REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1508/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Martini Klanac, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u pravnoj stvari tužiteljice HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. rujna 2026. u nazočnosti tužiteljice, zamjenice njezina punomoćnika odvjetničke vježbenice ĆR te zamjenice punomoćnice tužitelja odvjetnice Nataše Grubišić, 14. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici HR isplati iznos 1.582,38 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 1,06 EUR od 15.08.2007. godine do isplate

na iznos od 1,49 EUR od 16.09.2007. godine do isplate

na iznos od 1,16 EUR od 15.11.2007. godine do isplate

na iznos od 0,27 EUR od 15.12.2007. godine do isplate

na iznos od 2,50 EUR od 06.02.2008. godine do isplate

na iznos od 3,87 EUR od 15.02.2008. godine do isplate

na iznos od 8,50 EUR od 04.04.2008. godine do isplate

na iznos od 9,08 EUR od 15.04.2008. godine do isplate

na iznos od 3,99 EUR od 04.06.2008. godine do isplate

na iznos od 4,27 EUR od 05.07.2008. godine do isplate

na iznos od 1,24 EUR od 07.08.2008. godine do isplate

na iznos od 1,11 EUR od 04.09.2008. godine do isplate

na iznos od 5,59 EUR od 05.10.2008. godine do isplate

na iznos od 16,35 EUR od 07.11.2008. godine do isplate

na iznos od 15,43 EUR od 05.12.2008. godine do isplate

na iznos od 22,11 EUR od 07.01.2009. godine do isplate

na iznos od 27,74 EUR od 07.02.2009. godine do isplate

na iznos od 34,00 EUR od 08.03.2009. godine do isplate

na iznos od 27,91 EUR od 08.04.2009. godine do isplate

na iznos od 25,02 EUR od 08.05.2009. godine do isplate

na iznos od 23,59 EUR od 06.06.2009. godine do isplate

na iznos od 22,91 EUR od 08.07.2009. godine do isplate

na iznos od 22,62 EUR od 22.07.2009. godine do isplate

na iznos od 21,37 EUR od 18.08.2009. godine do isplate

na iznos od 22,93 EUR od 15.09.2009. godine do isplate

na iznos od 20,75 EUR od 15.10.2009. godine do isplate

na iznos od 22,36 EUR od 16.11.2009. godine do isplate

na iznos od 27,51 EUR od 20.01.2010. godine do isplate

na iznos od 30,08 EUR od 03.02.2010. godine do isplate

na iznos od 35,46 EUR od 06.04.2010. godine do isplate

na iznos od 35,73 EUR od 29.04.2010. godine do isplate

na iznos od 41,58 EUR od 15.06.2010. godine do isplate

na iznos od 55,19 EUR od 30.06.2010. godine do isplate

na iznos od 57,28 EUR od 17.08.2010. godine do isplate

na iznos od 57,56 EUR od 20.09.2010. godine do isplate

na iznos od 57,66 EUR od 18.10.2010. godine do isplate

na iznos od 59,02 EUR od 19.11.2010. godine do isplate

na iznos od 76,55 EUR od 24.12.2010. godine do isplate

na iznos od 74,50 EUR od 28.01.2011. godine do isplate

na iznos od 74,56 EUR od 23.02.2011. godine do isplate

na iznos od 72,75 EUR od 29.03.2011. godine do isplate

na iznos od 72,11 EUR od 02.05.2011. godine do isplate

na iznos od 89,67 EUR od 26.05.2011. godine do isplate

na iznos od 90,42 EUR od 10.06.2011. godine do isplate

na iznos od 46,64 EUR od 10.06.2011. godine do isplate

na iznos od 22,30 EUR od 24.06.2011. godine do isplate

na iznos od 21,90 EUR od 18.07.2011. godine do isplate

na iznos od 37,51 EUR od 18.07.2011. godine do isplate

na iznos od 7,96 EUR od 20.07.2011. godine do isplate

na iznos od 69,21 EUR od 08.08.2011. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. godine obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, i to prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu 1.775,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi navodi da je 17. svibnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012510955, kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 17.530,50 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan isplate. Ističe da je čl. 6. ugovora obvezana vraćati kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prema srednjem tečaju banke na dan svakog plaćanja. Tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna te da se ugovor treba primijeniti bez njezinih učinaka. Poziva se na pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, kojima je utvrđeno da su banke, uključujući tuženika, povrijedile prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule u CHF bez odgovarajućeg informiranja potrošača. Navodi da su banke znale za rizike povezane sa švicarskim frankom, ali potrošačima nisu pružile razumljivo upozorenje koje bi im omogućilo donošenje informirane odluke. Smatra da je zbog toga nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom Rev- 2221/2018 potvrdio utvrđenja iz kolektivnog spora. Tvrdi da su ta utvrđenja obvezujuća i u ovom pojedinačnom postupku u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Navodi da ništetnost te odredbe ima za posljedicu njezino pravo na povrat iznosa koje je platila više od onoga što bi bila dužna platiti da se tijekom cijele otplate primjenjivao tečaj kune prema CHF na dan isplate kredita. Tvrdi da joj je tuženik tijekom otplate obračunavao kunske obveze primjenjujući znatno povećani tečaj CHF sve do konačne otplate kredita. Zbog toga smatra da je svakog mjeseca plaćala anuitete u iznosima većim od onih koji bi proizlazili iz početnog tečaja. Navodi da ukupna preplata iznosi 2.889,79 EUR, odnosno 21.773,14 kn Zahtijeva da joj tuženik isplati navedeni iznos s kamatama te naknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi tako i po visini. Tvrdi da tužiteljici predmetnim ugovorom nisu povrijeđena prava potrošača, da nije koristio nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe te da nije postupao primjenom zavaravajuće poslovne prakse. Smatra da se tužiteljica ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer odredba konkretnog ugovora nije istovjetna odredbama o kojima se u tom postupku odlučivalo, niti postoji identitet zahtjeva. Ističe i da je ugovor u cijelosti ispunjen i zatvoren pa više ne postoji ugovorni odnos ni povreda koju bi trebalo otkloniti, dok se odluke iz kolektivnog spora odnose na ugovorne odnose koji još traju. Navodi da je valutna klauzula zakonom dopušten instrument očuvanja vrijednosti novca te da je u ugovoru jasno, razumljivo i uočljivo određena. Tvrdi da je tužiteljica mogla birati između različitih kreditnih proizvoda te da je slobodno i svjesno odabrala kredit vezan uz CHF. Ističe da je tužiteljica potpisom ugovora potvrdila kako je upoznata s mogućim promjenama kunskog iznosa anuiteta zbog promjene tečaja CHF te sa svim posljedicama i rizicima takve promjene. Posebno se poziva na činjenicu da je ugovor solemniziran, zbog čega smatra da je javni bilježnik tužiteljici objasnio njegov sadržaj, smisao i pravne posljedice te da ugovor ima svojstvo javne isprave i presumpciju istinitosti. Smatra da je tužiteljica kao poslovno sposobna osoba bila dužna postupati pažnjom dobrog domaćina, brinuti o svojim interesima i zatražiti dodatna pojašnjenja ako joj pojedine odredbe nisu bile jasne. Tvrdi da su promjene troškova kreditiranja proizlazile iz tržišnih okolnosti, regulatornih mjera, kretanja LIBOR-a i troškova izvora sredstava, a ne iz proizvoljnog postupanja banke. Navodi da su iznosi iskazani u kunama proizvoljni i da ne proizlaze iz ugovora jer su kredit i anuiteti bili određeni u kunskoj protuvrijednosti CHF, dok bi prihvaćanje tužiteljičina obračuna značilo nedopušteno pretvaranje ugovora u kunski kredit. Opreza radi osporava da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača. Ističe prigovor zastare jer smatra da su utužene pojedinačne mjesečne tražbine dospjele prije proteka zakonom propisanog roka, a zastara nije bila prekinuta odgovarajućom radnjom tužiteljice. Ističe i prigovor radi prebijanja za iznose koje je tužiteljica platila manje u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te navodi da bi eventualni obračun trebalo izvršiti usporedbom s kreditom u eurima i uz uračunavanje negativnih tečajnih razlika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 7. svibnja 2026. snizila tužbeni zahtjev na način da je zahtijevala isplatu ukupnog iznosa 1.582,38 eura na ime preplaćenih anuiteta do sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana njihovih uplata do isplate. Tuženik se djelomičnom povlačenju tužbe nije usprotivio u roku 15 dana od primitka podneska.

4. Tijekom postupka sud je pročitao zahtjev za dostavu dokumentacije (list 6 spisa), otplatnu tablicu (list 7-8), Ugovor o kreditu (list 9-12), plan otplate (list 117- 118), knjigovodstvenu karticu (list 119-130), proveo je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Mariu Tkalecu (list 132-142) te je saslušao tužiteljicu (list 162-163).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

7. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) propisano je da je sud u parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

9. Među strankama nije sporno da su sklopile predmetni Ugovor o kredita, a sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Sporna je i visina potraživanja tužiteljice. Konačno, sporan je i nastup zastare.

