1              Poslovni broj:Kž-269/2024-8

 

 

Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kž-269/2024-8

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E
 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Koraljke Bumči, kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Marijana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. V., zbog kaznenog djela protiv javnog reda - protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavak 1. u vezi stavka 2. Kaznenog zakona (NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Sisku broj K-467/2023. od 16. veljače 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2024. u prisutnosti braniteljice optuženika M. R., odvjetnice iz S., te optuženog Z. V. putem videokonferencijske veze iz Zatvora u Lipovici,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

              I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi Z. V. za kazneno djelo protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavak 1. i 2. KZ/11., za koje kazneno djelo je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 326. stavak 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. listopada 2023. pa nadalje.

 

              II. Odbija se žalba optuženog Z. V. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom optuženi Z. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda - protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, iz članka 326. stavak 1. u vezi stavka 2. KZ/11., činjenično pobliže opisano u izreci pobijane presude, te je na temelju članka 326. stavak 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. KZ/11. u vezi članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

2. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru počevši od 1. listopada 2023. pa nadalje.

 

3. Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog Z. V. je oduzet mobilni uređaj marke „Xiaomi" model Redmi 9a, IMEI 1 broja: 867890054439902, IMEI 2 broja: 867890054439916, s umetnutom SIM karticom koji je privremeno oduzet uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta o privremenom oduzimanju predmeta Postaje granične policije Gvozd s Ispostavom Bojna, broj: 01394248 od 1. listopada 2023., a koji predmet će se po pravomoćnosti presude uništiti.

 

4. Na temelju članka 189. stavak 1. ZKP/08. vraća se kombi vozilo marke Peugeot, tip Boxer, BiH, reg. oznaka i broja E90-M-354, broja šasije: VF3ZAAMFA17519656, vraćeno je vlasniku M. M. iz B. i H., J., L., L. L. … sa pripadajućom prometnom dozvolom broj: AA4521732 i ključem, a koje vozilo je od optuženika privremeno oduzeto temeljem potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU sisačko-moslavačke, PGP Gvozd s ispostavom Bojna, broj: 01394247 od 1. listopada 2023.

 

5. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženi Z. V. oslobođen je u cijelosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

 

6. Protiv presude pravovremeno je podnio žalbu državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu prvostupanjsku presudu u pravcu žalbenih navoda na način da optuženog Z. V. osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju, uz izricanja sporedne novčane kazne.

 

7. Optuženi Z. V. je putem braniteljice M. R., odvjetnice iz S., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 467. stavak 1. točka 1. u vezi članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i članka 468. stavak 2 ZKP/08.), povrede kaznenog zakona (članak 467. stavak 2. ZKP/08. u vezi članka 496. stavak 1. točka 4. ZKP/08.), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. stavak 1. točka 3. ZKP/08.) te podredno zbog odluke o kazni (članak 467. stavak 4. ZKP/08.) s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku, podredno da izrekne blažu kaznu optuženiku.

 

 

 

 

 

8. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

9. Na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., na zahtjev optuženika, o sjednici drugostupanjskog vijeća izvješteni su optuženik, njegova braniteljica te Županijski državni odvjetnik u Zagrebu, a sjednici je pristupila braniteljica optuženika, odvjetnica M. R., prisutnost optuženika omogućena je putem videokonferencijske veze sa Zatvorom u Lipovici, dok uredno pozvani Županijski državni odvjetnik u Zagrebu nije pristupio pa je vijeće odlučilo provesti sjednicu u njegovoj odsutnosti.

 

10 Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

11. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presudi, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenica odnosno da su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza. Istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik obrazlaže činjenicom da je prvostupanjski sud zaključio da je vozeći 38 stranih državljana u tovarnom prostoru kombi vozila u kojem nije bilo nedovoljno sjedećih mjesta, a bez ventilacijskih otvora i uređaja te s neispravnim bravama, optuženik doveo u opasnost i živote i tijelo ilegalnih migranata koji su se nalazili u kombi vozilu kojim je upravljao, iako optuženik za to nije optužen.

 

12. Protivno istaknutim žalbenim navodima, a s obzirom da se činjeničnim opisom terećenog kaznenog djela, optuženiku stavlja na teret da je prevozeći 38 državljana Turske na opisani način, postupao prema osobama koje se nedozvoljeno kreću Republikom Hrvatskom, na nečovječan način, prvostupanjski je sud opisao u čemu nalazi nečovječnost u postupanju pa je u tom kontekstu naveo da su načinom vožnje bili dovedeni u opasnost životi i tijela ilegalnih migranata, što je obilježje nečovječnosti. Naime, nečovječno postupanje se ogleda u tome što je optuženik 38 ljudi, od kojih je čak dvadesetoro djece, neki i vrlo niske kronološke dobi pa je tako među prevoženim osobama bilo dvogodišnje dijete, dvoje četverogodišnjaka, jedno petogodišnje i jedno šestogodišnje dijete, smjestio i potom prevozio u tovarnom prostoru kombi vozila od cca 7 m3, potpuno neprimjerenom za prijevoz tako velikog broja ljudi jer u stražnjem dijelu gdje su se prevozili nije bilo dovoljno sjedala, vozilo nije opremljeno ventilacijskim otvorima i uređajima, dok su brave na vratima tovarnog prostora bile neispravne. Nesumnjivo je da su u takvom prostoru prevožene osobe bile nagurane, stiješnjene, prevožene osobe nisu mogle biti vezane, posebno djeca koja su se prevozila u krilu i na rukama drugih osoba pa je uslijed položaja u kojima su prevožene, manjka kisika te činjenice da je vožnja do zaustavljanja trajala duže od pola sata bio ugrožen njihov tjelesni integritet pa i život. Sve istaknuto ima karakter nečovječnog postupanja kao obilježja kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. KZ/11. pa je u tom kontekstu prvostupanjski sud detaljno i uvjerljivo obrazložio zašto nalazi da je optuženik opisanim postupanjem doveo u opasnost život i tijelo prevoženih osoba jer to ukazuje na njegovo nečovječno postupanje, bez da se optuženiku izrijekom ne stavlja na teret da je svojim ponašanjem konkretno ugrozio život i tijelo osoba koje se nedozvoljeno kreću Republikom Hrvatskom, odnosno i ovaj modalitet terećenog kaznenog djela.

13. Nadalje, točna je tvrdnja ovog žalitelja da se optuženiku ne stavlja na teret, kao jedan od modaliteta počinjenja kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. KZ/11., dovođenje migranata u ponižavajući položaj, a da je prvostupanjski sud u točki 7. obrazloženja naveo da se optuženiku stavlja na teret da je pri počinjenju kaznenog djela s osobama koje se nedozvoljeno kreću u Republici Hrvatskoj postupao na nečovječan i ponižavajući način, tako da ovaj modalitet nije niti trebao biti obrazložen, međutim, ova omaška ne čini obrazloženje presude nerazumljivim i kontradiktornim pa da bi bila počinjenja istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

 

14. Optuženik je u obrani naveo da je imao dug od oko 6.000 eura koji je morao vratiti susjedu, nije imao dovoljno novaca, raspitivao se za posao i putem prijatelja pronašao inkriminirani „posao" očekujući zaraditi novac za vraćanje duga, tako da je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je optuženik bio motiviran stjecanjem materijalne koristi, odnosno da je prevozio migrante iz koristoljublja. Osim toga, treba napomenuti da je optuženik priznao počinjenje kaznenog djela, odnosno počinjenje kaznenog djela iz članka 326. stavak 1. KZ/11., time je priznao i motiv postupanja, kao i visinu očekivane imovinske koristi tako da s obzirom na sadržaj priznanja optuženika, u skladu s odredbom članka 464. stavak 7. ZKP/08., optuženik nije niti mogao osporavati činjenično utvrđenje suda o iznosu imovinske koristi koja ga je motivirala u postupanju.

 

15. Nadalje, osporavajući pobijanu presudu zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. točka 4. ZKP/08., smatrajući da se u radnji optuženika ne stječu bitni elementi kaznenog djela iz članak 326. stavak 2. KZ/11., žalitelj upire na definiranje pojma „nečovječnog postupanja" sadržano u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: III Kr 12/2021. od 18. veljače 2021. prema kojoj definiranje nečovječnog i ponižavajućeg postupanja treba tumačiti u okviru prakse Europskog suda za ljudska prava izraženoj u odlukama L. protiv I. i M.M. protiv H., koje navodi da je nečovječno postupanje počinitelja smišljeno, traje dulje vrijeme i bez pristanka žrtve te uzrokuje posljedice na fizičko ili psihičko zdravlje žrtve, a izaziva i fizičke ili psihičke patnje jačeg intenziteta, a koje činjenice u konkretnom predmetu nisu utvrđene.

 

16. Suprotno istaknutim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud posve ispravno zaključio da način prijevoza migranata ima karakter nečovječnog postupanja, a kako je to obrazloženo u točki 12. ove odluke, u odnosu na obrazlaganje žalbenog navoda bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Optuženik je znao da se osobe koje je smjestio u teretno vozilo ilegalno nalaze u RH, odnosno da su u Republiku Hrvatsku ušle mimo redovnog graničnog prijelaza i kontrole, vidio je koga smješta u prostor, da su među tim osobama djeca pa i vrlo mala, kao posebno osjetljiva kategorija, unatoč svemu smjestio ih je u potpuno neodgovarajuće vozilo za njihov prijevoz, bez odgovarajućih broja sjedala, posljedično i sigurnosnih pojaseva, bez ugrađenih ventilacijskih otvora i uređaja te s neispravnim bravama na vratima tovarnog prostora, zbog čega je zbog broja ljudi, načina njihova smještaja, manjka kisika i duljine vožnje bio ugrožen njihov tjelesni integritet tako da je, slijedom navedenog, prvostupanjski sud ispravno utvrdio u ponašanju optuženog Z. V. sve bitne sastavnice terećenog kaznenog djela. Činjenica što su prevožene osobe imale na raspolaganju hranu i vodu nije od utjecaja, a s obzirom na ukupnost uvjeta u kojim su prevoženi, na ocjenu elementa nečovječnosti. Isto tako, pasivnost osoba u prevoženju, odnosno izostanak vikanja, zapomaganja, traženje da izađu iz vozila, a po zaustavljanju i netraženje liječničke pomoći nije od utjecaja na zaključak da su migranti prevoženi u nečovječnim uvjetima. S tim u vezi treba napomenuti da se radi o ljudima koji u potrazi za boljim životom daju značajna novčana sredstva ne bi li se domogli Europe i osigurali se egzistenciju. Pri tom su svjesni da nemaju odgovarajuće dokumente za redovno putovanje, da jedino mimo redovne granične procedure, u okviru ilegalne organizacije, mogu doći do Europe pa je životno od takvih osoba da, svjesni okolnosti svog putovanja i željenog cilja, podnose i teže patnje, ne protestiraju zbog uvjete putovanja i načina ophođenja.

 

17. Nadalje, žalitelj nastoji osporiti zaključak prvostupanjskog suda o nečovječnom postupanju prema migrantima, ukazujući da su u nečovječnim uvjetima prevoženi u policijskim vozilima od mjesta zaticanja u ilegalnom kretanju Republikom Hrvatskom do Policijske postaje Gvozd, Ispostava Bojna, što jedno s drugim nema nikakve veze jer način prevoženja migranata od strane policije nema utjecaj na ocjenu njegova postupanja prema osobama koje je prevozio.

 

18. Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je sud optuženiku izrekao preblagu zatvorsku kaznu i da je prvostupanjski sud propustio uz sporednu izreći i novčanu kaznu uslijed počinjenja kaznenog djela iz koristoljublja. Smatra da je sud nepravilno primijenio odredbe o ublažavanju kazne te prilikom odmjeravanja visine kazne nije cijenio kao otegotnu okolnost način počinjenja kaznenog djela i da je optuženik u tovarnom prostoru kombi vozila na nečovječan način prevozio 38 osoba, od kojih je čak 20 djece, svjestan da takav način prijevoza nije primjeren, da je opasan po njihove živote te se upustio u prijevoz ne mareći za okolnost da je toliki broj djece koji se prevozio objektivno bio izložen snažnom trpljenju i patnji, na što je očigledno pristao. Neosnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne jer niti postoje naročito olakotne okolnosti koje bi tako što opravdale niti se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići izricanjem blaže kazne od propisane. Okolnosti da je optuženik priznao krivnju, izrazio žaljenje i obećao da više neće činiti kaznena djela ne mogu se smatrati naročito olakotnima, pogotovo kada se uzme u obzir da optuženik nije priznao počinjenje kvalificiranog oblika kaznenog djela, već samo osnovnog zbog čega je proveden cijeli postupak tako da optuženik nije doprinio ubrzanju i ekonomičnosti postupka i nije ni na koji način u bitnoj mjeri utjecao na ishod ovog postupka. Unatoč činjenici što je konkretna materijalna korist za optuženika izostala jer je unaprijed obećana, a do ostvarivanja iste nije došlo jer je optuženik zatečen u počinjenju predmetnog kaznenog djela, državni odvjetnik smatra da je u konkretnom slučaju optuženiku uz glavnu trebalo izreći i sporednu novčanu kaznu jer je kazneno djelo za koje je osuđen nedvojbeno počinjeno s ciljem stjecanja koristoljublja i kako bi učinak specijalne i generalne prevencije bio potpun te kako bi postupanje prvostupanjskog suda bilo u skladu s postojećom sudskom praksom, a što je sud propustio učiniti.

 

19. Osporavajući odluku o kazni, optuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud kod odmjeravanja kazne podcijenio značaj olakotnih okolnosti te nije cijenio činjenicu da se optuženik upustio u činjenje ovog kaznenog djela radi teške financijske situacije izazvane troškovima liječenja sina, da je obiteljski čovjek, oženjen je, dužan je uzdržavati dijete koje studira, nisu utvrđene štetne posljedice djela. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotnu činjenicu cijenio da se radi o kaznenom djelu kojim se ugrožava sigurnost Republike Hrvatske, njezinih građana i imovine jer se radi o okolnostima koje su sadržane u biću kaznenog djela i ne mogu predstavljati otegotnu okolnost na strani optuženika.

 

20. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu sve okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne iz članka 47. KZ/11., prvostupanjski sud je precijenio olakotne okolnosti, nalazeći da se radi o osobito olakotnim koje opravdavaju ublažavanje kazne.

 

21. Osnovano je prvostupanjski sud kao olakotno cijenio neosuđivanost optuženika, priznanje krivnje, pokajao se i izrazio iskreno žaljenje obećavši da više neće činiti kaznena djela te da je ovo kazneno djelo izolirani slučaj u njegovom životu. Međutim, u odnosu na priznanje počinjenja osnovnog kaznenog djela treba njegov stav prema optužbi dovesti u vezu s načinom otkrivanja inkriminiranog kaznenog djela. Naime, prema izvješću policijskog službenika S. A., optuženik je zatečen u upravljanju teretnim automobilom marke P. B., u kojem je u tovarnom prostoru uočeno 38 osoba, dakle, zatečen je u počinjenju kaznenog djela. Optuženik nije priznao da bi s prevoženim osobama postupao na nečovječan način, što znači da nije u potpunosti priznao terećeno kazneno djelo tako da je prvostupanjski sud na ovu okolnost trebao provesti dokaze pa se ne može reći da je optuženik svojim priznanjem u značajnoj mjeri doprinio okončanju kaznenog postupka, što bi bilo od posebnog značaja kod odmjeravanja kazne. Optuženik je priznao ono što su djelatnici policije zatekli, u kojem dijelu, činjenično, nije niti mogao nešto drugo tvrditi, a što bi bilo realno i prihvatljivo pa u tom kontekstu treba cijeniti i njegovo kajanje. S obzirom na izloženo, istaknute olakotne okolnosti nemaju karakter osobito olakotnih u smislu odredbe članka 48. stavak 2. KZ/11. koje bi opravdavala osudu na blažu kaznu od propisane.

 

22. Kada se istaknute činjenice dovedu u vezu sa visokim stupnjem krivnje optuženika, odnosno da je postupao s izravnom namjerom, svjestan protupravnosti svog ponašanja, a da nije upitna njegova ubrojivost, da se radi o izuzetno opasnom kaznenom djelu kojim mogu biti ugroženi ljudski životi, da je optuženik s obzirom na prijevozno sredstvo kojim se koristio prevozio veći broj osoba, posebno imajući u vidu da je pristao na prijevoz djece kao izrazito ranjive kategorije koja po svojoj prirodi teško podnosi ikakvu patnju i manje im treba da budu životno ugroženi, da su u konkretnom slučaju izostale posljedice za zdravlje prevoženih osoba zahvaljujući djelovanju policije, da se ovim kaznenim djelima narušava teritorijalni integritet Republike Hrvatske, time stvara i sigurnosna prijetnja njezinim građanima, a i utječe na imidž Hrvatske kao granične zemlje Šengenskog sporazuma, da je trend porasta ovakvih kaznenih djela jer očito veliki broj egzistencijalno ugroženih ljudi iz ratom zahvaćenih i nerazvijenih područja nastoji doći u Europu pa zbog njihovog velikog broja, značajan je i porast broja osoba koje sudjeluju u njihovom „prebacivanju" u Europu, posebno stranaca koji dolaze u Hrvatsku iz jednog jedinog razloga, da bi se sudjelovanjem u prijevozu ilegalnih migranata materijalno okoristili, kao i da je optuženik nastojao do sredstava potrebnih za vraćanje duga doći dolaskom na teritorij Republike Hrvatske, očito očekujući lukrativnu zaradu, kakvu ne može ostvariti u svojoj državi redovnim radom, a imajući u vidu da je za inkriminirano kazneno djelo propisana kazna zatvora od tri do dvanaest godina, tada se kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, na koju je prvostupanjski sud osudio optuženog Z. V. ukazuje neprimjerenom svim istaknutim olakotnim i otegotnim okolnostima te se takvom kaznom sigurno neće utjecati na specijalnu i generalnu prevenciju.

 

 

 

 

23. S obzirom na izloženo, ovaj drugostupanjski sud nalazi primjerenim optuženog Z. V. osuditi na kaznu zatvora u trajanju tri godine, što je u visini zakonski propisanog minimuma za terećeno kazneno djelo. Prema mišljenju ovog suda jedino je ovakva zatvorska kazna primjerena istaknutim olakotnim i otegotnim okolnostima i pogodna ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. kako u sprečavanju optuženika u daljnjem činjenju kaznenih djela, tako i u pogledu generalne prevencije, odnosno ukazivanju ostalim građanima, ne samo domaćim državljanima, nego i strancima, na neprihvatljivost i nedopustivost ovakvog ili sličnog ponašanja i utjecalo na njih da ne čine ovakva i slična kaznena djela.

 

24. Kako je optuženik nezaposlen, u dugovima, a bez redovnih sredstava za život, bez obzira što je kazneno djelo počinio iz koristoljublja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da zbog postizanja svrhe kažnjavanja, pored izrečene kazne zatvora, mu nije nužno izreći i sporednu novčanu kaznu.

 

25. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

26. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučiti kao u izreci, odnosno preinačiti presudu u odluci o kazni prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Zagrebu 23. travnja 2024.

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Koraljka Bumči, v.r.