Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-433/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Jasne Smiljanić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog HF, zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – bludne radnje – iz članka 155. stavak 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, broj: K-145/2022. od 21. ožujka 2025., u javnoj sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog HF kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. na temelju članka 544. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24 - dalje u tekstu: ZKP) u odnosu na optuženog HF stavljen je izvan snage kazneni nalog Općinskog suda u Pazinu broj K-145/2022 od 14. lipnja 2022., a pod toč. II. optuženi HF proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – bludne radnje – iz članka 155. stavak 1. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci presude, te je na temelju članka 155. stavak 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, te je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda da način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. ZKP optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u visini od 358,24 EUR u korist državnog proračuna u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja Dine Čekade, odvjetnika iz Pule, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da ga se obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda, te da se njegova žalba prihvati, pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Povodom prijedloga optuženika održana je javna sjednica drugostupanjskog suda na koju nisu pristupili uredno obaviješteni ŽDO u Zagrebu, optuženik i njegov branitelj pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 3. ZKP. Branitelj optuženika je podneskom od 14. rujna 2026. ispričao svoj nedolazak i obavijestio drugostupanjski sud da zbog ranije preuzetih obveza nje u mogućnosti pristupiti sjednici drugostupanjskog suda.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalba optuženika nije osnovana.

6. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer da je sud pogrešno interpretirao iskaz oštećene CF u točki 20. presude navodeći da se oštećena nakon predmetnog događaja obratila psihijatrici i psihologici, iako je ista na raspravi 10. prosinca 2025. navela da se prije i nakon inkriminiranog događaja obraćala psihijatru i psihologu, ali nije navela da je to bilo zbog predmetnog događaja te je iskazala da ima medicinsku dokumentaciju u kojoj ne piše da bi bila zlostavljana, pa proizlazi da nigdje nije zabilježen predmetni događaj. Naime, sud je u točki 20. pobijane presude analizirao i ocijenio iskaz žrtve u cjelini i u odnosu na druge dokaze, te pravilno zaključio da je žrtva iskazivala iskreno, opširno, konzistentno i detaljno, da se o inkriminiranom događaju povjerila majci KF, prijatelju BF, a idući dan i svom ocu RF, a dio njenog iskaza o tome da se nakon predmetnog događaja obraćala psihijatru i psihologu nije pogrešno interpretiran, jer navedeno proizlazi iz njenog iskaza danog na raspravi 20. prosinca 2024., pri čemu i sama žrtva, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, ne iskazuje da se o događaju povjerila stručnim osobama pa navedeno nije zabilježeno u medicinskoj dokumentaciji, što u postupku među strankama nije sporna činjenica.

7. Istu žalbenu osnovu optuženik smatra ostvarenom iz razloga što tvrdi da postoji proturječnost između sadržaja izreke pobijane presude i izvedenih dokaza, odnosno izreka presude je proturječna razlozima presude, te nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ukazuje da iz iskaza žrtve ne proizlazi da je optuženik dotaknuo njene genitalije kako to proizlazi iz izreke presude, već ista navodi da je „…HF rukom dotaknuo moje spolovilo preko hlača…“ pa smatra da se tendenciozno izostavlja bitan dio činjeničnog stanja kojeg je opisala žrtva. Nije u pravu optuženik da je na opisani način ostvarena navedena postupovna povreda, jer nema proturječnosti između provedenih dokaza, odnosno iskaza žrtve i sadržaja izreke presude, niti proturječnosti između izreke i razloga presude. Sama žrtva je opisala na koji način ju je optuženik rukom dotaknuo za njeno spolovilo odnosno da je to bilo preko hlača, što je u bitnome navedeno u izreci presude, a izostanak navoda „preko hlača“ ne čini izreku presude protivnu razlozima niti protivnu iskazu žrtve, pri čemu se navedena okolnost da je žrtvu dotaknuo za genitalije preko hlača ima cijeniti u kontekstu načina i okolnosti počinjenja kaznenog djela kod odluke o kazni.

8. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st.2. ZKP optuženik obrazlaže na način da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu prava i temeljenih sloboda i to konkretno pravo na pravično suđenje koje je zajamčeno čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije jer mu je onemogućeno sudjelovanje u dokaznom postupku, odnosno isti je onemogućen u pravu na pristup sudu, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje , a također je došlo do povrede načela jednakosti oružja, kao sastavnog djela prava na pravično suđenje iz razloga što je optuženik, u čitavom postupku pred sudom prvog stupnja, imao samo jedan dokazni prijedlog i to da se pribavi medicinska dokumentacija oštećene i provede psihijatrijsko vještačenje oštećene, a koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio sa obrazloženjem da se radi o odugovlačećem dokaznom prijedlogu pozivom na odredbu iz čl. 421.st.1. toč. 4. ZKP.

9. Nije u pravu optuženik da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje u tekstu Konvencija), odnosno pravo na pravično suđenje koje je zajamčeno čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije. Naime, nisu istiniti žalbeni navodi da je optuženiku onemogućeno sudjelovanje u dokaznom postupku, odnosno da je isti onemogućen u pravu na pristup sudu obzirom iz stanja spisa proizlazi da je isti aktivno sudjelovao u dokaznom postupku uz stručnu pomoć branitelja, pristupao raspravama na kojima su se izvodili dokazi, imao mogućnost ispitati svjedoke optužbe, iznosio je obranu, te podnio pravni lijek protiv prvostupanjske presude. Iako je prvostupanjski sud temeljem pogrešne zakonske osnove odbio dokazni prijedlog obrane pozivajući se na odredbu članka 421.st.1. toč. 4. ZKP koji definira odbijanje odugovlačećeg prijedloga, na što s pravom ukazuje optuženik u žalbi, jer je s obzirom na okolnosti i sadržaj prijedloga isti trebalo, na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP odbiti kao nevažan , pravilno je prvostupanjski sud u točki 5.1. pobijane presude naveo da je taj dokazni prijedlog obrane odbio jer je smatrao da je provedenim dokazima činjenično stanje bilo dovoljno razjašnjeno, čime je zapravo obrazlagao odbijanje nevažnog dokaznog prijedloga. Okolnost da je odbijen „jedan jedini“ dokazni prijedlog obrane, dok su ispitana tri svjedoka optužbe, suprotno tvrdnjama žalbe, ne dovodi automatizmom do povrede jednakosti oružja među strankama. Naime, navedena povreda bi postojala kada bi sud samovoljno i arbitrarno odbio dokazni prijedlog ne dajući nikakve razloge za odbijanje ili ako su dani razlozi nerazumni. U konkretnom slučaju sud je iznio, iako sumarno, valjane razloge odbijanja, pri čemu se ukazuje optuženiku da isti nije tijekom postupka niti iznoseći dokazne prijedloge konkretizirao iz kojih je razloga nužno provođenje psihijatrijskog vještačenja žrtve. Nije naveo zbog čega bi postojala opravdana sumnja u sposobnost žrtve za ispravno opažanje i svjedočenje, a iz spisa ne proizlaze podaci da ista pati od težih duševnih smetnji ili poremećaja niti da je u vrijeme događaja bila pod teškim utjecajem supstanci koji bi utjecali na njene kognitivne procese. Iz njenog iskaza i iskaza ispitanih svjedoka proizlazi da je prije događaja imala simptome panike i anksioznosti zbog čega je odlazila psihijatru i psihologu, te da je konzumirala blage biljne lijekove time da joj je psihičko stanje bilo uredno, dok iz njenog iskaza proizlazi da je prije inkriminiranog događaja s prijateljicama popila jedno alkoholno piće i kod optuženika gin tonik, što ne ukazuje na sumnju da je bila pod teških utjecajem alkohola koji bi utjecali na njene kognitivne sposobnosti, tim više što je inkriminirani događaj detaljno, logično i konzistentno opisala, te isti prepričala roditeljima i prijatelju, a koji su navedeno u bitnome potvrdili. Zbog navedenog, iako je odbijen jedini dokazni prijedlog obrane, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, s obzirom ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na opravdanu sumnju da žrtva nama sposobnost za ispravno opažanje i vjerodostojno svjedočenje, pri čemu se presuda ne temelji isključivo niti u odlučujućoj mjeri samo na njenom iskazu već i na podupirućim iskazima ispitanih svjedoka kojima se žrtva povjerila neposredno nakon događaja, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno narušavanja jednakosti oružja među strankama .

10. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 1. ZKP optuženik smatra ostvarenom jer smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjenju bitnih obilježja kaznenog djela bludnih radnji iz članka 155. st. 1. KZ/11 već prekršaja iz članka 3. stavak 2. Zakona o suzbijanju diskriminacija, obzirom je žrtva tijekom događaja bila odjevena, te nije ostvaren nikakav neposredni kontakt tijela uz tijelo. Suprotno navedenim žalbenim navodima, činjenica da se dodirivanje odvijalo preko hlača (odjeće) ne isključuje postojanje ovog kaznenog djela. Izravan dodir kože na kožu nije nužan jer dodirivanje intimnih dijelova tijela preko odjeće jednako tako grubo zadire u spolni integritet žrtve. Unutarnja strana bedra i koljena u tom kontekstu smatra se erogenom i intimnom zonom, te kada se takvi dodiri poduzimaju u seksualnom kontekstu i mimo volje žrtve, oni nedvojbeno predstavljaju bludnu radnju, pri čemu žalitelj ispušta iz vida da je optuženik proglašen krivim i za radnje zavlačenja ruke u hlače, izvlačenja majice i dodirivanja stražnjice žrtve. Stoga, je pravilno prvostupanjski sud u točki 28. pobijane presude opisane radnje optuženika ocijenio kao radnje kaznenog djela bludne radnje iz članka 155. st. 1. KZ/11, a ne radnje prekršaja kako to pogrešno sugerira optuženik u žalbi.

11. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi analizira iskaz žrtve, njenih roditelja i prijatelja, te daje svoju analizu i ocjenu tih dokaza, te smatra da je sud donio pogrešan zaključak o njegovoj krivnji. Smatra da je proglašen krivim isključivo na temelju iskaza žrtve, jer drugih neposrednih dokaza nije bilo. Ističe da je trebalo pribaviti svu medicinsku dokumentaciju oštećene, te potom odrediti odgovarajuće vještačenje. Navodi da je prvostupanjski sud zaključio da su roditelji žrtve vezano uz činjenični supstrat optužnice gotovo suglasno „teretili“ optuženika, što je jasno, jer se radi o njenim roditeljima, ali u odnosu na kontrolne – pomoćne činjenice oni su iskazivali oprečno i suprotno iskazu žrtve, jer se očito o svim detaljima nisu uspjeli dogovoriti i uskladiti i to u odnosu na konzumaciju alkohola, obzirom je žrtva navela da je i na piću sa prijateljicama, što je bilo prije odlaska sa optuženikom i kod njega konzumirala alkohol, dok njen otac navodi da je na piću sa prijateljicama pila čaj, a kod optuženika da ju je on prisiljavao da pije alkohol, dok je majka iskazala da ne zna što je pila.

12. Nije u pravu optuženik da je pobijanom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Prvostupanjski je sud temeljito analizirao i pravilno ocijenio svaki provedeni dokaz posebno, a potom i u njihovoj ukupnosti, te je potom ispravno zaključio da je optuženik u svom postupanju ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje ga je proglasio krivim, te je za svoju odluku dao jasne, valjane, konkretne i neproturječne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Kod ovakvih kaznenih dijela uobičajeno je da su neposredni sudionici događaja počinitelj i žrtva, te da nema drugih osoba, zbog čega se s posebnom pažnjom trebaju analizirati i ocijeniti iskazi tzv. posrednih svjedoka koji o događaju imaju saznanja ili od žrtve ili od počinitelja. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud proveo detaljnu i temeljitu analizu iskaza ispitanih svjedoka koji svi u odnosu na odlučne činjenice inkriminiranog događaja terete optuženika za počinjeno kazneno djelo, pri čemu okolnost je li i koliko žrtva prije i za vrijeme događaja konzumirala alkohola nije odlučna okolnost u odnosu na objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela, a nije neobično da roditelji ne znaju je li i koliko alkohola konzumirala žrtva s obzirom da im se žrtva povjerila o radnjama koje je poduzeo optuženi na njenu štetu, pri čemu je evidentno da ista nije bila pod teškim utjecajem alkohola koji bi utjecali na njene kognitivne procese s obzirom je odmah nakon događaja isti ispričala majci i prijatelju, a idućeg dana i ocu, te da se događaja dobro sjećala obzirom je o istom detaljno i opširno iskazivala na sudu. Nije u pravu optuženi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog odbijanja prijedloga za pribavljanjem medicinske dokumentacije žrtve i provođenjem njenog psihijatrijskog vještačenja, o čemu je ovaj drugostupanjski sud iznio razloge u točki 10. obrazloženja ove odluke.

13. Pobijajući odluku o kazni optuženik navodi da je izrečena kaznena sankcija pretegotna i preteška. Smatra da nisu jasni kriteriji suda temeljem kojih je odmjerio zatvorsku kaznu u trajanju od čak deset mjeseci zatvora, kao što nije jasno zašto je i temeljem čega izrečena uvjetna osuda na čak tri godine. Kao otegotne okolnosti sud je cijenio okolnosti koje spadaju u širi opis događaja kaznenog djela, odnosno stavlja se u izgled da je optuženik iskoristio činjenicu da je oštećena imala povjerenja u njega, da mu je vjerovala i da joj je bio bivši šef, iako sve te okolnosti nemaju nikakve veza sa vrstom i mjerom kazne, jer se zanemaruje činjenica da je oštećena samovoljno otišla sa optuženikom, da se je radilo o unaprijed dogovorenom susretu (dakle, ne radi se o prepadu), te da ju je optuženik odvezao kući odmah kada je ona to zatražila, te smatra da nije uzet u obzir ni vremenski odmak od navodnog počinjenja kaznenog djela do donošenja pobijane presude.

14. Protivno navedenim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je prilikom odluke o kazni cijenio sve okolnosti u smislu članka 47. KZ/11 o kojima ovisi izbor vrste i visine kazne, pa je tako kao olakotno istom cijenio da je njegovu dosadašnju kaznenu i prekršajnu neosuđivanost što upućuje na zaključak da je njegovo ponašanje uredno i u skladu sa zakonima. Kao otegotnu okolnost sud je cijenio činjenicu da je optuženik iskoristio okolnost da žrtva ima povjerenja u njega, da mu vjeruje i da nema razloga posumnjati da bi joj on nešto mogao učiniti budući da je on bio njezin šef dok je radila u firmi Plava Laguna d.d., te ju je pozvao na piće i odveo u njegov apartman izvan Umaga i potom na njenu štetu počinio kazneno djelo bludne radnje kao i okolnost da se žrtva zbog toga osjećala poniženo i prljavo.

15. Imajući u vidu ispravno utvrđene i pravilno vrednovane olakotne i otegotne okolnosti, te polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, prvostupanjski je sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci te primijenio uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od tri godine.

16. I ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud, pravilno utvrdio i ispravno vrednovao sve okolnosti iz članka 47. KZ/11 koje su važne za proces individualizacije kazne. Žalbom istaknute okolnosti da je žrtva samovoljno otišla sa optuženikom, da se radilo o unaprijed dogovorenom susretu , te vremenski odmak od počinjenja kaznenog djela, nisu okolnosti koje bi po svom značaju mogle dovesti do blažeg kažnjavanja optuženika, pri čemu je pravilno prvostupanjski sud način i okolnosti kaznenog djela, da je žrtva imala povjerenje u optuženika kao bivšeg šefa koji je iskoristio to povjerenje i odveo ju u svoj privatni prostor nakon čega, protivno njenoj volji, izvršio više bludnih radnji na njenu štetu cijenio otegotnim. S obzirom na navedeno, izrečena kaznena sankcija je primjerena osobnim okolnostima optuženika, načinu počinjenja djela i njegovim posljedicama, te propisanoj svrsi kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

17. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.

U Zagrebu 15. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević