac:

Alenka Skubic

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika