Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-34/2024-64

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, u pravnoj stvari tužiteljice-predlagateljice osiguranja (dalje: tužiteljica) DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Hermini Baraković, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika-protivnika osiguranja (dalje: tuženik) GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupanog po punomoćniku Marinu Bariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Barić & Miletić iz Rijeke, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2026., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika Mateja Miletića, odvjetnika u Rijeci, objavljene 14. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku GRADU RIJECI, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, da tužiteljici DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade plaće za razdoblje od 1. travnja 2010. do 30. ožujka 2015. isplati bruto iznos od 56.831,37 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne bruto iznose od dana navedenih u nastavku pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u tim bruto iznosima, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na sljedeće iznose:

− na iznos od 911,74 eura počev od 8. svibnja 2010. pa do isplate,

− na iznos od 901,44 eura počev od 9. lipnja 2010. pa do isplate,

− na iznos od 889,01 eura počev od 9. srpnja 2010. pa do isplate,

− na iznos od 880,39 eura počev od 10. kolovoza 2010. pa do isplate,

− na iznos od 880,39 eura počev od 8. rujna 2010. pa do isplate,

− na iznos od 880,39 eura počev od 8. listopada 2010. pa do isplate,

− na iznos od 880,39 eura počev od 9. studenoga 2010. pa do isplate,

− na iznos od 873,63 eura počev od 8. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 926,83 eura počev od 11. siječnja2011. pa do isplate,

- na iznos od 922,64 eura počev od 8. veljače2011. pa do isplate,

- na iznos od 928,13 eura počev od 8. ožujka2011. pa do isplate,

- na iznos od 928,13 eura počev od 8. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 929,43 eura počev od 7. svibnja2011. pa do isplate,

- na iznos od 929,43 eura počev od 8. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 929,43 eura počev od 8. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 919,47 eura počev od 9. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 948,39 eura počev od 8. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 926,00 eura počev od 8. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 929,43 eura počev od 9. studenoga 2011.pa do isplate,

- na iznos od 930,73 eura počev od 8. prosinca 2011. pa do isplate,

− na iznos od 930,94 eura počev od 10. siječnja 2012. pa do isplate,

− na iznos od 931,01 eura počev od 8. veljače 2012. pa do isplate,

− na iznos od 923,45 eura počev od 8. ožujka2012. pa do isplate,

− na iznos od 927,83 eura počev od 7. travnja 2012. pa do isplate,

− na iznos od 930,23 eura počev od 9. svibnja 2012. pa do isplate,

− na iznos od 949,26 eura počev od 9. lipnja 2012. pa do isplate,

− na iznos od 930,90 eura počev od 7. srpnja 2012. pa do isplate,

− na iznos od 945,19 eura počev od 8. kolovoza 2012. pa do isplate,

− na iznos od 935,20 eura počev od 8. rujna 2012. pa do isplate,

− na iznos od 929,64 eura počev od 6. listopada 2012. pa do isplate,

− na iznos od 933,34 eura počev od 9. studenoga 2012. pa do isplate,

− na iznos od 933,31 eura počev od 8. prosinca 2012. pa do isplate,

− na iznos od 931,15 eura počev od 9. siječnja 2013. pa do isplate,

− na iznos od 977,18 eura počev od 8. veljače 2013. pa do isplate,

− na iznos od 965,57 eura počev od 8. ožujka 2013. pa do isplate,

− na iznos od 978,66 eura počev od 9. travnja 2013. pa do isplate,

− na iznos od 978,39 eura počev od 9. svibnja 2013. pa do isplate,

− na iznos od 1.000,03 eura počev od 8. lipnja 2013. pa do isplate,

− na iznos od 965,92 eura počev od 6. srpnja 2013. pa do isplate,

− na iznos od 986,55 eura počev od 9. kolovoza 2013. pa do isplate,

− na iznos od 981,34 eura počev od 7. rujna 2013. pa do isplate,

− na iznos od 975,43 eura počev od 8. listopada 2013. pa do isplate,

− na iznos od 981,38 eura počev od 9. studenoga 2013. pa do isplate,

− na iznos od 979,26 eura počev od 7. prosinca 2013. pa do isplate,

− na iznos od 1.013,47 eura počev od 11. siječnja 2014. pa do isplate,

− na iznos od 981,39 eura počev od 8. veljače 2014. pa do isplate,

− na iznos od 982,76 eura počev od 8. ožujka2014. pa do isplate,

− na iznos od 982,02 eura počev od 8. travnja 2014. pa do isplate,

− na iznos od 984,12 eura počev od 9. svibnja 2014. pa do isplate,

− na iznos od 979,15 eura počev od 7. lipnja 2014. pa do isplate,

− na iznos od 984,12 eura počev od 8. srpnja 2014. pa do isplate,

− na iznos od 984,12 eura počev od 9. kolovoza 2014. pa do isplate,

− na iznos od 984,12 eura počev od 6. rujna 2014. pa do isplate,

− na iznos od 982,72 eura počev od 8. listopada 2014. pa do isplate,

− na iznos od 982,78 eura počev od 8. studenoga 2014. pa do isplate,

− na iznos od 985,49 eura počev od 9. prosinca 2014. pa do isplate,

− na iznos od 985,49 eura počev od 10. siječnja 2015. pa do isplate,

− na iznos od 956,80 eura počev od 7. veljače 2015. pa do isplate,

− na iznos od 958,12 eura počev od 7. ožujka 2015. pa do isplate,

− na iznos od 958,12 eura počev od 9. travnja 2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku GRADU RIJECI, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, da tužiteljici DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime regresa za 2010. isplati neto iznos od 132,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. srpnja 2010. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku GRADU RIJECI, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, da tužiteljici DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime jubilarne nagrade za 30 godina neprekidnog rada isplati bruto iznos od 2.640,86 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. ožujka 2011. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u navedenom bruto iznosu, po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak postupka u iznosu od 28.512,50 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 11. rujna 2026.

II. Odbija se prijedlog tužiteljice za izdavanjem privremene mjere koji glasi:

"Radi osiguranja tražbine tužiteljice određuje se privremena mjera

na novčanoj tražbini po žiro-računu tuženika/protivnika osiguranja, a radi naplate naknade plaće tako što se nalaže tuženiku (protivniku osiguranja) da tužiteljici (predlagateljici osiguranja) za vrijeme trajanja ovog radnog spora isplaćuje naknadu plaće u mjesečnom bruto iznosu od 929,05 eura najkasnije 10.-og u mjesecu za tekući mjesec, uvećanu za pripadajuće zakonske zatezne kamate, i to počev od donošenja privremene mjere pa do pravomoćnosti presude u ovom radnom sporu , kao i iznos troška ovog postupka uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu."

II. Odbija se prijedlog tuženika radi prekida ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja ovosudnog postupka pod poslovnim brojem P -5891/2000, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je pravomoćnom i ovršnom presudom ovoga suda poslovni broj P-1466/92 od 29. srpnja 1992. poništeno rješenje o nezakonitom otkazu tužiteljici, donijeto od Skupštine Općine Rijeka od 8. travnja 1991. , te da je naloženo ovdje tuženiku, kao pravnom slijedniku Općine Rijeka da tužiteljicu vrati na odgovarajuće radno mjesto, uz napomenu kako je tužiteljica sve do nezakonitog otkaza radila na radnom mjestu financijskog referenta s položenim državnim ispitom. Radi povratka na rad, tužiteljica je pokrenula ovršni postupak, te je presudom ovoga suda poslovni broj I-412/94 od 10. siječnja 1995. naloženo tuženiku da tužiteljicu rasporedi na obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta koje odgovara njenoj stručnoj spremi i osposobljenosti. Iako je tuženik imao upražnjena radna mjesta i više puta raspisivao natječaje na koje se tužiteljica javljala i odgovarala uvjetima iz natječaja, svaki put da je bila odbijena, što da je dokaz diskriminirajućeg i šikanoznog ponašanja tuženika prema tužiteljici kao invalidu rada koja, krivnjom poslodavca, živi bez ikakvih redovnih primanja. Posebno ističe da je, uz sve navedeno, tuženik pokrenuo i tužbu o nedopustivosti povratka na rad tužiteljici broj 5891/00 koji se nalazi na ispitivanju na Ustavnom sudu. Također, navodi da je rješenjem HZMO-a, Područne službe u Rijeci od 29. siječnja 1997., tužiteljici priznato svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja temeljem radnog odnosa kod Grada Rijeke, počevši od 8. srpnja 1991. Pravomoćnom presudom Upravnog suda RH poslovni broj Us-11486/1997 od 25. studenoga 1999. da je potvrđeno rješenje HZMO-a, Područne službe u Rijeci od 29. siječnja 1997. o svojstvu osiguranja po osnovi radnog odnosa kod tuženika, a time i sva prava iz radnog odnosa, uz napomenu kako je to rješenje tužiteljici upisano u radnu knjižicu. Nadalje, presudom Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-1453/94 od 5. travnja 1995. da je potvrđena presuda ovoga suda poslovni broj P-1359/93 od 13. travnja 1994., te da je tužiteljica temeljem te presude u ovršnom postupku poslovni broj I-660/95 naplatila dosuđenu naknadu plaće za razdoblje od srpnja 1991. do siječnja 1994. Presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2411/1995 od 6. svibnja 1999. da je presuđeno da je tuženik jedan od sukcesora bivše Općine Rijeka i da je svakako pasivno legitimiran u radnom sporu koji je pokrenula ovdje tužiteljica, kojom presudom da je riješeno pitanje pasivne legitimacije tuženika. Pravo na rad i zaradu kod tuženika tužiteljici da je priznao i Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-1028/2003 od 7. srpnja 2007. Konačno, tužba za isplatu naknade plaće za razdoblje od rujna 1997. do travnja 2007., po osnovi radnog odnosa, da se još uvijek nalazi na Ustavnom sudu RH. Neovisno o činjenici što tužiteljica ne radi krivnjom tuženika koji ignorira pravomoćne presude i ne želi vratiti tužiteljicu na rad, tužiteljici da i dalje teče radni odnos i sva prava koja iz toga proizlaze, a prvenstveno pravo na plaću, odnosno naknadu plaće koju nije primala krivnjom samog tuženika. Nadalje, navodi kako je odredbom čl. 87. st. 3. Zakona o radu propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, a isto da je navedeno i u Kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u upravnim tijelima tuženika, konkretno čl. 59. U konačnici, tužiteljica navodi kako ovom tužbom potražuje naknadu bruto plaće za razdoblje od 1. travnja 2010. do 1. travnja 2013. u paušalnom iznosu od 8.000,00 kn mjesečno, uz napomenu da će tužbeni zahtjev specificirati nakon nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

1.1. Podneskom od dana 5. svibnja 2015. (stranica 54-55 spisa) tužiteljica je radi osiguranja svoje tražbine predložila određivanje privremene mjere na novčanoj tražbini po žiro-računu tuženika, a radi naplate naknade plaće, uz napomenu da je na ročištu održanom 26. travnja 2024. (stranica 237-239 spisa), zbog promjene službene valute u Republici Hrvatskoj, precizirala isti na mjesečni iznos od 929,05 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako tužiteljica u samom tekstu tužbe iznosi okolnosti koje su potpuno irelevantne za suđenje u ovoj pravnoj stvari, a da ne iznosi najvažniju činjenicu da je u više navrata pravomoćno odbijena s istovjetnim zahtjevom, samo za druga vremenska razdoblja, u odnosu na koja su sudovi potpuno jedinstveno utvrđivali kako obveza tuženika prema tužiteljic i s naslova isplate plaće jednostavno ne postoji. Nadalje, navodi kako su u ovosudnim spisima poslovni broj P-6150/04, Prs-61/08 i Prs-111/10 sva potrebna činjenična utvrđenja i pravni odgovori na tužbeni zahtjev. Također, osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te ističe i prigovor zastare potraživanja, kao i zastare samog prava. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, kao i ovosudne spise poslovni broj Pr-232/2025 (prije poslovnog broja P-6150/04) i Prs-61/08, te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec., čiji nalaz i mišljenje od 25. svibnja 2026. prileži na stranici 569-577 spisa, očitovanje od 15. lipnja 2026. na stranici 604-704 spisa, usmeno saslušanje na ročištu od 19. lipnja 2026. na stranici 705-706 spisa, dopuna nalaza i mišljenja od 30. srpnja 2026. na stranici 709-715 spisa, očitovanje od 4. rujna 2026. na stranici 742- 772 spisa te očitovanje od 9. rujna 2026. na stranici 789-795 spisa, kao i saslušanje tužiteljice kao stranke (stranica 78-79 i 338-339 spisa).

4. O tužbenom zahtjevu Općinski sud u Rijeci odlučio je presudom poslovni broj P - 1328/13-22 od 15. prosinca 2016. (stranica 512-531 spisa) kojom je u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 480.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačno navedene iznose od dospijeća pa do isplate, s time da prvi iznos dospijeva 5. svibnja 2010., a posljednji 5. travnja 2015., te je odbijen zahtjev za naknadu parničnih troškova. Pod točkom 2. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 45.365,00 kn. Rješenjem istog poslovnog broja odbijen je prijedlog tužiteljice za izdavanjem privremene radi osiguranja naprijed navedene tražbine.

4.1. Odlučujući povodom žalbe tužiteljice, Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž R-613/17-2 od 30. siječnja 2018. (stranica 148-151 spisa) u točki 1. izreke potvrdio navedenu presudu ovoga suda pod točkom 1. izreke te pod točkom 2. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 39.115,00 kn, dok je u točki 2. izreke preinačena navedena presuda u dijelu kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak preko iznosa od 39.115,00 kn, do iznosa od 45.365,00 kn, dok je točki 3. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe. Rješenjem istog suda potvrđeno je rješenje ovoga suda o odbijanju privremene mjere.

4.2. Protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-613/17-2 od 30. siječnja 2018. u točkama I. i II. izreke, te protiv navedenog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju, u povodu koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu broj: Revr 819/2018-2 od 12. ožujka 2019. (stranica 168-170 spisa) kojom je odbio istu kao neosnovanu, dok je rješenjem istog suda odbačena revizija tužiteljice u odnosu na odluku o privremenoj mjeri.

5. Predmet ovog spora je tražbina tužiteljice s osnove naknade plaće zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i ne vraćanja tužiteljice na rad, za razdoblje od 1. travnja 2010. do 30. ožujka 2015.

5.1. Tužiteljica je konačno precizirani tužbeni zahtjev postavila u podnesku od 11. rujna 2026. (stranica 796-799 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec.

5.2. Odredbom čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11., 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje u tekstu: ZPP), propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe st. 1. ovog članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

5.3. Prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen je 1. rujna 2025. Kako je tužba preinačena 11. rujna 2026., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, a temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka, takva preinaka dopuštena je sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a obzirom da na strani tužiteljice nema krivnje. Slijedom navedenog, valjalo je riješiti kao u točki I. izreke.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod prednika tuženika (u bivšoj Općini Rijeka) radi obavljanja poslova i radnih zadataka radnog mjesta financijskog referenta – likvidatora u Odjelu za boračku i invalidsku zaštitu, Sekretarijata za društvene djelatnosti. Također nije sporno da je tužiteljici radni odnos prestao temeljem rješenja Skupštine Općine Rijeka – Izvršnog vijeća broj: 2170-31- 92-91-1, klasa: 112-02/91-05/315 od 8. travnja 1991., koje rješenje je poništeno ovosudnom pravomoćnom presudom poslovni broj P-1446/92 od 29. srpnja 1992. (stranica 9-13 spisa), kojom presudom je naloženo predniku tuženika (Općini Rijeka) da rasporedi tužiteljicu na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi. Nije sporno da je tužiteljica po pravomoćnosti i ovršnosti te presude u predmetu poslovni broj I-412/94 pokrenula ovršni (izvršni) postupak u kojem je kao ovršenika (dužnika) označila ovdje tuženika, a radi vraćanja na rad, kao i da je po primitku rješenja od 22. srpnja 1994. (kojim je određena ovrha), ovršenik podnio prigovor da nije pravni sljednik Općine Rijeka, nakon čega je upućen u parnicu koja se vodila kod ovoga suda pod poslovnim brojem P-5891/00. Naime, pravomoćnom i ovršnom presudom ovoga suda poslovni broj P-5891/00 od 20. veljače 2001. (stranica 60-62 spisa poslovni broj P-6150/04), obzirom da je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1795/01 od 19. studenoga 2002., utvrđeno je da izvršenje protiv tuženika nije dopušteno, odnosno sadržajno, da ne postoji obveza ovdje tuženika da tužiteljicu vrati na posao zbog osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije.

6.1. Naime, iz sadržaja ovosudne presude poslovni broj P-5891/00 od 20. veljače 2001. proizlazi da izvršenje nije dopušteno zbog osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije, odnosno zbog činjenice što na ovdje tuženika, kao jednog od sukcesora bivše Općine Rijeka, nije proizašla obveza vraćanja tužiteljice na rad, pa tako ni obveza postupanja po ovosudnoj presudi poslovni broj P-1446/92, kao ovršnoj ispravi, kojom je dotadašnja Općina Rijeka bila obvezna tužiteljicu vratiti na rad i rasporediti na odgovarajuće poslove. Nadalje iz sadržaja navedene presude proizlazi da za slučaj da nije donijeta nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljice, obveza njezinog preuzimanja kao zaposlenika da bi prešla na Županiju Primorsko-goransku, gdje da se obavljaju poslovi koje je obavljala tužiteljica, slijedom čega da bi obveza preuzimanja tužiteljice na rad bila na Županiji Primorsko - goranskoj.

6.2. Također je nesporno da je ovosudnom presudom poslovni broj P-6150/04 od 7. prosinca 2007. usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za razdoblje od 1. rujna 1997. godine do 30. travnja 2007., koja presuda je preinačena presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1722/08 od 5. svibnja 2010. (stranica 68-72 spisa), na način da je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je rješenjem ukinuta ovosudna presuda u točkama I. i IV. i odbačena tužba u dijelu u kojem je tužiteljica tražila utvrđenje da joj je tuženik bio u obvezi s osnove radnog odnosa za vremensko razdoblje od 1. kolovoza 1991. godine do 1. siječnja 1994. isplatiti naknadu plaće u iznosu od 53.632,78 kn, da bi presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-392/11 od 14. travnja 2011. (stranica 73-74 spisa) bila odbijena revizija tužiteljice.

6.3. Nadalje, uvidom u ovosudni spis poslovni broj Prs-61/08 (prvotno vođen pod poslovnim brojem P-3293/94, potom pod poslovnim brojem P-2807/05) utvrđeno je da je rješenjem poslovni broj Prs-61/08-75 od 4. lipnja 2008. (stranica 218-223 spisa poslovni broj Prs-61/08) odbačen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da joj je tuženik s osnove radnog odnosa bio u obvezi isplatiti novčani iznos od 220.788,21 kn za vremensko razdoblje od 1. siječnja 1994. do 31. kolovoza 1997., koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1716/09 od 21. listopada 2009. (stranica 230-232 spisa poslovni broj Prs-61/08), da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: Revr 487/10 od 28. kolovoza 2012. odbio reviziju tužiteljice kao neosnovanu (stranica 271-274 spisa poslovni broj Prs-61/08). U konačnici, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-III-250/2013 od 9. lipnja 2015. (stranica 278-281 spisa poslovni broj Prs-61/08) odbio ustavnu tužbu tužiteljice.

6.4. Također, nesporna je i činjenica da je presudom ovoga suda poslovni broj Prs- 111/10 od 8. studenoga 2010. (stranica 63-65 spisa) odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za razdoblje od 1. svibnja 2007. do 30. ožujka 2010. , koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1992/11 od 22. kolovoza 2012. (stranica 66-67 spisa), slijedom koje je tužitelja podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revr-482/13-4 od 13. srpnja 2016. odbio kao neosnovanu.

6.5. U konačnici, nesporno je da se tužiteljica obratila Europskom sudu za ljudska prava (dalje: ESLJP) sa tri zahtjeva - brojevi: 54115/15, 196/16 i 398/16, od čega se prvi odnosi na (ne)izvršenje glavne presude (vraćanja na rad), a ostala dva na isplatu zaostalih plaća, da je ESLJP donio 19. svibnja 2022. jedinstvenu presudu o sva tri zahtjeva podnositeljice Žic protiv Republike Hrvatske kojom je utvrđena povreda određenih konvencijskih prava podnositeljica, a u dijelu relevantnom za ovaj postupak utvrđena je povreda članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 13/17. – dalje: Konvencija) odnosno prava na mirno uživanje vlasništva u vidu odbacivanja podnositeljičinih zahtjeva za isplatu zaostalih i neisplaćenih plaća između ostalog parnični postupak koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prs-61/08 (prije poslovni broj P-2807/05, prije P- 3293/94) a navedeni zahtjev je povezan sa ovim parničnim postupkom.

6.5.1. Ovdje se ističe da je nakon donošenja citirane presude ESLJP-a, po ustavnoj tužbi koju je tužiteljica u međuvremenu podnijela, Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje: USRH) svojom odlukom broj: U-III-2335/2019 od 6. veljače 2024. (stranica 177-194 spisa) usvojio ustavnu tužbu tužiteljice (točka I. izreke), dok su točkom II. izreke ukinute presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 819/2018-2 od 12. ožujka 2019., presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-613/17-2 od 30. siječnja 2018., kao i presuda i rješenje ovoga suda poslovni broj P-1328/13-22 od 15. prosinca 2016., te je predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak. Citiranom odlukom USRH utvrđena je povreda prava vlasništva tuženice zajamčenog člankom 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14. - dalje Ustav RH) uz osnovni zaključak da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je pravomoćnom i ovršnom presudom ovoga suda poslovni broj P-1466/92 od 29. srpnja 1992. poništeno rješenje o otkazu Općine Rijeka, Izvršnog vijeća od 8. travnja 1991., te je tuženiku Gradu Rijeci, kao pravnom slijedniku Općine Rijeka, naloženo vratiti tužiteljicu na radno mjesto. Budući da tuženik nije postupio po navedenoj presudi, tužiteljica je u skladu s čl. 87. st. 3. Zakona o radu imala pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca , odnosno uslijed okolnosti za koje nije odgovorna. Citiranom presudom ovoga suda poslovni broj P- 1328/13-22 od 15. prosinca 2016. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da je pravomoćnom presudom ovoga suda broj P-5891/00 utvrđeno da ne postoji obveza tuženika vratiti tužiteljicu na posao s obzirom na to da je njome utvrđena nedopuštenost ovrhe radi vraćanja na rad , pa da ne postoji ne obveza tuženika naknaditi joj plaću za utuženo razdoblje . USRH primjećuje da je pravno stajalište zauzeto u presudi Žic protiv Hrvatske u cijelosti primjenjivo i u odnosu na ovaj ustavnosudski postupak jer je predmet spora u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku bio zahtjev za isplatu naknade plaće utemeljen na gotovo istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, kao i tužbeni zahtjev u sudskim postupcima radi isplate naknade plaće u kojima je utvrđena povreda konvencijskog prava. Razlike između navedenih predmeta su razdoblja u odnosu na kojoj su utužene tražbine. USRH stoga prihvaća pravno stajalište navedeno u presudi Žic protiv Hrvatska prema kojem podnositeljica u čiju je korist donesena pravomoćna i ovršna presuda protiv države od 29. srpnja 1992. ne može trpjeti negativne posljedice zbog toga što je zahtjev za njezino izvršenje podnijela navodno pogrešnom tijelu, tim više što u konkretnom slučaju nije bilo jasno koje je tijelo lokalne vlasti moralo istu vratiti na posao. USRH stoga ocjenjuje da je osporenim presudama tužiteljici povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl .

29. st. 1. Ustava. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica svoje potraživanje neisplaćene plaće temeljila na pravomoćnoj i ovršnoj prvostupanjskog suda od 29. srpnja 1992. koja nije izvršena isključivo iz razloga što je tužila navodno pogrešno tijelo lokalne vlasti, USRH utvrđuje da joj osporenim presudama povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava i čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

7. Među strankama sporna je pasivna legitimacija tuženika.

8. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti, dok prijedlog za izdavanje privremene mjere smatra neosnovanim.

9. Tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije ovaj sud cijeni neosnovanim obzirom da navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev 2411/1995-2 od 6. svibnja 1999. (stranica 21-24 spisa) u kojoj se navodi: „tuženik je svakako jedan od sukcesora bivše Općine Rijeka (čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/92), pa je kao takav zajedno s eventualno drugim sukcesorima u solidarnoj obvezi prema tužiteljici za njezino sporno potraživanje.“, kao i iz ovosudne pravomoćne presude poslovni broj P - 1137/202-2 (prije poslovnog broja P-5891/2000) od 2. rujna 2025. (stranica 319-327 spisa) iz koje nedvojbeno proizlazi da je tuženik jedan od devet sljednika (univerzalnih sukcesora) nekadašnje Općine Rijeka, a u vrijeme kada je tužiteljica podnijela prijedlog za izvršenje presude poslovni broj P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992. Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/92., 94/93. i 117/93.) je već stupio na snagu, slijedom čega Općina Rijeka (kao tuženik i obveznik činidbe iz izvršnog naslova) u tom trenutku više nije postojala. Također iz citirane presude proizlazi da se glede obveze određene u predmetnoj izvršnoj presudi radi o solidarnoj odgovornosti među pravnim sljednicima, i to ne zbog pravne prirode činidbe (povratak na rad), nego zato što je pravomoćna i izvršna presuda svojim pravnim učincima obvezivala pravnog prednika svih novonastalih pravnih subjekata, a svi oni nastali po sukcesiji su njegovi univerzalni sljednici, pa ako nije točno određeno koji sljednik preuzima obvezu (u odnosu na činidbu iz predmetne presude), onda je njihova odgovornost solidarna, slijedom čega je tužiteljica kao vjerovnica imala pravo tražiti prisilno ispunjenje temeljem egzistirajuće izvršne presude od bilo kojeg pravnog sljednika, ali se obveza (činidba) može izvršiti samo od jednog, jer su svi pravni sljednici solidarno odgovorni za cijelu nedjeljivu obvezu i njihov međusobni odnos nije od utjecaja na obvezu koju imaju u konkretnom slučaju prema tužiteljici kao vjerovnici, koja sukladno odredbi čl. 435. st. 1. u vezi sa člankom 414. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ima pravo tražiti ispunjenje te obveze od svakog od njih. Citirana presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1708/2025-3 od 19. studenoga 2025. (stranica 545-551 spisa). Naime, i ESLJP u svojoj odluci utvrđuje da tužiteljica "ne može trpjeti negativne posljedice zbog toga što je svoj zahtjev za izvršenje uputila navodno pogrešnom tijelu, osobito kao u predmetnoj situaciji gdje nije bilo jasno koje tijelo lokalne vlasti je istu moralo vratiti na posao i u kojem slučaju su sudovi donosili o tome proturječne odluke pa u takvim situacijama zadatak iste nije bio prepoznati odgovarajuće tijelo … već je država trebala olakšati prepoznavanje istog."

10. U odnosu na naknadu plaće navodi se da prema odredbi čl. 87. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09.), koja je istovjetna odredbi čl. 95. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14.) radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

10.1. U ovom konkretnom slučaju do prekida rada došlo je na osnovi nezakonite i nedopuštene odluke skupštine Općine Rijeka – Izvršnog vijeća od 8. travnja 1991. o prestanku radnog odnosa tužiteljice obzirom da je ovaj sud presudom poslovni broj P-1466/92 od 29. srpnja 1992. (stranica 9-13 spisa) usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i poništio citirano rješenje te naložio Općini Rijeka (pravnom predniku tuženika) da rasporedi tužiteljicu na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj osposobljenosti.

10.2. Obzirom da Općina Rijeka nije postupila po pravomoćnoj presudi ovoga suda poslovni broj P-1466/92 od 29. srpnja 1992., tužiteljica je 8. rujna 1993. podnijela protiv ovdje tuženika prijedlog za izvršenje radi povratka na rad, koji prijedlog je ovaj sud prihvatio rješenjem o izvršenju broj I-412/94-10 od 22. srpnja 1994. (stranica 7-8 spisa) te tuženiku naložio da tužiteljicu kao podnositeljicu prijedloga u roku od osam dana rasporedi na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj osposobljenosti.

10.3. Nadalje, kako je ovdje tuženik izjavio prigovor na citirano rješenje, to je isti bio upućen u parnicu radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, nakon čega je ovdje tuženik ustao tužbom u postupku poslovni broj P-1599/96 kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen, a povodom žalbe ovdje tuženika Županijski sud u Rijeci je 4. listopada 2000. donio rješenje poslovni broj Gž-2880/99 kojim je ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, Općinski sud u Rijeci je 20. veljače 2001. donio presudu pod novim poslovnim brojem P-5891/00-30 kojom je tužbeni zahtjev ovdje tuženika prihvaćen, povodom žalbe tuženice, ovdje tužiteljice Županijski sud u Rijeci je 19. studenog 2002. donio presudu poslovni broj Gž - 1795/01-2 kojom je odbio žalbu tuženice, ovdje tužiteljice i potvrdio presudu suda prvog stupnja. Tuženica, ovdje tužiteljica je protiv presude Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž-1795/01-2 podnijela reviziju koja je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev 371/03-2 od 23. ožujka 2025. odbačena kao nedopuštena. Tuženica, ovdje tužiteljica je podnijela i ustavnu tužbu koja je odbijena Odlukom Ustavnog sud Republike Hrvatske pod brojem: UIII-3160/2005 od 3. lipnja 2005., nakon čega se tuženica, ovdje tužiteljica obratila Europskom sudu za ljudska prava (zahtjevi brojevi 54115/15, 196/16 i 398/16), od čega se prvi odnosi na (ne)izvršenje glavne presude (vraćanja na posao) a ostala dva na isplatu zaostalih plaća. Sud je 19. svibnja 2022. donio presudu u predmetu (podnositeljice) DČ protiv Hrvatske, a u dijelovima relevantnim za ovaj postupak se navodi pod točkama te presude, citirano kako slijedi: „5. Dana 8. rujna 1993. podnositeljica je zatražila izvršenje presude od 29. srpnja 1992. protiv Grada. Dana 22. srpnja 1994. rješenjem o izvršenju naloženo je Gradu da vrati podnositeljicu na posao. 6. Nakon parničnog postupka koji je pokrenuo Grad, 2002. sudovi su proglasili izvršenje nedopuštenim uz obrazloženje da je Županija, a ne Grad, naslijedila obvezu vraćanja podnositeljice na posao. « …. « 21. Podnositeljica se žalila da je presuda od 29. srpnja 1992. protiv lokalnih vlasti ostala neizvršena. 22. …. presuda još uvijek nije izvršena… « …. « 26. Ako podnositeljica, dakle nije trebala pribjeći pokretanju izvršnog postupka, slijedi da ona ne može trpjeti negativne posljedice zbog toga što je uputila svoj zahtjev za izvršenje navodno pogrešnom tijelu. To vrijedi pogotovo u predmetnoj situaciji gdje nije bilo jasno koje tijelo lokalne vlasti je moralo vratiti podnositeljicu na posao i gdje su domaći sudovi donosili proturječne odluke o tom pitanju. U takvim situacijama nije zadatak podnositeljice prepoznati odgovarajuće tijelo …, već Država treba olakšati prepoznavanje istog. « i konačno u završnom dijelu presude, ESLJP: « 3. Utvrđuje povredu članka 6. st. 1. Konvencije u vidu neizvršenja presude u korist podnositeljice.“ Nakon donošenja navedene presude tuženica, ovdje tužiteljica podnijela je prijedlog za ponavljanje postupka koji je prihvaćen te je pravomoćnim rješenjem ovoga suda poslovni broj P-5891/2000-24 od 17. srpnja 2023. (stranica 252-262 spisa), ranije vođenog pod poslovnim brojem P-1599/96, dopušteno ponavljanje postupka temeljem odredbe čl. 428.a ZPP-a. Nadalje, ovosudnom presudom poslovni broj P-1137/2025-2, prije poslovnog broja P-5891/2000, od 2. rujna 2025. (stranica 319-327 spisa) odbijen je tužbeni zahtjev ovdje tuženika na utvrđenje da izvršenje u predmetu ovoga suda određeno rješenjem poslovni broj I - 412/94 od 22. srpnja 1994. nije dopušteno, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1708/2025-3 od 19. studenoga 2025. (stranica 545-551 spisa).

11. U ovom konkretnom slučaju sud utvrđuje da pored činjenice da je pravomoćno utvrđeno nedopuštenim rješenje o prestanku radnog odnosa, to se radno-pravno stanje vraća u ono kakvo je bilo prije davanja otkaza, slijedom čega tužiteljici pripadaju sva prava koja imaju i drugi radnici tuženika u tom razdoblju, među kojima je i pravo na naknadu umjesto plaće, budući da zbog nezakonite odluke tuženikova prednika o prestanku radnog odnosa, tužiteljica nije ostvarivala plaću od dobivanja otkaza pa nadalje, uz napomenu kako je nesporno da tužiteljica do današnjeg dana nije vraćena na rad.

11.1. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da tužiteljica nije odgovorna zbog toga što nije radila, između ostalog, i u utuženom razdoblju, slijedom čega tužiteljici u tom vremenskom razdoblju pripada naknada plaće i naknada na ime izgubljenih materijalnih prava.

12. Nastavno proizlazi da radnik, u odnosu na kojeg je donijeta nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu, ima pravo od poslodavca zahtijevati razliku bruto plaće . Dakle, u takvom slučaju radnik ima pravo sukladno odredbi čl. 1089. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) na naknadu obične štete kao i na naknadu izmakle koristi, odnosno u ovom slučaju na isplatu bruto plaće i izgubljenih materijalnih prava (božićnice, regresa i dr.) koje bi ostvarivao prema redovnom tijeku stvari da nije donesena nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu, čime dolazi u položaj koji imaju i ostali radnici.

12.1. Naime, mišljenje je suda kako nezakonitost naprijed citirane odluke o otkazu ugovora o radu predstavlja osnovu za potraživanje razlike u plaći za cijelo vrijeme dok je tužiteljica faktično bila izvan procesa rada kod tuženika, odnosno trpjela gubitak na zaradi u odnosu na radno mjesto koje je obavljala kod prednika tuženika , a u ovom konkretnom slučaju za razdoblje od 1. travnja 2010. do 30. ožujka 2015.

13. Što se tiče tuženikova prigovora zastare potraživanja, napominje se da se u ovoj pravnoj stvari radi o sukcesivnom utuživanju razlike plaće, slijedom čega se rokovi zastare za svako sljedeće utuženo potraživanje računaju od dana kada je prethodni spor okončan. Kako je tužiteljica izgubljenu zaradu za prethodno razdoblje (od 1. svibnja 2007. do 30. ožujka 2010.) pokrenula tužbom pod poslovnim brojem Prs- 111/10, koji do današnjeg dana nije pravomoćno okončan iz naprijed navedenih razloga (odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i odluke ESLJP), to je dani prigovor neosnovan.

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec., čiji nalaz i mišljenje od 25. svibnja 2026. prileži na stranici 569-577 spisa, očitovanje od 15. lipnja 2026. na stranici 604-704 spisa, usmeno obrazloženje dano na ročištu od 19. lipnja 2026. na stranici 705-706 spisa, dopuna nalaza i mišljenja od 30. srpnja 2026. na stranici 709-715 spisa, očitovanje od 4. rujna 2026. na stranici 742-772 spisa te očitovanje od 9. rujna 2026. na stranici 789-795 spisa

14.1. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao stručan i objektivan, te izrađen u skladu s pravilima struke i materijalnoj dokumentaciji u spisu, uz napomenu da je prigovore tužiteljice i tuženika otklonio u svojim očitovanjima, usmenom saslušanju i dopuni nalaza, slijedom čega nije prihvatio prijedlog tuženika glede obnove vještačenja.

14.2. U odnosu na izgubljenu zaradu u utuženom razdoblju vještak je kao komparante koristio MČ, ZČ i KČ (koje komparantice su određene rješenjem suda), a koje su bile zaposlene na radnom mjestu referenta bivše Općine Rijeka, kao i tužiteljica. Nadalje, sud prihvaća varijantu 2 očitovanja vještaka od 9. rujna 2026. (stranica 789-795 spisa) obzirom da je ista izrađena primjenom uvećanja osobnog odbitka (olakšice) zbog 100% tjelesnog oštećenja tužiteljice utvrđenog rješenjem HZMO-a od 21. lipnja 2000. (stranica 58 spisa), a sve obzirom na status kojeg tužiteljica ima (invalid rada), slijedom čega je dosudio utuženi bruto iznos od 56.831,37 eura. Vezano za utuženi regres, navodi da se da je sud tužiteljici dosudio utuženi neto iznos od 137,72 eura (1.000,00 kn), a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka od 25. svibnja 2026. (stranica 569-577 spisa), temeljenog na dopisu tuženika od 20. svibnja 2026. (stranica 567-568 spisa). U odnosu na jubilarnu nagradu, navodi se da je iz rezultata provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je tužiteljica kod pravnog prednika tuženika bila zaposlena od 2. veljače 1982. (navedeno je utvrđeno uvidom u presliku radne knjižice sa stranice 19-20 spisa i potvrdu HZMO-a sa stranice 48-49 spisa), slijedom čega sud prihvaća navod vještaka sadržan u dopuni nalaza od 30. srpnja 2026. (stranica 709-715 spisa) da bi tužiteljica jubilarnu nagradu za 30 godina rada ostvarila u veljači 2011., s isplatom u ožujku 2011., i to u iznosu od 19.897,54 kn bruto, odnosno 2.640,86 eura po fiksnom tečaju konverzije (detaljno pojašnjeno u usmenom obrazloženju danom 19. lipnja 2026. iz kojeg proizlazi da je prosječna bruto plaća zaposlenika u gradskoj upravi 2010. iznosila 9.948,77 kn, a jubilarna nagrada bi bila dvostruka od tog iznosa), koji iznos je tužiteljici i dosuđen obzirom da iz dopune nalaza vještaka proizlazi da je neoporezivi iznos jubilarne nagrade u tom razdoblju iznosio 3.500,00 kn, dok su se iznosi do 3.600,00 kn oporezivali da 12%, a preko 3.600,00 kn od 10.800,00 kn sa 25%, a iznad 10.800,00 kn s 40%, dok je prirez u Rijeci tada iznosio 12%.

15. Obzirom da je tužiteljica tužbeni zahtjev uredila sukladno izračunu vještaka Tomislava Prpića, dipl.oec., to je sud usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti te presudio kao u točkama I., II. i III. izreke.

15.1. Na dosuđene iznose ovaj sud je tužiteljici dosudio i zakonsku zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a u visini propisanoj važećom Uredbom o visini stope zatezne kamate, počev od nespornog dospijeća do isplate , s time da zakonska zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u gore navedenim bruto iznosima dospijeva tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu, pa na njih niti ne teče zatezna kamata, slijedom čega je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima, kao neosnovan.

15.2. Naime, sukladno odredbama iz čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (''Narodne novine'' broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13 – u daljnjem tekstu: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. ZPD–a ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

15.3. Sukladno odredbama iz čl. 45. st. 4. i 5. ZPD–a te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (''Narodne novine'' broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13 – u daljnjem tekstu: Pravilnik o porezu) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka po osnovi nesamostalnog rada iz čl. 14. ZPD–a te čl. 11., 12. i 15. Pravilnika o porezu, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima, a prema čl. 16. ZPD–a i čl. 18. Pravilnika o porezu te za neoporezivi dio dohotka – osobni odbitak iz članka 36. st. 1. i 2. ZPD–a.

15.4. Budući da prema navedenim odredbama ZPD–a i Pravilnika o porezu porez na dohodak i prirez na dohodak, a koji čine sastavne dijelove bruto plaće uz neto plaću i doprinose, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a, imajući u vidu opravdane troškove nastale sudjelovanjem kvalificiranog punomoćnika na strani tužiteljice, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova na rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. - dalje Tarifa). Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava podnesaka od 9.4.2015., 15. i 18.6.2015., te 3.4.2024. (1.000,00 eura x 4; Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastav prijedloga za izdavanje privremene mjere (1.000,00 eura; Tbr. 11. t. 1. Tarife), podnesaka od 3.2.2025., 5.9.2025., 2.1.2026., 3.6.2026., 27.8.2026. te 7. i 11.9.2026. (200,00 eura x 7; Tbr. 8. t. 3. Tarife), zastupanja na ročištima 9.4.2015., 16.5.2015., 25.10.2016., 14.11.2016., 26.4.2024., 28.6.2024., 1.9.2025., 14.10.2025., 19.6.2026., 4. i 11.9.2026. (1.000,00 eura x 11; Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 15.12.2016. (100,00 eura; Tbr. 9. t. 3. Tarife), sastava žalbe od 27.12.2016. (1.250,00 eura; Tbr. 10. t. 1. Tarife), sastava revizije od 13.4.2018. (1.500,00 eura; Tbr. 10. t. 5. Tarife), sastava ustavne tužbe (2.000,00 eura; Tbr. 31. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 22.250,00 eura, odnosno uvećano za trošak PDV-a od 25% (5.562,50) 27.812,50 eura. Nadalje, tužiteljici je valjalo u cijelosti priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 700,00 eura, slijedom čega je tužiteljici na ime troškova postupka valjalo dosuditi iznos od 28.512,50 eura, dok je s preostalim dijelom zatraženog troška odbijena kao neosnovanim.

17. Konačno, u pogledu predmetne privremene mjere, a polazeći od odredbe čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 06/24. - dalje: OZ) kojim su propisane pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine (ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati), ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica kao predlagateljica učinila vjerojatnom postojanje svoje novčane tražbine s osnova plaće u vezi čega je pokrenula radni spor.

17.1. Posebno se ističe da činjenica nedovoljnog imovinskog stanja tužiteljice kao predlagateljice osiguranja predstavlja objektivnu opasnost (uz napomenu da je tužiteljica u svom iskazu sa stranice 338-339 spisa navela da živi sa suprugom koji prima mirovinu, no da ne zna njegov mjesečni iznos mirovine, potom da režije plaća suprug, ali da ne zna koliko iste iznose, dok njezina mirovina iznosi 280,00 eura, a inkluzivni dodatak 480,00 eura, kao i da su vlasnici stana u [adresa] površine 70 i nešto kvadrata), no eventualno postojanje takve opasnosti nije dovoljno da bi se privremena mjera odredila, slijedom čega tužiteljica kao predlagateljica osiguranja nije dokazala subjektivnu opasnost da tuženik, kao protivnik osiguranja poduzima ili bi mogao poduzeti neku ugrožavajuću radnju, kao i uzročnu vezu između ponašanja protivnika osiguranja i posljedice koje bi se sastojale u sprečavanju ili znatnom otežanju naplate njezine tražbine, a činjenica pogoršanog zdravstvenog stanja tužiteljice (invalid rada, korisnik hemodijalize), ne može biti dovoljan razlog za određivanje privremene mjere, obzirom da obje pretpostavke iz čl. 344. st. 1. OZ-a moraju biti kumulativno ispunjenje, jer u protivnom nisu ispunjenje uvjeti za određivanje privremene mjere. Slijedom navedenog, valjalo je riješiti kao pod točkom II. izreke.

18. U odnosu na prijedlog tuženika da sud prekine ovaj postupak do pravomoćnog okončanja ovosudnog parničnog postupka pod poslovnim brojem P-5891/2000 navodi se kako je isti bespredmetan obzirom da je ovosudni parnični postupak pod poslovnim brojem P-1137/2025 (prije poslovnog broja P-5891/2000) pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1708/2025-3 od 19. studenoga 2025.

U Rijeci 14. rujna 2026.

Sudac

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovih odluka dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Zagrebu, a putem ovog suda.