REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-845/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici Vatroslav Abramović i Marijan Abramović, odvjetnici u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 1/III, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 14. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka II. rješenja tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/25- 01/128, URBROJ: 513-04-26-2 od 7. travnja 2026., kao i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I -471-02/25-01/19, URBROJ: 513-07-08-25-1 od 6. ožujka 2025. u točkama I.2. i II. – V. izreke u dijelu koji se odnosi na navedene obveze iz točke I.2., te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo je dužno postupiti skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 € (slovima: dvije tisuće i petsto) eura, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/25-01/19, URBROJ: 513-07-08-25-1 od 6. ožujka 2025., utvrđen je manje plaćen porez i prirez na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 4.560,34 porezne obveze i prireza u iznosu od 684,05 eura, te manje plaćen porez na dohodak od drugog dohotka razdoblje od 1. siječnja 2023. do 23. kolovoza 2023. u iznosu od 50.810,59 eura. Točkama II.-V. naložena u uplata utvrđenih obveza na za to propisane račune, uz naloga za obračun i plaćanje daljnje kamate sve do dana uplate, naloženo je provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, sve u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja, pod prijetnjom naplate ovrhom.

2. Protiv navedenog rješenja, tužitelj je izjavio žalbu, a tuženi je osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/25-01/128, URBROJ: 513-04-26-2 od 7. travnja 2026., točkom I. utvrdio nastup zastare prava na utvrđivanje obveze poreza i prireza porezu na dohodak za 2019. iz točke I. izreke prvostupanjskog rješenja, te se postupak utvrđivanja tih obveza po službenoj dužnosti obustavlja, kao i nalozi iz točke II.-V. izreke u dijelu koji se odnosi na navedene obveze za koje je utvrđen nastup zastare prava na utvrđivanje. Točkom II. rješenja navodi da se u preostalom dijelu žalba odbija i navedeno rješenje ostaje na snazi.