10. Uvidom u čl. 6. spornog Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su takve odredbe bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Sud je stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Stoga je saslušao tužiteljicu.

12. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit podigla kod tuženika za kupnju osobnog automobila marke Nissan Micra, a da taj automobil nije nikada korišten osim za moje osobne potrebe. Iskazala je da je to vozilo koristila samo za svoj dolazak na posao te da ga je prodala prije dvije godine. Tvrdila je da su u banci su sugerirali da je kredit u CHF najbolja ponuda, a da za sebe i uvijek gleda što je najbolje na tržištu. Navela je da je pročitala Ugovor prilikom sklapanja. Iskazala je da je prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio da bi moglo doći do rasta anuiteta otplate kredita, a da je do toga 2008. godine došlo kada je ostala bez posla, što joj je bio veliki stres. Rate kredita sam otplaćivala je osobno i automobil je bio registriran na nju

13. Sud je stava da iz ovog iskaza, kojeg ocjenjuje životnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Naime, iz tog iskaza proizlazi da je tužitelj bio potrošač jer je ugovor sklopio za osobne potrebe izvan svoje djelatnosti, a da da upozorenja o riziku valutne nisu bila odgovarajuća. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

14. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne.

15. Čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje-ZOO) propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužiteljici vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF.

16. Kako bi utvrdio preplaćene iznose sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 28. travnja 2026. ustvrdio da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan stavljanja kredita na raspolaganje, za anuitete za koje je utvrđen više uplaćen iznos, iznosi 1.528,38 eura,

17. Ovaj nalaz i mišljenje vještaka sud u cijelosti uzima kao vjerodostojan jer ga je vještak izvršio stručno i objektivno prema pravilima struke. Pritom se napominje da je tuženik u podnesku od 28. svibnja 2026. prigovorio nalazu i mišljenju te predložio očitovanje vještaka. Rješenjem od 1. lipnja 2026. naloženo mu je da u roku od 15 dana uplati predujam od 100,00 eura, uz upozorenje na posljedice neuplate. Budući da predujam nije uplatio, sud je na temelju čl. 153. st. 3. u vezi s čl. 152. ZPP odustao od usmenog očitovanja vještaka te je tuženikovu neuplatu predujma cijenio kao odustanak od prigovora na izračun vještaka. Pritom se ističe i da tuženik nije ukazao na konkretnu pogrešku u ulaznim podacima ili izračunu, već da je u bitnom prigovarao zadatku vještaka kojeg je odredio sud.

18. U odnosu na utvrđene negativne razlike u iznosu 1,38 eura, sud ukazuje da tuženik nije specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja, a da bez tako određenog prigovora sud nije ovlašten samostalno umanjiti potraživanje tužitelja (VSRH Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023.).

19. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. S obzirom da je ništetnost spornih ugovornih odredaba ustanovljena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je stava da je zastara počela teći tek on pravomoćnosti odluka donesenih u tom postupku. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. u odnosu na prednika tuženika postala pravomoćna (presuda Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017), ocjena je suda da petogodišnji opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 13. lipnja 2023.

21. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, pri čemu se ističe i da tuženik nije osporio zatražene zatezne kamate. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke.

23. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Tako je tužiteljici dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka kojim se očituje na odgovor na tužbu i na nalaz i mišljenje vještaka od 27. ožujka 2024. i 7. svibnja 2026. u iznosu 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 3. srpnja 2024. i 7. rujna 2026. u iznosu od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1) te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 50 bodova (Tbr. 9/3). Ukupno to iznosi 550 bodova što, imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, PDV 25% i trošak vještačenja u iznosu 400,00 eura daje iznos od 1.775,00 eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku.

24. Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava podnesaka od 8. travnja 2024., 30. travnja 2024., 24. svibnja 2024. i 10. lipnja 2024. jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom da je u njima tužiteljica pretežito ponavljala navode koje je već iznijela u tužbi i u obrazloženom podnesku od 27. ožujka 2024, a sadržaj tih podnesaka nije pridonio razjašnjenju predmeta spora. Također, tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak sudskih pristojbi jer iz spisa ne proizlazi da je te pristojbe platila niti da ih je obvezna platiti.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

U Zagrebu 14. rujna 2026.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika