REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-3038/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: GD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i ĆD (OIB: [osobni identifikacijski broj]), oboje iz [adresa], oboje zastupani po opunomoćeniku Martinu Sherriju, odvjetniku iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženika: Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalni sektor za drugostupanjski postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi propuštanja javnopravnog tijela, 14. rujna 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-551-06/24-09/1159, URBROJ: 139-004/05-07-26-7 od 19. veljače 2026. godine.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju ĆD isplati trošak od 1.250,00 €, sa zateznom kamatom koja u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teče od dana donošenja ove odluke.

Obrazloženje

Tužitelji tužbom osporavaju zakonitost propuštanja tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o njihovoj žalbi protiv rješenja od 19. veljače 2026. godine, kojim je obustavljen postupak priznavanja prava na inkluzivni dodatak u međuvremenu preminulom ID - čiji su tužitelji supruga i sin.

Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev, navodeći da žalba tužitelja po svom sadržaju predstavlja prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem od 19. veljače 2026. godine, s obzirom na to da oni nisu ni mogli izjavljivati žalbu protiv rješenja koje im nije ni dostavljeno, jer je to rješenje dostavljeno samo na oglasnu ploču, u skladu s čl. 95. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21 - ZOUP). Presuda je donesena bez rasprave, na temelju čl. 98. t. 6. Zakona o upravnim sporovima (ZUS), jer tuženik niti nije tražio njezino održavanje, a već na temelju stanja spisa je utvrđeno da je tužbeni zahtjev osnovan i da je prvostupanjsko rješenje od 19. veljače 2026. godine nezakonito.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Propuštanje tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o žalb i tužitelja nije zakonito.

Rješenje od 19. veljače 2026. godine se nije moglo dostavljati javnom objavom na temelju čl. 95. ZOUP-a. Naime, dostavu rješenja uopće (ni na koji način) nije moguće vršiti preminuloj osobi. Stoga je navedeno rješenje trebalo dostaviti nasljednicima te osobe, onda kada se ti nasljednici identificiraju i utvrde rješenjem o nasljeđivanju. Po priloženim rješenju o nasljeđivanju nasljednik ID je njegov sin - tužitelj ĆD. S obzirom na to upravno tijelo nije utvrđivalo nasljednike ID nije moglo niti zaključiti da bi dostava ĆD bila nemoguća ili neprikladna. Stoga uopće nisu postojali uvjeti za primjenu odredbe čl. 95. ZOUP-a i za dostavu rješenja od 19. veljače 2026. godine javnom objavom. Zbog toga se žalba tužitelja protiv tog rješenja nikako ne može smatrati nepravovremenom te ju je trebalo meritorno uzeti u obzir.

Isto tako, tu žalbu (koja je to u cijelosti i po naslovu i po sadržaju) nije moguće smatrati prijedlogom za obnovu postupka, pogotovo zato što zbog neizvršene dostave rješenje od 19. veljače 2026. godine nije niti konačno u upravnom postupku, a niti pravomoćno.

Tužitelji su žalbu protiv rješenja od 19. veljače 2026. godine izjavili 09. ožujka 2026. godine, a upravno tijelo ju je primilo 12. ožujka 2026. godine.

Tuženik kao drugostupanjsko tijelo o toj žalbi nikada nije donio odluku, ni u zakonom propisanom roku od 60 dana (čl. 121. ZOUP-a), ni do podnošenja tužbe u ovom predmetu 22. svibnja 2026. godine, a ni do donošenja ove presude. S obzirom na to da je tuženik nezakonito propustio odlučiti o žalbi tužitelja, njihov tužbeni zahtjev je ovom presudom usvojen, na temelju čl. 117. st. 3. ZUS -a te je na temelju iste odredbe sud sâm umjesto tuženika kao drugostupanjskog tijela riješio pravnu stvar u povodu izjavljene žalbe.

Na temelju čl. 39. st. 1. ZOUP-a, ako u toku postupka stranka umre postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o naravi upravne stvari koja je predmet postupka.

Na temelju čl. 20. Zakona o inkluzivnom dodatku (NN 156/23 - ZID) pravo na inkluzivni dodatak se priznaje s danom podnošenja urednog zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti.

Na temelju čl. 7. st. 3. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23 i 156/23 - ZSS) dospjele novčane naknade koje nisu isplaćene do smrti korisnika nasljeđuju nasljednici korisnika, prema zakonu kojim se uređuje nasljeđivanje. Iz podataka spisa u bitnom proizlazi da je povodom zahtjeva ID od 04. travnja 2024. pokrenut postupak radi priznavanja prava na inkluzivni dodatak, a u propisanom roku iz čl. 19. ZID-a nije donesena odluka o tom zahtjevu. ID je naknadno preminuo **.**.2025., nakon čega je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje o obustavi postupka. Protiv tog rješenja žalbu su izjavili tužitelji kao supruga i sin ID.

U konkretnom slučaju je sporna primjena prava, odnosno sporno je pitanje je li odlučivanje o pravu na inkluzivni dodatak stvar koja je strogo osobne naravi, što onda ima za posljedicu obustavu postupka u slučaju smrti stranke u smislu čl. 39. ZUP -a. Sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji - iako se odnosi na pravo strogo osobne naravi - u sebi sadrži i neostvareno imovinsko potraživanje, zbog čega se postupak može nastaviti s nasljednicima preminule stranke.

Sud pritom polazi od toga da se dan od kojeg pripada pravo na inkluzivni dodatak ne vezuje uz dan donošenja upravnog akta ili uz dan njegove izvršnosti, nego (u smislu čl. 20. ZID-a) uz trenutak podnošenja urednog zahtjeva. Posljedično, stranka koja ispunjava propisane pretpostavke može osnovano očekivati da će joj sâmo pravo, kao i pojedini mjesečni iznosi inkluzivnog dodatka koji proizlaze iz tog prava, biti priznati od trenutka podnošenja urednog zahtjeva.

U skladu s tim, ako bi u slučaju smrti stranke u toku postupka došlo do njegove obustave, onemogućilo bi se ostvarenje onoga što proizlazi iz uređenja koje priznavanje prava vezuje uz dan podnošenja urednog zahtjeva, tj. onemogućilo bi se da se priznaju oni iznosi dodatka koji se odnose na razdoblje od podnošenja zahtjeva do smrti stranke.

U tom kontekstu, zahtjev stranke - iako se odnosi na pravo koje je strogo osobne naravi - u sebi sadrži i neostvareno imovinsko potraživanje, zbog čega nema zapreke da se postupak nastavi s nasljednicima stranke.

Dodatno se ovdje ne smije zanemariti da je riječ o odnosu iz područja upravnog prava u kojem jedan subjekt (javnopravno tijelo) odlučuje o pravu drugog subjekta koji

- nakon što je podnio uredan zahtjev - osnovano očekuje da se u roku iz čl. 19. ZID-a donese odluka o tom zahtjevu. U suprotnom, odnosno u slučaju obustave postupka uslijed smrti stranke, a koja je nastupila nakon proteka roka iz čl. 19. ZID-a (što je ovdje slučaj), javnopravno tijelo izvodi korist od vlastitog nepoštivanja propisa, a nasljednik ostaje lišen mogućnosti da se ispita je li njegov prednik ispunjavao sve propisane pretpostavke za priznavanje prava, odnosno da se ispita ima li nasljednik pravo na pojedine iznose dodatka koji u smislu čl. 20. ZID-a pokrivaju razdoblje od dana podnošenja zahtjeva do dana smrti prednika.

Dakle, neprenosivost prava iz sustava socijalne skrbi (čl. 7. st. 2. ZSS -a), pa tako i prava na inkluzivni dodatak, se odnosi samo na temeljno pravo kao takvo, a ne i na pojedine iznose dodatka koji proizlaze iz tog prava i koji pripadaju od trenutka podnošenja zahtjeva do nekog kasnijeg trenutka (npr. smrti prednika).

Istovrsno pravno uređenje postoji i kod prava iz mirovinskog osiguranja u pogledu nasljedivosti dospjelih novčanih primanja koja nisu isplaćena do smrti korisnika. Stoga sud ne nalazi zapreke da se kod tumačenja pravila koja se tiču inkluzivnog dodatka primjenjuju stajališta koja su u sudskoj praksi izražena kod tumačenja u bitnom istih pravila iz mirovinskog osiguranja.

Sud posebno napominje da odredbe ZSS-a više ne sadrže ništa slično čl. 109. ranijeg Zakona o socijalnoj skrbi (NN 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20, 133/20 i 138/20 - raniji ZSS) koji je izričito određivao da se postupak obustavlja ako prije izvršnosti rješenja o priznavanju prava iz socijalne skrbi umre osoba o čijem se pojedinačnom pravu rješavalo. Upravo izostavljanje odredbe poput čl. 109. ranijeg ZSS-a u novom zakonodavnom uređenju govori u prilog tome da se u sustavu socijalne skrbi više nije htjelo uz nastup smrti stranke u toku upravnog postupka nadovezati obustavu tog postupka kao pravnu posljedicu.

Sud ne smatra da bi nekorištenje žalbe zbog šutnje uprave od strane prednika tužitelja imalo utjecaja na sporno pitanje koje je vezano uz tumačenje čl. 39. ZUP-a. U vezi toga se napominje da je javnopravno tijelo imalo na zakonu utemeljenu obvezu u roku iz čl. 19. ZID-a donijeti odluku o zahtjevu prednika tužitelja, a ta obveza javnopravnog tijela nije ovisila o korištenju pravnih sredstava zbog šutnje uprave. Navedeno je posebno važno u sferi prava iz sustava socijalne skrbi poput inkluzivnog dodatka.

Imajući u vidu sve navedeno, sud smatra da je povrijeđen zakon na štetu tužitelja ĆD (kao nasljednika ID), jer se u konkretnom slučaju ne radi o stvari koja je takve naravi da se postupak ne može nastaviti s nasljednikom umrle stranke. Stoga je osporavano rješenje nezakonito te je kao takvo poništeno, na temelju čl. 117. st. 3. ZUS-a.

U tom smislu se napominje da se na ovaj način odlučuje na temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu (pravomoćna presuda ovog suda UsI-3006/25 od 23. siječnja 2026. godine i rješenje o rješavanju tog predmeta u oglednom sporu UsI-3006/25 od 24. listopada 2025. godine).

Upravni postupak će trebati nastaviti s tužiteljem ĆD, kao utvrđenim nasljednikom ID, po priloženom pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju.

S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj ĆD (kao jedini utvrđeni nasljednik iza pok. ID) na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tom tužitelju na temelju Tbr. 27/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 1.250,00 €, na što zatražene zatezne kamate u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku od dana donošenja ove odluke (čl. 144. st. 4. ZUS-a).

U Zagrebu, 14. rujna 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Martin Sherri

2. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalni sektor za drugostupanjski postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78