REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl.br. P-155/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Samardžić, odvjetnik u Rijeci, P. R. Vitezovića 2, protiv tužene KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja izvanbračne stečevine i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 23. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 14. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su poslovni udjeli trgovačkog društva GRADSTAN d.o.o. iz [adresa], MBS:020043938, OIB:85487877003 osnovanog 5. rujna 2008., a brisanog iz sudskog registra 1. ožujka 2019. bili izvanbračna stečevina tužitelja ŠD i tužene KD, svakog u ½ dijela.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženoj KD platiti tužitelju ČD 43.000 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. ožujka 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Rijeci naveo kako kako su on i tužena bivši izvanbračni supružnici, a izvanbračna zajednica trajala je od 1998. do 2015. godine. Izvanbračna zajednica uspostavljena je na način da su stranke zajedno počele živjeti u kući u [adresa] u [adresa]. godine. Za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stranke su osnovale trgovačko društvo GRADSTAN d.o.o. [adresa], s uplaćenih 20.000,00 kn temeljnog kapitala u novcu. Tužitelj je radio građevinske poslove u svojstvu zidara, slijedom čega su stranke 5. rujna 2008. zajednički osnovale trgovačko društvo GRADSTAN d.o.o. [adresa]. U sudskom registru za navedeno trgovačko društvo tužena je bila upisana kao osnivač i direktor, a tužitelj kao d irektor. Trgovačko društvo GRADSTAN d.o.o. [adresa] je 13. listopada 2008. steklo vlasništvo na nekretnini - stanu upisanom u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, knjizi položenih ugovora [adresa], [broj poduloška], zk. uložak [broj ZK uloška], u naravi dvosobni stan u prizemlju zgrade u [adresa], sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] K, koji stan se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaone s WC-om, hodnika, ukupne površine od 57,96 m2. Odmah po prestanku izvanbračne zajednice, tužena je 7. listopada 2015. sklopila ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine između tužene kao kupca i trgovačkog društva GRADSTAN d.o.o. kao prodavatelja pri čemu je tužena zastupala i sebe i trgovačko društvo. U tom Ugovoru (čl. 2.) navedeno je da je kupovnina isplaćena prije zaključenja Ugovora. Tužitelj smatra da je odredba čl. 2. navedenog Ugovora fiktivna jer tužitelju koji je u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora bio direktor, nije poznato da je takva transakcija provedena niti mu je bilo što s tog osnova isplaćeno. Nakon prestanka izvanbračne zajednice i nakon što je imovinu trgovačkog društva tužena prenijela na sebe, tužena je u veljači 2019. pokrenula postupak likvidacije trgovačkog društva GRADSTAN d.o.o. U postupku likvidacije tužitelj nije pozvan. Tužitelj je naveo kako poslovni udjeli trgovačkog društva GRADSTAN d.o.o. predstavljaju izvanbračnu stečevinu stranaka. Kako je nekretnina trgovačkog društva otuđena, trgovačko društvo brisano i sva stečena imovina društva zadržana je na strani tužene, a tužitelju nikada nije isplaćena ni vrijednost njegovog udjela niti vrijednost predmetne nekretnine, tužitelj s osnove izvanbračne stečevine potražuje ½ dijela vrijednosti nekretnine koja je bila u vlasništvu trgovačkog društva. Tužitelj je izrazio sumnju i u iznos kupovnine (koji je zaprimila tužena na ime prodaje stana), smatrajući da je stan u vrijeme kada je otuđen (u listopadu 2015.) znatno više vrijedio nego što je to navedeno u ugovoru i da je njegova realna vrijednost oko 86.000,00 eura. U tom smislu je ukazao na to da je nekretnina 2008. godine kupljena za 60.000,00 eura. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio da se utvrdi kako su poslovni udjeli trgovačkog društva GRADSTAN d.o.o. izvanbračna stečevina stranaka svakog u 1/2 dijela te da tužena isplati tužitelju 1/2 dijela vrijednosti stana kojega je tužena otuđila u ime istog trgovačkog društva, a svu kupovninu zadržala za sebe i to u iznosu od 43.000 eura.

2. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-40/2024-5 od 14. studenoga 2024. taj sud oglasio se nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je spis po pravomoćnosti ustupljen Trgovačkom sudu u Rijeci.

3. U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovorila je vrijednosti predmeta spora kako ga je tužitelj označio (15.000,00 eura) i predložila da se kao ta vrijednost odredi iznos od 43.000,00 eura, odnosno onaj iznos koji tužitelj zahtijeva u točki 2. tužbenog zahtjeva. Istaknula je prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U tom smislu je navela kako je trgovačko društvo GRADSTAN d.o.o. brisano iz sudskog registra slijedom čega tužitelj nije ovlašten tražiti utvrđivanje poslovnih udjela kao bračne stečevine društva koje ne postoji, a predmetno trgovačko društvo na koje se tužitelj poziva ne postoji jer je brisano iz sudskog registra. Pozivala se i na odredbu čl.187. st. 2. Zakona o parničnom postupku upirući na nedostatak pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Tužena je istaknula i prigovor zastare. Navela je kako je izvanbračna zajednica stranaka prestala 2015. kada je sklopljen predmetni Ugovor o kupoprodaji temeljem kojeg se tužena uknjižila kao vlasnica. Kako je tužba podnesena 26. siječnja 2024., od nastanka eventualnog prava na zahtijevanje bračne stečevine do podnošenje tužbe prošlo je skoro 9 godina te je obvezno pravni zahtjev trebao biti postavljen najkasnije 2020. godine. Pored navedenog, tužena je istaknula da je jedino trgovačko društvo GRADSTAN d.o.o. (dok je postojalo i prije nastupanja zastare) moglo postavljati obveznopravni zahtjev prema njoj. Pored navedenog, nejasno je po kojoj osnovi zapravo tužitelj potražuje isplatu iznosa od 43.000,00 eura. Predložila je da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe osporavajući tuženičin odgovor na tužbu. Isticao je kako ima pravni interes da se utvrdi je li navedeno društvo stečeno u izvanbračnoj zajednici te da je navedeno utvrđenje od prejudicijalne važnosti za odluku iz točke II. tužbenog zahtjeva. Dakle, ovdje se radi o incidentalnoj tužbi za utvrđenje. Pojasnio je kako se tužbom traži isplata jer je tužena bez znanja tužitelja raspolagala imovinom društva koje je izvanbračna stečevina i ostvarenu kupovninu zadržala je za sebe u cijelosti. Izvanbračna stečevina temeljem Obiteljskog zakona pripada svakom bračnom drugu u 1/2 dijela pa kako ostvarena kupovnina predstavlja imovinu koja potječe iz izvanbračne zajednice, tužitelju pripada 1/2 dijela te kupovnine. U odnosu na prigovor zastare tužitelj je isticao kako je ovdje riječ o regresnom potraživanju te je društvo brisano iz sudskog registra 1. ožujka 2019. i tužitelj tek od tada ima saznanje da društvo više nije vlasnik nekretnine i da sredstva nisu položena na račun društva. Dakle, od 1. ožujka 2019. pa nadalje tužitelj nije mogao realizirati svoje potraživanje ni iz ostvarene kupovnine niti iz budućeg poslovanja društva pa zato zastara teče od 1. ožujka 2019., a tužba je podnesena u siječnju 2024. tj. unutar zastarnog roka od 5 godina. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu te saslušanjem stranaka.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su bile u izvanbračnoj zajednici koja je trajala od 20. svibnja 1998. do 20. prosinca 2015. Nesporno je i da je društvo GRADSTAN d.o.o. [adresa] osnovano za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice s obzirom na to da je to društvo osnovano 2008. godine prema podacima iz sudskog registra (stranica 11 do 14 spisa). Stranke nisu sporile činjenicu da su udjeli u tom društvu predstavljali (izvan)bračnu stečevinu. Nesporno je te proizlazi iz isprava u spisu da je navedeno društvo likvidirano i brisano iz sudskog registra 1. ožujka 2019. na temelju odluke člana društva od 11. veljače 2019. (stranica 13 spisa) te da je to društvo imalo u vlasništvu nekretninu - stan upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, knjizi položenih ugovora [adresa], [broj poduloška], zk. uložak [broj ZK uloška], u naravi dvosobni stan u prizemlju zgrade u [adresa], sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] K, koji stan se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaone s WC-om, hodnika, ukupne površine od 57,96 m2 (stranica 27 spisa). Nesporno je te proizlazi iz isprava u spisu da je tužena stekla pravo vlasištva na toj nekretnini na temelju Ugovora sklopljenog s društvom 7. listopada 2015. (stranica 29 do 31 spisa), da se uknjižila kao vlasnica nekretnine istog dana (stranica 27 spisa) te da je potom, po prestanku izvanbračne zajednice s tužiteljem, na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 8. prosinca 2023. predmetnu nekretninu prodala trećim osobama (stranica 37 do 41 spisa). Sporno je, je li kupoprodajna cijena ostvarena za predmetnu nekretninu izvanbračna stečevina te ima li tužitelj pravo na ½ dijela kupoprodajne cijene kako je to zatražio kondemnatornim tužbenim zahtjevom.

8. Neosnovano je tužena prigovarala tužiteljevoj aktivnoj legitimaciji i nedostatku pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe. Naime, unatoč tome što je trgovačko društvo GRADSTAN d.o.o. [adresa] brisano iz sudskog registra 1. ožujka 2019. (prema podacima iz sudskog registra na stranici 13 spisa), tužitelj je kao bivši izvanbračni suprug tužene (koja je bila upisana kao jedini član društva) ovlašten tražiti deklaratornu pravnu zaštitu na način da se utvrdi da su poslovni udjeli tog društva predstavljali izvanbračnu stečevinu. Naime, utvrđenje prema kojem je poslovni udio u društvu predstavljao (izvan)bračnu stečevinu za tužitelja može predstavljati pravnu korist jer na temelju tog utvrđenja on može ostvarivati eventualna daljnja prava koja proizlaze iz navedene činjenice pa u tom smislu tužitelj ima i pravni interes tražiti takvu zaštitu (čl. 187. st. 1. ZPP-a). Tužitelj ne zahtijeva od suda da utvrdi da poslovni udjeli u trgovačkom društvu sada predstavljaju izvanbračnu stečevinu, što u konkretnom slučaju niti ne bi mogao osnovano tražiti jer je društvo brisano iz sudskog registra i više ne postoji, već zahtijeva da se utvrdi kako su ti udjeli bili izvanbračna stečevina stranaka, svakog u ½ dijela, za što ne postoiji zapreka.

9. Kako izvanbračna zajednica stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica, izvanbračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici na (izvan)bračnoj stečevini, tj. na imovini koju su stekli radom za vrijeme trajanja te zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 36. Obiteljskog zakona – „Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23). S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije sporno da je trgovačko društvo GRADSTAN d.o.o. [adresa] osnovano za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice te tužena nije osporavala da je predmetno društvo osnovano radom stranaka, sud je prvi tužbeni zahtjev prihvatio i primjenom citirane odredbe čl. 36. ObZ-a i čl. 417. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23, 111136/24; dalje: ZTD) odlučio kao u točki I. izreke presude.

10. Neosnovano je tužena isticala prigovor zastare kondemnatornog dijela zahtjeva. Naime, tužena je (prema nespornim navodima stranaka i ispravama u spisu – Ugovoru o kupoprodaji sklopljenom između tužene i trećih osoba) prodala nekretninu u prosincu 2023. Tada je (najranije) dospio tužiteljev obveznopravni zahtjev prema tuženoj na isplatu dijela kupoprodajne cijene kojeg je ostvarila za nekretninu za koju tužitelj tvrdi da predstavlja izvanbračnu stečevinu. Kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), tužiteljeva tražbina usmjerena na isplatu polovice ostvarene kupovnine (kako je to tužitelj pojasnio u podnesku od 23. veljače 2026.) nije zastarjela.

11. Međutim, obveznopravni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu polovice ostvarene kupoprodajne cijene za nekretninu prema Ugovoru iz 2023. godine, ovaj je sud ocijenio neosnovanim. Naime, obje stranke su od osnivanja društva GRADSTAN d.o.o. [adresa] bile zastupnici po zakonu tog društva (s time da je tužena bila jedini član i osnivač) te su društvo zastupali samostalno i pojedinačno (stranica 12 spisa). Biti zastupnik po zakonu (direktor, član uprave) nekog trgovačkog društva podrazumijeva da ta osoba vodi poslove društva, zastupa društvo, odgovara za uredno vođenje poslovnih knjiga, izradu financijskih izvješća itd. (čl. 422. st. 2., čl. 426., čl. 428. ZTD- a). Zastupnik po zakonu društva odgovoran je za poslovanje društva te podliježe standardu urednog i savjesnog gospodarstvenika koji standard obuhvaća aktivno vođenje poslova i stalni nadzor nad imovinom društva. Tužitelj tvrdi da je tužena otuđila nekretninu koja je bila u vlasništvu društva u svoju korist za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice (neposredno prije prestanka iste, krajem 2015. godine), da je potom, bez njegovog znanja provela postupak likvidacije društva i otuđila nekretninu trećim osobama (tijekom 2023. godine), a da on za takvo postupanje nije znao , pri čemu u podnesku od 23. veljače 2026. tvrdi da za to nije znao od 2019., a u svom iskazu ističe da je za otuđenje nekretnine saznao 2024. godine. Drugim riječima tužitelj, kao (bivši) zastupnik po zakonu brisanog društva GRADSTAN d.o.o. ističe da je tužena kao drugi zastupnik po zakonu, bez njegovog znanja prenijela pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na sebe, a potom (kupoprodajom) i na treće osobe. Takve tužiteljeve navode ovaj sud je ocijenio nelogičnim i posljedično tome, nevjerodostojnim. Naime, tužitelj, kao zastupnik po zakonu društva, obvezan je znati što se događa s društvom, kako isto posluje, koje pravne poslove zaključuje i u tom kontekstu kakav je status nekretnina koje su u vlasništvu društva te tužitelj ne može, isključivo na temelju svojih (osporenih) navoda s uspjehom isticati kako je sporno otuđenje nekretnine izvršio drugi član uprave (zastupnik po zakonu) bez njegovog znanja ili pristanka, odnosno protivno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo na takvim navodima tužitelj je utemeljio svoju tužbu te ove navode ni je potkrijepio drugim dokazima. S druge strane, tužena je u svom stranačkom iskazu osporila tužiteljeve navode o neznanju za sklapanje Ugovora te je istaknula kako je među strankama postignut dogovor u vezi predmetnog stana na način da stan koji je bio u vlasništvu društva prijeđe u vlasništvo tužene. Osim toga, tužena je iskazala kako je dio iznosa koji je dobila na ime kupoprodajne cijene za predmetni stan u visini od gotovo 47.000,00 eura isplatila ovdje tužitelju na ime kupnje ¼ idealnog dijela kuće u [adresa] čiji je ona bila vlasnik u omjeru od ¾ idealnog dijela, a tuženik u omjeru od ¼ idealnog dijela. Ove navode tužene tužitelj nije posebno osporavao, kao što nije posebno osporavao ni njene navode vezane uz dogovor stranaka vezan za prijenos prava vlasništva spornog stana na tuženu. Tužitelj je paušalno prigovorio njenom iskazu u tom dijelu. Kod takvog stanja stvari, a uvažavajući okolnost prema kojoj se podrazumijeva tužiteljevo znanje kao zastupnika po zakonu društva vezano uz poslovanje društva pa tako i znanje vezano za otuđenje nekretnine u vlasništvu društva (s obzirom na to da je saznanje o tome u okviru obavljanja poslova društva njegova zakonska obveza), ovaj sud, u nedostatku drugih dokaza kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o neznanju za poduzete pravne poslove, odnosno o nesavjesnosti tužene, tužiteljeve navode nije prihvatio jer oni nisu ni životno niti pravno logični. Navedeno tim više što je od sklapanja Ugovora kojim je tužena na sebe prenijela nekretninu u vlasništvu društva, do dana podnošenja ove tužbe prošlo gotovo devet godina, pri čemu je tužena odmah i uknjižila svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (još 2019. godine), a kako to proizlazi iz izvatka iz zemljišnih knjiga na stranici 27 spisa pa su tužitelju od tada bili dostupni i javni podaci o promjeni vlasništva na nekretnini. Činjenica prema kojoj je tužena odmah po sklapanju ugovora s društvom izvršila uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime u javnom, svima dostupnom upisniku (zemljišnim knjigama) u konkretnom slučaju upućuje na zaključak o tome da je tužena postupala transparentno i u dobroj vjeri. Osim toga, tužitelj ni na koji način nije pobijao predmetni Ugovor kojim je tužena prenijela pravo vlasništva na sebe, niti se o spornoj nekretnini raspravljalo pred drugim sudovima koji su odlučivali o izvanbračnoj stečevini stranaka (Općinski sud u Bihaću i Okružni sud u Kopru), a kako to proizlazi iz presuda tih sudova na stranicama 7 i 94 spisa, što dodatno upućuje na zaključak o nevjerodostojnosti tužiteljevih navoda.

12. Slijedom navedenog, a kako sud nije prihvatio tužiteljeve navode o tome da nije znao za otuđenje nekretnine u korist tužene, a potom i u korist trećih osoba, jer su ti navodi nelogični s obzirom na njegovu funkciju u društvu koje su stranke osnovale za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice te s obzirom na činjenicu da tužitelj (nikada) nije osporavao sporni Ugovor temeljem kojeg je vlasništvo na nekretnini preneseno na tuženu, ovaj sud je, cijeneći s druge strane tuženičine navode kao logične, a posljedično i vjerodostojne, utvrdio kako je stan koji je bio u vlasništvu društva GRADSTAN d.o.o., sukladno dogovoru stranaka predstavljao vlastitu imovinu tužene (koju je stekla na temelju Ugovora od 7. listopada 2015.) slijedom čega tužitelj nema pravnu osnovu od tužene potraživati isplatu polovice kupoprodajne cijene koju je ostvarila za spornu nekretninu Ugovorom od 8. prosinca 2023. na ime izvanbračne stečevine. Drugim riječima, zaključak je ovog suda da je tužena predmetnu nekretninu otuđila iz društva uz tužiteljevo saznaje, odnosno uz dogovor prema kojem predmetna nekretnina predstavlja njenu vlastitu imovinu. Tužitelj nije dokazao suprotno.

13. Zato je, primjenom odredbe čl. 219. st. 1., čl. 221. a ZPP-a te čl. 39. st. 2. ObZ- a presuđeno kao u točki II. izreke presude. Dodatno se napominje da sud nije provodio dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke na okolnost vrijednosti predmetne nekretnine kako je to predlagao tužitelj jer je navedeni dokaz ocijenjen nepotrebnim za donošenje odluke u ovoj parnici, a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev.

14. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP -a jer su stranke u jednakim dijelovima uspjele u sporu (točka III. izreke).

U Rijeci 14. rujna 2026.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.