3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, te u bitnome navodi da se obrazloženje drugostupanjskog rješenja u bitnome svodi na reproduciranje navoda i zaključaka iz prvostupanjskog rješenja, bez cjelovitog i sadržajnog očitovanja na žalbene navode tužitelja. Drugostupanjsko tijelo tek djelomično da prenosi razloge žalbe, pri čemu se o ključnim prigovorima tužitelja uopće ne očituje, već paušalno zaključuje da tužitelj nije dokazao porijeklo novčanih sredstava vjerodostojnim ispravama. Iz obrazloženja pobijanog rješenja ne proizlazi da je tuženik ispitao sve žalbene navode niti da je dao jasne i određene razloge zbog kojih iste smatra neosnovanima. Tuženik da se sadržajno očitovao jedino u odnosu na iznos od 19.121,79 USD, potvrđujući da je dana 19. studenoga 2019. godine na račun tužitelja broj [broj bankovnog računa] izvršena isplata s oročenja broj 7407959925, nakon čega je tužitelj navedena sredstva prenio svojoj supruzi. Međutim, unatoč tako utvrđenom činjeničnom stanju, tuženik navedeni iznos ne priznaje kao primitak tužitelja u 2019. godini, pri čemu ne daje jasno i konkretno obrazloženje za takav zaključak osim što navodi kako navedeni iznos ne može biti istovremeno tužiteljev primitak i primitak njegove supruge. U odnosu na navedena novčana sredstva u iznosu od 19.121,79 USD, tužitelj posebno ističe sljedeće odlučne činjenice i pravne okolnosti. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja nedvojbeno da proizlazi da predmetni iznos nije bio priznat kao primitak tužitelja u 2019. godini isključivo iz razloga što je porezno tijelo utvrdilo da navedena sredstva do dana 23. kolovoza 2023. godine nisu bila korištena te da se i dalje nalaze na računu tužitelja. Dakle, prvostupanjsko tijelo nije osporavalo porijeklo predmetnih sredstava niti činjenicu da se radi o sredstvima stečenima isplatom po osnovi oročenja, već je odbilo priznati navedeni iznos kao primitak isključivo zbog zaključka da sredstva nisu bila utrošena. Tužitelj tijekom cijelog postupka, kako u prigovoru na zapisnik tako i u žalbi, nije osporavao činjenicu da je navedeni iznos, nakon isplate s oročenja, prenio na račun svoje supruge, niti je osporavao da se taj prijenos može evidentirati kao izdatak u 2023. godini. Međutim, ono što je tužitelj dosljedno zahtijevao jest da mu se predmetni iznos prizna kao dokumentirani i dokazani primitak u 2019. godini, odnosno u trenutku kada su sredstva stvarno isplaćena s osnove oročenja na njegov račun, na isti način kako je porezno tijelo postupalo i u odnosu na druge primitke po osnovi oročenja, uključujući i one evidentirane u 2020. godini, a kako to i proizlazi iz prvostupanjsko rješenja. Prvostupanjsko tijelo da je odbilo takvo priznavanje pozivajući se isključivo na tvrdnju da se sredstva još uvijek nalaze na računu tužitelja. Međutim, odlučujući o žalbi, drugostupanjsko tijelo izričito potvrđuje da predmetna sredstva više nisu na računu tužitelja te da ih je tužitelj koristio u korist svoje supruge. Time je otpao jedini razlog na kojem se temeljilo odbijanje priznavanja predmetnog iznosa kao primitka u 2019. godini. Unatoč tome, tuženik niti nakon tako izmijenjenog i drugačije utvrđenog činjeničnog stanja ne daje bilo kakvo jasno, određeno i pravno relevantno obrazloženje zbog čega predmetni iznos i nadalje odbija priznati kao primitak tužitelja u 2019. godini. Takvo obrazloženje ostaje proturječno, nejasno i arbitrano te predstavlja bitnu povredu pravila postupka iz razloga što iz njega nije moguće utvrditi na kojim činjenicama i pravnim razlozima se temelji odluka poreznog tijela. Navedeno pitanje da je od osobite važnosti za pravilno utvrđivanje početnog stanja novčanih sredstava tužitelja, odnosno za zakonito i pravilno utvrđivanje izvora imovine i raspoloživih sredstava u promatranom poreznom razdoblju. Naime, priznavanje predmetnog iznosa kao primitka u 2019. godini izravno utječe na rekonstrukciju novčanih tokova i utvrđenje stvarnog financijskog stanja tužitelja, budući da se radi o dokumentiranom priljevu sredstava evidentiranom putem bankarskog sustava i potkrijepljenom vjerodostojnom bankovnom dokumentacijom. Tužitelj je tijekom postupka dostavio dokaze iz kojih jasno proizlazi da se radi o sredstvima stečenima isplatom oročenih depozita, odnosno o zakonitom, dokazivom i transparentnom izvoru novčanih sredstava. Porezno tijelo pritom nije osporilo autentičnost niti vjerodostojnost dostavljene bankovne dokumentacije, niti je osporilo činjenicu same isplate sredstava. Slijedom navedenog, ne postoji niti jedan zakonit i racionalan razlog zbog kojeg predmetni iznos ne bi bio priznat kao dokumentirani primitak tužitelja u 2019. godini. Postupanjem poreznih tijela, kojima se isti novčani tok istovremeno priznaje kao izdatak, ali ne i kao prethodni dokumentirani primitak, narušeno je načelo materijalne istine, načelo zakonitosti te načelo dosljedne i objektivne ocjene dokaza, čime je tužitelju onemogućeno pravilno utvrđivanje stvarnog stanja njegove imovine i izvora sredstava. 2. Novčana sredstva primljena od majke tužitelja ( 13.000,00 kn i 40.000,00 kn). Tuženik i prvostupanjsko tijelo da odbijaju priznati novčana sredstva primljena od majke tužitelja po osnovi darovanja, uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao da je predmetna sredstva doista i zaprimio. Međutim, u konkretnom slučaju sporno nije postojanje dokaza, već način njihove ocjene te selektivno i arbitrarno postupanje poreznog tijela prilikom vrednovanja pojedinih dokaza. Naime, uvidom u cjelokupan spis predmeta da je razvidno da majka tužitelja tijekom poreznog postupka nikada nije bila pozvana radi davanja izjave ili očitovanja na okolnost darovanja novčanih sredstava tužitelju, niti da je od nje ili od samog tužitelja zatražena dostava dodatne dokumentacije kojom bi se dokazivala njezina financijska sposobnost raspolaganja predmetnim sredstvima. Takvo postupanje posebno da je značajno kada se usporedi s načinom na koji je porezno tijelo postupalo prema drugim osobama uključenima u postupak, poput KA, PA i VA, koji su bili pozivani na davanje obavijesti i čiji su iskazi uzimani u obzir prilikom utvrđivanja činjenica relevantnih za oporezivanje. Posebno da je indikativno postupanje poreznog tijela u odnosu na VA. Naime, porezno tijelo je prilikom utvrđivanja izdataka poreznog obveznika za 2018. godinu, koji su neposredno utjecali na poreznu obvezu za 2019. godinu, kao relevantan dokaz prihvatilo isključivo pisanu izjavu VA o navodno primljenom iznosu od 3.000,00 EUR od strane poreznog obveznika. Navedena izjava da nije bila potkrijepljena niti jednom vjerodostojnom ispravom, potvrdom o primitku novca, dokazom o uplati ili bilo kojim drugim materijalnim dokazom koji bi potvrđivao istinitost navedenih tvrdnji. Istodobno, porezni obveznik da je dostavio ugovor o kupoprodaji, uredno ovjeren po javnom bilježniku, sklopljen upravo s VA, iz kojeg da jasno proizlazi da je stvarni izdatak poreznog obveznika iznosio 10.000,00 kn, a ne 3.000,00 EUR kako je to VA naknadno tvrdila. Navedeni ugovor predstavlja javnu i formalno vjerodostojnu ispravu, prijavljenu poreznom tijelu još u vrijeme njegova sklapanja, te sadržava izričitu potvrdu primitka ugovorenog iznosa. Unatoč tome, porezno tijelo taj dokaz nije prihvatilo niti ga je ocijenilo vjerodostojnim, pri čemu ni u zapisniku niti u pobijanom rješenju nije dalo bilo kakvo konkretno, jasno ili pravno održivo obrazloženje zbog čega vjeru poklanja nepotkrijepljenoj izjavi svjedoka, a ne formalnoj ispravi ovjerenoj po javnom bilježniku. Ovo posebno kada i samo porezno tijelo u tijeku cijelog postupka upravo upire na činjenicu da isprava mora imati barem javnobilježničku ovjeru. Takvo postupanje da jasno ukazuje na neujednačenu, selektivnu i arbitrarnu ocjenu dokaza. Na jednoj strani, u odnosu na darovanje od majke tužitelja, porezno tijelo odbacuje ugovor o darovanju kao nevjerodostojan dokaz, uz obrazloženje da isti nije ovjeren kod javnog bilježnika i da ne postoji novčani slijed putem bankovnih računa, pri čemu pritom niti ne provodi dokazni postupak saslušanjem darovatelja niti traži dodatne dokaze o podrijetlu sredstava. Na drugoj strani, u slučaju VA, porezno tijelo kao vjerodostojan dokaz prihvaća isključivo njezinu jednostranu izjavu, iako ista nije potkrijepljena nikakvom materijalnom dokumentacijom, pa čak ni minimalnim dokazom o primitku novca. Opisanim postupanjem porezno tijelo da je povrijedilo načelo zakonitosti, načelo materijalne istine te načelo jednakog i nepristranog postupanja prema poreznom obvezniku iz članka 6. Općeg poreznog zakona. Iz sadržaja pobijanih odluka da proizlazi da porezno tijelo nije s jednakom pažnjom ocjenjivalo dokaze koji idu u korist poreznog obveznika i one koji mu idu na teret, već je prema tužitelju primijenilo nerazmjerno strože kriterije dokazivanja, čime je teret dokazivanja faktično podignut iznad zakonskog standarda. Takvo selektivno vrednovanje dokaza i izostanak dosljednih kriterija ocjene dokaza da čini pobijano rješenje arbitrarnim, proturječnim i nezakonitim. 