Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-382/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Matku Mamiloviću, odvjetniku u Našicama, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, zastupan po punomoćniku Branimiru Fingleru, odvjetniku u Osijeku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 14. studenog 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja GB koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom izvansudska ovrha na novčanim sredstvima tužitelja GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] određene na temelju rješenja o ovrsi javnog Mandice Popović iz Osijeka, poslovni broj: Ovrv- 202/2010 od 18. siječnja 2010. godine."

II. Nalaže se tužitelju GB, tuženiku Hrvatski Telekom d.d., isplatiti na ime troškova parničnog postupka iznos od 500,00 EUR (petsto eura) zajedno sa zateznim kamatama koje na takav iznos teku od 14. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika za isplatu parničnog troška u preostalom iznosu od 214,04 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. studenog 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da je zaključkom Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, broj Ovr 1204/2024 od 21.10.2024. godine, upućen na pokretanje parnice protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenom izvansudske ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja određene na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika Mandice Popović iz Osijeka, poslovni broj: Ovrv-202/2010 od 18. siječnja 2010. godine. Navodi da je tuženik kao ovrhovoditelj 18.09.2024. protiv tužitelja kao ovršenika, podnio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu temeljem ovršne isprave Rješenja o ovrsi javnog bilježnika Mandice Popović iz Osijeka broj: Ovrv-202/10 od 18.10.2010. godine. Tužitelj ističe da predmetna izvansudska ovrha nije dopuštena, osnovana niti zakonita. Tuženik je nezakonito inicirao ovosudni ovršni postupak i to isključivo temeljem činjenice da je u posjedu navedenog rješenja o ovrsi, po kojoj se više ne može postupiti jer je nastupila zastara. Rješenje o ovrsi broj Ovrv-202/10 od 18.10.2010. godine od javnog bilježnika Mandice Popović je pravomoćno i ovršno dana 01.02.2010. godine. Također tužitelj ističe da je predmetno dugovanje podmirio tuženiku. Tužitelj ističe da je nakon što je saznao za predmetnu izvansudsku ovrhu osobno kontaktirao tuženika gdje mu je rečeno da u njihovoj evidenciji nije evidentiran dug od strane tužitelja. Tužitelj je i danas korisnik usluga tuženika, te mu je rečeno, od službi tuženika da nije moguće da bude korisnik usluga, a da ima dug prema tuženiku. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom će predmetnu izvansudsku ovrhu proglasiti nedopuštenom.

2. Tuženik je 15. studenog 2024. podnio odgovor na tužbu u kojemu je naveo da je tuženik 02. travnja 2012. godine podnio zahtjev za naplatu predmetne tražbine Financijskoj Agenciji, te je predmetno rješenje o ovrsi bilo u redoslijedu naplate sve dok nije isknjiženo temeljem članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima 04. kolovoza 2018. godine. Ističe da je na taj način zastara prekinuta, i nakon prekida je počela teći iznova 2018. godine. Stoga je prigovor zastare tužitelja sasvim očito neosnovan. Također, navodi da ako je tužitelj podmirio predmetni dug, to bi trebao i dokazati, no u tom smjeru nije predložio, niti dostavio bilo kakav dokaz. Tvrdnje od tome da je tužitelj se nekim pričao i da mu je netko nešto eventualno rekao, zaista nisu način da se dokaže da je tužitelj ispunio svoju obvezu. Slijedom svega iznijetog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis te je pročitao zaključak ovoga suda pod posl. br. Ovr-1204/2024-4 od 21. listopada 2024. (str. 4-7 spisa), zahtjev za naplatu od 18. rujna 2024. (str. 8-11 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (str. 12-13 spisa), rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Ovrv-202/10-2 od 18. siječnja 2010. (str. 15-16 spisa), dopis FINA-e od 17. listopada 2024. (str. 20 spisa), dokumentacija dostavljena uz podnesak tužitelja od 29. travnja 2026., izvršen je uvid kroz sustav e-spisa u predmet ovoga suda pod posl. br. Ovr-1204/2024, te je saslušan tužitelj GB.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja radi pribave Kartice partnera o stanju dugovanja tužitelja po predmetnom rješenju o ovrsi budući da je činjenično stanje u predmetnom postupku utvrđeno u dovoljnoj mjeri radi donošenja konačne odluke. Naime, navedeni dokazni prijedlog je predložen na okolnost utvrđivanja činjenice da je tužitelj platio predmetno dugovanje. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, u situaciji kada tužitelj nastoji dokazati da je platio tražbinu tuženika koja proizlazi iz ovršne isprave, takvu činjenicu je isti dužan dokazati prilaganjem određenog materijalnog dokaza u vidu uplatnice ili nekakve druge isprave koja isto dokazuje. Kartica partnera tuženika kao takva predstavlja jednostrani akt tuženika kao poslovnog subjekta, odnosno dokument koji tuženik sam sastavlja, te prijedlog pribave takve kartice u svrhu dokazivanja činjenice da je tužitelj platio tuženiku predmetni tražbinu (u situaciji kada tuženik tvrdi da ista tražbina postoji i prisilnim putem ju potražuje od tuženika) kao takav nije primjeren već bi isto samo vodilo ka odugovlačenju predmetnog postupka protivno načelu ekonomičnosti i učinkovitosti parničnog postupka.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kao ovršenik, u ovršnom postupku koji se vodi pred ovim sudom pod posl. br. Ovr-1204/2024 upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja izvansudske ovrhe nedopuštenom, a koja se pred FINA-om provodi na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika Mandice Popović iz Osijeka pod posl. br. Ovrv-202/10-2 od 18. siječnja 2010. i to radi žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. t. 9. i 11. Ovršnog zakona (NN, 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, dalje OZ), odnosno zbog razloga da je tražbina prestala i da je nastupila zastara tražbine, a koju parnicu je tužitelj pravovremeno i pokrenuo. Dakle, nije sporno da postoji pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izdano od strane javnog bilježnika Mandice Popović iz Osijeka pod posl. br. Ovrv-202/10-2 od 18. siječnja 2010., koje je steklo svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti 1. veljače 2010. godine, a prema kojem rješenju je ovdje tužitelj ovršenik, a tuženik ovrhovoditelj. Također, nije sporno da je tuženik kao ovrhovoditelj predmetno rješenje o ovrsi dostavio FINA-i radi naplate tražbine, odnosno da je pokrenuo postupak izvansudske ovrhe i to 18. rujna 2024.

6. Među parničnim strankama je sporno je li je li tužitelj predmetnu tražbinu podmirio, te podredno, je li potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja iz predmetnog rješenja o ovrsi u zastari.

7. Uvidom u rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Ovrv-202/10-2 od 18. siječnja 2010. (str. 15-16 spisa) proizlazi da se tražbina iz predmetnog rješenja odnosi na obavljene telekomunikacijske usluge s datumima dospijeća od svibnja do rujna 2009. godine.

8. Iz dopisa FINA-e od 17. listopada 2024. (str. 20 spisa) proizlazi da je predmetna ovršna isprava Ovrv-202/10 od 18. siječnja 2010. na ime ovršenika, sada tužitelja GB, FINA-i dostavljena na naplatu od strane ovrhovoditelja prethodno još 2. travnja 2012. godine, te da ju je FINA 4. kolovoza 2018. isknjižila iz Očevidnika sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

9. Preostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

10. Tužitelj GB saslušan je na ročištu od 9. rujna 2026. te je isti naveo da nema nikakav pisani dokaz da je tuženiku podmirio predmetno dugovanje, a nema ga zbog proteka vremena. Također, nema nikakav pisani trag da mu je tuženik rekao da nema nikakvog dugovanja. Navodi kako za predmetno dugovanje nije bio blokiran na FINA-i do 2018. godine, već je to bilo za nešto drugo. Navodi da je predmetno dugovanje podmirio otprilike 2009., 2010. godine. To je plaćeno uplatnicom. U trenutku nastanka dugovanja, dakle, još 2010. godine, usluge tuženika su mi bile isključene. Oko svega je kontaktirao sa "Zagrebom", te su mu telefonskim putem rekli da je sve plaćeno. Navodi da je dug platio još prije ovrhe, odnosno još dvije, tri godine prije nego mu je ovrha došla, a nije reagirao na rješenje o ovrsi iz razloga što nije dobio nikakvo rješenje.

11. Sud prihvaća svu dostavljenu materijalnu dokumentaciju kao istinitu budući da stranke tijekom postupka niti nisu izričito osporavale činjenice navedene u istoj, osim navoda FINA-e iz dopisa od 17. listopada 2024., koje navode je tužitelj osporio u svome iskazu, a što će biti obrazloženo u sljedećoj točki obrazloženja.

12. Naime, sud ne prihvaća iskaz tužitelja GB kao istinit budući da isti nije ničime opravdao svoje navode da je podmirio svoje dugovanje još 2009. ili 2010. godine, odnosno isti sudu nije za navedeno dostavio nikakav pisani dokaz, a također, nije životno i logično da tužitelj unatoč navodnom podmirenju takve tražbine (još tijekom 2009. ili 2010. godine) ne bi reagirao na činjenicu da je za istu tražbinu bio blokiran na FINA-i od 2012. godine pa sve do 2018. godine (6 godina), sve do njezina isknjiženja. Također, sud navedeni iskaz ne prihvaća i iz razloga što tužitelj navodi da za predmetno dugovanje nije bio blokiran na FINA-i do 2018. godine već da je to bilo za nekakvu drugu tražbinu, dok iz dopisa FINA-e od 17. listopada 2024. proizlazi suprotno, odnosno kako je to opisano u t. 8. obrazloženja.

13. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženik kao ovrhovoditelj predmetnu ovršnu ispravu koja je postala ovršna 1. veljače 2010. godine, dostavio FINA-i na naplatu 2. travnja 2012. godine, te da je FINA 4. kolovoza 2018. navedenu osnovu isknjižila iz Očevidnika sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik kao ovrhovoditelj predmetnu ovršnu ispravu naknadno ponovno dostavio FINA-i na naplatu, odnosno da je ponovno pokrenuo postupak izvansudske ovrhe i to 18. rujna 2024. Također, utvrđeno je da tužitelj kao ovršenik nije tuženiku kao ovrhovoditelju prije pokretanja ovoga postupka podmirio tražbinu iz navedene ovršne isprave.

14. Naime, prije svega valja napomenuti da je tijekom postupka utvrđeno da tuženik tužitelju nije podmirio tražbinu iz navedene ovršne isprave, pa u skladu s navedenim valja odlučiti o tužiteljevom prigovoru zastare.

15. Tužitelj nije u pravu kada navodi da ukoliko je predmetna osnova za plaćanje već bila upisana u Očevidnik FINA-e, ali je FINA sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala izvršavati navedenu osnovu za plaćanje, tada ponovni tuženikov zahtjev za naplatu nije dopušten. Naime, sasvim suprotan stav proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-274/2023-2 od 10. siječnja 2024., a navedeno je upravo i pravno shvaćanje ovoga suda.

16. Dakle, kako je predmetna ovršna isprava koja je postala ovršna 1. veljače 2010. FINA-i dostavljena na naplatu 2. travnja 2012. godine, nakon čega je zbog nemogućnosti naplate isknjižena iz Očevidnika 4. kolovoza 2018., to se ima smatrati da je za navedeno vrijeme zastara bila prekinuta te da je počela ponovno teći tek 5. kolovoza 2018.

16.1. Slijedom navedenog, a kako je tuženik kao ovrhovoditelj predmetnu ovršnu ispravu FINA-i dostavio ponovno na naplatu 18. rujna 2024., to nije prošao desetogodišnji rok za zastaru tražbine iz ovršne isprave, pa prigovor tužitelja nije osnovan.

17. Slijedom svega, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan pa je odlučeno kao u t. I. izreke.

18. Sud je o troškovima parničnog postupka odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, 155/23, 146/2025, dalje ZPP).

18.1. Tuženik je zatražio naknadu troška u ukupnom iznosu od 714,04 EUR.

18.2. Sud je tuženiku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT) priznao trošak sastava odgovora na tužbu od 15. studenog 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, trošak sastava podneska od 4. svibnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, trošak pristupa ročištima od 18. lipnja 2026. i 9. rujna 2026. i to za svako ročište iznos od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a. Na navedene iznose tuženiku je priznat i PDV od 25% pa ukupno iznosi 500,00 EUR uvećano za zatezne kamate koje na takav iznos teku od dana donošenja ove presude.

18.3. Naime, sud tuženiku nije priznao zatraženi trošak sastava podneska (Ovrv- 8504/2021) od 18. listopada 2024. u iznosu od 125,00 EUR budući da tuženik takav podnesak niti nije sastavljao u ovome postupku niti je sudu poznato na što se takav podnesak odnosi, nadalje, tuženiku nije priznat trošak pristupu ročištu za objavu presude u iznosu od 62,50 EUR budući da je takav trošak neizvjestan, a tuženik će zahtjev za navedeni trošak biti u mogućnosti postaviti na istom ročištu ukoliko na njega pristupi, a također, tuženiku nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 26,54 EUR budući da tuženik kao stranka koja je uspjela u ovome postupku niti ne podliježe obvezi plaćanja navedene sudske pristojbe.

18.4. Slijedom navedenog, o troškovima postupka odlučeno je kao u t. II. izreke.

U Đakovu 14. rujna 2026.

Sudac

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku