REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Turinina 3, Zagreb

Poslovni broj: P-538/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu tog suda Paulini Buča kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Klei Butković, odvjetnici iz Sesveta, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 1. rujna 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice, odvjetničke vježbenice EĆ, te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika ČĆ, dana 14. rujna 2026.,

presudio je

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5104225391 od 11.02.2009.g. sklopljenog između tužitelja AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., 51000 Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, a koja u čl.10. NAKNADA glasi:

“ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700 % (nulacijelihsedamdesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 524,87 eura (slovima: petsto dvadeset četiri eura i osamdeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 4. ožujka 2009. godine do isplate i to:

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 279,64 eura s zateznom kamatom koja teče od 14. rujna 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je dana 11. veljače 2009. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5104225391, kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 76.500,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 336 mjeseci. Odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je korisnik kredita dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, prije korištenja kredita, platiti 0,700% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK. Temeljem navedene odredbe, tuženik je od tužiteljice, dana 3. ožujka 2009. godine, naplatio iznos od 3.954,67 HRK na ime troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva, što u fiksnom tečaju konverzije odgovara iznosu od 524,87 EUR. Tužiteljica navodi da je predmetna odredba unaprijed bila pripremljena od strane tuženika, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošačice, što je čini nepoštenom i ništetnom sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ističući da je ista suviše visoko naznačena te da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Osporava status tužiteljice kao potrošača, ističući da isti nije presumiran već ga je tužiteljica dužna dokazati. Nadalje ističe da je odredba o ulaznoj naknadi jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da iz tog razloga nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te ističe prigovor zastare te tijeku zateznih kamata. Poziva se na odluke Suda EU u predmetima C- 621/17 i C-699/2023. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tuženik naplatio temeljem odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5104225391 od 11. veljače 2009.

3.1. Na pripremnom ročištu održanom 1. rujna 2026. stranke su učinile nespornom visinu tužbenog zahtjeva i datum uplate ulazne naknade, a sud je rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 524,87 EUR, cijeneći da se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora budući da treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu.

3.2. Sporno je da li je ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita, za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, plaćati naknadu tuženiku, lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je i da li je o njoj tužiteljica mogla pregovarati sa tuženikom ili je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj, te je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 524,87 EUR tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Nadalje, sporno je da li je nastupila zastara potraživanja i da li tužiteljica ima status potrošača.

3.3. U tijeku postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5104225391 od 11. veljače 2009. godine, potvrdu tuženika od 23. travnja 2026. te pregled prometa po kreditu, te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi:

-iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5104225391 od 11. veljače 2009. godine proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita u iznosu od 76.500,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 336 mjeseci, s namjenom stambeni kredit;

-da je čl. 10. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, prije korištenja kredita, platiti 0,700% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK;

-da je potvrdom tuženika od 23. travnja 2026. i pregledom prometa po kreditu potvrđeno da je naknada za obradu kredita u iznosu od 3.954,67 HRK (524,87 EUR) naplaćena dana 3. ožujka 2009. godine

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2009. godine podignula kod tuženika stambeni kredit. Kada je došla potpisati ugovor, ugovor je već bio gotov, špranciran, po principu uzmi ili ostavi. U trenutku dizanja kredita nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva, a kupljeni stan je koristila isključivo za stanovanje te ga nije iznajmljivala. Nitko joj iz banke nije apsolutno objasnio niti jednu odredbu ugovora, niti što to mora platiti na ime ulazne naknade, niti na što se ona odnosi. Jedino što je mogla bilo je potpisati ugovor onakav kakav joj je dan

6.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

6.2. Sukladno odredbi čl. 5. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009.; dalje: ZZP), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa s obzirom da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba radi kupnje stana koji je koristila isključivo za stanovanje te ga nikada nije iznajmljivala, a kako to proizlazi iz njenog iskaza koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

7. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog članka propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

7.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.2. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.; dalje: ZZP/07) propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Tužiteljica je imala samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,700% iznosa kredita. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takvih naknada, odnosno koji troškovi konkretno čine troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

9. Iako je odredba čl. 10. Ugovora transparentna jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora zna visinu te naknade, to ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.1. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 99. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da predmetna ugovorna odredba čl. 10. Ugovora ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.4. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, stoga je očito da je tuženik na tužiteljicu čl. 10. Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, što utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošačice značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo kolika je naknada u postotku, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnoj potrošačici, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

9.5. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze, jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača, što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva. Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice-potrošačice.

9.6. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

9.7. Budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. S obzirom da je tužiteljici na temelju čl. 10. Ugovora naplaćena naknada u iznosu od 524,87 EUR, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, temeljem članka 96. i čl. 102. st. 1. ZZP-a, čl. 3.–4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29), te je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i odobravanje kredita od 0,700%.

9.8. Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

10. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (poslovni broj Su-IV-32/20) zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti ove presude, pa prigovor zastare nije osnovan sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 156/22).

11. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a i na odredbi čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to:

trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR,

trošak zastupanja na ročištu dana 1. rujna 2026. u iznosu od 100,00 EUR.

11.1. Tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR.

11.2. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 279,64 EUR. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" br. 156/22). Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu 14. rujna 2026.

Sudac

Paulina Buča

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu Županijskom sudu, koja se podnosi putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira je li stranka na to ročište pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

Tužiteljici po punomoćniku uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 EUR

Tuženiku po punomoćniku