3. Novčana sredstva primljena od IA ( 45.000,00 eura). Iz obrazloženja pobijanog rješenja da proizlazi da porezno tijelo nije priznalo kao primitak sredstva koja je tužitelj primio od IA, uz obrazloženje da tijekom nadzora nije dostavljen „vjerodostojan dokaz“ o vremenu i načinu povrata dijela pozajmice u iznosu od 45.000,00 EUR, osobito iz razloga što predmetna transakcija nije evidentirana u prometu po bankovnim računima tužitelja. Takav zaključak poreznog tijela da nije utemeljen ni na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ni na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a istodobno je protivan pravilima dokazivanja i načelu slobodne ocjene dokaza. Naime, tijekom postupka nesporno je utvrđeno da je tužitelj još 2010. godine IA pozajmio iznos od 95.000,00 EUR, temeljem Ugovora o zajmu sa osiguranjem novčane tražbine prijenosom vlasništva (fiducijarnim osiguranjem), zaključenog u listopadu 2010. godine. Dakle, samo postojanje tražbine tužitelja prema IA nije bilo sporno niti ga je porezno tijelo dovodilo u pitanje. Na okolnost djelomičnog povrata navedene pozajmice tijekom 2019. godine, tužitelj je dostavio Zapisnik o osnivanju javnobilježničkog pologa, posl. br. DK-7/19 od 22. ožujka 2019. godine, sastavljen po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva. Iz predmetnog zapisnika da proizlazi da je tužitelj kod javnog bilježnika položio Izjavu o povratu prava vlasništva na nekretnini upisanoj kod Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rijeka, k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], ETAŽA 12. Nadalje, iz samog sadržaja zapisnika i priložene izjave jasno i nedvojbeno proizlazi da će predmetna nekretnina biti vraćena IA nakon isplate ukupnog iznosa od 50.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, iz vjerodostojne javnobilježničke dokumentacije da nedvojbeno proizlazi da je izvorna obveza IA prema tužitelju, koja je iznosila 95.000,00 EUR, u tom trenutku već bila umanjena za 45.000,00 EUR, budući da bi u protivnom tražbina tužitelja i nadalje iznosila puni iznos zajma. Sama činjenica da tužitelj pristaje na povrat fiducijarno prenesene nekretnine uz preostalu obvezu od 50.000,00 EUR predstavlja izravnu i jasnu potvrdu da je dio tražbine u iznosu od 45.000,00 EUR prethodno bio podmiren. Suprotno zaključku poreznog tijela, okolnost da predmetni povrat nije evidentiran putem bankovnog računa ne predstavlja dokaz da sredstva nisu bila vraćena niti može sama po sebi biti dostatna osnova za odbijanje priznanja primitka. Porezni propisi ne propisuju da se postojanje novčanog primitka može dokazivati isključivo bankovnim transakcijama, niti izostanak bankovnog traga automatski znači da određeni poslovni događaj nije nastao. Takvo tumačenje bilo bi protivno temeljnim pravilima dokazivanja i načelu materijalne istine. Posebno da je važno istaknuti da porezno tijelo tijekom postupka nije osporilo autentičnost niti pravnu valjanost dostavljenog javnobilježničkog zapisnika, niti je dalo bilo kakve razloge zbog kojih predmetnu javnu ispravu ne smatra vjerodostojnim dokazom. Štoviše, postupanje poreznog tijela u ovom dijelu potpuno da je nelogično i protivno pravilima obveznog prava. Naime, trenutkom kada vjerovnik daje izjavu kojom pristaje vratiti predmet fiducijarnog osiguranja uz preostalu obvezu dužnika od 50.000,00 EUR, pravno je nedvojbeno da je prethodna obveza dužnika umanjena za razliku do punog iznosa tražbine. Drugim riječima, smanjenje tražbine vjerovnika za 45.000,00 EUR ne može postojati bez odgovarajućeg djelomičnog ispunjenja obveze od strane dužnika. Suprotan zaključak doveo bi do apsurdne situacije u kojoj bi tužitelj bez ikakve protučinidbe pristao umanjiti svoju tražbinu osiguranu fiducijarnim prijenosom vlasništva, što je protivno osnovnim pravilima obveznog prava i životnoj logici. Dodatno, činjenica da je tužitelj u konačnici stekao predmetnu nekretninu upravo zbog neispunjenja preostalog dijela obveze od strane IA da dodatno potvrđuje kontinuitet i stvarno postojanje predmetnog obveznopravnog odnosa. Vrijednost po kojoj je nekretnina konačno zadržana odgovara upravo neplaćenom dijelu zajma, odnosno iznosu od 50.000,00 EUR uvećanom za pripadajuće kamate, što dodatno potvrđuje da je prethodni dio obveze u iznosu od 45.000,00 EUR bio podmiren. Pritom porezno tijelo da nije ponudilo niti jedan konkretan dokaz kojim bi osporilo da je predmetni iznos vraćen tužitelju. Jedini argument poreznog tijela svodi se na tvrdnju da uplata nije evidentirana na bankovnom računu tužitelja. Međutim, izostanak bankovne evidencije nije dokaz nepostojanja poslovnog događaja, osobito u situaciji kada porezni obveznik svoje tvrdnje potkrepljuje vjerodostojnom javnom ispravom sastavljenom po javnom bilježniku. Nadalje, kao i u drugim dijelovima postupka, vidljivo je da porezno tijelo nije s jednakom pažnjom ocjenjivalo dokaze koji idu u korist poreznog obveznika. IA nikada nije pozvan radi davanja iskaza pred poreznim tijelom, niti su od njega zatraženi podaci ili dokazi o izvršenom povratu sredstava, premda je porezno tijelo raspolagalo njegovim identitetom i svim relevantnim podacima. Umjesto toga, cjelokupan teret dokazivanja prebačen je na tužitelja, od kojeg se zahtijevalo pribavljanje dokaza kojima raspolaže treća osoba, čime mu je nametnut prekomjeran i nerazmjeran teret dokazivanja. Takvim postupanjem porezno tijelo da je povrijedilo načelo zakonitosti, načelo materijalne istine i načelo jednakog postupanja prema poreznom obvezniku iz članka 6. Općeg poreznog zakona, kao i odredbu članka 88. OPZ-a koja obvezuje porezno tijelo da s jednakom pažnjom utvrđuje činjenice koje idu kako na teret, tako i u korist poreznog obveznika. Posljedično, pobijano rješenje i u ovom dijelu temelji se na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, selektivnoj ocjeni dokaza i proizvoljnom zaključivanju, zbog čega je nezakonito. 4. Gotovinska uplata od 14.000,00 eura. U odnosu na iznos od 14.000,00 EUR, pobijano rješenje da se temelji na očito proturječnom i pravno neodrživom načinu evidentiranja istog novčanog iznosa, uslijed čega je došlo do njegovog dvostrukog uračunavanja na teret poreznog obveznika. Naime, prvostupanjsko tijelo predmetni iznos najprije tretira kao izdatak po osnovi navodne gotovinske uplate nepoznatog porijekla na devizni račun poreznog obveznika. Međutim, isti taj iznos potom ponovno da uzima u obzir kao izdatak u trenutku kada su sredstva prenesena s deviznog računa radi davanja pozajmice trgovačkom društvu Wave master d. o. o., pri čemu da utvrđuje prodaju valuta EUR i CHF u ukupnom iznosu od 241.457,22 kn. Takvo postupanje poreznog tijela da rezultira dvostrukim evidentiranjem istog novčanog tijeka, premda se u stvarnosti radi o jednom te istom iznosu od 14.000,00 EUR koji je tijekom cijelog razdoblja ostao evidentiran na deviznom računu poreznog obveznika sve do trenutka njegova korištenja za davanje pozajmice trgovačkom društvu Wave master d. o. o. Drugim riječima, predmetni iznos da nije istodobno mogao predstavljati dva odvojena izdatka poreznog obveznika. Ako je isti iznos već evidentiran kao sredstva položena na devizni račun, tada njegovo kasnije korištenje prijenosom s tog istog računa ne može predstavljati novi i zaseban izdatak, već isključivo raspolaganje već postojećim i prethodno evidentiranim novčanim sredstvima. Suprotno tumačenje dovodi do nedopuštenog dvostrukog terećenja istog novčanog iznosa u poreznom obračunu. Pritom da je posebno važno istaknuti da je navedeno jasno i nedvojbeno vidljivo iz prometa po računima poreznog obveznika, odnosno iz slijeda transakcija na deviznom računu, iz kojih proizlazi da predmetnih 14.000,00 EUR nije bilo isplaćivano niti otuđivano prije trenutka prijenosa sredstava radi davanja pozajmice društvu Wave master d. o. o. Upravo zbog toga nije bilo moguće isti novčani iznos dva puta tretirati kao samostalni izdatak. Međutim, porezno tijelo navedene okolnosti da uopće nije pravilno utvrdilo jer nije izvršilo cjelovit i savjestan uvid u promet po računima poreznog obveznika, niti je analiziralo kontinuitet i slijed predmetnih transakcija. Umjesto toga, pojedine transakcije promatrane su izolirano i izvan njihovog stvarnog ekonomskog sadržaja, što je dovelo do pogrešnog zaključka da se radi o dva odvojena novčana toka, iako bankovna dokumentacija jasno potvrđuje da je riječ o istim sredstvima. Takvim postupanjem porezno tijelo da je povrijedilo načelo materijalne istine i načelo pravilnog i potpunog utvrđivanja činjenica, budući da nije utvrdilo stvarni ekonomski sadržaj transakcija, već je isti novčani iznos neopravdano dva puta uključilo u obračun na štetu poreznog obveznika. Posljedično, pobijano rješenje u ovom dijelu temelji se na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te dovodi do faktičnog dvostrukog oporezivanja istih novčanih sredstava, što je protivno temeljnim načelima poreznog prava i zabrani dvostrukog poreznog terećenja istog ekonomskog događaja. 5. Isplate sa računa i izdatak za motocikl Fazer. Tužitelj da je u prigovoru na zapisnik i u žalbi osporio i dio utvrđenja koji se odnosi na iskazane izdatke radi stjecanja motocikla Fazer, ističući da se predmetna kupnja mogla dovesti u izravnu vezu s isplatama izvršenima s računa tijekom 2021. godine. Pritom da valja posebno naglasiti da je u jednom dijelu žalbe omaškom navedena 2022. godina, iako iz sadržaja samog prigovora na zapisnik i žalbe nedvojbeno proizlazi da se prigovor odnosio na transakcije iz 2021. godine, što je jasno razvidno iz priložene dokumentacije i samog kronološkog slijeda događaja. Međutim, porezno tijelo navedeni prigovor u pobijanom rješenju da uopće nije sadržajno razmotrilo niti se očitovalo na odlučne činjenice i dokaze na koje je porezni obveznik ukazivao. Pobijano rješenje ne sadržava razloge zbog kojih predmetni prigovor nije prihvaćen, niti obrazloženje zbog kojeg dostavljeni dokazi nisu ocijenjeni relevantnima. Time je tužitelju onemogućena učinkovita pravna zaštita, budući da odluka koja ne sadržava jasne i određene razloge nije podobna za ispitivanje u upravnom i sudskom postupku. Tijekom postupka tužitelj da je dostavio potvrdu banke o isplati gotovog novca s računa obrta [obrt], obrt za usluge u pomorstvu, iz veljače 2021. godine, iz koje proizlazi da je podigao gotovinski iznos od 45.000,00 kn. Navedeni dokaz potvrđuje da je tužitelj u relevantnom razdoblju raspolagao značajnim gotovinskim sredstvima koja su mu bila dostupna za podmirenje predmetnog izdatka, uključujući i kupnju motocikla Fazer. Unatoč tome, iz zapisnika o poreznom nadzoru kao i iz prvostupanjskog rješenja da proizlazi da porezno tijelo navedeni iznos nije priznalo kao gotovinska sredstva raspoloživa poreznom obvezniku, već je proizvoljno zaključilo da se radi o „predujmu poreza na dohodak“ odnosno neoporezivom iznosu. Takvo utvrđenje da nije potkrijepljeno niti jednim konkretnim dokazom, niti je porezno tijelo tijekom postupka dokazalo da je predmetni iznos doista evidentiran, obračunan ili plaćen kao predujam poreza na dohodak. Drugim riječima, porezno tijelo nije dokazalo ni pravnu osnovu ni stvarni porezni tretman predmetnih sredstava. Posebno da je pritom važno ukazati na proturječnost u postupanju poreznog tijela. Naime, iz spisa proizlazi da je porezno tijelo u istom postupku poreznom obvezniku priznalo raspolaganje gotovinom podignutom s računa u iznosu od 81.260,00 kn odnosno 10.785,05 EUR, prihvaćajući da je riječ o sredstvima kojima je porezni obveznik mogao slobodno raspolagati nakon podizanja s računa. Stoga da ostaje potpuno nejasno i neobrazloženo zbog čega isti kriterij nije primijenjen i na iznos od 45.000,00 kn podignut s računa obrta u vlasništvu tužitelja. Drugim riječima, porezno tijelo nije objasnilo zbog čega gotovina koju je tužitelj stvarno podigao sa svog računa ne predstavlja sredstva kojima je mogao raspolagati u trenutku podizanja. Takvo postupanje je nelogično, proturječno i protivno stvarnom ekonomskom sadržaju predmetnih transakcija. Činjenica podizanja gotovine s računa sama po sebi potvrđuje da je porezni obveznik tim sredstvima mogao raspolagati, uključujući i za podmirenje kupnje motocikla Fazer. Upravo navedene okolnosti tuženik da je bio dužan ispitati u žalbenom postupku te dati jasne i pravno održive razloge zbog kojih odbija navode tužitelja. Budući da to nije učinio, pobijano rješenje i u ovom dijelu ostalo je neobrazloženo, arbitrano i nezakonito. 6. Pozajmice od fizičkih osoba. Iz obrazloženja pobijanog drugostupanjskog rješenja proizlazi da tuženik nije prihvatio prigovor poreznog obveznika u dijelu koji se odnosi na primitak novčanih sredstava temeljem ugovora o pozajmici sklopljenog s KA, iako su odlučne činjenice u tom dijelu tijekom postupka ostale u bitnome nesporne. Prvostupanjsko porezno tijelo da nije osporavalo postojanje Ugovora o pozajmici od 9. prosinca 2018. godine, niti činjenicu da je po tom ugovoru novac stvarno pozajmljen poreznom obvezniku i njegovoj supruzi. Također, nije osporavalo ni prijenos novčanih sredstava s računa KA na račun poreznog obveznika u iznosu od 200.000,00 kn. Dakle, samo postojanje obveznopravnog odnosa, kao ni činjenica da je između stranaka izvršena pozajmica, nisu bili sporni. Međutim, u odnosu na preostali dio do ukupno ugovorenog iznosa od 15.000,00 EUR, drugostupanjsko tijelo sada da iznosi drugačiji i novi razlog odbijanja, navodeći da ne postoje vjerodostojni dokazi o „tijeku novca“, odnosno o predaji preostalog dijela sredstava. Time drugostupanjsko tijelo mijenja razloge na kojima se temelji odbijanje priznanja predmetnog primitka, iako tijekom postupka nisu utvrđene nove činjenice niti su provedeni novi dokazi koji bi opravdali takvu promjenu pravnog i činjeničnog stava. Takvo postupanje da dodatno potvrđuje arbitrarnost pobijanog rješenja i nedosljednost u ocjeni dokaza. Naime, ako porezno tijelo ne osporava postojanje ugovora o pozajmici, ne osporava da je pozajmica stvarno dana, niti osporava da je zajmodavac raspolagao predmetnim sredstvima, tada nije pravno održivo paušalno odbiti priznanje dijela pozajmice isključivo pozivanjem na navodni nedostatak „tijeka novca“, osobito u situaciji kada je riječ o gotovinskoj predaji sredstava. Pritom da valja istaknuti da je porezni obveznik tijekom postupka dostavio potvrdu Erste banke d. d. od 1. lipnja 2011. godine, pribavljenu od KA, iz koje proizlazi da je isti raspolagao gotovinskim sredstvima dostatnim za izvršenje predmetne pozajmice. Unatoč tome, ni prvostupanjsko ni drugostupanjsko tijelo nisu dali bilo kakvu ocjenu navedenog dokaza, niti su obrazložili zbog čega ga ne smatraju vjerodostojnim ili relevantnim. Jednako tako, nisu dali razloge zbog kojih ne prihvaćaju iskaz KA u dijelu koji se odnosi na predaju cjelokupnog iznosa pozajmice, iako isti iskaz prihvaćaju u dijelu koji se odnosi na prijenos iznosa od 200.000,00 kn putem bankovnog računa. Dakle, porezno tijelo da selektivno prihvaća iste dokaze i isti iskaz jedne te iste osobe – u jednom dijelu ih smatra vjerodostojnima, dok ih u drugom dijelu odbacuje bez ikakvog jasnog i logičnog obrazloženja. Takva parcijalna i proizvoljna ocjena dokaza protivna je temeljnim pravilima dokaznog postupka i načelu slobodne, ali savjesne i objektivne ocjene dokaza. 7. Dohodak od najma. Također da ostaje nejasno, proturječno i pravno neodrživo zbog čega je porezno tijelo kao primitke tužitelja po osnovi dohotka od najma uzimalo iznose prema vlastitim evidencijama i procjenama poreznog tijela, odnosno prema iznosima navedenima u privatnim ugovorima, umjesto stvarno ostvarenih i stvarno primljenih iznosa evidentiranih kroz promet po bankovnim računima tužitelja. Naime, u ovom dijelu porezno tijelo nije utvrđivalo stvarno ostvarene primitke niti stvarni novčani tijek, već je poreznu osnovicu utvrđivalo formalistički, oslanjajući se na interne evidencije i ugovorne iznose iz privatnih ugovora, premda su stvarne uplate i stvarni primitci bili jasno i objektivno vidljivi iz bankovne dokumentacije. Time je porezno tijelo zanemarilo stvarni ekonomski sadržaj predmetnih odnosa i odstupilo od temeljnog načela oporezivanja prema stvarno ostvarenim primitcima. Pritom da je posebno proturječno da porezno tijelo upravo u ovom dijelu prihvaća privatne i neovjerene ugovore kao dostatan i vjerodostojan dokaz za utvrđivanje primitaka, dok istodobno u drugim dijelovima postupka iste takve ugovore i isprave odbacuje kao nevjerodostojne kada idu u korist poreznog obveznika. Takvo selektivno postupanje jasno ukazuje da kriteriji ocjene dokaza nisu primjenjivani jednako i dosljedno. Dodatno, porezno tijelo nije obrazložilo zbog čega stvarni novčani primitci evidentirani po bankovnim računima nisu uzeti kao relevantni za utvrđivanje porezne osnovice, niti je dalo razloge zbog kojih prednost daje procjenama iz vlastitih evidencija i ugovornim iznosima u odnosu na objektivnu bankovnu dokumentaciju koja potvrđuje stvarno izvršene uplate. Upravo da je u ovom dijelu posebno vidljiva arbitrarnost i proturječnost u postupanju poreznog tijela. Naime, u drugim segmentima postupka porezno tijelo inzistira isključivo na dokazivanju „tijeka novca“, bankovnim tragovima i stvarnom prometu po računima, dok u ovom slučaju iste te bankovne tragove i stvarno izvršene uplate potpuno zanemaruje te poreznu osnovicu utvrđuje prema formalnim i procijenjenim iznosima, neovisno o tome što je stvarno naplaćeno. Takvo postupanje da je protivno načelu materijalne istine, načelu zakonitosti i načelu jednakog vrednovanja dokaza iz članka 6. i članka 88. Općeg poreznog zakona, jer porezno tijelo nije dosljedno primjenjivalo jednake kriterije dokazivanja niti je poreznu obvezu utvrđivalo prema stvarno utvrđenim činjenicama i stvarno ostvarenim primitcima. Iz svega prethodno navedenog da nedvojbeno proizlazi da su pobijana prvostupanjska i drugostupanjska rješenja donesena uz bitne povrede pravila poreznog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu i arbitrarnu primjenu materijalnog prava. Posebno da je pritom vidljivo da porezno tijelo: ne osporava postojanje određenih pravnih poslova i novčanih odnosa, ali bez obrazloženja odbija priznati stvarne novčane primitke koji iz njih proizlaze ; vjerodostojne isprave i javnobilježničku dokumentaciju ignorira ili ne ocjenjuje ; iste ili slične vrste dokaza u jednom slučaju prihvaća, a u drugom odbacuje bez ikakvog racionalnog kriterija; poreznom obvezniku nameće prekomjeran i praktično nemoguć teret dokazivanja; ne provodi dokazne radnje koje je samo bilo dužno provesti sukladno načelu materijalne istine; te u više navrata isti novčani tijek dvostruko evidentira na štetu poreznog obveznika. Drugostupanjsko tijelo pritom da nije otklonilo nedostatke prvostupanjskog rješenja, već je u bitnome reproduciralo njegove navode, bez stvarnog i sadržajnog očitovanja na odlučne žalbene razloge tužitelja. U pojedinim dijelovima drugostupanjsko tijelo čak iznosi nove i drugačije razloge odbijanja, osobito u odnosu na navodni nedostatak „tijeka novca“, iako takvi razlozi nisu bili jasno navedeni niti obrazloženi u prvostupanjskom postupku. Takvim postupanjem da su povrijeđene odredbe članka 6., članka 88., članka 98. stavka 5. i članka 126. stavka 8. Općeg poreznog zakona, kao i temeljna načela zakonitosti, materijalne istine, jednakosti stranaka i prava na učinkoviti pravni lijek, te predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, zbog čega ju predlaže odbiti kao neosnovanu.

5. U sporu je održana rasprava 7. rujna 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, 39/26, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i posebno ukazuje da zakonitost pobijanih rješenja ne proizlazi iz nedostatnog obrazloženja i nepotpuno provedenog dokaznog postupka nego i iz materijalno pogrešne rekonstrukcije izvora i uporabe novčanih sredstava na kojoj se temelji porezna osnovica od 84.684,31 EUR. Tužitelj prvenstveno ukazuje na iznos od 19.121,79 USD odnosno 16.867,90 EUR. Među strankama nije sporno da je navedeni iznos dana 19. studenog 2019. isplaćen s oročenja broj: 7407959925 na račun tužitelja. Jednako tako iz samog drugostupanjskog rješenja proizlazi da tuženik prihvaća da je upravo taj novčani iznos tužitelj potom prenio svojoj supruzi te ga u 2023. evidentira kao izdatak tužitelja. Stoga se ukazuje na proturječnost pobijanog rješenja jer ako tuženik priznaje da je konkretni novac pripadao tužitelju, da je potjecao sa njegova oročenja i da je upravo taj iznos kasnije prenesen supruzi, tada se u postupku utvrđivanja razlike između imovine i dokazanih izvora sredstava ne može uzeti u obzir samo odljev toga novca u 2023. godini, a istodobno ostaviti dokumentirani izvor iz kojeg je taj odljev financiran. Naime, budući da je 16.867,90 EUR/19.121,79 USD bez opravdanja izostavljeno iz izvora, tada je osnovica od 84.684,31 EUR pogrešna. Čak i bez svih ostalih prigovora da je ovaj iznos priznat kao dokazani izvor sredstva, a trebao je biti jer je isplaćen s oročenja, tada bi se utvrđena osnovica u visini od 84.684,31 EUR trebala umanjiti za iznos od 16.867,90 EUR/19.121,79 USD, što daje osnovicu u visini od 67.816,41 EUR. Pa je porezna osnova trebala biti manja za 10,120,74 EUR. Iz pobijanih rješenja proizlazi da porezna tijela nisu priznala iznos od 19.121,79 USD kao raspoloživ iznos tužitelja, prije nego što je njegova protuvrijednost u 2023., godini bila uračunat među izdatke, a što pobijano rješenje čini nezakonitim. Ako Sud smatra ovakvo činjenično stanje spornim, tada tužitelj predlaže da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost da se utvrdi tijek 19.121,79 USD/16.867,90 EUR, od oročenja do prijenosa supruzi te utvrditi je li navedeni iznos u rekonstrukciji priznat kao izvor prije nego što je priznat kao izdatak. Prema odredbi članka 89. stavka 9. Zakona o porezu na dohodak dopušteno je dokazivanje izvora sredstava i vjerodostojnim ispravama iz ranijih razloga, pa sama činjenica da je porezna obveza za 2019. godinu u međuvremenu zastarjela, ne znači da se dokumentirano postojeća sredstava tužitelja iz tog razdoblja mogu zanemariti pri utvrđivanu izvora sredstava kojima su financirani izdaci iz 2023. godine. U preostalim tužbenim razlozima ostaje se kod svih prigovora u tužbi.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio ostale dokazne prijedloge, kao suvišne, iz razloga što su se odlučne činjenice za rješavanje ove upravne stvari mogle utvrditi uvidom u spis upravnog postupka te isprave i dokumentaciju u spisu ovog spora.

8. Sud je rješavajući ovu upravnu stvar, imao u vidu načelo dokumentarnosti u poreznom postupku, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnom ispravom, a izjave stranke ili drugih poreznih obveznika u ovoj vrsti postupka mogu biti samo pomoćno dokazno sredstvo, ali bez druge dokumentacije kojom bi se potkrijepili navodi iz istih, ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o izvorima stjecanja imovine (tako Visoki upravni sud Republike u presudama poslovni broj: Usž-2032/21-3 od 8. prosinca 2021., Usž- 2856/21-2 od 13. listopada 2021.), a na što su osnovano javnopravna tijela ukazivala u obrazloženju donesenih rješenja.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Među strankama spora nije sporno da je prvostupanjsko tijelo obavilo nadzor kod poreznog obveznika-tužitelja prema članku 88. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22 i 114/23, dalje: ZPD), pri čemu je utvrđena nezakonitost, odnosno utvrđen je manje obračunati porez na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 23. kolovoza 2023., te mu je naloženo da uplati porez na dohodak od drugog dohotka te daljnje kamate od dana izvršnosti tog rješenja do dana uplate.

11. Odredbom članka 6. stavak 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24, dalje: OPZ) propisano je da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu, određuje porezno tijelo.

12. Odredbom članka 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona, te 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

13. Odredbom članka 66. stavka 4. OPZ-a propisano je da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

14. Odredbom članka 69. OPZ-a, propisano je da je porezni obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

15. Odredbom članka 92. stavak 4. OPZ-a, propisano je da ukoliko Porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju, koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, Porezna uprava pozvat će fizičku osobu na dostavu dokaza o izvorima stjecanja imovine.

16. Odredbom članka 76. stavka 1. ZPD-a, propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za n jezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

17. Odredbom članka 88. stavka 1. ZPD-a propisano je da radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje. Stavkom 2. istog članka propisano je da usporedbu podataka iz stavka 1. ovoga članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. ovoga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. ovoga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora. Stavkom 3. propisano je da ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. ovoga Zakona.

18. Odredbom članka 5. stavka 1. ZPD-a propisano je da su izvori dohotka primici ostvareni od nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, kapitala i drugih primitaka.

19. Odredbom članka 89. stavka 1. ZPD-a propisano je da podatke o poreznim obveznicima prikupljene na temelju odredaba ovoga Zakona i podatke prikupljene kroz ostale porezne postupke iz nadležnosti Porezne uprave, Porezna uprava je dužna međusobno uspoređivati. Stavkom 2. istog članka propisano je da je radi usporedbe podataka iz stavka 1. ovoga članka Porezna uprava dužna prikupiti javno dostupne podatke o poreznim obveznicima, kao i podatke o imovini dostupne kroz sustave za razmjenu podataka između nadležnih institucija i Porezne uprave. Stavkom 9. istog članka propisano je da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodos tojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost.

20. Odredbom članka 2. stavka 1. ZPD-a propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako više fizičkih osoba zajednički ostvaruje dohodak, porezni obveznik je svaka fizička osoba zasebno i to za svoj udio u zajednički ostvarenom dohotku.

21. U postupku nadzora, prvostupanjsko tijelo je temeljem podataka kojima raspolaže Porezna uprava i dokumentacije prikupljene u tijeku postupka i dokumentacije koju je dostavio tužitelj, utvrdilo da je manje plaćen porez i prirez na dohodak od drugog dohotka, kako je sve detaljno opisano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

22. Tužitelj prigovara da porezno tijelo nije prihvatilo darovanja jer da ugovori o darovanju nisu vjerodostojna isprava, a posebno ističe da majka nije bila saslušana niti je od nje zatražena dodatna dokumentacija o mogućnosti raspolaganja tim sredstvima. Međutim, pravilno ocjenjuje tuženik kada navodi da Ugovori o darovanju nisu javnobilježnički ovjereni, kao i da je u poreznom postupku u primjeni načelo dokumentiranosti prema kojem uredna i vjerodostojna dokumentacija nije bilo kakva dokumentacija, već je to samo ona isprava koja u cijelosti u smislu članka 66. stavak 4. OPZ-a, potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

23. Stoga, neovjereni ugovor nema dokaznu snagu kao da se radi o javnoj ispravi glede vremena sastavljanja, sadržaja itd., jer samo u odnosu na javne isprave postoji zakonom propisana predmnijeva vjerodostojnosti, kako slijedi iz odredbe članka 60. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP). Tužitelj nije predočio vjerodostojan dokument, iz kojeg bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je doista i nastao u vrijeme kada je datiran, niti je posredno, putem neke druge dokumentacije, dokazano da se radi o takvoj vrsti dokumenta koji je u poreznom smislu prihvatljiv.

24. U konkretnom slučaju je potrebno dokazati novčani tijek i podrijetlo novca kako bi se taj iznos priznao u dokazane legalne primitke i na tužitelju je da dokaže da je, primjerice darovani iznos u gotovini bio prethodno podignut sa računa ili da su ugovori o darovanju prijavljeni poreznoj upravi. Navedeno proizlazi i iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-2190/2023-3 od 13. veljače 2025., Usž-4453/2022-3 od 11 . listopada 2023.

25. Sve navedeno vrijedi i za izjavu tužitelja da mu je SA u 2019. vratio iznos pozajmice od 45.000,00 eur, obzirom da dokaza o povratu tog novca nema na računima tužitelja. Činjenica da tužitelj smatra da je njegov iskaz vjerodostojan nije sama po sebi dostatna da bi se utvrđena činjenica morala smatrati dokazanom, osobito imajući u vidu da se radi o utvrđivanju izvora novčanih sredstava.

26. Tužitelju je također priznato stjecanje motocikla u iznosu od 15.000,00 eura kojeg je tužitelj stekao 12. travnja 2021., pa mu je stoga u istoj godini priznati izdatak, a ne u 2022. kako to navodi tužitelj.

27. Tužbeni prigovor u odnosu na iznos od 19.121,79 USD, odnosno 16.867,90 EUR, Sud nalazi osnovanim. Naime, iz zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru, kao i iz obrazloženja osporenog rješenja, proizlazi da je dana 19. studenoga 2019. izvršena isplata oročenog depozita u iznosu od 19.121,79 USD te uplata navedenih sredstava na devizni račun tužitelja. Nadalje, tuženik je utvrdio da su se navedena sredstva nalazila na računu tužitelja do 2023., kada su prenesena na račun njegove supruge. U postupku je, dakle, utvrđen konkretan novčani tijek predmetnih sredstava, od isplate oročenja do njihova kasnijeg prijenosa na račun supruge.

28. Stoga obrazloženje tuženika prema kojemu isti iznos ne može istodobno predstavljati primitak tužitelja i primitak njegove supruge samo po sebi nije dostatno za otklanjanje tužiteljeva prigovora. Naime, činjenica da predmetni iznos predstavlja odljev tužitelja i, s druge strane, priljev njegove supruge nije sporna, niti se time rješava pitanje na koji je način okolnost da su ta sredstva već postojala na računu tužitelja prije početka 2023. uzeta u obzir pri utvrđivanju njegovih raspoloživih sredstava i konačne razlike primitaka i izdataka za 2023.

29. Drugim riječima, nije odlučno pitanje treba li isti iznos ponovno evidentirati kao primitak tužitelja, već je odlučno je li, prilikom utvrđivanja nesrazmjera za 2023., pravilno i potpuno uzeta u obzir činjenica da se predmetni novac već nalazio u imovinskoj sferi tužitelja te da je upravo taj novac potom iskorišten za izvršenje izdatka u 2023.

30. Iz obrazloženja osporenog rješenja, međutim, nije razvidno na koji je način navedena činjenica uzeta u obzir pri konačnom obračunu za 2023. Tuženik se zadržao na utvrđenju da je prijenos sredstava supruzi izdatak tužitelja, odnosno primitak njegove supruge, ali nije dao jasne i dostatne razloge o tome kakav je utjecaj prethodno postojanje tih sredstava na računu tužitelja imalo na utvrđivanje izvora sredstava kojima je navedeni izdatak podmiren i na konačno utvrđeni iznos razlike između primitaka i izdataka.

31. Ako se određeni izdatak uzima u obzir pri utvrđivanju nesrazmjera, tada obrazloženje odluke mora omogućiti provjeru na temelju kojih je raspoloživih sredstava taj izdatak podmiren te je li pri tome pravilno uzeto u obzir stanje sredstava kojima je tužitelj raspolagao prije početka poreznog razdoblja koje je predmet nadzora.

32. Stoga Sud ne nalazi osnovanim zaključak da je prigovor tužitelja otklonjen samom činjenicom da predmetni iznos ne može istodobno predstavljati njegov primitak i primitak njegove supruge. Takvo obrazloženje odgovara naravi izvršene transakcije, ali ne daje potpun odgovor na njezino značenje u okviru utvrđivanja porezne obveze tužitelja za 2023. Iz obrazloženja osporavanog rješenja nije moguće razabrati je li i kako činjenica prethodnog postojanja sredstava na računu tužitelja uzeta u obzir pri utvrđivanju izvora sredstava i konačnog nesrazmjera, a sve obzirom da osporeno rješenje u tom dijelu nije obrazloženo na način koji omogućuje provjeru pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenog zaključka.

33. Slijedom navedenog, Sud nalazi da je u ovom dijelu činjenično stanje ostalo nedovoljno razjašnjeno, a obrazloženje osporenog rješenja ne sadržava dostatne razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega nije moguće ispitati pravilnost konačno utvrđenog iznosa razlike primitaka i izdataka tužitelja za 2023.

34. Slijedom svega navedenoga, to je odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, Sud djelomično poništio osporavano tuženikovo rješenje i prvostupanjsko rješenje, te je predmet radi upotpunjavanja postupka vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak da odluči o žalbi tužitelja.

35. U ponovnom postupku nakon ove presude potrebno je, imajući u vidu prethodno navedeno, prvostupanjsko tijelo je sukladno odredbi članka 151. stavak 2. ZUS-a dužno u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donijeti novu odluku pridržavajući se pritom pravnih shvaćanja i primjedbi ovog Suda iznesenih u ovoj presudi, te pravilno odlučiti o žalbi tužitelja.

36. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa, Tbr. 27.). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku i to za tužbu i pristup na ročište za svaku radnju u iznosu od 1.000,00 eura, što uvećano za propadajući PDV ukupno iznosi 2.500,00 eura. Tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate sukladno članku 144. stavak 4. ZUS-a.

U Rijeci 14. rujna 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. ove presude nije dopuštena žalba

Protiv točke II. dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (članak. 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćenicima tužitelja Vatroslavu Abramović i Marijanu Abramović, odvjetnicima u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 1/III

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5