Poslovni broj: P-2064/2023-38
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica Plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Maja Nevešćanin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz ZOU „Rikardo Perković & Sanja Perković“ odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po članovima uprave, a ovi po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 31. srpnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 14. rujna 2026
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„ I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.022,19 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:
- na iznos od 6,63 € počev od 01.04.2007 godine
- na iznos od 6,63 € počev od 01.11.2007 godine
- na iznos od 6,63 € počev od 01.12.2007 godine
- na iznos od 6,63 € počev od 01.01.2008 godine
- na iznos od 7,93 € počev od 01.02.2008 godine
- na iznos od 10,47 € počev od 01.03.2008 godine
- na iznos od 15,77 € počev od 01.04.2008 godine
- na iznos od 12,32 € počev od 01.05.2008 godine
- na iznos od 12,32 € počev od 01.06.2008 godine
- na iznos od 12,32 € počev od 01.07.2008 godine
- na iznos od 12,32 € počev od 01.08.2008 godine
- na iznos od 12,32 € počev od 01.09.2008 godine
- na iznos od 15,67 € počev od 01.10.2008 godine
- na iznos od 23,57 € počev od 01.11.2008 godine
- na iznos od 16,65 € počev od 01.12.2008 godine
- na iznos od 29,66 € počev od 01.01.2009 godine
- na iznos od 32,50 € počev od 01.02.2009 godine
- na iznos od 37,47 € počev od 01.03.2009 godine
- na iznos od 29,76 € počev od 01.04.2009 godine
- na iznos od 28,93 € počev od 01.05.2009 godine
- na iznos od 26,94 € počev od 01.06.2009 godine
- na iznos od 27,88 € počev od 01.07.2009 godine
- na iznos od 28,83 € počev od 01.08.2009 godine
- na iznos od 32,02 € počev od 01.09.2009 godine
- na iznos od 29,98 € počev od 01.10.2009 godine
- na iznos od 30,96 € počev od 01.11.2009 godine
- na iznos od 31,26 € počev od 01.12.2009 godine
- na iznos od 36,74 € počev od 01.01.2010 godine
- na iznos od 38,48 € počev od 01.02.2010 godine
- na iznos od 43,34 € počev od 01.03.2010 godine
- na iznos od 47,75 € počev od 01.04.2010 godine
- na iznos od 52,32 € počev od 01.05.2010 godine
- na iznos od 58,15 € počev od 01.06.2010 godine
- na iznos od 52,32 € počev od 01.07.2010 godine
- na iznos od 62,48 € počev od 01.08.2010 godine
- na iznos od 62,48 € počev od 01.09.2010 godine
- na iznos od 62,48 € počev od 01.10.2010 godine
- na iznos od 64,15 € počev od 01.11.2010 godine
- na iznos od 72,87 € počev od 01.12.2010 godine
- na iznos od 83,65 € počev od 01.01.2011 godine
- na iznos od 71,41 € počev od 01.02.2011 godine
- na iznos od 74,61 € počev od 01.03.2011 godine
- na iznos od 69,45 € počev od 01.04.2011 godine
- na iznos od 80,67 € počev od 01.05.2011 godine
- na iznos od 92,24 € počev od 01.06.2011 godine
- na iznos od 93,84 € počev od 01.07.2011 godine
- na iznos od 142,23 € počev od 01.08.2011 godine
- na iznos od 94,58 € počev od 01.09.2011 godine
- na iznos od 88,95 € počev od 01.10.2011 godine
- na iznos od 90,36 € počev od 01.11.2011 godine
- na iznos od 89,65 € počev od 01.12.2011 godine.
- na iznos od 96,39 € počev od 01.01.2012 godine
- na iznos od 98,93 € počev od 01.02.2012 godine
- na iznos od 99,36 € počev od 01.03.2012 godine
- na iznos od 96,63 € počev od 01.04.2012 godine
- na iznos od 98,19 € počev od 01.05.2012 godine
- na iznos od 100,74 € počev od 01.06.2012 godine
- na iznos od 97,60 € počev od 01.07.2012 godine
- na iznos od 98,07 € počev od 01.08.2012 godine
- na iznos od 93,06 € počev od 01.09.2012 godine
- na iznos od 94.04 € počev od 01.10.2012 godine
- na iznos od 98,17 € počev od 01.11.2012 godine
- na iznos od 480,35 € počev od 30.09.2015 godine
računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to: do 31.12.2007 g. zateznu kamatu određenu po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate a od 01.01.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena."
II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja:
Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB:92963223473 isplatiti tužitelju IR - OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na svaki pojedinačni iznos preplate izvršen prije provedbe konverzije računajući od dana svake pojedine preplate do dana provedbe konverzije kredita, pa tako:
- na iznos od 6,63 € počev od 01.04.2007 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 6,63 € počev od 01.11.2007 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 6,63 € počev od 01.12.2007 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 6,63 € počev od 01.01.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 7,93 € počev od 01.02.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 10,47 € počev od 01.03.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 15,77 € počev od 01.04.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 12,32 € počev od 01.05.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 12,32 € počev od 01.06.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 12,32 € počev od 01.07.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 12,32 € počev od 01.08.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 12,32 € počev od 01.09.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 15,67 € počev od 01.10.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 23,57 € počev od 01.11.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 16,65 € počev od 01.12.2008 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 29,66 € počev od 01.01.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 32,50 € počev od 01.02.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 37,47 € počev od 01.03.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 29,76 € počev od 01.04.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 28,93 € počev od 01.05.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 26,94 € počev od 01.06.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 27,88 € počev od 01.07.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 28,83 € počev od 01.08.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 32,02 € počev od 01.09.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 29,98 € počev od 01.10.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 30,96 € počev od 01.11.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 31,26 € počev od 01.12.2009 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 36,74 € počev od 01.01.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 38,48 € počev od 01.02.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 43,34 € počev od 01.03.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 47,75 € počev od 01.04.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 52,32 € počev od 01.05.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 58,15 € počev od 01.06.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 52,32 € počev od 01.07.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 62,48 € počev od 01.08.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 62,48 € počev od 01.09.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 62,48 € počev od 01.10.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 64,15 € počev od 01.11.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 72,87 € počev od 01.12.2010 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 83,65 € počev od 01.01.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 71,41 € počev od 01.02.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 74,61 € počev od 01.03.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 69,45 € počev od 01.04.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 80,67 € počev od 01.05.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 92,24 € počev od 01.06.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 93,84 € počev od 01.07.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 142,23 € počev od 01.08.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 94,58 € počev od 01.09.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 88,95 € počev od 01.10.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 90,36 € počev od 01.11.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 89,65 € počev od 01.12.2011 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 96,39 € počev od 01.01.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 98,93 € počev od 01.02.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 99,36 € počev od 01.03.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 96,63 € počev od 01.04.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 98,19 € počev od 01.05.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 100,74 € počev od 01.06.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 97,60 € počev od 01.07.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 98,07 € počev od 01.08.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 93,06 € počev od 01.09.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 94.04 € počev od 01.10.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 98,17 € počev od 01.11.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 97,19 € počev od 01.12.2012 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 98,88 € počev od 01.01.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 94,34 € počev od 01.02.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 93,01 € počev od 01.03.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 97,79 € počev od 01.04.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 93,95 € počev od 01.05.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 90,15 € počev od 01.06.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 87,26 € počev od 01.07.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,13 € počev od 01.08.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 92,81 € počev od 01.09.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 95,63 € počev od 01.10.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 95,88 € počev od 01.11.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 97,56 € počev od 01.12.2013 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 94,35 € počev od 01.01.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 85,04 € počev od 01.02.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 86,25 € počev od 01.03.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 85,34 € počev od 01.04.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 83,73 € počev od 01.05.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 83,33 € počev od 01.06.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 84,68 € počev od 01.07.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 87,16 € počev od 01.08.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 88,07 € počev od 01.09.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 87,36 € počev od 01.10.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 90,11 € počev od 01.11.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 90,84 € počev od 01.12.2014 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,10 € počev od 01.01.2015 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,29 € počev od 01.02.2015 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,29 € počev od 01.03.2015 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,29 € počev od 01.04.2015 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,29 € počev od 01.05.2015 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,29 € počev od 01.06.2015 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,29 € počev od 01.07.2015 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,29 € počev od 01.08.2015 godine do 30.09.2015 g. - na iznos od 91,29 € počev od 01.09.2015 godine do 30.09.2015 g. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na tako utvrđene iznose teku od dana podnošenja tužbe, odnosno, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.482,09 EUR- a sa zateznim kamatama koje teku od donošenje ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za preostalom naknadom troškova postupka preko dosuđenog odbija kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 10. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dana 20.02.2007 godine u [adresa] ovjeren dana 21.02.2007 godine po Dariji Grigillo Ramljak – javnoj bilježnici u [adresa], prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 32.500,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Uz iznos glavnice, tužitelj da je sukladno čl.2.1. Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po cit. Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj da neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014. koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Prema odredbama čl.1. Ugovora, ugovoreno je kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.500,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, nadalje, u st.2 cit. članka je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Prema čl.7 cit. Ugovora utvrđeno je kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 335,42 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, anuitet kredita se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu tužitelja. Isto tako da tužitelj ovom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god koja je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, te ističe se kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 01 .04.2004 godine do 31.12.2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Time da je nesporno utvrđeno i presuđeno kako su ništetne i prethodno citirane odredbe iz Ugovora o kreditu zaključenog između ovdje parničnih stranaka vezano za promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana. Također, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Time je nesporno utvrđeno i presuđeno kako su ništetne i prethodno citirane odredbe iz Ugovora o kreditu zaključenog između ovdje parničnih stranaka vezano za švicarski franak kao ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica.
1.1. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), parnične stranke - kao ugovorne strane, zaključile su dana 29.12.2015 godine u [adresa] Dodatak Ugovoru o kreditu. Cit. Dodatkom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s time da je prema čl.4 neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015 godine iznosila 42.247,98 kn. također, prema čl.5 utvrđeno je kako iznos preplate na isti datum iznosi 29.285,35 kn a koji iznos preplate da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12.02.2019 godine Rješenje poslovnog broja Rev 868/2018-2 kojim se prihvaća revizija tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. Gž-1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni VS RH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tamo tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužitelja i njegov nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u cit. Ugovoru a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku (prema ovom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. Izračunu preplate), počev od dana 01.04.2007 godine kao dana uplate prvog anuiteta kredita pa zaključno s prijevremenom otplatom kredita od 01.12.2015 godine, uslijed primjene ništetne kamatne stope i ništetne valutne klauzule, preplatio anuitete, također, na ime razlike stanja glavnice po ugovorenom otplatnom planu i realne prijevremene otplate nedospjele glavnice, preplatio glavnicu, odnosno: - tužitelj je svoju obvezu iz ugovora prema tužitelju preplatio za ukupni iznos od 22.770,69 kn. S obzirom da je prethodno citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.- 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. - 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl.1111. st.1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.". Sukladno st. 3. istog članka ,,obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema čl.1115 ZOO- a ,,Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva". Člankom 502.e Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da ,,Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl.6 st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je svatko Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i vakariti njoj se pokoriti., Člankom 118 Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako cit." Odluka suda Tankon donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je je uzrokovana postupanjem tuženika". Metodologiju izračuna temeljiti na razlici stvarnih uvećanih uplata i anuiteta prema početno ugovorenom otplatnom planu koji treba biti izražen u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita (budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom), koji otplatni plan se ima temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi (budući su jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika utvrđene ništetnim), uz unos u izračun promjena koje su se dogodile tijekom otplate kredita (promjene roka otplate kredita, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita: razliku između stvarne uplate i stanja glavnice prema početnom otplatnom planu na dan zatvaranja kredita).
1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 10. studenoga 2022 godine uredio glavni tužbeni zahtjev (u kunama), a podneskom od 19. srpnja 2026. godine, nakon provedenog dopunskog vještačenja, uredio glavni tužbeni zahtjev (u eurima) te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (zakonske zatezne kamate).
2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu od 16. kolovoza 2019. godine navodi da kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj kao glavne tužbene zahtjeve postavlja i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 55.901,35 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate s time da će svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava kamata tužitelj naknadno specificirati. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. godine. Tužba je neuredna i nerazumljiva jer ne sadrži određeni tužbeni zahtjev u odnosnu na pojedinačne iznose potraživanja, odnosno ne sadrži činjenice koje bi se mogle funkcionalno dovesti u vezu s tužbenim zahtjevom tužitelja. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku ,,ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 29. prosinca 2015. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s od redbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita² (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita (u konkretnom slučaju tužitelju je isplaćen iznos preplate na njegov račun), ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupios (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač.6 takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi ,,trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti ,,novi otplatni plan" i njime zamijeniti ,,početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s ,,novim anuitetima u EUR", te svim ,,izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, ,,iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani ,,izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao ,,izračun konverzije" utemeljen na ,,novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope - prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF -u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: "U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrdene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da ,,ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kama tnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne). Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. ,,Novi otplatni plan" iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio ,,početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je ,,iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je isplaćena korisniku kredita. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone ,,primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom ,,tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 20. veljače 2007. (l.s. 6-11), Dodatak Ugovora o kreditu (l.s. 12-19), otplatni plan (l.s. 20-37), Izračun pretplaćenih anuiteta (l.s. 38-42), dopis banke tužitelju (l.s. 55), izračun konverzije (l..s 57-66), prijedlog akta izmjene (l.s. 67-71), sudska praksa (l.s. 83-110), Financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku NIELS j.d.o.o., (l.s 117-124), očitovanje vještaka na prigovor tuženika (l.s. 153), Dopunu financijskog vještačenja po NIELS j.d.o.o., (l.s. 458-460).
4. Sud je dana 10. veljače 2020 godine donio Rješenje kojim određuje prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do objave Rješenja Vrhovnog suda o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava, te Rješenjem od dana 14. svibnja 2020 godine nastavio postupak.
5. Sud je dana 06. prosinca 2022 godine donio Presudu koja je po žalbi tuženika, Rješenjem Županijskog suda u Splitu pod posl. br. Gž-210/2023-3 dana 06. srpnja 2023 godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenja i predmet vraćen u stadij prethodnog postupka.
5.1. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je (glavni) tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenog iznosa od 22.770,69 kuna (3.022,19 EUR) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do koje preplate je došlo zbog promjene tečaja CHF te nezakonitim povećanjem kamatne stope od strane tuženika, dok se eventualni tužbeni tužitelja odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose pretplata izvršenih do konverzije.
6. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan, dok glavni tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.
7. U ponovljenom postupku na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice koje među strankama nisu sporne:
- da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu od 20 veljače 2007, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.500,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita
- da je ugovorena redovna kamata, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje.
- da su stranke 29 prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojem su prethodile obavijesti u vidu podneska tuženika, izračun konverzije, informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015., pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. te prijedlog izmjene ugovora o kreditu
- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P -1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019.
8. Među strankama je sporno je li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.
9. U trenutku sklapanja prijepornog Ugovora tužitelj je imao status potrošača (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., dalje u tekstu: ZZP/07). U konkretnom slučaju, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK) provedena je konverzija kredita, kojim je promijenjena valuta kredita u Eur, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita.
10. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više fizičkih osoba i osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK/15, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 102/15), te je ocijenio da su navedeni zakoni suglasni s Ustavom. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., kojim je odgovorio na pitanje o valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZIDZPK-a, u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
11. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, kojim su stranke iznova, od dana sklapanja Ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredaba o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF. Navedeni više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZIDZPK/15 propisao je detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila sklapanju Aneksa Ugovoru o kreditu, kao i njegov sadržaj, čime je tužitelj kao potrošač bio u prilici prije sklapanja Aneksa proučiti njegove odredbe.
12. Primjena posebnog propisa, odnosno ZIDZPK/15, derogira primjenu općih odredbi ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu, na način kako je to određeno ZIDZPK/15.
12.1. Potrošači koji su prihvatili konverziju, za razliku od onih koji je nisu prihvatili, učinili su izbor koji je ZIDZPK/15 jasno definirao. Prihvaćanjem konverzije potrošači se više ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga se radilo o valjanom izboru korisnika kredita i potrošača, učinjenom u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje.
12.2. Kao i u navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tako je i u konkretnom slučaju osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, i to za razdoblje od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu do dana prestanka obveze izvršenog konverzijom kredita, odnosno do 30. rujna 2015. godine. Navedeni dio nije obuhvaćen obračunom konverzije niti je uređen ZIDZPK/15, pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju članka 1111. i članka 1115. ZOO-a.
13. Slijedom navedenog, zaključci većine izneseni u citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivi su i na konkretni slučaj, kako je tužitelj zatražio eventualno postavljenim tužbenim zahtjevom od 20. srpnja 2026. g a koji ovaj sud ne smatra preinakom tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191 st. 1. ZPP-a.
14. Pripadajući iznosi na kojim teku kamate su utvrđeni na temelju financijskog vještačenja NIELS j.d.o.o., ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim.
15. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan, dok je neosnovan glavni tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.
16. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, isti je neosnovan. Tuženik navodi da uplate po predmetnom kreditu nisu vršene isključivo od strane tužitelja, već i od strane drugih osoba. Međutim, tužitelj je ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu i kao korisnik kredita nositelj je prava i obveza iz tog ugovornog odnosa. Okolnost da su pojedine uplate izvršile druge osobe ne znači da su te osobe postale nositelji prava iz ugovora o kreditu niti da je tužitelj izgubio aktivnu legitimaciju.
17. U odnosu na prigovor zastare, ističe se da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž -6632/17 od 14. lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. godine. Pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega je prigovor zastare od strane tuženice neosnovan.
18. U konkretnom slučaju ima se smatrati kako je tužitelj uspio u cijelosti po osnovi tužbenog zahtjeva. Glede visine zahtjeva provodeći test razmjernosti ovaj sud smatra kako po visini valja smatrati da je tužitelj uspio 50% a tuženik 50%. Na taj način je tužiteljev ukupan uspjeh 75%, a tuženikov 25%. Nakon izvršenog prijeboja tužitelj ima pravo na 50% od troškova na ime nagrade za zastupanje koju je platio svom punomoćniku; sve sukladno odredbi članka 154 stavak 2. ZPP-a.
19. Tužitelju pripada pravo na trošak sastava tužbe, pristup na ročište 08. 09.2020, 28.09.2023., 03.04.2024., 10.02.2024., 10.11.2022., 22.11.2022., 05.11.2024. 16.07.2026. i 31.07.2026., te obrazloženih podnesaka ne više od 4 tijekom prvostupanjskog postupka, i to 27.05.20220., 08.09.2020., 11.11.2020., 20.10.2023 za svaku radnju po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od ukupno 2.800,00 EUR odnosno 50% 1.400,00 Eura uvećano za PDV od 25% što sveukupno iznosi 1.750,00 EUR-a. Temeljem odredbe članka 154 stavak 2. ZPP-a valjalo je tužitelju uz priznati trošak od 1.750,00 EUR uvećati za vještačenja u iznosu od 598,17 EUR; i pristojbe na tužbu u iznosu od 133,92 eura, koje treba priznati u punom iznosu neovisno o uspjehu u sporu, što ukupno zbrojeno daje iznos od 2.482,09 EUR koliko je na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok se ostatak zatraženog a ne dosuđenog troška odbija kao neosnovan .
Zadar, 14. rujna 2026.
Sutkinja
Maja Nevešćanin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA :
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
