REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-367/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužiteljice NS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupane po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 2. rujna 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika Hrvoja Betlacha, odvjetnika iz Slavonskog Broda i zamjenika punomoćnika tuženika PS, odvjetničkog vježbenika i rasprave održane 15. rujna 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je članak 1. Ugovora o kreditu br. 9367133379 između tužiteljice NS iz [adresa] kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50 kao Banke, kojim je ugovorena obveza tužiteljice platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 3,00% od iznosa kredita označenog pod (A) koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta, ništetna.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 tužiteljici NS, [adresa], platiti novčani iznos od 159,27 eura sa zateznom kamatom koja teče od 16. travnja 2005. računajući. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 . srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je članak 4. St.2. Ugovora o kreditu br. 9367133379 između tužiteljice NS iz [adresa] kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 kao Banke, kojim je ugovoreno da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke, ništetna.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 tužiteljici NS iz [adresa] Slavonski Brod platiti novčani iznos od 34,21 eura sa zateznom kamatom koja teče od 3. ožujka 2007. računajući do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 platiti tužiteljici NS iz [adresa], troškove parničnog postupka 231,55 eura sa zateznom kamatom koja teče od 15. rujna 2026 do isplate po stopi zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužiteljica NS iz [adresa] sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 905,00 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom 15. travnja 2005. potpisala Ugovor o brzom gotovinskom kreditu br. 9367133379. Člankom 1 tuženik je odobrio korisniku kredita kredit u iznosu od 40.000,00 kn, a korisnik se obvezao vratiti iznos kredita uvećan za kamatu po fiksnoj kamatnoj stopi u iznosu od 11,980% koji je korisnik bio dužan otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u visini od 1.316,54,00 kn u 36 anuiteta. Ugovoreno je da se korisnik kredita, tužiteljica, obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,00%, odnosno 1.200,00 kn od iznosa kredita koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta. Na dan 15. travnja 2005., srednji tečaj eura prema hrvatskoj kuni iznosio je 7,36200 HRK, dakle tužiteljica je platila 162,99 eura. Kao što je razvidno iz Ugovora o kreditu ulazna naknada unaprijed je formulirana u ugovoru, a tužiteljica na nju i na njezinu visinu nije mogla imati utjecaj. Tuženik s tužiteljicom u odnosu na navedeni članak nije pregovarao, niti joj je pružio mogućnost bilo kakvih pregovora. Iz navedenog članka 1. Ugovora o kreditu nije razvidno od čega se sastoji ulazna naknada i koje je to troškove tuženik imao. Evidentno je da takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelj ice. Činjenično, u stvarnosti tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će način biti obračunata ulazna naknada i kolika će ona biti. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Osim toga i plaćanja naknade za obradu kredita, tužiteljica je platila i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Člankom 4 st.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenim aktima Banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju, Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke. Tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit 2. ožujka 2007. i platila naknadu za zatvaranje kredita u iznosu od 257,78 kn . Srednji tečaj Hrvatske narodne banke (HNB) za euro na dan 2. ožujka 2007. iznosio je: 1 EUR = 7,3385 HRK, dakle tužiteljica je platila naknadu za zatvaranje kredita od 35,12 eura. Kao što je razvidno iz Ugovora o kreditu izlazna naknada unaprijed je formulirana u ugovoru, a tužiteljica na nju i na njezinu visinu nije mogao imati, niti je imao ikakav utjecaj. Evidentno je da takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U vrijeme ugovaranja čak se nije utvrdila niti visina te naknade, zbog čega je ona i neodrediva, a prilikom ugovaranja tužiteljica nije mogla niti pretpostaviti kolika će ona biti. Činjenično, u stvarnosti tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će način biti obračunata izlazna naknada i kolika će ona biti. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan iznos izlazne naknade kojeg dužnik ima vratiti banci. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zbog svega navedenog, tužitelja predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani. Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Radi se o sporu za isplatu iznosa od 162,99 EUR te 35,12 EUR, a tužitelj u tužbi označava VPS u iznosu od 1.525,34 EUR. Presudom VSRH posl.br. Rev 374/2013-3 od 06.12.2017. pojašnjeno je da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu u slučaju kada on treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Dakle, VPS se u konkretnom slučaju ne utvrđuje prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva (niti zbrajanjem vrijednosti deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva), već prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva. Ovakvo stajalište dodatno potvrđuje i brojna sudska praksa primjerice presuda ŽS Varaždin posl.br. Gž 1608/2016 od 10.11.2017.,Odluke VSRH Rev 374/2013-3, VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005., Revr 475/08-2 od 27.10.2008. Slijedom navedenog, vrijednost predmeta spora u ovom postupku je zbroj iznosa od 162,99 EUR te 35,12 EUR, odnosno 198,11 EUR. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva je u zastari, a posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C/2024/3564 od 25.04.2024. (GP i BG protiv Santander SA), prema kojoj je taj Sud, između ostalog, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pi tanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9367133379 izrijekom je bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama i to prvenstveno odredbama koje uređuju poslove kreditiranja. a) Zakon o zaštiti potrošača (nadalje u tekstu: „ZZP“) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je pretpostavke valjanosti ugovora o potrošačkom zajmu, pa je tako odredbama članaka 56., 59., 61. ZZP izrijekom propisano da se ugovorom o potrošačkom zajmu zajmodavac obvezuje potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, da takav ugovor mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, a poglavito među ostalim i odredbu o ukupnom trošku zajma, a da su ukupni troškovi zajma svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Nadalje, i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknade u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Odredbama članka 3. Pravilnika propisano je cit.: „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Nadalje, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (nadalje u tekstu: „ZPK“) uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje-stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu). I Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Dakle ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Iz svega navedenog razvidno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, Kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da je intencija zakonodavca, kako je to vidljivo iz trenutno važećeg zakonodavstva, da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika. b) Predmetna naknada za prijevremeni povrat kredita utvrđena u skladu s aktima tuženika predstavlja slobodno ugovorenu naknadu koju su stranke ugovorile kao posljedicu prijevremenog povrata kredita. Odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima regulirani su raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka. Odredbe članka 1024. ZOO-a ustanovljuju dva prava korisnika kredita: pravo na jednostrani raskid ugovora prije no što mu banka stavi na raspolaganje ugovorenu svotu kredita (stavak 1.) i pravo vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje (stavak 2.) i 4.). Odredbe članka 1021. ZOO-a propisuju da se ugovorom o kreditu ugovaraju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Odredbe članka 2. ZOO-a daju ugovornim stranama pravo da slobodno uređuju svoje ugovorne odnose. Tako su ugovorne strane slobodno ugovorile da je korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan kreditoru, ovdje tuženiku u slučaju prijevremenog povrata kredita platiti naknadu u skladu s javno objavljenim općim aktima tuženika. Riječ je dakle o slobodno ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a ne o obračunatoj kamati. Naknada je obračunata na način kako je i ugovorena - sukladno javno objavljenim općim aktima tuženika. Tuženik je potvrdio da je upoznat sa svim aktima kreditora, ovdje tuženika, (među ostalim i aktom tuženika koji regulira naknadu za prijevremenu otplatu) te je pristao na njihovu primjenu. Navedeno stajalište u pravno i činjenično istovjetnim postupcima potvrđuje i brojna sudska praksa primjerice presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 26.04.2022. posl.br. Pž-4595/2021 cit.: „Dakle, prema odredbi članka 1022. stavka 2. ZOO-a ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita pa sukladno toj odredbi kao i odredbi članka 2. ZOO-a (sloboda uređivanja obveznih odnosa), naknada za prijevremeni povrat kredita predstavlja ugovornu naknadu koju su stranke slobodne ugovoriti kao posljedicu prijevremenog povrata kredita.“ Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i u presudi od dana 07.09.2022. posl.br. Pž-4105/2021 cit.: „S obzirom na narav sporne tražbine koja predstavlja ugovorenu naknadu koju korisnik kredita plaća davatelju kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, valja krenuti od odredbe čl. 1024. ZOO-a kojom je propisana mogućnost korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, uz određene uvjete. On je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.). U takvom slučaju, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Dakle, tom zakonskom odredbom nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade niti ima mjesta zaključku da bi takva ugovorna odredba bila protivna prisilnom propisu, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva, odnosno javnom poretku. Naprotiv, njome su stranke uredile tužiteljevo zakonito pravo i mogućnost na prijevremeni povrat kredita, koje je u ovom slučaju tužitelj iskoristio.“ Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 26.04.2022. posl.br. Pž-4595/2021; Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbama članka 1. i 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. Službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju je jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita, kao i odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, i jednostavnim čitanjem predmetnih ugovornih odredbi može se shvatiti koje protučinidbe se plaćaju (jasno iz samog naziva) te koji je njihov ekonomski doseg (svaki prosječan potrošač sposoban je izračunati postotak od ukupnog iznosa kredita). Uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora, ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva te naknada za prijevremenu otplatu, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koje je troškove platio tim iznosom. Iz svega navedenog proizlazi da su predmetne odredbe jasne, uočljive i razumljive i da su omogućavale tužitelju da precizno odredi njihove ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da su odredbe transparentne pa nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Također i brojne pravomoćne presude sudova u Republici Hrvatskoj u pravno i činjenično istovjetnim postupcima utvrđuju da su „odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a.“ Navedeno stajalište i u pravomoćnim presudama: Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 35 Gž- 633/19-2 od 14. siječnja 2020. god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P - 3325/17 od 09. studenog 2018. god., Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4583/2018-2 od 03. rujna 2019. god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P- 3326/2017-8 od 17. svibnja 2018. godine, Presuda Općinskog suda u Splitu posl . br. P-3322/17 od 26. ožujka 2021. godine. I iz Presude Suda EU C -621/17 proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Dakle, sukladno citiranoj presudi nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se predmetne odredbe članka 1. i 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu imale smatrati nepoštenima odnosno ništetnima. a) Prvenstveno se pojašnjava kako predmetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna i to iz razloga kako slijedi. Sukladno odredbama mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača: „(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ a) Nejasno je u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ako je ugovaranje naknade bilo je izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao odnosno istu je svojom voljom ugovorio, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. b) Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora). Navedeno potvrđuje i Sud EU u Presudi od **.**.2013., N, C-415/11 kojom je pojašnjeno da pojam „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača, u smislu članka 3. stavka 1. Direk tive 93/13, treba ocijeniti na temelju analize nacionalnih pravila primjenjivih u slučaju nepostojanja sporazuma između stranaka kako bi se moglo ocijeniti stavlja li ugovor, i ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Također, Sud EU i u Presudi od 16.01.2014., Constructora Principado, C-226/12 pojašnjava da da je na sudu koji je uputio zahtjev da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora (izreka). U ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade, tužitelj je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za tu naknadu (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknada je određena fiksno i nepromjenjivo. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a ista naknada ugovorena je sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 3,00% od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora. b) Kako je ad Vb) već pojašnjeno, naknada za prijevremenu otplatu ugovorena je sukladno odredbama ZOO kao uvjet vraćanja kredita sukladno odredbi članka 1021. istog zakona a u vezi s odredbom članka 2. koja daje ugovornim stranama pravo da slobodno uređuju svoje ugovorne odnose. Pogrešno tužitelj navodi i da je predmetna naknada neodređena, budući da je jasno naznačeno da je ista utvrđena predmetnim aktom tuženika, a s kojim je tužitelj bio upoznat, što je potvrdio svojim potpisom (uz to, isti akti su i javno objavljeni). Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen 15. travnja 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kako kreditora na iznos od 40.000,00 kn i da je u čl. 1. Ugovora navedeno da je korisnik kredita u obvezi platiti 3 % jednokratne naknade od iznosa kredita koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta a u čl. 4.st.2. je navedeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično i u tom slučaju korisnik kredita je dužan platiti naknadu (str. 7 spisa). iz dopisa tuženika od 2. ožujka 2007. je vidljivo da je naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosila 34,21 eura / 257,78 kn (str. 11 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

3.1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je zaključila Ugovor o kreditu s tuženikom na iznos od 40.000,00 kn. U svezi naknada koje su naplaćene, nije joj ništa objašnjeno, kredit je iskorišten za adaptaciju obiteljske kuće, kredit je isplaćen. Osobno je plaćala sve rate kredita. Nije mogla utjecati ni na kakve odredbe Ugovora. Pristala je na odredbe takvog Ugovora, trebao joj je novac za adaptaciju kuće. Ništa joj posebno nije bilo nejasno, bilo joj je bitno koji iznos kredita može dobiti i na koji rok otplate. Nje imala otvoren obrt u vrijeme zaključenja Ugovora. Nije bila vlasnica OPG-a u vrijeme potpisivanja Ugovora, kao niti nitko iz njene obitelji, nije imao obrt niti je bio vlasnik OPG-a, nije detaljno pročitala Ugovor prije potpisivanja, bio joj je bitan iznos i vrijeme otplate. Ne sjeća se je li kredit otplatila prijevremeno.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o brzom gotovinskom kreditu zaključili 15. travnja 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kako kreditora na iznos od 5.308,91 eura / 40.000,00 kn

- je u čl. 1. Ugovora navedeno da je korisnik kredita u obvezi platiti 3 % jednokratne naknade od iznosa kredita koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta

- je u čl. 4.st.2. je navedeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično i u tom slučaju korisnik kredita je dužan platiti naknadu,

- je 2. ožujka 2007. naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosila 34,21 eura / 257,78 kn (prilikom preračunavanja koristi se fiksni tečaj konverzije, koji iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR, a koji je utvrdilo Vijeće Europske unije , a od 1. 1. 2023. primjenjuje se kao fiksni tečaj po kojem se kuna zamjenjuje eurom),

- je tužiteljica potrošač koja je kredit iskoristila za adaptaciju obiteljske kuće koju koristi za obiteljske, a ne za poslovne potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužiteljice kojoj je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz iste logičan i uvjerljiv,

- je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da nije imala mogućnosti pregovaranja u svezi navedene odredbe Ugovora o kreditu i da joj nije nitko nije objasnio na što će se na što će banka potrošiti novčana sredstva koja dobije naplatom obrade kredita, a sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice jer je iskaz iste logičan uvjerljiv.

6. Na ročištu održanom kod ovog suda 2. rujna 2026. tuženik je naveo da bi umjesto iznosa od 162,99 eura trebao biti iznos od 159,27 eura, a umjesto iznosa od 35,12 eura bi trebao biti iznos od 34,21 eura. Tužiteljica se je suglasila sa navedenim i vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 193,48 eura jer u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva plaćenog temeljem te ništetne odredbe (sudska praksa - odluka VSRH Rev-374/13). U slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva za isplatu – Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, broj odluke Pž 629/2026-2 od 27. svibnja 2026 6.1. Prema Posl. br. Su IV-100/2026-3 Zagreb, 2. lipnja 2026. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026. točk. 9. je navedeno da - U slučaju postojanja i deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u kojem osnovanost kondemnatornog zahtjeva ovisi o osnovanosti deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva.

7. Tijekom postupka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva, bila je sporna osnova istog.

8. Tijekom postupka je bilo sporno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu iz članka 1. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojim je ugovorena obveza tužiteljice platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 3,00% od iznosa kredita označenog pod (A) koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta. I da je ništetna odredba članak 4. st.2. Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojim je ugovoreno da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke, jer tužiteljica smatra da jesu, a tuženik se tome protivi.

9. Nesporno je da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 15. travnja 2005. nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne ugovorne naknade i da čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne naknade. Nesporno je i da su odredbe članak 1. i članka 4.st.2. Ugovora o kreditu jasne i uočljive, ali ne i lako razumljive u svezi čega je dopušteno ocjenjivati jesu li iste poštene ili ne. Formulacija odredbe članak 1. i članka 4.st.2. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale i da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Način na koji je naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu isplatu kredita propisana u odlukama o naknadama tuženice ne može biti razumljiva prosječnom potrošaču, jer je podložna jednostranim promjenama tuženice, a time je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženik zaista imao troškove uzrokovane obradom kredita.

10. U skladu sa zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se taj zaključak može primijeniti i na ulaznu ugovornu naknadu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

11. Na temelju čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.) nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona bila unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik nije osnovan jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja ove prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok još nije ni počeo teći.

13. U svezi navedenog sud je i utvrdio ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu obradu kredita. Tužiteljica je kao korisnik kredita, je morala znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužiteljica prije sklapanja Ugovora o kreditu imala samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničena uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

14. Na temelju čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svezi navedenog budući da je tuženik bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna tuženik dužan platiti zatezne kamate prema postavljenom zahtjevu tužiteljice (čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a).

15. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, prema vrijednosti predmeta spora od 193,48 eura .

16. Tužiteljici je priznat trošak pristojbe na tužbu koji je plaćen u iznosu od 26,55 eura, pristojba na presudu iznosi od 30,00 eura. Priznat je i trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 2. rujna 2026. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 25,00 eura (tbr. 9.t.3OT), trošak sastava podneska od 17. srpnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 8.t.1OT), što ukupno iznosi 231,55 eura.

17. Zatezna kamata teče od 15. rujna 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2 i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

18. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 12.kolovoza 2026. jer se u njemu samo ponavljaju već izneseni navodi pa nije bilo niti potrebe za sastavom istog i nije priznat trošak preko dosuđenog u iznosu od 905,00 eura jer je troškovnik tužiteljice sastavljen prema vps-u iznosu od 1.525,34 eura, što nije ispravno postavljen vps kako je to naprijed i navedeno.

Slavonski Brod, 15. rujna 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.