Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-49/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Luciji Car- Pavlic, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj: P-481/2025-14 od 31. listopada 2025., u sjednici održanoj dana 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj: P-481/2025-14 od 31. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi odlučio:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br. 600017, potpisanog/sklopljenog dana 17. veljače 2006. godine, od strane VOLKSBANK d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita kojom je određeno da naknada za obradu kredita i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,20% (slovima: jedancijelihdvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 210,26 EUR (dvjesto deset eura i dvadeset i šest centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana 04. ožujka 2006. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 303,01 Eur-a (tristo tri eura i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje: ZPP), predlažući preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te mu dosuditi troškove postupka - uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 600017 od 17. veljače 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, i to odredbe sadržane u čl. 6.1. koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita i administraciju kredita u visini 1,20% jednokratno na iznos kredita, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju te ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 210,26 eura sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2006. do isplate.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 28.261,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, da je namjena kredita bila kupnja vozila, kao i da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,20% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj (čl. 6.1. Ugovora o kreditu);

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje osobnog automobila, u privatne svrhe, a tada nije bio vlasnik trgovačkog društva ni obrta, da s bankom nije pregovarao o uvjetima kredita, već se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru na čiji sadržaj nije mogao utjecati, niti mu je objašnjeno na što se ulazna naknada odnosi, već mu je rečeno da istu mora platiti ili kredit neće biti realiziran;

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu

- da je spornu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za odobrenje kredita prednik tuženika jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu i da o istoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da iz dopisa tuženika od 30. siječnja 2025. (list 27 spisa) proizlazi da je prednik tuženika 3. ožujka 2006. obračunao i naplatio tužitelju administrativnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.584,17 kn, odnosno 210,26 eura.

7. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za administrativnu naknadu za obradu kredita, te imajući u vidu visinu naplaćene naknade, koji iznos među strankama nije sporan, obvezao je tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog navedene ništetne odredbe plati iznos od 1210,26 eura sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2006. do isplate.

8. U žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba s obzirom da tužitelj nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o jasnoj i lako uočljivoj odredbi, te da tužitelj nije dokazao da je tuženik postupao nesavjesno, odnosno da se koristio nepoštenom poslovnom praksom, a ni da je tužitelju uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama. Suprotno tome, navodi da se o naknadi za odobrenje kredita između stranaka pregovaralo, da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki od drugih modela kredita koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, da je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva pa ništetnost iste nije dopušteno utvrđivati, kao i da tužitelj nije dokazao njegovu nesavjesnost jer je u postupku predložio samo izvršiti uvid u Ugovor o kreditu i svoje saslušanje. Ustraje u tvrdnji da se nije radilo o unaprijed formuliranom ugovoru, već da je isti odražavao volju tužitelja, te da je prema pozitivnim zakonskim propisima bio ovlašten ugovarati naknadu za odobrenje kredita.

9. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženika ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik upućuje u žalbi, navodeći da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti o kojoj je odlučeno u točki I. izreke presude, s obzirom da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza, a koje je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, te jasno i određeno naveo koje je činjenice utvrđivao i kojim dokaznim sredstvima, pa presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

10. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilne prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Naime, imajući u vidu da iz sadržaja sklopljenog Ugovora evidentno proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku (čl. 81. st. 4. ZZP). S obzirom da tuženik na okolnost postojanja pojedinačnog pregovaranja nije predlagao nikakve dokaze, dok je tužitelj u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP nije dovedena u pitanje.

12. Točno je da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena, te da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 84. ZZP, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

13. Također je točno da u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, treba u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne znatne neravnoteže na štetu potrošača.

13.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13.2. Kada je riječ o tome je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi isti prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i administrativnoj naknadi ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,20% od iznosa odobrenog kredita). Naime, znatna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametan ja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13.4. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade za odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02, 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koja nije izuzeta iz područja primjene odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za odobrenje kredita prilikom isplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.1. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

14.2. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kada se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, tužitelj sukladno odredbi čl. 11.4. Ugovora o kreditu preuzeo i dodatnu obvezu podmirenja svih troškova iz i u vezi s ugovorom, a osobito javnobilježničke troškove, sudske pristojbe vezane , eventualne poreze.... U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

14.3. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,20% njegove visine, utječe prema shvaćanju ovog suda na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu znatnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškov ima.

15. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu točkom I. izreke presude utvrdio ništetnom.

16. Posljedično navedenom pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u nespornom iznosu od 1.916,08 EUR koji je plaćen po osnovi navedene ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos na temelju ništetne odredbe koju je sam unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljem pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana stjecanja do isplate.

17. Također, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi za odobrenje kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

18. O troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP. Tuženik sadržajno ne iznosi žalbene razloge u odnosu na odluku o troškovima postupka, nego ju pobija u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari, u kom smislu žalba nije osnovana. Osim toga, kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i u tom dijelu.

19. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu te odlučio kao u točki I. izreke.

20. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka primjenom odredbe čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, te je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

U Šibeniku 15. rujna 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić