Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-268/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Marte Plančić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u ZOU Glavaš i Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Glamuzina i Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i dr., u postupku po žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj P-173/2024-22 od 22. prosinca 2025.g., u sjednici održanoj dana 15. rujna 2026.g.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-173/2024-22 od 22. prosinca 2025.g.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Vinkovcima broj P-173/2024-22 od 22. prosinca 2025.g.: utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 198- 50-4158950 sklopljenog 4. lipnja 2007. između tužitelja i tužene, a kojom je ugovorena jednokratna tzv. ulazna naknada u visini od 3,30 % (tri zarez trideset posto) koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (t. I izreke); te je tužena obvezana isplatiti tužitelju iznos od 655,94 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom od dana 05. lipnja 2007.g. do isplate (t. II izreke); naloženo tuženoj tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 526,24 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja odluke (t. III izreke); te odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova (t. IV izreke).

2. Dopuštenom i pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 dalje: ZPP). U žalbi u bitnome ističe kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku kao i pravo na procesnu jednakost stranaka. Ističe da je odluka donesena uz počinjenje povrede iz članka 326.a u vezi sa odredbom iz članka 186.c ZPP-a, jer da prvostupanjski sud ne obrazlaže kada je dospjela tražbina tužitelja, odnosno ne obrazlaže zašto tužbu nije odbacio. Navodi da je ostvarena i povreda iz članka 338. stavak 4. ZPP-a te članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ističe kako prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, ali ne ispituje je li takva odredba uzrokovala neravnotežu na strani potrošača. Navodi da je tzv. ulazna naknada ugovorena radi podmirenja troškova koje ima u vezi sa zaključenjem kredita pa nije došlo do neravnoteže na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj da je potpisao ugovor i time pristao na navedenu ugovornu odredbu, te je jasno mogao shvatiti financijske obveze koje iz takve odredbe za njega proizlaze. Osporava i pravilnost odluke u dijelu kojom je određen početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos. Smatra da je prvostupanjski sud usvajanjem tužbenog zahtjeva i odbijanjem prigovora zastare pogrešno primijenio materijalno pravo. Osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka, predlaže žalbu usvojiti, pobijanu odluku preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva i obvezivanjem tužitelja na naknadu mu troškova prvostupanjskog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, kao i troškova ovog žalbenog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-4158950 koji su stranke sklopile 04. lipnja 2007.g. (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojom je odredbom određena obveza plaćanja jednokratne naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (u daljnjem tekstu: ulazna naknada), kao i zahtjev za povrat novčanog iznosa kojeg je tužitelj platio sa tog osnova.

6. Nesporno je među strankama da su dana 04. lipnja 2007.g. sklopile Ugovor kojim je tužena tužitelju dana 05. lipnja 2007.g. stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 29.865,44 CHF po srednjem tečaju tužene banke (kreditora) na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina; da je čl. 3. Ugovora određeno da se prilikom korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita; te da je taj iznos tužitelju i naplaćen dana 05. lipnja 2007.g. u sada utuženom iznosu. Ujedno tužena ne spori tužitelju status potrošača, a koji suviše proizlazi i iz nesporne činjenice da se radi o kreditu za kupnju automobila za potrebe tužitelja i njegove obitelji i da tužitelj nije vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, odnosno valjanost predmetne odredbe Ugovora i posljedično osnovanost zahtjeva tužitelja na isplatu mu utuženog iznosa naplaćenog mu temeljem iste.

8. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neproturječno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio sve okolnosti koje su bine za donošenje pravilne i zakonite odluke.

11. Tako je u postupku pored ranije navedenih nespornih činjenica postojanje ugovornog odnosa između stranaka te plaćanja utužene naknade po tužitelju još utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju automobila; da je tužitelj isto kupio za vlastite i potrebe svoje obitelji; u vrijeme zaključenja ugovora bio umirovljenik i da nije vlasnik obrta niti trgovačkog društva; prilikom izbora automobila u samoj auto kući da su ga uputili upravo na poslovnicu tuženika u Vinkovcima radi sklapanja ugovora o kreditu; tužena da je sastavila Ugovor, a on da joj je donio dokumentaciju iz koje je bila vidljiva cijena vozila; tuženik da je bio upoznat sa obvezom plaćanja utužene naknade u postotku, ali nominalni iznos iste da mu nije bio poznat, ali bez plaćanje te naknade da nije bilo moguće sklopiti Ugovor; predmetna naknada za obradu kredita tužena da je naplatila od samog iznosa kredita.

12. U situaciji kada na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ona dio unaprijed tzv. tipski formuliranih standardnih ugovora sastavljenih od strane tužene, da je plaćanje te naknade (za koju tužitelju nije pojašnjeno što se navedenom naknadom uopće podmiruje i kada je navedena naknada određena u postupku od odobrenog iznosa kredita) uvjet za isplatu kredita, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da navedena odredba suprotno načelo savjesnosti i poštenja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Naime, korisnici kredita su ovakvom odredbom navedeni u neravnopravni položaj, jer korisnici kredita kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, iako troškovi kojima banka pri likom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što upućuje na zaključak da ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Još se napominje kako tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije ni dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita što dodatno potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da je ugovorna naknada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

13. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud na konkretan odnos stranka primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; dalje: ZZP/03) jer je Ugovor sklopljen 04. lipnja 2007.g., a Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007; dalje: ZZP/07) je stupio na snagu 07. 08. 2007. g. Stoga, pravilno se prvostupanjski sud u obrazloženju odluke poziva na odredbe iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 - dalje ZZP/03) koja je sadržajno istovjetna kasnijoj odredbi iz članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/07, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/07) kojim odredbama je određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom. Tužitelj i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda nije mogao objektivno sagledati spornu odredbu u vrijeme zaključenja ugovora, pa kako se, ponovo se ističe radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed formuliran po tuženiku i na čiji sadržaj tuženik nije mogao utjecati radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

14. Prvostupanjski je sud, temeljem izvedenih dokaza, pravilno utvrdio odlučne činjenice jer je prema sadržaju obrazloženja, uz utvrđenje da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, stvarno je proveo test poštenosti i transparentnosti, pa su neosnovani navodi tužene da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

15. Direktiva 93/13 i odredbe članaka 81.-87. ZZP/03, ne štite potrošače od svih ugovornih odredbi. Samo od onih o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori. To su najčešće standardne, standardizirane, unaprijed formulirane ugovorne odredbe – tzv. (opći ili posebni) uvjeti ugovora. Odlučno je samo da se o tim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori, a da one ipak jesu dio ugovorenog prava, odnosno da uređuju prava i obveze ugovornih strana. Pritom je neodlučno u kakvom su obliku - pisane (natiskane, na internetu, rukom pisane) ili usmene („Mi to tako radimo“, „takva je naša uobičajena praksa“ i sl.). Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj. To je najčešće slučaj kod unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

15.1. Postojanje pregovora pretpostavlja vođenje prethodne rasprave i aktivnu ulogu potrošača u utvrđivanju sadržaja tih odredbi. O ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije mogao stvarno utjecati na njezin sadržaj. To se pitanje ocjenjuje s obzirom na okolnosti sklapanja ugovora i, konkretno, opseg rasprava koje su se vodile između stranaka u pogledu sadržaja te odredbe. Ako je riječ o standardnoj prethodno sastavljanoj odredbi, na prodavatelju robe ili pružatelju usluge je da podnese dokaz o tome da su se o njoj vodili takvi pregovori, pa kako je u postupku utvrđeno da se radi o standardnoj prethodno od strane banke sastavljenoj odredbi, a tužena nije niti pokušala dokazati da se o istoj pojed inačno pregovaralo, s tim što žalbu temelji na tome što da nisu ispunjene ostale dvije pretpostavke (netransparentnost i znatna neravnoteža na štetu tužitelja kao posljedice povrede načela savjesnosti i poštenja), to je ispunjena pretpostavka izostanka pojedinačnih pregovora. Suviše, napominje se da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na sve ugovorne odredbe o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori jer sve i kad je riječ o ugovoru koji je sklopljen između potrošača i trgovca, one odredbe koje je u taj ugovor unio trgovac, bez pregovaranja, ne podliježu Direktivi 93/13, ako su one odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredbi, tj. ako ih je trgovac prepisao iz konvencija, zakona ili podzakonskih propisa, a o kakvoj odredbi se u konkretnom slučaju ne rad i. 16. Ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne. Sustav zaštite koji pruža Direktiva 93/13 i koji se kao takav mora primjenjivati u državama članicama kada tumače i primjenjuju svoje nacionalno zakonodavstvo, temelji se na pretpostavci da su potrošači, jer ne sklapaju ugovore u okviru svoje profesionalne djelatnosti, u odnosu na profesionalce podređeni (jer nemaju pregovaračku moć) i neinformirani (imaju znatno manju razinu znanja o proizvodima i uslugama koji su predmet ugovora od trgovca kojem je to profesionalna djelatnost). Upravo stoga, u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe i koja neravnoteža je uzrokovana neinformiranosti potrošača, se provode test poštenosti i test transparentnosti. Nepoštenost i netransparentnost su povezane, ali nisu istoznačni.

16.1. Test poštenosti sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatniju/znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja suprotno zahtjevima dobre vjere uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača nepoštena je i onda kad je potpuno transparentna (jasno i razumljivo sastavljena).

16.2. Zahtjev dobre vjere bit će ispunjen ako je prodavatelj ili pružatelj usluga razumno pretpostavio da bi, u poštenom i pravičnom poslovanju, potrošač pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Načelo dobre vjere zahtijeva da ugovorna odredba treba biti takva da bi se potrošač usuglasio s istom da je o njoj pojedinačno pregovarao. Drugim riječima, zahtijeva se da se vodi računa o interesu potrošača. Pritom je namjera trgovca neodlučna. Da bi se ugovorna odredba smatrala nepoštenom, nevažno je dakle je li trgovac namjerom želio unijeti nepoštenu ugovornu odredbu ili je to posljedica njegovog nemara ili nepoznavanja primjenjivih pravila, na koji način treba tumačiti i odredbu članka 96. stavak 1. ZZP/07, kako je i postupio prvostupanjski sud što proizlazi iz sadržaja odlomka 11.-11.3. prvostupanjske presude.

17. Primarni element općenitog kriterija za ocjenu nepoštenosti je ravnoteža. Ugovorna odredba je nepoštena ako uzrokuje znatniju/znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. ES je presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz odlomaka 8., 9., 17., obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja (uz izostanak pregovaranja uzima u obzir: podređen položaj tužitelja kao potrošača; da mu je nametnuta obveza koja, iako nije zabranjena nije bila ni previđena odredbama Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO koje reguliraju Ugovor o kreditu, a jednako tako ni Zakonom o bankama - Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, važećim u trenutku sklapanja Ugovora; da bez ugovaranja i naplate sporne naknade nisu bili mogući odobrenje i realizacija - korištenje kredita) utvrdio ispunjenje znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, pa je neosnovan žalbeni navod da je sud pogrešno, samo temeljem činjenice da se o spornoj odredbi Ugovora nije pregovaralo izveo zaključak o znatnoj neravnoteži.

18. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori mora biti transparentna. To znači da mora biti jasno i razumljivo sastavljena i to na način da se potrošaču pruži stvarna mogućnost upoznavanja s ugovorom prije sklapanja ugovora. Zahtjev transparentnosti je instrument za ispravljanje neravnoteže do koje dolazi zbog razlika u informiranosti trgovca koji u ugovoru nastupa kao profesionalac i potrošača koji nije profesionalac. Prema općem zahtjevu transparentnosti, potrošač mora biti u stanju u potpunosti razumjeti zakonske i gospodarske posljedice pristanka na određenu odredbu. Zahtjev transparentnosti postavljen je u članku 5. Direktive 93/13 i u članku 85. ZZP/03. Najbitnija razlika između poštenosti i transparentnosti je činjenica da test transparentnosti ima širu primjenu. Naime, zahtjev transparentnosti primjenjuje se na sve ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i one koje ne podliježu testu poštenosti (definiraju glavni predmet i primjerenost cijene). Da bi ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo bila jasna i razumljiva ona prije svega istovremeno mora zadovoljiti ne samo formalni, već i materijalni zahtjev transparentnosti.

18.1. Žalbeni navodi tužene su usmjereni samo na formalnu transparentnost, dok prvostupanjski sud sadržajno utvrđuje da sporna odredba nije bila materijalno transparentna.

18.2. Takozvana materijalna transparentnost zahtijeva od trgovaca da potrošaču prije sklapanja ugovora pruži jasne informacije o ugovornim odredbama i njihovim posljedicama. Dužnost je suda provjeriti jesu li potrošači dobili potrebne informacije - oglašavanjem i obavijestima koje je davatelj usluge učinio dostupnim tijekom pregovora. Pritom je teret dokaza o informiranosti na trgovcu, a dvojbene se odredbe tumače u korist potrošača (čl. 81. st.4. u svezi s 86. st.1. ZZP/03). Budući se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, osobito što se tiče razine obaviještenosti, zahtjev transparentnosti treba shvatiti široko, tj. tako da nameće ne samo to da je predmetna odredba gramatički razumljiva za potrošača nego i da ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se odnosi predmetna odredba kao i, prema potrebi, odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama, tako da potrošač može procijeniti, na temelju preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje za njega proizlaze.

18.3. Zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica u trenutku pred samo sklapanje ugovora (kada joj u banci predan već unaprijed sastavljen ugovor, bez mogućnosti ikakvih izmjena) došao do informacije o obvezi plaćanja predmetne naknade i da nije mogao izvesti zaključak o visini utužene naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita čiji izračun je izvršila banka uključivši u njega i utuženu naknadu), ali ne samo što nije imao informaciju koje usluge i troškove i u kojoj nominalnoj visini ima platiti, već mu nije bila poznata ni njena krajnja svrha već joj je jedino znao da je njezino plaćanje uvjet za realizaciju kredita.

18.4. Kako je u pobijanoj odluci (odlomku 16.) prvostupanjski sud obrazložio nepostojanje tzv. materijalne netransparentnosti, neosnovani su žalbeni navodi u smislu postojanja tzv. formalne transparentnosti jer da bi odredba bila transparentna mora zadovoljiti oba kriterija (formalnu i materijalnu transparentnost).

18.5. Osim toga, u skladu s člankom 59. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

18.6. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženica ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18.7. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja značajne neravnoteže, odredbama članka 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02. i 141/06.). Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Istovremeno, neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Kada je pravilo utvrdio da je predmetna odredba Ugovora nepoštena, prvostupanjski je sud pravilno temeljem čl. 87. st.1. ZZP/03 sporni dio odredbe Ugovora utvrdio ništetnim.

20. Nije u pravu žaliteljica kad tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim njezin prigovor zastare, te prilikom odluke o početku tijeka zakonskih zateznih kamata.

21. Naime, tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina (čl. 225. ZOO-a). Primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno shvaćanje početka roka zastare, za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedicu nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe iskazano je i u presudi suda EU broj C-485/19 od 22. travnja 2021.

21.1. U presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

22. Neosnovano tužena pobija prvostupanjsku odluku u dijelu kojim odlučeno o početku tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu stečenog bez osnova. Naime, tužena je povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini od 3,30 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tužena; koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnula tužitelju - potrošaču bez mogućnosti pregovaranja; nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

23. Neosnovan je žalbeni navod da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda iz članka 354. st.1. u svezi s čl. 326. i 186.c ZPP-a, jer da je odlučeno o zahtjevu koji nije bio dospio prije zaključenja glavne rasprave. Predmet spora je prvenstveno utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (članak 328. ZOO-a) i neovisno je o dospijeću tražbine.

24. Žalbu tužene na odluku o parničnom trošku ovaj je nije posebno ispitivao jer prema odredbi čl. 365. st.2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

25. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. ZPP-a.

26. Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (sastava žalbe i sudske pristojbe iste) je odbijen sukladno odredbama članka 166. stavak 1., u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspjela.

U Šibeniku, 15. rujna 2026.g.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić