REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1537/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Martini Klanac, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u pravnoj stvari tužitelja BH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Korana Ferdelji, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika DH, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.414,48 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31. 1. 2008. do isplate,

- na iznos od 1,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu 13. 2. 2008. do isplate,

- na iznos od 4,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu 6. 3. 2008. do isplate,

- na iznos od 7,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 4. 2008. do isplate,

- na iznos od 2,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu 5. 5. 2008. do isplate,

- na iznos od 0,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu 5. 6. 2008. do isplate,

- na iznos od 2,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 7. 2008. do isplate,

- na iznos od 1,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu 6. 10. 2008. do isplate,

- na iznos od 18,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 11. 2008. do isplate,

- na iznos od 7,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 12. 2008. do isplate,

- na iznos od 21,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu 5. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 23,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu 6. 2. 2009. do isplate,

- na iznos od 24,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu 6. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 22,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 4. 2009. do isplate,

- na iznos od 23,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 18,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 15,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 16,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu 6. 8. 2009. do isplate,

- na iznos od 18,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 9. 2009. do isplate,

- na iznos od 17,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu 6. 10. 2009. do isplate,

- na iznos od 16,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu 5. 11. 2009. do isplate,

- na iznos od 19,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 12. 2009. do isplate,

- na iznos od 22,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 1. 2010. do isplate,

- na iznos od 25,66 EUR počevši od dana koji slijedi danu 9. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11. 3. 2010. do isplate,

- na iznos od 15,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31. 3. 2010. do isplate,

- na iznos od 14,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 17,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 5. 2010. do isplate,

- na iznos od 8,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31. 5. 2010. do isplate,

- na iznos od 21,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 3,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 42,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu 14. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 43,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11. 8. 2010. do isplate,

- na iznos od 53,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu 9. 9. 2010. do isplate,

- na iznos od 49,81 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 10. 2010. do isplate,

- na iznos od 44,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 11. 2010. do isplate,

- na iznos od 55,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu 9. 12. 2010. do isplate,

- na iznos od 37,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31. 12. 2010. do isplate,

- na iznos od 33,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 22,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 14,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu 28. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 49,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 2,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 56,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 60,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu 9. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 80,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 82,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 98,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 89,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu 9. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 80,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 78,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11. 11. 2011. do isplate,

- na iznos od 78,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 82,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 86,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu 13. 2. 2012. do isplate

- na iznos od 87,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu 13. 3. 2012. do isplate,

- na iznos od 84,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 86,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 5. 2012. do isplate,

- na iznos od 87,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 85,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 85,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu 9. 8. 2012. do isplate,

- na iznos od 84,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 80,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu 5. 10. 2012. do isplate,

- na iznos od 84,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12. 11. 2012. do isplate,

- na iznos od 86,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 12. 2012. do isplate,

- na iznos od 85,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 78,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11. 2. 2013. do isplate,

- na iznos od 84,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 84,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 4. 2013. do isplate,

- na iznos od 82,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu 13. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 75,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10. 6. 2013. do isplate,

- na iznos od 75,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu 9. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 76,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 26,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu 2. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 52,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30. 9. 2013. do isplate te

- na iznos od 29,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30. 9. 2013. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati daljnji iznos od 102,20 EUR, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama.

III. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu broj: 028-50-4379523 s nadnevkom 13. rujna 2007. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za prvo korištenje kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 406,59 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. listopada 2007. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 4. rujna 2026. povećanjem točke III. tužbenog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu 1.451,55 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 13. ožujka 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 228-50-4794669 (dalje: Ugovor). Navodi da je kredit odobren u iznosu od 23.807,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da su ugovorne odredbe bile unaprijed pripremljene od strane banke, bez mogućnosti pregovaranja, po principu „uzmi ili ostavi“. Smatra da je takav način ugovaranja doveo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Poziva se na pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da su banke koristile ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u. Tvrdi da ga banka prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu. Zbog promjene tečaja švicarskog franka navodi da je preplatio anuitete te da je banka stekla znatan iznos bez pravne osnove. Potražuje isplatu iznosa od 5.320,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplate. Nadalje, osporava i odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u visini od 3,70% iznosa kredita, koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita. Ističe da u ugovoru nije bilo jasno navedeno na što se ta naknada odnosi niti koji su stvarni troškovi njome pokriveni. Smatra da je i ta odredba bila unaprijed formulirana i nametnuta bez mogućnosti pregovora. Poziva se na sudsku praksu domaćih sudova i Suda Europske unije prema kojoj takve odredbe mogu biti ništetne ako stvaraju znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita. Također zahtijeva povrat iznosa od 536,98 eura koji predstavlja protuvrijednost naplaćene naknade, uz pripadajuće kamate. Uz navedeno, traži i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te smatra da su navodi tužitelja neosnovani. Ističe da se presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača odnose na apstraktnu razinu i da ne dokazuju automatski ništetnost konkretnih odredbi u pojedinačnom ugovoru tužitelja. Navodi da je predmetni kredit zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješavanja stambenog pitanja, zbog čega smatra da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj slučaj. Tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je tužitelju objašnjen valutni rizik prije sklapanja ugovora. Smatra da su tužitelju pružene sve relevantne informacije kojima je banka raspolagala u trenutku sklapanja ugovora te da nije bilo naznaka budućeg rasta tečaja švicarskog franka. Naglašava da se razumljivost ugovorne odredbe procjenjuje prema okolnostima u vrijeme sklapanja ugovora, a ne prema kasnijim ekonomskim kretanjima. Ističe i da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, čime je potvrđeno da je njegov sadržaj bio jasan i razumljiv strankama. Nadalje navodi da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz CHF, EUR ili bez valutne klauzule. Smatra da ugovor nije bio nametnut po principu „uzmi ili ostavi“ te da je tužitelj slobodno odabrao kredit u CHF zbog povoljnijih uvjeta, uključujući nižu kamatnu stopu. Tvrdi da valutna klauzula nije uzrokovala znatnu neravnotežu jer djeluje dvosmjerno i ne predstavlja jednostranu korist za banku. Navodi da banka nije ostvarivala izvanrednu dobit po toj osnovi te da je i sama bila izložena valutnom riziku. Ističe da je eventualna nepovoljnost za tužitelja posljedica nepredvidivog rasta vrijednosti švicarskog franka, a ne nepoštenog postupanja banke. Tuženik također prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj je nakon primitka knjigovodstvene dokumentacije tuženika podneskom od 30. kolovoza 2023. postavio određen tužbeni zahtjev za isplatu 3.516,68 eura s osnove valutne klauzule, dok je podneskom od 4. rujna 2026. nakon provedenog vještačenja snizio taj iznos na 3.414,48 eura. Protivno tuženikovim navodima s ročišta od 7. rujna 2026., takva dispozicija tužitelja ne predstavlja preinaku tužbe jer time nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva niti njegovog povećanja, nego je došlo do smanjenja zahtjeva. Po pravnom shvaćanju VSRH od 26.04.2021. smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Budući da se u konkretnom slučaju tuženik protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, ono nije proizvelo procesni učinak, slijedom čega je sud ovom presudom odlučivao o zahtjevu za isplatu 3.516,68 eura s osnove valutne klauzule.

4. S druge strane, u odnosu na zahtjev s osnove naknade za obradu kredita, tužitelj je podneskom od 30. kolovoza 2023. zahtijevao isplatu iznosa od 405,21 eura, dok je podneskom od 4. rujna 2026., nakon provedenog financijskog vještačenja, taj zahtjev povisio na iznos od 406,59 eura. Navedeno povećanje zahtjeva za iznos od 1,38 eura predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Sud je, unatoč protivljenju tuženika, preinaku dopustio primjenom čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a jer je točna visina tražbine pouzdano utvrđena tek provedenim financijskim vještačenjem, pa tužitelj bez svoje krivnje zahtjev u tom iznosu nije mogao postaviti prije zaključenja prethodnog postupka. Dopuštanje preinake ujedno je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se povećani zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ne zahtijeva izvođenje novih dokaza niti dovodi do produljenja postupka, a tuženiku je omogućeno raspravljanje o nalazu i mišljenju vještaka te o tako postavljenom zahtjevu. Slijedom toga, sud je na temelju čl. 190. st. 2. i 3. ZPP dopustio preinaku tužbe i odlučio kao u točki I izreke rješenja.

5. Tijekom postupka sud je pročitao otplatnu tablicu (list 6-8 spisa), Ugovor o kreditu (list 9-12), prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-23, 111-116), zahtjev za kredit (list 51) i tuženikove uvjete kreditiranja (list 57-58), kontrolni ispis unosa korištenja kredita (list 117) i otplatni plan (list 118-120), proveo je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Mariu Tkalecu (list 121-127) te je saslušao tužitelja (list 159-160).

6. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i o naknadi za obradu kredita, uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima naknade za obradu kredita.

U odnosu na valutnu klauzulu

8. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da je sud u parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

9. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu i da je ispunio svoje obveze prema odredbama tog kredita, a sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Konačno, sporan je i nastup zastare.

11. Uvidom u čl. 7. spornog Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da se radi o nenamjenskom kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su takve odredbe bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Sud je stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Stoga je saslušao tužitelja.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je kredit bio potreban radi kupnje automobila za osobne potrebe. Naveo je da sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF jer mu je takav kredit jedino i ponuđen. Naglasio je da je potpisao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora bez mogućnosti pregovaranja o njegovu sadržaju. Tvrdio je da je ugovor letimično pročitao, ali da ga nije detaljno analizirao. Izjavio je da mu prilikom sklapanja ugovora nitko nije objasnio rizike valutne klauzule niti troškove obrade kredita.

14. Sud je stava da iz ovog iskaza, kojeg ocjenjuje životnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Naime, iz tog iskaza proizlazi da je tužitelj bio potrošač jer je ugovor sklopio za osobne potrebe izvan svoje djelatnosti, a da se sporne odredbe ugovora nisu mogle mijenjati i da upozorenja o riziku valutne nisu bila odgovarajuća. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

15. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne.

16. Čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje-ZOO) propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužiteljici vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Kako bi utvrdio preplaćene iznose sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 25. svibnja 2026. ustvrdio da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan stavljanja kredita na raspolaganje, za anuitete za koje je utvrđen više uplaćen iznos iznosi 3.414,18 eura.

18. Ovaj nalaz i mišljenje vještaka sud u cijelosti uzima kao vjerodostojan jer ga je vještak izvršio stručno i objektivno prema pravilima struke, a niti stranke na njega nisu imale nikakvih prigovora.

19. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. S obzirom da je ništetnost spornih ugovornih odredaba ustanovljena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je stava da je zastara počela teći tek on pravomoćnosti odluka donesenih u tom postupku. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika postala pravomoćna (presuda Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017), ocjena je suda da petogodišnji opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2023.

21. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, pri čemu se ponovno ističe i da je tuženik na pripremnom ročištu priznao visinu tužbenog zahtjeva. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. i II. izreke.

U odnosu na naknadu troškova prvog korištenja kredita

23. Kako je nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 13. rujna 2007., na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07 i 125/07, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO).

24. Odredbama čl. 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

25. Sukladno čl. 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

26. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

27. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

28. Čitanjem čl. 3. Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da je ugovorena jednokratna naknada za prvo korištenje kredita u iznosu 3,30% od iznosa kredita.

29. Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud ocijenio vjerodostojnim proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila za osobne potrebe, zbog čega je sud zaključio da je tužitelj taj Ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

30. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom formularnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne klauzule i koji se poziva na opće akte tuženika, poput Odluke o kamatnim stopama. Ovo proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo da je potpisao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora bez mogućnosti pregovaranja o njegovu sadržaju. Stoga je, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP-a, na tuženiku teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

31. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, potrebno je utvrditi je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom se ističe da se ne radi o odredbi o predmetu ugovora i cijeni iz čl. 99. ZZP te da stoga treba provesti test nepoštenosti navedene ugovorne odredbe.

32. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da tijekom postupka tuženik uopće nije naveo od čega su se sastojali troškovi koje je naplatio tužitelju. Također, to nije objašnjeno ni tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga sud zaključuje da tuženik nije dokazao da su mu uopće nastali takvi troškovi.

33. Dakle, sud smatra da je naplata iznosa od 406,59 eura (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka) za troškove koji u stvarnosti nisu nastali uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za prvo korištenje kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetnom. Pritom se napominje da se ne radi o odredbi o predmetu i cijeni ugovora, zbog čega ne dolazi u obzir primjena čl. 99. ZZP.

34. Kako je tuženik naplatio naknadu u iznosu 406,59 eura na temelju ništetne ugovorne odredbe, on je tužiteljici na temelju čl. 323. st. 1. ZOO taj iznos dužan i vratiti.

35. U odnosu na prigovor zastare tuženika, treba reći da zastarni rok nije niti počeo teći jer ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita još uvijek nije pravomoćno ustanovljena.

36. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužan isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja. Prema nalazu i mišljenju vještaka tuženik je naknadu za obradu kredita naplatio 17. rujna 2007. tako što je iznos kredita isplaćen tužitelju umanjio za 406,59 EUR. Time je tuženik već toga dana stekao navedeni iznos, dok okolnost da je tužitelj sredstva kojima je naknada financirana naknadno vraćao kroz anuitete ne znači da je tuženik naknadu stjecao postupno njihovom otplatom. Budući da je tuženik nepošteni stjecatelj, tužitelju bi na temelju članka 1115. ZOO-a pripadale zatezne kamate od 17. rujna 2007., kao dana stjecanja. Međutim, kako je tužitelj zatezne kamate zahtijevao tek od 31. listopada 2007., sud mu ih je, u granicama postavljenog zahtjeva, dosudio od toga dana. . Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III. i IV. izreke presude.

U odnosu na troškove postupka

38. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Naime, tužitelj je uspio s isplatnim zahtjevom u iznosu od 3.821,07 EUR od zatraženih 3.923,27 EUR, odnosno u približno 97,4 %, te u cijelosti s utvrđujućim zahtjevom. Nije uspio samo glede iznosa od 102,20 EUR, što predstavlja razmjerno neznatan dio zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Stoga je sud tužitelju priznao naknadu svih troškova potrebnih za vođenje parnice.

39. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava neobrazloženih podnesaka od 30. kolovoza 2023. i 4. rujna 2026. u iznosu 25 bodova za svaki (Tbr. 8/4), trošak sastava obrazloženog podneska od 2. travnja 2024. u iznosu 100 bodova (Tbr. 8/1), te trošak zastupanja na ročištima od 3. studenoga 2025. i 7. rujna 2026. u iznosu od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1). Ukupno to iznosi 450 bodova što, imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura i PDV 25% daje iznos od 1.125,00 eura. Tome valja pridodati i trošak vještačenja u iznosu 300,00 eura te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura. Stoga je tužitelju ukupno dosuđen trošak u iznosu 1.451,55 eura.

40. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak vještaka 1, s obzirom da nije jasno na koje vještačenje se taj trošak odnosi, a i u slučaju da se radi o preliminarnom vještačenju takav trošak tužitelju nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

41. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku.

42. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke rješenja.

U Zagrebu 14. rujna 2026.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika