REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-1067/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, parničnom predmetu tužiteljice ZH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku OH, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, zastupane po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 30. rujna 2025. poslovni broj: P-445/2023-24, u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici od 30. rujna 2025., poslovni broj: P- 445/2023-24.u točkama I. i II. izreke te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom i presudom na temelju odricanja suda prvog stupnja suđeno je:

„Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, dužan je tužiteljici ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 2.970,48 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje od 01.08.2008.g do 31.07.2015.g po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015.g do 31.12.2022.g po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023.g pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 27,64 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.8.2012

- na iznos od 76,67 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.9.2012

- na iznos od 84,40 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.10.2012

- na iznos od 85,60 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.11.2012

- na iznos od 82,00 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.12.2012

- na iznos od 74,05 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.1.2013

- na iznos od 78,18 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.2.2013

- na iznos od 80,55 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.3.2013

- na iznos od 78,69 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.4.2013

- na iznos od 70,73 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.5.2013

- na iznos od 73,39 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.6.2013

- na iznos od 74,18 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.7.2013

- na iznos od 80,51 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.8.2013

- na iznos od 79,89 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.9.2013

- na iznos od 80,55 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.10.2013

- na iznos od 81,01 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.11.2013

- na iznos od 81,28 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.12.2013

- na iznos od 81,88 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.1.2014

- na iznos od 75,16 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.2.2014

- na iznos od 78,61 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.3.2014

- na iznos od 75,54 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.4.2014

- na iznos od 75,82 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.5.2014

- na iznos od 74,09 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.6.2014

- na iznos od 78,47 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.7.2014

- na iznos od 78,73 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.8.2014

- na iznos od 79,93 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.9.2014

- na iznos od 82,57 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.10.2014

- na iznos od 82,99 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.11.2014

- na iznos od 82,59 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.12.2014

- na iznos od 81,37 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.1.2015

- na iznos od 81,53 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.2.2015

- na iznos od 81,39 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.3.2015

- na iznos od 81,79 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.4.2015

- na iznos od 81,00 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.5.2015

- na iznos od 82,46 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.6.2015

- na iznos od 81,39 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.7.2015

- na iznos od 81,39 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.8.2015

- na iznos od 82,46 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.9.2015

pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak 2.335,67 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od presuđenja to jest od 30.9.2025. pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 dužan je tužiteljici ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 1.129,48 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Smatra da je pogrešno ocijenio status tužiteljice kao potrošača, pogrešno ocijenio činjenicu da je u konkretnom slučaju izvršena konverzija te posljedice koje su nastupjele takvim pravnim poslom, elaborirajući svoje stajalište te odluke Suda EU kao Vrhovnog suda RH te županijskih sudova, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u skladu s pozitivnim propisima kao i odlukama Vrhovnog suda RH te Ustavnog suda RH ,da je pogrešno ocijenjen prigovor zastare te tijek zateznih kamata, a uslijed čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava te posljedično tome pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka.

2.2. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbiju tužbeni zahtjevi uz nalaganje tužiteljici da naknadi troškove podnesene žalbe, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba je osnovana.

5. Suprotno sadržajnim žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se odluka suda prvog stupnja može ispitati, izreke presude i rješenja su razumljive, ne proturječe same sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za odlučivanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji im je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženica izvrši isplatu više uplaćenog novčanog iznosa po osnovi više uplaćenog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

6. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 71/05 od 11. srpnja 2005. godine koji je solemniziran po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa], OU-795/2005. od 11. srpnja 2005. (list 8-13), temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 46.550,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, sa ugovorenom kamatom u visini od 4,50% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je ugovoren rok otplate od 15. godina, te da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 353,96 CHF obračunatom po srednjem tečaju HNB važećim za CHF na dan plaćanja (čl.7.)

6.1. Nesporno je, nadalje, da su stranke provele konverziju tako što su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu od 28. siječnja 2016., temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su izmijenile ugovorne odredbe glavnog ugovora u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredit, te da su Dodatkom Ugovora o kreditu od 28. siječnja 2016. Ugovorne stranke suglasno utvrdile da su dana 11. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu, br. računa 102795651 u iznosu od 46.550,00 CHF, te Dodatak Ugovora o kreditu plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja zajedno s Ugovorenom redovnom kamatom (čl. 2.), da je člankom 4. utvrđena neotplaćena glavnica kredita u CHF, s izračunatom konverzijom iz čl. 2. ovoga Dodatka Ugovora iznosi 19.370,03 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 135.217,76 kn, da je na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima 59 mjeseci, da je u članku 5. navedeno je da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći je od zbroja anuiteta – rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015, da njihova razlika na temelju Zakona predstavlja pretplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 16.481,40 kn, da su Dodatkom Ugovora o kreditu stranke su Ugovorile sporazum o pretplati, uvjete otplate kredita u EUR, otplatu kredita kao i instrumente osiguranja.

7. Prvostupanjski sud je utvrđenja te stajališta a nakon provedenog dokaznog postupka te posebno provedenim vještačenjem utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužiteljica pretrpjela primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, iako je konverzija ispravno provedena u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15).

9. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača Narodne Novine 96/03 dalje ZZP.), Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08,125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), odredbu članka 502. c. ZPP-a, te odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broje P-1401/12, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i revizijske odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. u kojima je izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHV uz ugovorenu valutni klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 dalje ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09, dalje ZZP/07), te se prema odredbi čl. 502 C ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo za utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502. tog Zakona da u određenim postupcima uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženim zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlaštene štititi ,a u pogledu osnovanosti osnove tužbe te nalaz i mišljenje vještaka u pogledu osnovanosti visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud smatra da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji nije izgubila pravni interes jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ni štetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, pa stoga usvaja tužbeni zahtjev.

10. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužiteljica ima status potrošača, te da li ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove i u kojem iznosu, zatim od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja.

11. Neosnovano, prije svega, tuženik osporava tužiteljici status potrošača, budući je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica sredstvima kredita kupila suvlasnički dio kuće, dakle u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi i iz priloženog Ugovora o kreditu, te je pravilno zaključio da tužiteljica u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) ima status potrošača.

12. Nadalje, cijeneći iskaz tužiteljice kojem je prvostupanjski sud poklonio vjeru, utvrđeno je da tužiteljica nije bila upozorena na rizičnost ugovaranja kredita uz sklapanje ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, dok tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze iako je teret dokaza na njemu u dokaz suprotnome tako da je prvostupanjski sud na temelju navedenog iskaza tužiteljice, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž- 6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

13. U odnosu na visinu obeštećenja na koju bi tužiteljica imala pravo obeštećenje valja imati u vidu pravno stajalište proširene sjednice Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-

457/2025-21, u kojoj je navedeno:

„Ovaj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu

klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

Također valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“,

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – Narodne novine; broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine;, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

S obzirom da se tužitelj u reviziji poziva na sudsku praksu Suda EU u određenim predmetima, tužitelju valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. Zakon o zaštiti potrošača Narodne novine; br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u

radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta

– u ovom slučaju financijskih usluga.

Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo stvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije glasi:

Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

14. Dakle tužiteljica ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverzija, no kako iz prvostupanjske presude nije razvidno koji bi to bio iznos na ime prava na zatezne kamate, a razvidno je da prvostupanjski sud nije prema pravnom shvaćanju VS RH utvrdio činjenično stanje na temelju kojega treba odlučiti o osnovanosti visine obeštećenja tužiteljice nakon izvršene konverzije to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno žalbe je valjalo prihvatiti te ukinuti prvostupanjsku presudu u točkama I. izreke te posljedično i u odluci o troškovima, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će utvrditi u skladu s pravnim shvaćanjem VS RH gore navedenim, u kojem iznosu tužiteljica ima pravo na obeštećenje, a također će odlučiti i o ukupnim troškovima postupka isto imajući u vidu stajalište VS RH iz iste odluke o načinu i osnovi za donošenje odluke o troškovima, a novom odlukom riješit će se i o zatraženim troškovima podnesene žalbe slijedom odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a.

15. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

16. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 370. ZPP-a

U Slavonskom Brodu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić