Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-284/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi ništetnosti i isplate, dana 15. rujna 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 5. st. 1. Ugovor o kreditu br. 207628, sklopljenog dana 15. svibnja 2007. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,50% (slovima: dvacijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvjestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 348,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 16. svibnja 2007. godine po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovor o kreditu br. 207628, sklopljenog dana 15. srpnja 2007. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Naknada za rizik nenaplate potraživanja: Jednokratno 1,00 % (slovima: jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn (tristotinekunainulalipa) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za rizik nenaplate kredita isplati iznos od 139,35 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 16. svibnja 2007. godine po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
V. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 10. st. 1., Ugovor o kreditu broj 207628, sklopljenog dana 15. svibnja 2007. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“
VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 110,42 eura na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 6. siječnja 2018. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 130,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama počev od 15. rujna 2026. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 7. srpnja 2026. godine navodi kako su dana 15. svibnja 2007.godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 207628, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 105.000,00 kn. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 144 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. st. 1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 2,50% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 15. svibnja 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu u iznosu od 2.625,00 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 348,39 eura. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. st. 2. ugovorena je naknada za rizik ne naplate potraživanja kredita kod osiguravajućeg društva zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 15. svibnja 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu u iznosu od 1.050,00 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom
o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 139,35 eura. Odredbom čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tužitelj je dana 5. siječnja 2018., izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužitelju naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 831,99 kn a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao
službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 110,42 eura. Tužitelj navodi kako se o ugovornim odredbama tzv. „ulaznu naknadu, naknadi za rizik ne naplate potraživanja kredita i izlaznoj naknadi“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. U pogledu odredbe ugovora kojom je tužitelju nametnuta obveza „naknada za rizik ne naplate potraživanja kredita“ tužitelj navodi da je ista obveza bila nepotrebna jer je tuženik već dovoljno osigurano povrat svoga kredita, i to mjenicom, predajom bjanko zadužnice, te je tužitelj morao sklopiti Policu osiguranja života u korist tuženika. Smatra da stoga zaista nije bilo potrebe za dodatno „naknadu za rizik ne naplate potraživanja kredita“ koja obveza je nametnuta tužitelju potpisom samog tipskog ugovora, bez da je tuženik o navedenoj odredbi pregovarao sa tužiteljem i precizno mu objasnio na što bi se navedena naknada odnosila, niti mu dao mogućnost izmjene navedene odredbe, te naposljetku navedena odredba nije objašnjena i protumačena tužitelju kao potrošaču, pa je ista nepoštena, a posljedično tomu i ništetna, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Direktive Vijeća (EZ) 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi, naknadi za rizik ne naplate potraživanja kredita i izlaznu naknadu u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome, tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu kao u izreci.
2. Tuženiku je tužba s pozivom na podnošenje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, dostavljena dana 14. srpnja 2026. godine (potvrda o preuzimanju elektroničkog pismena na str. 21 spisa).
3. Tuženik nije u roku od 30 dana od dana dostave tužbe, pa ni do danas, podnio odgovor na tužbu, a kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu, kao niti s općepoznatim činjenicama, te kako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženik bio spriječen opravdanim razlozima podnijeti odgovor na tužbu, a tužbom je postavljen takav zahtjev kojim stranke mogu slobodno raspolagati, to je sud slijedom navedenog, temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), odlučio kao u izreci ove presude.
4. Kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi troškove izazvane pokretanjem ovog postupka, sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužitelju je tako pod točkom VII. izreke ove presude priznat parnični trošak u iznosu od 100,00 eura na ime sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine” broj 138/2023., dalje Tarifa) i sudska pristojba na tužbu u plaćenom iznosu od 30,00 eura, što ukupno iznosi 130,00 eura.
U Đakovu 15. rujna 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku
