Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-639/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Iva Vrkić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženice Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-2077/2025-9 od 21. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2077/2025-9 od 21. svibnja 2026. potvrđuje u točki I., II. i dosuđujućem dijelu točke III. izreke.

II. Uvažava se djelomično žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2077/2025-9 od 21. svibnja 2026. u odbijajućem dijelu točke III. izreke tako da se nalaže tuženici pored dosuđenog iznosa od 258,57 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, naknaditi tužitelju i daljnji trošak postupka u iznosu od 62,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (21. svibnja 2026.) do isplate, dok se u preostalom dijelu žalba tužitelja odbija kao neosnovana i u tom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Odbacuje se žalba tužitelja kao nedopuštena u dijelu u kojem je ista izjavljena protiv raspravnog rješenja prvostupanjskog suda od 21. travnja 2026.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 2,16 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove odluke, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103567208 sklopljenog 23. svibnja 2007. između tužitelja i tuženice, sadržane u članku 10. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita u iznosu od 0,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana tužitelju isplati iznos od 217,67 EUR sa zateznom kamatom od 31. svibnja 2007. do isplate. Pod točkom III. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici da u istom roku naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 258,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2026. pa do isplate, dok je za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

2. Tužitelj pravodobnom žalbom pobija točku III. izreke presude i to u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa, koju odluku pobija zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP). Iz istih žalbenih razloga tužitelj pobija i raspravno rješenje prvostupanjskog suda od 21. travnja 2026. kojim je određena vrijednost predmeta spora. Predlaže da se uvažavanjem žalbenih navoda odluka preinači u smislu žalbenih navoda na način da mu se prizna trošak kako je isti zatražen sukladno pravilno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, podredno da spis vrati na ponovno postupanje.

2.1. Tuženica žalbom, kako to slijedi iz sadržaja iste, pobija točke I., II. i dosuđujući dio točke III. izreke presude, sve zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije uz naknadu troška, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja protiv presude djelomično osnovana, a žalba protiv rješenja nedopuštena.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103567208 sklopljenog 23. svibnja 2007., sadržane u članku 10. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita u iznosu od 0,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana, te zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 217,67 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. O žalbi tuženice.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima, kao što ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane presude ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koji tuženica ukazuje u žalbi.

8. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu od 23. svibnja 2007. kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 74.200,00 CHF protuvrijednosti u kunama,

-da članak 10. Ugovora glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom Ugovora“,

-da je tužitelju od iznosa kredita 30. svibnja 2007. naplaćen iznos od 217,67 EUR (1.640,01 kn) na ime naknade za obradu kredita,

-da je tužitelj potrošač jer je kredit iskoristio za adaptaciju kuće u kojoj živi na adresi svog prebivališta,

-da nije osnovan prigovor zastare.

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba, tj. dijelovi iste da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP). Ovo stoga što je tuženica sama sebi ostavila slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita, tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je potpisao pripremljeni kredit, da nije ni znao da mu je naplaćena naknada za obradu kredita jer je po struci strojobravar i ne razumije se u tu tematiku; bankarski službenik da mu nije spomenuo naknadu za korištenje kredita, a nije dobio nikakav dokument od banke iz kojeg bi bilo razvidno da mu je naplaćena naknada za obradu kredita te u kojem iznosu niti mu je objašnjeno od čega se sastoji trošak kredita. Tuženica dakle, nije dokazala da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 0,500% od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala, a da bi se radilo upravo o iznosu od 0,500% od odobrenog kredita. Tuženica je svojevoljno i jednostrano utvrdila trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imala, a da su vezani za obračun naknade troška kredita. Prije sklapanja ugovora tuženica je morala informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. Slijedom navedenog prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane presude.

11. Odluka prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

12. U odnosu na žalbene navode navesti je da je nedvojbeno da je u konkretnom slučaju tuženica sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, pri čemu je sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP na tuženici bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazala, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (0,500%), koju je naplatila u trenutku isplate kredita.

12.1. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

12.2. Imajući u vidu da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 0,500% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, a ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno u tvrdio da navedena odredba Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP, koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona ništava (ništetna).

13. Tuženica u žalbi osporava zaključak suda prema kojem je sporna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, protivna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13.1. Pritom tuženica gubi iz vida odredbu članka 81. stavak 1. ZZP po kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13.2. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da su sporne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, te da nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.3. U konkretnom slučaju iz razloga pobijane presude slijedi da je u postupku izveden dokaz saslušanjem tužitelja, kojem sud poklanja vjeru, a iz kojeg proizlazi da je kredit bio unaprijed formuliran od strane banke i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako niti o odredbi o obradi zahtjeva.

13.4. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP jer je tužitelj s tuženicom sklopio ugovor o kreditu, prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u vis ini od 0,500% od iznosa kredita, u postupku je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da tuženica nije objasnila tužitelju na što se taj trošak odnosi, niti zašto je ugovoren u visini od 0,500%, što je u svojoj ukupnosti prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba, ništetna, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

14. Glede žalbenih navoda tuženice, koji su neosnovani i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, valja reći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade te o njenoj krajnjoj svrsi.

15. Nadalje je odgovoriti žaliteljici da sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim, transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe , potrebno je, u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP, a u svezi odredbe članka 83. i 85. ZZP, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1056/2024-2).

16. Prilikom ocjene poštenosti odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, za koji iznos je tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, te iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Također, uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznos ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi članka 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade.

18. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određen zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

19. Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje, kojem tuženica ne prigovara, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetna odredba ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita sadržana u članku 10., u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO, ništetna.

20. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i pozivom na odredbu članka 1111. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu od strane tužitelja uplaćene naknade za obradu ugovora, čija visina nije sporna. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništetne, pa je kamata pravilno dosuđena od dana stjecanja.

21. Što se tiče žalbenih navoda tuženice da prvostupanjski sud prilikom dosuđenja zateznih kamata nije primijenio Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti, treba reći da se taj zakon primjenjuje u ovršnim i stečajnim postupcima i ne primjenjuje se u ovom parničnom postupku.

22. Nastavno, promašeno je i pozivanje na Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14), jer se tuženica poziva na odredbe propisa koji u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio na snazi te ga ugovorne strane nisu niti mogle primijeniti.

23. Budući da tuženica u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu točke III. izreke, koju očito pobija samo za slučaj uspjeha u pogledu glavne stvari, pa kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženice kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

24. Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a niti razlozi na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, ne ulazeći u ocjenu ostalih žalbenih navoda koji nisu od odlučnog značenja (članak 375. stavak 1. ZPP), žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovanu i primjenom članka 368. stavka 1. ZPP, potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I., II. i dosuđujuem dijelu točke III. izreke presude.

25. O žalbi tužitelja.

26. U konkretnom slučaju iz razloga pobijanog dijela presude (odbijajući dio odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke) slijedi da je prvostupanjski sud prilikom odluke o troškovima postupka u obzir uzeo samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva nalazeći da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za isplatu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu te da se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

27. Suprotno pravnom shvaćanju tužitelja prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio vrijednost predmeta spora prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva.

27.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 100/26 donesenom na sastanku održanom 23. travnja 2026., u slučaju postojanja i deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u kojem osnovanost kondemnatornog zahtjeva ovisi o osnovanosti deklaratornog zahtjeva, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva.

27.2. Kraj takvog stanja stvari te činjenice da u ovom predmetnom sporu tužbeni zahtjev za isplatu predstavlja iznos od 217,67 EUR, to je pravilno sud prvog stupnja trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, odmjerio upravo prema toj vrijednosti predmeta spora, a sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) i za takvu svoju odluku dao valjane razloge.

28. Neosnovani su i navodi žalbe da je sud prekoračio ovlasti koje mu daje odredba članka 40. stavak 3. ZPP, tim više što iz spisa predmeta slijedi da je prvostupanjski sud ispitivao vrijednost predmeta spora budući da je tuženica u odgovoru na tužbu istakla prigovor suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

29. U odnosu na žalbene navode da selektivno i neobrazloženo pozivanje na sudsku praksu potvrđuje arbitrarnost u odlučivanju, navesti je da sudska praksa nije izvor prava koju bi bezuvjetno primjenjivali sudovi, pa stoga niti ne obvezuje sudove na njihovu primjenu. Međutim, pravno shvaćanje na koje se pozvao prvostupanjski sud u skladu je sa gore navedenim shvaćanjem donesenim na sastanku održanom 23. travnja 2026., a pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezno je za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

30. S druge pak strane djelomično osnovano tužitelj prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno (prešutno) odbio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude. Naime, ovdje je ukazati da postoji sada već ustaljena sudska praksa da stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-832/2022), konkretno 12,50 bodova (Tbr. 9. točka 3. Tarife). Također, djelomično osnovano tužitelj prigovara da mu je pravilnom primjenom materijalnog prava za zastupanje na ročištu od 21. travnja 2026. trebalo priznati trošak po Tbr. 9. točka 1. Tarife, jer se na ovom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1121/22), dakle, tužitelju je trebalo priznati 25 bodova, a ne 12,50 bodova koliko mu dosuđuje prvostupanjski sud, niti pak 100 bodova, kako to pogrešno smatra tužitelj, što sve uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54.) i PDV (Tbr. 46.) čini sveukupno 62,50 EUR.

30.1. Slijedom navedenog, žalbu tužitelja je valjalo djelomično uvažiti, te u pobijanom odbijajućem dijelu preinačiti odluku o troškovima i tužitelju, pored prvostupanjskom presudom dosuđenog iznosa od 258,57 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, dosuditi i daljnji trošak postupka u iznosu od 62,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2026. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku odluku (članak 380. točka 2. i 3. ZPP).

31. Što se tiče žalbe tužitelja u dijelu u kojem je ista izjavljena protiv (raspravnog) rješenja prvostupanjskog suda od 21. travnja 2026., navesti je da prema članku 40. stavak 4. ZPP protiv tog rješenja posebna žalba nije dopuštena. Odredbom članka 378. stavak 2. ZPP propisano je da ako ovaj Zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostupanjskog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke, pa je na temelju članka 380. točke 1. u vezi članka 40. stavak 4. ZPP trebalo riješiti kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

32. S obzirom da tuženica nije uspjela sa podnesenom žalbom, to je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti te temeljem članka 166. stavak 1. i članka 154. stavka 1. ZPP odlučiti kao u točki IV. izreke.

33. S druge pak strane, kako je tužitelj djelomično uspio da žalbom protiv odluke o troškovima postupka, konkretno sa 6,9% u odnosu na ukupno pobijani iznos od 906,25 EUR (list 222 spisa), valjalo mu je razmjerno uspjehu dosuditi i zatraženi trošak sastava žalbe sukladno Tbr. 10. točka 4. Tarife, kojom je propisano da za sastavljanje žalbe protiv rješenja odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1., 4. i 7. te Tbr. 46. i 54., tj. ukupno 31,25 EUR, to je razmjerno tužiteljevom uspjehu u žalbenom postupku valjalo obvezati tuženicu da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 2,16 EUR, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog kao i u pogledu zatražene sudske pristojbe koja nije ni plaćena, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan (točka V. izreke ovog rješenja).

U Šibeniku, 15. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić