Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Pn-108/2022-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Gordani Hrastić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju UJ, mag. iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 63, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, Pisarnica Varaždin, radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave 1. rujna 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude 14. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 63, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, iznos od 10.609,84 EUR / 79.939,81 kn sa zateznom kamatom na iznos od:

- 2.367,10 EUR / 17.834,90 kn od 18. siječnja 2018. do isplate

- 8.242,74 EUR / 62.104,91 kn od 20. svibnja 2021. do isplate

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c naknaditi tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 63, trošak parničnog postupka u iznosu od 2.479,22 EUR (slovima: dvijetisuće četiristosedamdesetdevet eura dvadesetdvacenta), sa zateznom kamatom od 14. rujna 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na da 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, tuženik odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je 28. listopada 2019. tužbu protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb radi naknadi štete, u kojoj navodi da je 8. studenog 2015. osiguranik tužitelja LJ stradao kao pješak u prometnoj nesreći, da je za tu prometnu nesreću presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Kmp-8/16-3 od 31. ožujka 2016. proglašen krivim ĐJ, koji je pod utjecajem alkohola upravljao osobnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka], koji je bio osiguran kod tuženika, broj police: [broj police]. Tužitelj navodi da je njegov osiguranik nakon provedenog i završenog liječenja od strane liječnika obiteljske medicine upućen na ocjenu radne sposobnosti Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, da je u prvostupanjskom postupku Vijeće vještaka Zavoda za vještačenje nakon provedenog vještačenja donijelo nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika LJ te je istim utvrđeno da je kod LJ nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti uz obrazloženje koje bolesti/ozljede utječu na radnu sposobnost i na koji način, dok je vještak revizor Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Samostalnog sektora za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja u drugostupanjskom postupku u svojem mišljenju od 4. travnja 2017., Klasa: 140-01/17-02/1420, Ur. Broj 524-07-17-2 u cijelosti potvrdio nalaz i mišljenje navedenog Vijeća vještaka od 30. ožujka 2017., Klasa: 140-01/17-01/1759, Ur. Broj: 426-04-06/17-3. Na temelju navedenog da je rješenjem tužitelja osiguraniku LJ priznato pravo na invalidsku mirovinu uslijed potpunog gubitka radne sposobnosti, posljedično čemu je LJ u razdoblju od 5. svibnja 2017. do 30. studenog 2017. isplaćena invalidska mirovina u iznosu od 20.446,80 kn, zbog čega je tužitelj odštetnim zahtjevom od 28. prosinca 2017. pozvao tuženika da mu podmiri štetu u navedenom iznosu, a koji zahtjev je tuženik otklonio pozivajući se na odredbu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj dalje navodi da mu je isplatama invalidske mirovine LJ nakon 30. studenog 2017. nastajala daljnja šteta, ističući da je u razdoblju od 1. prosinca 2017. do **.**.2019. LJ isplaćena invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 62.104,91 kn. Tužitelj navodi da isplaćeni iznosi invalidske mirovine LJ za njega predstavljaju štetu, naknadu koje štete da ima pravo potraživati primjenom odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju od tuženika, ističući da su za utvrđivanje visine štete u slučajevima iz čl. 164. st. 1. do 3. Zakona o mirovinskom osiguranju mjerodavne odredbe istog zakona, odnosno čl. 164. st. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju. Dakle, tužitelj predmetu štetu nastalu isplatama invalidske mirovine potražuje temeljem odredbi čl. 61. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, u punom iznosu izravno od tuženika sve dok traje isplata tih davanja unatoč tome što su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, dok kamatu potražuje temeljem odredbe čl. 165. st. 3. navedenog Zakona.

2. U odgovoru na tužbu od 27. prosinca 2019. tuženik je naveo da priznaje nastanak štetnog događaja, da osporava da bi za nastanak prometne nesreće bio isključivo odgovoran njegov osiguranik, kao i uzročnu vezu umirovljenja osiguranika tužitelja LJ i prometne nesreće od 8. studenog 2015., te visinu štete, navodeći da se u medicinskoj dokumentaciji spominju ranije bolesti i tegobe osiguranika tužitelja, zbog čega nije razvidno da li su iste i u kojem omjeru rezultirale umirovljenjem osiguranika tužitelja. Navodi da je o osnovi tražbine tužitelja potrebno raspraviti primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.), ukazujući pritom da obveza tuženika kao društva za osiguranje u konkretnom slučaju postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, te obzirom da se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila, da se postojanje, opseg i visina obveze tuženika mora utvrđivati i odluka donijet primjenom materijalnopravnih normi koje se odnose na osiguravajuće društvo, a to su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, posljedično čemu smatra pogrešnim pozivanje tužitelja na odredbe o Zakonu o mirovinskom osiguranju.

3. Tužitelj se u podnesku od 13. siječnja 2020. usprotivio gore iznesenim tvrdnjama tuženika, te je naveo da naknadu štete iz čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ima pravo potraživati na temelju priznatog prava iz mirovinskog osiguranja njegovom osiguraniku LJ i izvršene isplate istom. Pritom se tužitelj poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2489/2016-2 od 13. kolovoza 2019., a iz kojih odluka proizlazi da je parnični sud vezan za konačnu i pravomoćnu odluku upravnog tijela. Ističe da prigovor tuženika u dijelu kojim navodi da se predmet spora treba raspraviti s aspekta čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nije osnovan iz razloga što tužitelj štetu u ovom predmetu potražuje za razdoblje od 25. svibnja 2017. do 30. rujna 2019., a za utvrđivanje osnova i visine štete koja je nastala tužitelju primjenjuju se odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15, 120/16., 18/18. 62/18., 115/18. i 102/19.; dalje u tekstu ZOMO), budući da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu u primjeni od 1. siječnja 2006. i kao takav predstavlja lex priori, dok je ZOMO u primjeni od 1. siječnja 2014. i kao takav predstavlja lex specialis i lex posteriori.

4. U vezi navedenog podneska tužitelja, tuženik se u podnesku od 30. listopada 2020. pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. u kojoj je zauzeto stajalište da u slučaju kao što je predmetni slučaj, mjerodavan Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao lex specialis. Obzirom da je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva, isti je predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost razlike mirovine, odnosno razliku između invalidske mirovine i mirovine temeljem povrede na radu u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

5. Sudska vještakinja Vlasta Santo Olđa je u svojem nalazu i mišljenju od 11. veljače 2021. navela da ne bi bilo razlike između invalidske mirovine određene SJ rješenjem tužitelja od 31. kolovoza 2017. i invalidske mirovine da je osiguranik LJ doživio povredu na radu, te da su u razdoblju od rujna 2017. do listopada 2019. korisniku mirovine isplaćene mirovine za razdoblje od svibnja 2017. do rujna 2019. u ukupnom iznosu od 79.939,81 kn. Na navedeni nalaz tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi, time da je tužitelj podneskom od 8. ožujka 2021. uredio tužbeni zahtjev sukladno vještačkom nalazu i mišljenju, dok je tuženik u podnesku od 9. ožujka 2021. naveo bi njegova obveza kao društva za osiguranje postojala samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, dok je vještakinja u konkretnom slučaju zaključila da razlike između tih dviju mirovina ne bi bilo, zbog čega tužbeni zahtjev tužitelja smatra neosnovanim.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud u Varaždinu donio je presudu i rješenje poslovni broj Pn-117/19-24 od 20. svibnja 2021. kojom je pod toč. I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 79.939,81 kn sa zateznom kamatom na iznos od 17.834,90 kn od 18. siječnja 2018. do isplate i na iznos od 62.104,91 kn od 20. svibnja 2021. do isplate, a pod toč. II. izreke konstatirano je da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 79.939,81 kn do iznosa od 82.551,71 kn, a koja presuda je povodom žalbe tuženika rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 1358/2021-2 od 1. kolovoza 2022. ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok rješenje istog suda sadržano u presudi i rješenju poslovni broj Pn-117/19-24 od 20. svibnja 202. nije bilo pobijano žalbom. Drugostupanjski sud je u obrazloženju navedenog rješenja naveo da je tuženik predložio provođenje vještačenja na okolnosti navedene uzročno-posljedične veze, zbog čega taj sud smatra da je prvostupanjski su bio dužan provesti taj predloženi dokaz kako bi se tuženiku omogućilo da dokaže svoje činjenične tvrdnje.

7. Nakon što je ukinuta prvostupanjska presuda, održana je glavna rasprava 1. rujna 2026., na kojoj je tužitelj izjavio da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda, time da je na tom ročištu odustao od prijedloga za provođenje medicinskog vještačenja, ponavljajući svoje ranije navode da je konkretnom slučaju mjerodavan čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14.; dalje u tekstu: ZOOP) kao lex specialis, pa je sud na tom ročištu zaključio glavnu raspravu i izvršio uvid u kompletnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve dokaze zajedno i svaki posebno sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

9. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da je osiguranik tužitelja LJ **.**.2015. stradao u prometnoj nesreći kao pješak, te da je za tu prometnu nesreću presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Kmp-8/16-3 od 31. ožujka 2016. proglašen krivim ĐJ, koji je pod utjecajem alkohola upravljao osobnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika, broj police: [broj police];

- da je Vijeće vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u svojem nalazu i mišljenju od 30. ožujka 2017. utvrdilo da je kod osiguranika tužitelja 8. studenog 2015. nastupio trajni gubitak radne sposobnosti, bez preostale radne sposobnosti (ozljeda izvan rada 100%), budući da je osiguranik nakon prometne nesreće u potpunosti paraplegičan, vezan uz kolica, s inkontinencijom stolice i mokraće, ima kateter, a zbog stolice pelenu, a od ranije ima smetnje preostale nakon operacije tumora na mozgu, time da je utvrđeno da je stanje definitivno, jer je postignut maksimalni oporavak,

- da je vještak – revizor iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Samostalni sektor za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja od 4. travnja 2017. u svojem mišljenju naveo da je potvrđuje nalaz i mišljenje Vijeća vještaka kojim je utvrđeno da je kod osiguranika tužitelja nastao potpuni gubitak radne sposobnosti, uz dopunu da je potpuni gubitak radne sposobnosti kod osiguranika tužitelja LJ nastalo 8. ožujka 2017.;

- da je rješenjem tužitelja od 21. travnja 2017. osiguraniku LJ kod kojeg je zbog ozljede izvan rada u omjeru od 100% nastao potpuni gubitak radne sposobnosti, zbog čega je istom priznato pravo na invalidsku mirovinu;

- da iz potvrde tužitelja od 28. prosinca 2017. proizlazi da je osiguraniku tužitelja u razdoblju od 5. svibnja 2017. do 30. studenog 2017. izvršena isplata invalidskih mirovina u ukupnom iznosu od 20.446,80 kn;

- da iz potvrde tužitelja od 22. listopada 2019. proizlazi da je osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. prosinca 2017. do 30. rujna 2019. izvršena isplata invalidskih mirovina u ukupnom iznosu od 62.104,91 kn.

10. Između parničnih stranaka sporno je pravno pitanje primjenjuje li se u ovoj pravnoj stvari Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a posljedično tome sporan je pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva.

11. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. i čl. 164. ZOMO kao odredbama koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete, a koja šteta mu je nastala isplatom svake invalidske mirovine osiguraniku LJ u utuženom razdoblju (od 5. svibnja 2017. do 30. rujna 2019.).

12. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

13. Prema čl. 161. st. 2. ZOMO naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

14. Nadalje, prema odredbi čl. 164. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete) (st. 1.), a ako je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila (st. 2.).

15. S druge strane, tuženik smatra da su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene pojedinačne mjesečne isplate mirovina osiguraniku tužitelja.

16. U vezi s gore iznesenim, valja reći da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022. te Rev 444/2023 od 20. rujna 2023).

17. Nadalje, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-174/2022- 3 od 6. srpnja 2022. navedeno je: "Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koje odlučne činjenice sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir, te je stoga trebalo odlučiti kao pod I izreke, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP", dok je u odluci poslovni broj Rev -954/2022-2 od 25. siječnja 2023. navedeno: "Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 12. lipnja 2008., za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženik."

18. Stoga, odlučujući o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva, prema stajalištu ovog suda, prvenstveno treba imati u vidu da je prednik tuženika, odnosno tuženik, društvo za osiguranje koje je u konkretnom slučaju sklopilo ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti sa vozačem osobnog automobila koji je sudjelovao u prometnoj nesreći, ĐJ, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena je odredbama ZOOP.

18.1. S tim u vezi, valja reći da se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač (štetnik), budući da njegova obveza proizlazi iz činjenice sklapanja ugovora o osiguranju s vozačem odnosno korisnikom motornog vozila, tako da tuženik može odgovarati samo u okviru ugovorom preuzetih obveza i na temelju odredbi ZOOP koje reguliraju ugovor o osiguranju.

18.2. Osiguravajuća društva, dakle, nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu, u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe tj. štetnika i to, kako je rečeno, u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

18.3. Prema odredbi čl. 8. ZOOP društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje (st. 1.), odnosno cjenicima premija osiguranja (st. 11.).

18.4. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP kojima je uređen i opseg osiguranog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Upravo zbog navedenog, sud smatra da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja treba primijeniti materijalno pravo koje regulira ugovor o osiguranju, odnosno čl. 27. ZOOP.

18.5. Odredbom čl. 27. ZOOP propisani su subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja.

18.6. Prema čl. 27. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), a stvarnom štetom se u smislu st. 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), time da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

18.7. Dakle, sukladno odredbi čl. 27. ZOOP obveza tuženika kao društva za osiguranje postojala bi samo ukoliko bi iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog invalidske mirovine zbog povrede na radu.

19. Kako je stalna sudska vještakinja Vlasta Santo Olđa u svojem nalazu i mišljenju zaprimljenom kod ovoga suda 11. veljače 2021., a koji nalaz ovaj sud prihvaća kao objektivan i životan, a tužitelj na isti nije imao primjedbe, navela da ne bi bilo razlike između invalidske mirovine određene osiguraniku tužitelja rješenjem od 31. kolovoza 2017. i invalidske mirovine da je osiguranik tužitelja doživio povredu na radu, to je ovaj sud, imajući u vidu da bi obveza tuženika postojala samo u slučaju da bi razmjerni iznos mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, zaključio da tužitelj svojem osiguraniku ne isplaćuje veći iznos invalidske mirovine od onog koji bi mu isplaćivao u slučaju invalidske mirovine zbog povrede na radu.

19.1. Stoga, pozivanje tužitelja na suprotnu sudsku praksu županijskih sudova nije relevantno jer je Vrhovni sud donio jasna i nedvosmislena pravna shvaćanja koja prihvaća i ovaj prvostupanjski sud.

20. Slijedom svega gore iznesenog, sud je zaključio da u konkretnom slučaju u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene u konkretnom slučaju od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, posljedično čemu tužitelju nije niti mogla nastati stvarna šteta na način kako je ista određena čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP, iz kojih razloga je odlučio kao pod toč. I. izreke presude.

21. Budući da tužitelj nije uspio u ovom postupku, to je odluku o troškovima parničnog postupka valjalo donijeti temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23. i 107/25.; dalje u tekstu: Tarifa).

22. Tuženiku je stoga valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 25. veljače 2020. u iznosu od 100,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 125,00 EUR) temeljem Tbr. 9. toč. 2. Tarife, budući da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima te je isto odgođeno, pa tuženik nema pravo na zatraženi trošak u ukupnom iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podneska od 25. studenog 2020. u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 30. studenog 2020. u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 9. ožujka 2021. u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 27. travnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu od 250,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 312,50 EUR) temeljem Tbr. 10. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 1. rujna 2026. u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Tuženiku pripada i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 389,17 EUR i trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu od 152,55 EUR. Dakle, tuženiku pripada ukupni trošak u iznosu od 2.479,22 EUR.

23. Prema ocjeni ovoga suda tuženiku ne pripada trošak sastava podneska od 30. listopada 2020. u zatraženom iznosu od 250,00 EUR iz razloga jer navedeni podnesak prema ocjeni ovoga suda nije bio potreban za vođenje parnice budući da se u tom podnesku tuženik samo pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske . Tuženik nema pravo niti na trošak sastava podneska od 2. lipnja 2021., 24. prosinca 2021., niti na trošak sastava podneska od 26. kolovoza 2022., budući da se isti ne nalaze u spisu, a niti je tuženik dokazao da je iste dostavio u spis.

24. Konačno, tuženiku je na trošak parničnog postupka dosuđena i zatezna kamata koja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate . Stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude.

Varaždin, 14. rujna 2026.

Sutkinja

Gordana Hrastić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Tužitelju HZMO, Područna služba u Varaždinu

2. Tuženik Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 63, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba,

Pisarnica Varaždin