- 1 -              Revd-860/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd-860/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz S. M., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko - upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-693/2022-3 od 9. studenoga 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-2151/2021-9 od 5. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a odbija se.

 

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a stavka 2. ZPP-a odbacuje se.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

„a) u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke“, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu bruto iznos od 39.799,66 kn sa pripadajućim i utuženim zateznim kamatama,

 

„b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke“ (u kojem je dijelu naloženo „tužitelju da s osnove nadoknade parničnog troška isplati tuženici iznos od 7.200,00 kuna“) „i to baš do dosuđenog iznosa od 3.200,66 kuna“,

 

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda „u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu preko iznosa od 3.200,66 kuna do ukupno dosuđenog iznosa od 7.200,00 kuna (dakle za razliku od 3.999,34 kune) na način da se u ovom dijelu zahtjev tuženice za nadoknadom parničnog troška odbija kao nesnovan“.

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude, a sve zbog pravnih pitanja koje drži važnim za odluku o predmetu spora i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

„u odnosu na glavnično potraživanje:

 

1) da li personalni dokazi - iskazi tužitelja i svjedoka, mogu biti (dopunsko) dokazno sredstvo i korektiv nepotpunih i netočnih materijalnih dokaza - evidencija o radu koje je podatke o radnom vremenu sukladno zakonu dužan voditi poslodavac?

 

2) da li personalni dokazi - iskazi tužitelja i svjedoka, mogu imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima - evidencijama o radu tuženika za koje je u postupku utvrđeno da su nepotpune?“

 

„u odnosu na troškove postupka:

 

1) da li je pravilnim tumačenjem odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 265/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) prilikom donošenja odluke o parničnom trošku, utvrđujući omjer uspjeha u parnici, sudu dopušteno zanemariti uspjeh dokazivanja u pogledu pravne osnove zahtjeva i omjer uspjeha u parnici ocijeniti isključivo matematički u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev?“

 

Prijedlog je podnio i „zbog pogrešne primjene materijalnog prava kojim je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (čl. 3., 14. i 29. Ustava Republike Hrvatske - jamstva vladavine prava, prava na sud, jednakosti pred zakonom kao i prava na pravično suđenje) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“

 

2. Tuženica je odgovorila na prijedlog i predložila da se ovaj „odbaci tj. odbije“.

 

3. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten (osnovan).

 

4. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 9. studenoga 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

5. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,

 

- odredaba čl. 385.a, prema kojima: stavak 1. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“, stavak 2. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.“

 

6. Te odredbe ZPP-a, kada se odnose na čl. 385.a st.1., u tome sadržaju, predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

7. Polazeći od toga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

 

8. Naime, odgovor na prvo i drugo u prijedlogu postavljeno pitanje proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“ - a iz smisla koje je odredbe zaključiti da dokazna snaga pojedinog dokaza (primjerice: kada tužitelj spori, kao ovdje, vjerodostojnost i potpunost evidencije tuženice o satima njegova rada, istinitost podataka iz te evidencije, pa se radno vrijeme tužitelja, njegova radna angažiranost, utvrđuje i na temelju iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja te vještačenjem) ne zavisi od toga je li riječ o personalnom ili materijalnom dokazu, jer se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se od ovih radilo, ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti.

 

9. S prethodnim u svezi, a budući da je osporena presuda i donesena po ocjeni dokazne snage svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, dakle po ocjeni svih u predmetu provedenih dokaza prema okolnostima konkretnog slučaja, bez da je pojedinom dokazu dan već i samo načelan značaj „jačeg“ ili privilegiranog i prvenstvenog, vjerodostojnijeg - a ne (kako tužitelj nalazi da je trebala) prema unaprijed utvrđenoj načelnoj vrijednosti samo jednog određenog dokaza, odnosno budući da se iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja, ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu navedenog odgovora, taj odgovor ne može (a i to je bitno za dopuštenost revizije) utjecati na osporenu presudu i tužitelja već i samo po sebi dovesti u povoljniju poziciju.

 

10. Time, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio prvo i drugo pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga uvažiti:

 

10.1. da prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu predlagatelj temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

 

10.2. da predlagatelj ničime nije dokazao da bi u svezi tih pitanja (prema navedenom odgovoru na njih: po kojem prednost i vjerodostojnost pojedinog dokaza u situaciji kakva je ovdje - gdje je dopušteno dokazivati da podaci iz određene evidencije ne odgovaraju stvarnom, da su neistiniti ili nepotpuni, ma o kojem god se dokazu radi, ovisi i valja cijeniti prema okolnostima svakog konkretnog slučaja: tako da svaki dokaz u pojedinom konkretnom slučaju može biti i „dopunski“ i „korektiv nepotpunih i netočnih materijalnih dokaza - evidencija o radu“) trebalo ostvarivati svrhu prijedloga i intervenirati u osporenu presudu,

 

10.3. da predlagatelj postavljenim prvim i drugim pitanjem (formulacijom kojih je ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ih obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu provedenih dokaza, da se prihvati njegovo shvaćanje o ovima: dakle, da mu se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje on nameće prihvatiti - ili kakve bi on htio (o činjenicama iz po njemu predloženih dokaza, koje bi, kako drži, trebalo uzeti jedino mjerodavnim ili relevantnim), pravilno odlučeno o postavljenom zahtjevu, u pravilno vođenom postupku,

 

10.4. da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što predlagatelj ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza, da su pravilno ocijenjeni - prema njegovom shvaćanju pravnog standarda „pravilno“, nisu imali razloga odbiti tužbeni zahtjev - već (da) su morali istinitim i pravilnim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo tužitelja,

 

10.5. da odgovor (shvaćanje) na u prijedlogu tužitelja postavljeno treće pitanje, a koje se pitanje odnosi na trošak postupka - odluka o kojemu mora biti razmjerna legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno i u sada važećoj odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, proizlazi iz već sigurne, ustaljene sudske prakse revizijskog suda, izražene, primjerice, u odlukama (koje se temelje na shvaćanju koje izvire iz zaključka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. lipnja 1980.) posl. br. Rev-x 233/14-2 od 10. ožujka 2015., Rev-1794/11-2 od 18. ožujka 2014., Rev 2657/11-2 od 7. srpnja 2015., Rev 465/10-2 od 27. listopada 2010., pa tako i:

 

u odluci posl. br. Rev-1709/11-2 od 27. siječnja 2015., prema kojoj:

 

„...U odnosu na revizijske navode kojima revident osporava pravilnost odluke drugostupanjskog suda o naknadi parničnog troška, valja uputiti na pravno shvaćanje sjednice revizijskog suda od 6. lipnja 1980.:

 

„1. Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka treba u pravilu uzimati kako tužiteljev tako i tuženikov uspjeh u parnici.

 

2. Kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (čl. 154. st. 2. ZPP-a) potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

 

Stoga u slučaju:

 

a) kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti ili samo osnovu pojedinih samostalnih dijelova zahtjeva (pojedini oblik štete i slično), a zbog čega su izvršena vještačenja i izvedeni drugi dokazi za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa;

 

b) ako je tuženik osporio samo visinu zahtijevane naknade pojedinog oblika neimovinske štete, sud će cijeniti da li tužitelju treba u cijelosti ili samo djelomično priznati troškove oko utvrđivanja visine neimovinske štete koje je prethodno snosio, a u odnosu na visinu dosuđene mu naknade.“

 

Gledano u svijetlu tih odredaba, odluka o parničnom trošku ne može biti rezultat samo strogo formalističkog, matematičkog pristupa njihovom utvrđivanju: njihovu opravdanost (iz smisla odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a) treba cijeniti zavisno od toga jesu li i koliko su bili potrebni za okončanje postupka. Sudovi su kod svakog odlučivanja o njima dužni uzeti u obzir i sve okolnosti koje su utjecale na okončanje ili odugovlačenje s postupkom - pa i odluku o njima mogu donijeti tek na temelju njihove brižljive ocjene, a ona mora biti razmjerna legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno u čl. 154. st. 2. ZPP-a. Pritom, tu je predlagatelj u pravu, nije dopušteno zanemariti uspjeh dokazivanja u pogledu pravne osnove utuženog zahtjeva.

 

Upravo tako gledano, a respektirajući i uspjeh tužitelja u postupku, revizijski sud ne nalazi da prijedlog tužitelja sadrži razloge koji bi bar glede odluke o parničnom trošku opravdavali shvaćanje koje tužitelj postavljenim trećim pitanjem sugerira prihvatiti - da mu je prema uspjehu u postupku dokazivanja osnove njegova zahtjeva trebalo dosuditi sav trošak toga dokazivanja. Upravo takvo njegovo shvaćanje, na primjeni kojeg inzistira, imajući na umu i taj njegov uspjeh - sa posljedičnim utjecajem njegova dokazivanja u uzrokovanju trajanja ovoga postupka, u specifičnim okolnostima samo ovoga slučaja, predstavlja navedeni, strogo formalistički, matematički pristup predmetu spora o parničnom trošku - a takav nižestupanjski sudovi opravdano nisu dopustili.

 

U okolnostima ovoga slučaja, niti razlozi kojima se to pitanje obrazlaže, nisu oni iz smisla navedenih odredaba čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije - da bi bar on bio dopušten, a koji bi bili adekvatni i dostatni za zaključak o njihovoj važnosti.

 

Zbog toga niti odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu, u svezi pitanja pod 3., nalazeći da su usporedive sa ovdje osporenom, sa ovom nisu (kao što nisu niti za prvo i drugo pitanje) usporedive: osporena presuda nije temeljena na shvaćanjima koja bi u ičemu bila u suprotnosti sa shvaćanjima izraženim u tim odlukama (obzirom da je svaka temeljena na činjeničnim i pravnim, posebno materijalnim okolnostima konkretnog slučaja iz tako shvaćene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a: cijeneći da odluka o trošku postupka ima značaj odluke o primjeni materijalnog prava), onim na koje se pojedinačno svaka odluka odnosi.

 

11. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje:

 

11.1. da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

11.2. da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

12. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

12.1. da pitanja iz prijedloga predlagatelja nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa, odnosno takva - da bi ju trebalo mijenjati,

 

12.2. da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

13. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije kada ga temelji na odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbiti odlukom iz stavka I. izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 389.b ZPP-a, prema kojima: /stavak 1./ „Vrhovni sud Republike Hrvatske odbit će prijedlog za dopuštenje revizije ako na temelju onoga što mu je dostavljeno ocijeni da u prijedlogu nije riječ o važnom pravnom pitanju u smislu članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona.“ i /stavak 2./ „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbija sud će određeno navesti razlog odbijanja upućujući, ako je to moguće, na svoju prijašnju praksu. Iznimno, ako ocijeni da je to u interesu javnosti, sud rješenje može i iscrpnije obrazložiti.“).

 

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nalazi da je tužitelj učinio vjerojatnim ono na čemu (također) temelji svoj prijedlog: da je u ovome predmetu „arbitrarnim postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda povrijeđen zakon“ na njegovu štetu, da su povrijeđena „njegova ustavna prava iz čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske“, odnosno da su u postupku počinjene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo - toliko da je prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom i u postupku koji je ovima prethodio počinjena povreda nekih njegovih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

14.1. Ovu vjerojatnost tužitelju ne daje njegov izraz (samo) nezadovoljstva donesenom osporenom odlukom i shvaćanjem na kojemu je ova temeljena: on povoljniju poziciju sa podnesenim prijedlogom ne može ostvariti sugeriranjem da se prihvati pravilnim jedino njegovo shvaćanje konkretnog spora i da se odluka o predmetu toga spora donese i obrazloži samo na temelju toga shvaćanja.

 

U konkretnom slučaju okolnosti na kojima temelji prijedlog, razumnim zaključivanjem, ne pridonose vjerojatnosti istinitosti njegove tvrdnje da je donesenom odlukom povrijeđen u nekom svom temeljnom ljudskom pravu - i da osporena presuda nije pravilna te zakonita i donesena u smislu:

 

- odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude (...) drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“, odnosno prvostupanjska u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“,

 

- pravilnog shvaćanja navedenog pod točkom 10.4. ovoga rješenja,

 

- pa konačno i shvaćanja da se stav o povredi počinjenoj po sudu ne može izvući samo iz toga što nije prihvaćeno shvaćanje stranke o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je stranka predložila i zahtijevala, a sve jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu.

 

14.2. Konkretno, sama okolnost što nije prihvaćen zahtjev tužitelja - odlukom koja je, prema ocijeni ovoga suda, pravilno, razložno i razumno obrazložena, dostatnim razlozima - koji je opravdavaju, nema značaj koji joj predlagatelj daje: pogrešne primjene materijalnog prava - u odluci koja je prema razlozima kojima je obrazložena (a kako samo tužitelj drži) donesena uz „krajnju indolentnost“ i „arbitrarno postupanje“.

 

15. Sukladno tome, za prihvatiti je da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije niti pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2 ZPP-a: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost niti po toj osnovi.

 

16. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije kada ga temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a valjalo odbaciti odlukom iz stavka II. izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a).

 

Zagreb, 23. travnja 2024.