- 1 -              Revd-807/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: Revd-807/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije, Javne ustanove iz Z., (OIB: …), koju zastupa punomoćnica M. Č., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Ž. M.-M. iz R., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik iz R., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1073/2021-2 od 5. siječnja 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Povrv-33/2021-13 od 29. srpnja 2021., u sjednici održanoj 23. travnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena i djelomično („u pretežitom dijelu“) odbijena žalba tuženika tako da je prvostupanjska presuda:

 

- preinačena u točki II. izreke, u odluci kojom je naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka od 1.025,00 kn sa zateznim kamatama, tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka od 800,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. srpnja 2021.,

 

- potvrđena u točkama I. i IV. izreke, u odluci kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojeg je 19. listopada 2020., pod posl. br. Ovrv-1949/2020, donijela javna bilježnica V. Ć. iz R., a na temelju kojega je tuženiku naloženo platiti tužiteljici 480,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa (od 80,00 kn mjesečno: pa tako na prvi iznos računatim od 20. srpnja 2019. do isplate) po njihovom dospijeću - te odluci kojom je odbijen zahtjev tuženika „za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.125,00 kn."

 

2. Tuženik je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

„Tumači li se odredba članka 34. st. 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, tako da za plaćanje RTV pristojbe moraju biti kumulativno ispunjeni uvjeti iz navedenog članka ili je za plaćanje pristojbe dovoljno da obveznik plaćanja živi na području pokrivenom tv signalom, iako ne posjeduje radijski ili televizijski prijamnik, odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa?“

 

3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 5. siječnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi sa (ovdje odlučno) određenim razlozima njegove važnosti za odluku o konkretnom pravnom odnosu i (kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - te postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženika postavljeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

 

9. Naime, osporena presuda je u odnosu na to pitanje temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati: shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda, glede uvjeta i razloga plaćanja mjesečne pristojbe HRT-u, izraženo je (i određeno obrazloženo) i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3169/2018 od 9. listopada 2018., prema kojoj:

 

„...II. OSPORENI ČLANAK ZAKONA

 

2.1. Članak 34. stavak 1. ZoHRT-a glasi:

 

(1) Svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa (u daljnjem tekstu: prijamnik) na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu utvrđenu člankom 35. stavkom 2. ovoga Zakona, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

(...)"

 

(...) IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

 

5. Članak 34. stavak 1. ZoHRT-a već je bio predmet ocjene suglasnosti s Ustavom u postupku pred Ustavnim sudom. Rješenjem broj: U-I-662/2011 i dr. od 10. srpnja 2018., Ustavni sud nije prihvatio prijedloge kojima se osporavala suglasnost članka 34. stavka 1. ZoHRT-a, uz sljedeći dio obrazloženja koji je vezan uz prigovore predlagatelja:

 

"16.1. U konkretnom slučaju pristojba kao oblik financiranja javnog servisa jest (zatečena) državna potpora koja je u Republici Hrvatskoj postojala prije stupanja na snagu Ugovora o Europskoj uniji (u daljnjem tekstu: Ugovor o EU).

 

Ovo stoga što je člankom 33. stavkom 2. ZoHRT-a propisano da su sredstva mjesečne pristojbe sredstva državne potpore koja se koriste u skladu s Pravilima o državnim potporama. Prema tome, navedeni članak ZoHRT-a upućuje na narav, svrhu i način korištenja pristojbe koje za pružatelje javnih radiodifuzijskih usluga odnosno za države članice proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, osobito iz navedenih Pravila (v. točku 11.1. obrazloženja ovog rješenja).

 

(...)

16.5. U odnosu na pravnu narav pristojbe, ostaje za zaključiti da se mjesečna pristojba propisana osporenim člankom 33. ZoHRT-a smatra zatečenom državnom potporom. Drugim riječima, na HRT kao pružatelja javnih radiodifuzijskih djelatnosti koje spadaju u doseg usluga od općeg gospodarskog interesa primjenjuje se izuzetak iz stavka 2. članka 86. Ugovora o EU. Prema tome, u skladu s člankom 86. stavkom 2. Ugovora o EU poduzetnici poput HRT-a kojima je povjereno obavljanje usluge od općeg gospodarskog interesa ili koji su po svojoj prirodi monopoli koji ostvaruju prihod, podliježu pravilima o tržišnom natjecanju samo u mjeri u kojoj primjena tih pravila ne sprečava obavljanje, de jure ili de facto, posebnih zadaća koje su im dodijeljene (v. § 36. Pravila o državnim potporama u točki 11.1. obrazloženja ovog rješenja).

 

Uloga javnih servisa i usluge koje obavljaju podrazumijeva usluge koje se javnosti nude u općem interesu, a uloga javnih usluga ne smije se miješati s financijskim mehanizmom odabranim za pružanje tih usluga. Stoga, iako javna televizija može obavljati i komercijalne djelatnosti, kao što je na primjer prodaja oglasnog prostora radi ostvarivanja prihoda, takve se djelatnosti ne mogu smatrati dijelom javnih usluga i ne mogu se financirati iz pristojbe, što je ZoHRT-om i osigurano (članci 33., 38. i 39. ZoHRT-a). Stavkom 1. članka 39. ZoHRT-a izrijekom je propisano da HRT ne smije koristiti sredstva pristojbe i druge javne prihode za financiranje komercijalnih djelatnosti HRT-a (križno subvencioniranje).

 

16.6. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da se mjesečna pristojba ne može poistovjetiti s poreznim ili drugim javnim davanjima, kako to smatraju predlagatelji, te na nju nije primjenjiv članak 51. Ustava koji uređuje osnove poreznog sustava. Mjesečna pristojba je specifična novčana obveza (koja ima narav državne potpore) koju je dužan plaćati svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom.

 

Prema tome, mjesečna pristojba nije (izravno) vezana za vlasništvo RTV prijamnika, kako to smatraju neki predlagatelji, već za pristup javnim radiodifuzijskim uslugama. Obveza plaćanja mjesečne pristojbe odnosi se, odnosno "tereti" samo one građane koji kupnjom prijamnika ostvaruju mogućnost pristupa onim radiodifuzijskim uslugama koje se obavljaju kao javni interes (kao usluga od općeg gospodarskog interesa)."

 

6. Na temelju članka 54. Ustavnog zakona, Ustavni sud može ocjenjivati suglasnost zakona s Ustavom i u slučaju kada je određeni zakon već ranije bio predmet ustavnosudske ocjene.

 

U provedenom ustavnosudskom postupku utvrđeno je da predlagatelj u svom podnesku nije naveo nove razloge zbog kojih bi trebalo preispitati prethodno neprihvaćanje prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 3. stavka 1. ZoHRT-a, niti je Ustavni sud utvrdio da su u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegovih stajališta navedenih u rješenju iz točke 4. ovog obrazloženja....“

 

10. Ovdje osporena presuda temeljena je na takvome, jasnom i jedino pravilnom pravnom shvaćanju: to sve obzirom na činjenično utvrđenje, koje revizijski sud povodom podnesenog prijedloga i u njemu postavljenog pitanja ne može preispitivati (budući da je ograničen u postupanju: predmet spora povodom prijedloga može razmatrati samo u granicama odredaba čl. 385. ZPP-a), da je tuženik u vlasništvu TV prijemnika i ostvaruje mogućnost pristupa onim radiodifuzijskim uslugama koje se obavljaju kao javni interes.

 

10.1. Pritom je za uvažiti i da su nižestupanjski sudovi činjenicu što je tuženik u dopisu upućenim tužiteljici poštom preporučeno 23. siječnja 2015., a kojeg je tužiteljica primila 26. siječnja 2015., naveo da odjavljuje televizijski prijemnik - ali samo stoga što „ne prati program HRT-a“, opravdano ocijenili relevantnom za odluku u ovome sporu - ali ne onako kako to tuženik sugerira prihvatiti, kao da je on time odjavio TV prijemnik sa značajem (ili u sadržaju) da ga više nema u vlasništvu i posjedu, već onako kako se to razumnim tumačenjem toga navoda (kako glasi) jedino i nameće, kao da je time tuženik obavijestio tužiteljicu da „ne prati program HRT-a“ (dakle: samo taj program) i da drži da je već i samo to dovoljno za odjavu prijemnika sa pravnorelevantnim učinkom da zahtjev tužiteljice čini neosnovanim.

 

Konkretno, imajući na umu i navedene posljedice odredaba čl. 385. ZPP-a (time da utvrđenje sadržaja dopisa pripada činjeničnom utvrđenju), tuženik ne može u ovome stupnju postupka ostvariti povoljniju poziciju pitanjem sadržajem kojeg nastoji odlučnim prihvatiti drugu, u postupku neutvrđenu činjenicu (koju samo on, a ne i sud „vidi“), koja iz navedenog njegovog dopisa ne proizlazi - dakle prema navedenom dopisu „novotu“, da čak niti ne posjeduje radijski ili televizijski prijemnik, odnosno drugi uređaj za prijem radijskog ili audiovizualnog programa.

 

Nije kod toga zanemariti da tuženik prijedlog temelji i na pogrešnoj konstataciji da je i osporena presuda zasnovana na utvrđenju da ne posjeduje prijemnik - koja, prema navedenom, nije istinita.

 

11. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

- da odluke drugostupanjskih sudova na koje se predlagatelj u prijedlogu poziva, one kojima daje značaj važnosti za po njemu postavljeno pitanje, stavljajući ih u usporedbu sa osporenom presudom - jer drži da su temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je ova temeljena, sa osporenom presudom nisu usporedive: one se odnose na predmet spora činjenično različit od ovoga,

 

- da pitanje iz prijedloga tuženika nije važno za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenog pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa, odnosno takva - da bi ju trebalo mijenjati,

 

- da, slijedom toga, u odnosu na to pitanje ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

12. Revizijski sud pritom samo primjećuje:

 

- da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

13. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 23. travnja 2024.