Poslovni broj 19 P.565/2022-125

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja MO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik iz Zadra, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija br.6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, 14. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 266-364/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji su stranke zaključile dana 18.prosinca 2006. godine te da kao takav ne proizvodi pravni učinak, kao i zahtjev tužitelja da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. Ugovora o kreditu broj 266-364/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora iz čl.6. Ugovora o kreditu broj 266- 364/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 18.prosinca 2006. Godine, kojom je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke, kao i da je ništetna odredba temeljem kojeg je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula).

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.183,63 EUR u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

"Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 15.460,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od 1. listopada 2015. do isplate na svaki plaćeni iznos…te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 21.972,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od 1. listopada 2015. pa do isplate i to po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe istaknuta u podnesku tužitelja od 9. lipnja 2025.

II. U odnosu na troškove ovog postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćnicima svaka strana snosi svoje troškove postupka.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak ovog postupka u iznosu 600,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. rujna 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 18. prosinca 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj: 266-364/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 286.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,6% (čl..3 i čl. 6). Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom je iznosila 1.466,16 CHF.

1.1. Tuženik je s obzirom na odredbe citiranog Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj kao slabija ekonomska strana morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Ugovorne odredbe da su protivne Zakonu o zaštiti potrošača, Zakonu o obveznim odnosima i Direktivi 93/13 EZ.

1.2. Nadalje, navodi da je i odredba o valutnoj klauzuli nepoštena odredba, a time i ništetna, što je također utvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik). Ni o toj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati.

1.3. Stoga, tvrdi da ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

1.4. Slijedom svega iznesenog, a kako ne raspolaže dokumentacijom temeljem koje može postaviti određeni tužbeni zahtjev, traži da sud naloži tuženiku dostaviti dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, te po provedenom postupku donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnim predmetni ugovor o kreditu, a podredno da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplata iznosa koje će naknadno odrediti po pribavljanju dokumentacije

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Ističe prigovor zastare. Nadalje, ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom CHF i kredit s valutnom klauzulom u EUR te je dana 18. veljače 2016. sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog CHF kredita u kredit u EUR. Stoga smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Pojašnjava koje je obveze imao po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15). Ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita u EUR i do promjene kamatne stope, pa samim time da je otpala osnova potraživanja navodne pretplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva. Dakle, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, a samim time i CHF kamata, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu te tužitelj nema osnove tražiti ništetnost CHF ugovora o kreditu. Naime, sklapanjem aneksa izmijenjeni su i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice, dakle u cijelosti su prestale obveze iz ugovora o kreditu.

2.1. Opreza radi, tuženik iznosi i argumente kako predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne. Tuženik smatra da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, da je odredbe o valutnoj klauzuli lako uočljiva, jasna i lako razumljiva. Nadalje, tuženik je poduzeo sve mjere kako bi prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu informirao potrošača o rizicima sklapanja ugovora u valuti CHF. Zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja ugovora priopćio moguće rizike. Dakle, tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, već savjesno i pružio je sve informacije tužitelju vezane za rizik sklapanja u valuti CHF. Slijedom navedenog, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije ništetna. Tuženik ističe da se tužitelj nije ovlašten pozivati na presudu iz kolektivnog spora udruge Potrošač jer je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. koji nije poznavao tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Nadalje, utvrđenja iz kolektivnog spora nisu obvezujuća za sud u parnici koja je pokrenuta za utvrđenje ništetnosti te povrat stečenog bez osnove, što tužitelj traži u ovom postupku, dok je u kolektivnom sporu predviđeno da se može pozivati na pravna utvrđenja iz istog u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu u ovom slučaju nije riječ.

2.2. Tuženik ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, a da tužitelj paušalno tvrdi da jest, pri čemu ne obrazlaže koji su zakonski uvjeti za utvrđenje ništetnosti ispunjeni. Tuženik smatra da je pojedinačno pregovarao o toj odredbi, kao i da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ističe da nije protivna načelu savjesnosti i poštenja.

2.3. Tuženik tvrdi da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, a čak kad bi se utvrdilo da jesu, iste ne bi dovele do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu jer navedene odredbe ne predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu. Opreza radi osporava visinu zahtjeva. Slijedom svega iznesenog, predlaže odbiti tuženi zahtjev kao neosnovan.

2.4. Podneskom od 10. travnja 2020. tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na pravne učinke presuda u sporu „Potrošač“, ističe prigovor zastare, ističe dodatne navode o pravnim učincima konverzije, osporava tijek zateznih kamata. Obzirom tužitelj nema pravni interes za vođenje postupka, predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu , i to Ugovor o kreditu broj 266-364/2006 od 18. prosinca 2006. (stranica 4-8 spisa), zemljišnoknjižni izvaci (str. 9-10 spisa), obrtnica (stranica 11, 48-49 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 266-364/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 37 -45, 74-81 spisa), sudsku praksu i članke koju su dostavile stranke (str. 50-57, 82- 169, 205- 207, 212, 379-384 spisa), izračun konverzije od 5. studenog 2015. (str. 58-61 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (str. 62-69 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (str. 70 -73 spisa), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak (str. 80 -81 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013. (str. 170-171 spisa), otplatni plan (str. 172-176, 215-219, 307-311 spisa), tablicu o kamatnim stopama banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 208-211 spisa), obavijest o provedenoj konverziji od 22. veljače 2016. (str. 213-214 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ONYX RAGUSA d.o.o. DO koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje (stranica 273 - 287 spisa) uz koji je dostavljena relevantna dokumentacija otplatni plan od 9.5.2023. (str. 289-301 spisa), specifikacija uplata (str. 302-306 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 312-346 spisa), otplatni plan (str. 347-357 spisa), koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 386-388 spisa), saslušao svjedokinju HO (str. 405-406 spisa), saslušao tužitelja (stranica 407-408 spisa), provedeno je dopunsko financijsko vještačenje te je vještakinja dostavila dopunu nalaza i mišljenja (str. 417 - 432 spisa) i usmeno je iznijela (str. 462-463 spisa).

3.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ĐO i MOJ jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga (stranica 250 i 401 spisa).

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita i odredbe o promjenivoj kamatanoj stopi, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

5. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 18. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 266-364/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine za iznos od 286.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu uz promjenu iste temeljem odluke tuženice,

- da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

-da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF-a,

- da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) broj OV-659/2016 od 17. veljače 2016. kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

6. Sporno je između stranaka:

- primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time

-je li ugovorna odredba o načnu promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna,

- ništetnost ugovorene valutne klauzule,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- status tužitelja kao potrošača

- osnovanost prigovora zastare potraživanja.

7. Rješenjem ovog suda od 26. listopada 2020. poslovni broj P -306/2019 prekinut je ovaj postupak do donošenja odluke Suda Europske Unije o zahtjevu za prethodnu odluku VSRH zaprimljenom 30. rujna 2020. pod brojem C-474/20, a rješenjem ovog suda od 27. lipnja 2022. određen je nastavak postupka.

8. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Podneskom od 9. lipnja 2025., a po provedenoj dopuni financijskog vještačenja, tužitelj postavlja određeni tužbeni zahtjev u pogledu iznosa pretplate i zahtijeva isplatu iznosa od 15.460,23 EUR na ime pretplate po osnovi promjenjive kamatne stope s pripadajućim zateznim kamatama, kao i iznos od 21.972,00 EUR na ime pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.

10. Iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 266-364/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine proizlazi da su stranke istim ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti za iznos od 286.000,00 CHF, na rok otplate 30 godina, uz kamatnu stopu 4,6%, promjenjiva.

11. Tužitelj je saslušan kao parnična stranka iskazao da mu je ovo bio prvi stambeni kredit u životu, a ranije je imao manje ne stambene kredite vezane za obrt koji supruga i on imaju 25 godina, radi se o proizvodnji i trgovini suvenirima. Odabrao je ovu banku jer je s njima surađivao od prvog dana te i osobno poznavao zaposlenike te banke. Imao je samo pozitivna iskustva te veliko povjerenje u njih u trenutku kada je odlučio tražiti stambeni kredit. Došao je u banku i rekao da mu treba 200.000,00 EUR-a da kupi stan za sebe i obitelj, a oni su mu rekli da ne ispunjava uvijete za toliki kredit te da može dobiti samo kredit vezan za CHF i to uz jamca. Jedino mu je takav kredit ponuđen kao moguć, s tim da je morao založiti i stan od roditelja. Kao što je rekao vjerovao je zaposlenicima banke, s ranijim kreditima nije imao negativnih iskustava jer nije bilo bitnih oscilacija tijekom otplate, a kao brodostrojar se ne razumije u većinu tih odredbi ugovora pa nije posebno pitao što oni znače već je vjerovao u normalnu suradnju. On je kredit plaćao u kunama. U vezi njegovog kredita je razgovarao sa zaposlenicom banke ŠO i ona mu nije govorila o tome da bi mu anuitet mogao rasti ili padati, nije to ni očekivao, a da je znao da može doći do tolikih promjena kolike su kasnije nastale nikada ne bi uzeo ovaj kredit. Pravna služba banke je sastavila taj ugovor, a on je nakon njegovog potpisivanja shvatio da dobiva te novce koji su mu bili potrebni za stan, a koji im je trebao jer su bili podstanari. Išao je kod javnog bilježnika i to je izgledalo tako da mu je dao te papire i platio što je potrebno. S vremenom mu je anuitet počeo rasti te banka nije ništa govorila da o tome mogu razgovarati, na njegovo pitanje bi odgovarali samo u smislu da je to tako. Sa nekih 4.600,00 ili 4.800,00 kuna anuitet je došao na gotovo 10.000,00 kuna zbog čega su supruga i on vodili rasprave te mu je žao jer su njihova dva sina zbog toga ostala u strahu u smislu straha od materijalnih problema. Kako je anuitet toliko narastao i više ga nije mogao plaćati 2015. su morali i prodali ovaj stan s tim da su ga platili 200.000,00 EUR-a, a prodali za 150.000,00 EUR-a. Banka mu je tada dala da konvertira taj kredit i s ovih 150.000,00 EUR je platio kredit no ostalo mu je još za platiti. Oni su pri tome rekli da ima nekakva pretplata od nekih 4.000,00 EUR-a no nisu mu dali te novce već su taj iznos koristili za umanjivanje anuiteta kredita s tim da on i dalje otplaćujem taj kredit. Zbog svega su na kraju odselili u Zagreb kod punice, a kredit još uvijek nije otplaćen. Konverziji je pristupio da preživi. Shvatio je da time uređuje buduću otplatu, s tim da su oni tražili da prije prijevremene otplate napravimo tu konverziju. Nije se ničega odrekao. Nije mu pojašnjen pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ovaj kredit mu je prezentiran kao jedina mogućnost i nije rečeno da može pregovarati o bilo kojoj njegovoj odredbi. Stan se nalazi na adresi [adresa], a adresa na kojoj je obrt je Pomena 16, Mljet. Ovi raniji krediti koje je spomenuo su bili kratkoročni krediti koje bi on vratio u sezoni te nemaju nikakve veze sa ovim ovdje kreditom. Išao je samo u ovu banku jer je imao povjerenje u tu banku. Nisu mu nudili kredit u valuti EUR jer su rekli da ne ispunjava uvjete za njega. naglašava da je kredit ugovorio sa ljudima koji su stručni i koje je poznavao te im vjerovao pa nije niti postavljao pitanja vezano za sadržaj kredita.

12. U odnosu na status tužitelja, odnosno svojstvo potrošača.

12.2. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao korisnik kredita - fizička osoba i da je u članku 2. ugovora navedeno da se radi o stambenom kreditu. Mediteran proizvodnja i trgovina u vlasništvu tužitelja je u ugovoru naznačen kao založni dužnik. Dakle, u ugovoru o kreditu se ne navodi da je tužitelj u ovim pravnim poslovima sudjelovao kao vlasnik obrta, već kao fizička osoba. Nadalje, saslušani tužitelj je u svojem iskazu naveo da je sredstva kredita koristio u svrhu rješavanja stambenog pitanja za sebe i obitelj.

12.3. Člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12.4. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju stana za osobne potrebe, a na tuženiku je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti tužitelja, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženik niti tvrdi niti ičim dokazuje da je stan kupljen sredstvima kredita tužitelj koristio u poslovne svrhe, već takav prigovor paušalno iznosi na ročištu glavne rasprave po danom iskazu tužitelja.

12.5. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazao da je pravni posao sklopio kao fizička osoba, isti je time stvorio predmnjevu da je potrošač, a kako tuženik nije oborio ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženika o ulozi tužitelja kao potrošača neosnovan.

13. U odnosu na zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO), Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13.2. Iz citiranih zakonskih odredbi jasno proizlazi da su bitni sastojci ugovora o kreditu, stavljanje na raspolaganje određenog iznosa novca na određeno ili neodređeno vrijeme i obveza vraćanja tog novca uz plaćanje ugovorene kamate u ugovorenom vremenu i na ugovoreni način.

13.3. Obzirom su stranke spornim ugovorima i aneksima dogovorile iznos novca koji je stavljen na raspolaganje, a taj iznos je jasno i razumljivo te objektivno određen samim ugovorom i činjenicom isplate, te su jasno i potpuno razumljivo ugovorile iznos kamatne stope koja se primjenjuje, kao i vrijeme vraćanja zajma, ocjena je ovog suda da su predmetni ugovori valjani i bez ništetnih ugovornih odredbi. Naime, valutna klauzula u dijelu u kojem je ista ugovorena za iznos isplate zajma nije uzrokovala znatnu neravnotežu prava i obveza jer je ugovorom ugovoren točan iznos isplate i datum tečaja koji će se primijeniti, pa je tako tužitelju, sukladno čl. 22. st. 1. ZOO-a, isplaćen iznos zajma u kunama, na koji je on pristao, a isplatom istog je tek nastala obveza vraćanja zajma, opet u kunama. Razlog ništetnosti vezan za valutu CHF-a se odnosi na vezivanje otplate kredita, time obveza tuženika, uz tečaj koji je u trenutku nastanka ugovora (isplate kredita) nepoznat, a koji je toliko izmijenjen da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Kada se primjena valutne klauzule ¨ukloni¨ iz ugovora o kreditu, kreditom je i dalje jasno i razumljivo određena visina glavnice, pa sama primjena valutne klauzule ne predstavlja bitni sastojak ugovora, koji može opstati bez nje, pored činjenice da ista zasigurno nije bila odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, u ugovornom odnosu banke kojoj je temeljna djelatnost kreditiranje i ostvarivanje profita u vidu naplate kamate na dani zajam, te potrošača kojem je cilj ugovora dobiti određeni iznos novca, a koji novac je dobio isplatom kredita (čl. 324. ZOO-a).

13.4. Nadalje, u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. ugovora, ocjena je ovog suda da tužitelj pogrešno tumači odluku donesenu u kolektivnom sporu kao i pitanje ništetnosti odredbi ugovora kojima je ugovorena kamatna stopa. Naime, ugovaranje same promjenjivosti kamatne stope nije nedopušteno niti nepošteno, a sama formulacija kamatne stope kao promjenjive jasno i razumljivo znači da stranke ugovaraju kamatnu stopu koja se može mijenjati tijekom trajanja ugovora odnosno otplate kredita, pa u tom smislu navedena odredba nije ništetna u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer je potrošaču morala biti jasna i razumljiva kao takva, obzirom na opće značenje riječi ¨promjenjiva¨, pa je na istu i pristao. No, ono što je nepošteno i ništetno u odredbama kojima je definirana kamatna stopa je činjenica da se ugovara promjena kamatne stope na način da banke jednostrano, bez navedenih objektivnih kriterija, može mijenjati kamatnu stopu i da potrošač unaprijed pristaje na takvu jednostranu promjenu bez mogućnosti utjecaja na istu, čime se zapravo ugovara da banka – trgovac može tijekom otplate odrediti novu cijenu zajma prema vlastitoj procjeni i nepoznatim kriterijima, o kojima se potrošač nije niti mogao informirati jer nisu navedeni u ugovoru, a potrošač na isto pristaje i kada zbog toga dolazi do znatnog povećanja njegove prvotno ugovorene obveze.

13.5. Prethodno navedeno postupanje je nepošteno i ništetno, pa je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu ništetna iz članka 6. ugovora, a ne sama promjenjiva kamatna stopa.

13.6. Obzirom su stranke u ugovoru jasno i razumljivo ugovorile početnu kamatnu stopu u točno određenom postotku, takva odredba je valjana, a kako kasnije promjene kamatne stope temeljem jednostrano promijenjene kamatne stope nisu valjane, predmetni ugovori o kreditu i dalje opstaju uz primjenu početno ugovorene kamatne stope koju su stranke valjano ugovorile.

13.7. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da su ugovori o kreditima valjani iz bez primjene ništetnih odredbi kojima je otplata kredita vezana uz tečaj CHF i uz jednostranu promjenu kamatne stope, obzirom je iznos glavnice određen iznosom zajma koji je isplaćen tužitelju, dok ugovor sadrži valjane i jasne odredbe o razdoblju otplate kredita i kamatnoj stopi koja se kao ugovorena primjenjuje na dani kredit.

13.8. Iz navedenih razloga odbijeni su zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, kao i za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. Ugovora, kao i da su nezakonite odluke banke o promjenama kamatnih stopa te je odlučeno kao u točki I. izreke.

13.9. Naime, ukazuje se da navedene odluke predstavljaju jednostrane akte trgovca koji je u okviru svog poslovanja ovlašten donosite jednostrane akte, pa sami akti nisu nezakoniti. Potrebno je razlikovati pravo trgovca da donosi odluke o svom poslovanju od instituta osnove naplate potraživanja, pa iako ove odluke nisu nezakonite iste ne predstavljaju valjanu osnovu za naplatu ugovornog potraživanja, obzirom je, a kako je već prethodno utvrđeno osnova za primjenu takvih odluka – ugovorna odredba- ništetna u dijelu u kojem je ugovorena primjena takvih odluka.

14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

15. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

15.1. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.2. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

16. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

17. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

18. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

19. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju kao tuženik, dapače isti je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

20. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao, obzirom ocjenom iskaza svjedokinje HO (stranica 405-406 spisa), ovaj sud je stava da se odluke donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Naime, svjedokinja je iskazala da su uvjeti kreditiranja šprance na koje se nije moglo utjecati ili pregovarati o njima, da je ugovor bio tipski koji bi bio uručen klijentu samo da ga pročita.

21. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

21.1. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

22. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetne pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

23. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredb i.

24. Nije sporno da je između stranaka sklopljen Aneks ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ''Narodne novine'' broj: 102/2015- dalje ZID ZPK/15).

25. Čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 266-364/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 155.683,74 EUR, da je pretplata 34.784,03 kn i da se iznos pretplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u pottpunosti ne iskoriti. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR -a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

26. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristala tzv. konverzijom.

28. Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

28.1. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

29. U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive

30. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

30.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

30.2. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.

30.3. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

31. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

31.1. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

31.2. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužitelj kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužitelj kao potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

31.3. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

32. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužitelja kao potrošača budući da je tužitelj kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

33. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).

34. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

35. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF koji su nastali od dana plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

36. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu 4,6 %, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

37. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje te je vještakinji prvo dan zadatak određen rješenjem ovog suda od 29. prosinca 2022. poslovni broj P-565/2022-79-7. Sukladno tom rješenju, stalna sudska vještakinja je dala nalaz i mišljenje od 6. studenoga 2023. Međutim, sud je rješenjem ovog suda od 13. prosinca 2024, definirao i dopunio zadatak vještaku. Sukladno novom zadatku, stalna sudska vještakinja je dala dopunu nalaza i mišljenja od 1. veljače 2025., kojom je tablično prikazala i konačno, sukladno zadatku suda, zaključila da:

- pretplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 15.460,23 EUR,

- preplata tečaja (pozitivne razlike islijed promjene valute), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 21.972,00 EUR,

- ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 37.432,23 EUR,

- iznos zateznih kamata koje su tekle na iznos obračunatih pretplata anuiteta (pozitivnih razlika anuiteta po osnovi promjene kamatne stope i tečaja) od dana pretplate anuiteta do dana konverzije ugovora na dan 30. rujna 2015. iznosi 16.186,63 EUR,

- da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15 i da su se budući anuiteti otplaćivali umanjeni za 50% pretplate.

37.1. Na ovako dan nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi te je u skladu s istim konačno odredio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 9. lipnja 2025. Tuženik je imao primjedbu jer je vještakinja u dopuni nalaza i mišljenja napravila novi izračun uz primjenu kamatne stope od 3,23 posto od 31. prosinca 2013., kao i jer je internim izračunom dobio manji iznos zatezne kamate od onog koji je prikazao vještak.

37.2. Usmeno saslušana, vještakinja je u cijelosti ostala pri pisanom i nalazu i mišljenju i dopuni nalaza i mišljenja. U odnosu na podnesak tuženika od 12. lipnja 2025. navela je da je dopunu nalaza i mišljenja dala prema nalogu i zadatku koji joj je odredio sud i da je već u dopuni nalaza i mišljenja navela da je primijenila zakonsku kamatnu stopu u iznosu od 3,23 % godišnje koja se primjenjivala od 1.1.2014. U odnosu na navod tuženika da je internim izračunom dobio manji iznos zatezne kamate od onog koji je prikazan u njezinom nalazu i mišljenju, navodi da je napravila obračun sukladno zakonu i da ukoliko tuženik smatra da postoji pogreška u matematičkom izračunu neka ukaže u kojem dijelu pogreška postoji pa će objasniti na koji je način došlo do izračuna. Nakon toga, stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje.

37.3. Imajući na umu da prema ranije izraženom pravnom stavu tužitelju pripadaju zatezne kamate na iznose za koje se može utvrditi da predstavljaju pretplatu po osnovi ništetnosti uslijed promjene kamate i tečaja (a koje su priznate konverzijom ), a da je vještakinja dopunom, jasno i pregledno, utemeljeno na podacima o stvarnim uplatama dala izračun navedenih zateznih kamata, a stranke nisu imale primjedbi ni prigovora namatematički obračun, isti je u cijelosti prihvaćen.

37.4. Tuženik podneskom od 12. lipnja 2025. se protivio preinaci tužbe i u odnosu na ovako postavljeni tužbeni zahtjev. Međutim, s obzirom da je tužitelj uredio tužbu postavljajući tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja dopuštena je i ova preinaka temeljem odredbe članka 190 stavka 3. ZPP-a. Pri tome valja ukazati i na zaključak Su-IV-162/2021 usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

38. Tužitelju sukladno prethodno odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO -a pripadaju zatezne kamate na iznose pretplate (po osnovi promjene tečaja i kamata) od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 30. rujna 2015., za koju je utvrđeno da je provedena sukladno ZID ZPK/15.

40. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da zatezna kamata na dan 30. rujna 2015. na sve iznose (pretplatu po osnovi kamate i pretplatu po osnovi valutne klauzule) iznosi 16.183,63 EUR.

41. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužitelj potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, zbog čega je u navedenom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev za iznose od 15.460,23 EUR i od 21.972,00 EUR (točka IV. izreke presude), imajući na umu obrazloženo u pogledu onog što tužitelju pripada zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi valjalo je tužitelju priznati iznos od 16.183,63 EUR te odlučiti kao u točki III. izreke presude.

42. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

42.1. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći:

- u odnosu na promjenu kamatne stope, pravomoćnost u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.,

- u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 29. ožujka 2019., zastarni rok u oba slučaja nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

42.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare zahtjeva istaknutog u preinačenoj tužbi, valja reći da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

43. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a. Tužitelj je djelomično uspio s deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva, s time da je u cijelosti uspio u odonsu na ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, dok u vezi u vezi deklaratornog dijela s kojim nije uspio, nisu nastali posebni troškovi zastupanja, pa je s osnovom uspio 100 %, a s visinom 30,18 %, u konačnici uspio u omjeru 30,18% (130,18/ 2=65,09%-34,91%=30,18%).

43.1. Stranke su djelomično uspjele na način da je tužitelj uspio s osnovom u potpunosti, i sa zahtjevom u odnosu na visinu od 30,18%, Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske,, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

43.2. Zbog navedenog u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku i sudskih pristojbi sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 600,00 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti.

43.3. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točkama II i III. izreke rješenja.

U Dubrovniku 14. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika