REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-808/2019-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici ČA, ĆA, NAD, Vladimir Veljović i Alan Alagić, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Puli, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 8. rujna 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Nataše Maletić odvjetnice u Puli i punomoćnika tuženika Alana Alagića odvjetnika u Puli, 14. rujna 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3.1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 061005446006 SN kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. listopada 2006. a koja glasi: "...kamatna stopa je promjenjiva..." te u odredbi čl. 3.3. koja glasi: "...promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke...", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmijene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 061005446006 SN, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. listopada 2006. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1.1. koja glasi: "...po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate", u odredbi čl. 1.2. koja glasi: "...obračunat u stranoj valuti...", u odredbi čl. 1.3. koja glasi: "...u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule...", u odredbi čl. 1.4. koja glasi: "obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta...", te u odredbi čl. 8.15. koja glasi: "...u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB za CHF na dan dospijeća tražbine..." , pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmijene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.948,51 EUR na ime dospjelih zateznih kamata uvećano za zakonske zatezne kamate od 16. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva:
- isplatu iznosa od 4.293,64 EUR na ime pretplate po valuti sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do isplate;
- isplatu iznosa od 2.732,31 EUR na ime pretplate po kamati sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do isplate;
- isplatu iznosa od 1.332,39 EUR na ime razlike glavnice sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do isplate;
- zatezne kamate na iznos od 2.948,51 EUR od 1. listopada 2015. do 15. prosinca 2025.
i r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe od 8. rujna 2026.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.499,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 14. rujna 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 061005446006 SN, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.300,00 CHF. Ističe da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. Navodi da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Kako je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.300,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u 240 jednakih mjesečnih rata. Ističe da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja, valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke da je iznosio 4,641853, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Ukazuje kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom na to da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka. Kako se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuitet kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nadalje, navodi kako su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklapali anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu, a kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ukazuje na pravne stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Ističe da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, te da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Ističe kako mu banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna te da stoga nije u mogućnosti postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva, a da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Stoga predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da su djelomično ništetne odredbe čl. 1., 3. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli) te s time u vezi predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.477,22 EUR (48.802,64 kuna uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate, a tužitelj potražuje i parnični trošak.
1.1. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, 15. prosinca 2025. konačno uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da na ime pretplate po valuti potražuje iznos od 4.293,64 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate, da na ime pretplate po kamati potražuje iznos od 2.732,31 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate, da na ime dospjelih zateznih kamata potražuje iznos od 2.948,51 EUR te da na ime razlike glavnice potražuje iznos od 1.332,39 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate, odnosno dodatno na ročištu održanom 8. rujna 2026. i glede tijeka zatezne kamate na iznos od 2.948,51 EUR od
1. listopada 2015. pa do isplate.
1.2. Tuženik se na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. svibnja 2026. i 8. rujna 2026. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, međutim sud je takvu preinaku dopustio na temelju čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da ocjena ovog suda da je to svrsishodno za konačno uređenje odnosa između stranaka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbene zahtjeve, kako po osnovu tako i po visini te ističe prigovor zastare. Ne spori da je tužitelj sklopio ugovor s tuženikom kako isti navodi u tužbi, kao što ne spori ni ugovaranje kamatne stope u čl. 3. Ugovora, ali osporava da se nije pregovaralo o odredbama te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Ističe da je čl. 17.5. Ugovora o kreditu tužitelj izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom i da je dobio otplatnu tablicu, dok je čl. 17.6. ugovora tužitelj prihvatio važeće akte tuženika pa tako i Odluku o kamatama banke s njenim kasnijim izmjenama, Odluku o tarifi naknada i Poslovne knjige i knjigovodstvene i druge isprave, a čl. 17.7. Ugovora ugovorne strane potvrdile su potpisom poznavanje tih odredbi. Dakle, tužitelj da je bio upoznat s važećim aktima banke pa tako i s odlukama o kamatama, općim uvjetima i Politikama banke , te je na takve odredbe ugovora svojom voljom pristao. Tuženik dalje navodi da je Općim uvjetima odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu predviđeno da se visina kamatne stope određuje odlukom o kamatnim stopama, a utvrđuje se ovisno o visini eskontne stope HNB -a, visine kamatne stope na tržištu novca i kapitala, visini i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR i sl.) i prihodima i rashodima poslovanja. Kod izmjena kamatnih stopa tuženik da se drži i kriterija iz Politike mijenjanja kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, a koji su kao i Opći uvjeti tuženika dostupni i na Internet stranici tuženika, dakle i svim građanima. Parametri o određivanju visine kamatne stope da su određeni u članku 4.2. Politike, a iz kojih odredbi je razvidno da se promjenjiva kamatna stopa mijenjala sukladno točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima, te da banka ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. U završnim odredbama svih Ugovora o kreditu potpisanih sa tužiteljem da je navedeno da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke, a unošenje čijih odredbi u ugovore o kreditu bi bilo nepregledno i skupo, jer se takvi ugovori solemniziraju. Ukazuje da su Opći uvjeti predviđeni kao institut čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, te da su svi akti banke revidirani od strane Hrvatske narodne banke. Slijedom navedenog ističe da predmetni ugovor sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a da su kriteriji promjene sadržani u Općim uvjetima i Politikama banke koji su objavljeni na web stranicama tuženika. Ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba, koji prilikom pregovora nije uočio ništa sporno niti je tražio pojašnjenja, već se svjesno odlučio upravo za predmetni ugovor. Odredba čl. 3. da je valjana i zakonita sa utvrđenom kamatnom stopom i ugovorenom ovlasti banke da prati kriterije promjenjivosti, te sukladno istima korigira kamatnu stopu. Ukazuje da Zakon o obveznim odnosima u čl. 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da takva odredba nije zabranjena, niti ništetna odnosno protivna prisilnim propisima, a stopa koju je tuženik naknadno odredio na temelju ovlasti ugovora o kreditu da nije prelazila zakonom dopuštenu najvišu stopu ugovorene kamate. Ističe kako iz tužbe proizlazi da ju tužitelj temelji na ništetnosti odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te isplat i s osnova stjecanja bez osnove pa da se slijedom navedenog odluka donesena u kolektivnom sudskom postupku ne primjenjuje na pravni osnov na kojem se temelji tužba. Nadalje navodi da presude u kolektivnom sporu imaju takvu pravnu snagu da se pojedinci mogu na njih pozvati u pogledu pravnih utvrđenja, ali da je činjenična utvrđenja nužno utvrditi u svakom pojedinom postupku, te da tužitelj nije dokazao koji je to individualni interes određenim postupanjem tuženika povrijeđen. Ističe da se navedene odluke eventualno mogu primijeniti samo ukoliko su ispunjeni kumulativno uvjeti i to da se radi o ugovoru o kreditu zaključenom u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je navedena odredba nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da takva ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. S time u vezi tuženik navodi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu zaključenom u navedenom razdoblju ali da je tuženik o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja te da je tužitelj imao mogućnost izbora kredita i u drugoj valuti, kredita sa fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, kao što je i imao mogućnost svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili eventualno tražiti dodatne dogovore ili pojašnjenja, a što isti nije učinio. Ističe da se o spornim odredbama prethodno pregovaralo te da je tužitelj izrijekom izabrao upravo ugovor o kreditu s primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se mijenja prema odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika koji su sastavni dio ugovora o kreditu. Navodi da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i razumljiva te da stoga nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost. Nadalje, navodi da navedena odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim uvjetima, te tuženik ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. U odnosu na valutnu klauzulu ističe kako nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, ali osporava da bi tuženik propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan. Zaključenjem ugovora tužitelj i tuženik da su svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita te stoga ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu, pa su i ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. Ostvarenje rizika na strani tužitelja ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF, jer da je kojim slučajem valuta CHF oslabila rizik bi pao na teret tuženika. Navodi i kako nije sporno da je 16. siječnja 2016. zaključena "Radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu)“, a kojom je radnjom provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu sukladno odredbama čl. 19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe da je konverzijom kredita ugovor o kreditu sukladno volji stranaka te sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran iz ugovora o kreditu u valuti CHF u ugovor o kreditu u valuti EUR, a čime je početni ugovor o kreditu u valuti CHF prestao postojati , a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi su izmijenjene i usuglašene s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzijom kredita obuhvaćeni su i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku s obzirom da je tuženik putem konverzije kredita uračunavao sve uplate tužitelja, a tužitelj je dobrovoljno prihvatio konverziju kredita. Dakle, zaključenjem Radnje osnovni ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita su izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga početne odredbe ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži više ne egzistiraju i prestale su važiti. Također, ukazuje da su konverzijom kredita obuhvaćeni svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku s obzirom da je tuženik putem konverzije kredita uračunavao sve uplate tužitelja te bi stoga eventualnim usvajanje tužbenog zahtjeva za isplatom zapravo došlo do dvostruke naplate tužitelja. Kako su konverzijom kredita sporne odredbe ugovora o kreditu izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe su prilagođene odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju , takve odredbe ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti te je stoga tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare te predlaže da sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve i da tužitelju naloži da mu naknadi parnični trošak.
3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, otplatni plan, opći uvjeti, politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom promet po računu, pregled svih obveza klijenta, nalaz i mišljenje vještaka, dopuna nalaza i mišljenja vještaka, iskaz vještaka, iskaz tužitelja.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 061005446006 SN sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te solemniziranog po javnom bilježniku 11. listopada 2006., koje su sadržane u čl. 1., 3. i 8. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli), te s time u vezi zahtjev za isplatu iznosa od 4.293,64 EUR na ime preplate po valuti, iznosa od 2.732,31 EUR na ime preplate po kamati, iznos od 2.948,51 EUR na ime dospjelih zateznih kamata te iznos od 1.332,39 EUR na ime razlike glavnice, sve to s pripadajućim zateznim kamatama.
6. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom 6. listopada 2006. zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 061005446006 SN, koji je solemniziran 11. listopada 2006. kod javnog bilježnika Alide Crljenica iz Pule pod poslovnim brojem OU-695/06- 1, i to u kunskoj protuvrijednosti od 47.300,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a s rokom otplate od 240 mjeseci. Nesporno je da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,39 % godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a korisnik se istu obvezao plaćati. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,39 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.
6.1. Konačno, nije sporno da je na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljena Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu) broj 151109070491 (novi broj), broj 061005446006 (stari broj), odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
7. Između parničnih stranaka sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2016., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, primjenjivati u konkretnom slučaju, s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, te pripada li tužitelju pravo na preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu (s osnove preplaćene kamate, preplaćenog teča ja CHF i razlike nedospjele glavnice), kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
8. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj 061005446006 SN između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.
8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
9.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja . Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, utvrđeno je da je tužitelj predmetni kredit podigao negdje 2006. za renovaciju kuće u kojoj živi; da kuću nije nikada iznajmljivao niti je u njoj obavljao kakvu poslovnu ili profesionalnu djelatnost; da mu je trebao kredit u iznosu od oko 200.000,00 kuna i da su mu u banci tada ponudili kao najpovoljniji kredit onaj u valuti CHF; da tužitelju druge opcije kredita odnosno druge valute u banci nisu ponudili; da mu vezano uz valutu CHF u banci nisu ništa posebno pojašnjavali, kao ni u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i kako se ona može mijenjati, a da niti tužitelj nije postavljao posebna pitanja jer mu je bilo bitno da se kredit realizira; da je banka sastavila ugovor o kreditu; da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu; da se s vremenom počela dizati rata te da je ista narasla na dupli iznos; da kada je tužitelj čuo za mogućnost konverzije od ostalih prijatelja koji su imali kredite u CHF valuti da je otišao sam u banku i konvertirao kredit u EUR; da su mu u konverziji vratili nekakav iznos i da je stoga dvije godine plaćao manju ratu; da je kredit konvertirao jer se bojao da će mu rata kredita s valutom CHF još više rasti; da su mu kod konverzije u banci pojasnili da će biti povrat pretplate i da će plaćati manju ratu te da je banka sastavila i Dodatak ugovoru o kreditu; da je tužitelj pročitao ugovor o kreditu prilikom potpisivanja i da nije postavljao dodatna pitanja ni pojašnjenja jer mu je bilo hitno realizirati kredit te da prilikom potpisivanja konverzije nije tražio pojašnjenja vezano uz izračun konverzije.
9.2. Dakle, na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.
9.3. Tuženik u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.
10.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.
10.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila je značajna jer je kamatna stopa povećana na 6,75 % u odnosu na početnih 4,39 %, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.
10.3. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, a u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
10.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
10.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I i II izreke presude.
11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
11.1. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). S time da bi prilikom odlučivanja o visini restitucije valjalo za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.
12. Međutim, kako je nesporno da je između stranaka sklopljena Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu) broj 151109070491 (novi broj), broj 061005446006 (stari broj), u ovom je postupku sporno može li tužitelj nakon sklapanja navedene Radnje (odnosno Dodatka Ugovora o kreditu) zahtijevati isplatu potraživanja na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog Ugovora o kreditu.
12.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Radnje odnosno Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s t. 6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim Zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
12.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026., u odnosu na restitucijske zahtjeve potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduziman ja preplate utvrđene u konverziji.“
12.3. Nadalje, Vrhovni sud u spomenutoj odluci navodi da je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala obveza tuženika (čl. 160. ZOO/05) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO/05) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
12.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno r ješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.
12.5. Slijedom navedenog, potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu (odnosno do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita - 30. rujna 2015.), a to iz razloga što taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.
13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, koja je u svom nalazu i mišljenju (list 297-322 spisa) utvrdila razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati u utuženom razdoblju uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, te je izvršio usporedbu s provedenom konverzijom. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 47.300,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,39 %, da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,647555 HRK, te da je izvršena konverzija kredita.
13.1. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate i valute tijekom otplate kredita do provedene konverzije kredita 18. siječnja 2016., odnosno po mjesecima izračunata pozitivna razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu od 4,39 % godišnje i iznosa kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi 7.243,87 EUR (54.578,95 kuna), a od kojeg iznosa 2.732,28 EUR otpada na preplaćenu kamatu (Tabela br. 5. Nalaza i mišljenja) i 4.511,59 EUR na pretplatu po osnovi valute (Tabela br. 6. Nalaza i mišljenja). Razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u CHF obračunatom po početnom tečaju iznosi 1.459,06 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita.
13.2. U dopuni nalaza i mišljenja (list 458-480 spisa) vještak je utvrdio da na dan 30. rujna 2015. ukupna preplata u odnosu na početne uvjete s primjenom početno ugovorene kamatne stope (samo pozitivne razlike) iznosi 2.732,31 EUR; da preplata s osnova tečajnih razlika u odnosu na početni tečaj (samo pozitivne razlike) iznosi 4.293,64 EUR; da zatezna kamata tekuća na svaki preplaćeni iznos anuiteta do 30. rujna 2015. iznosi 2.948,51 EUR (odnosno 1.577,27 EUR u odnosu na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope te 1.371,24 EUR u odnosu na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja) ; da razlika u nedospjelim glavnicama u odnosu na početni tečaj iznosi 1.332,39 EUR te da preplata po tuženiku iz obračuna konverzije iznosi 2.540,75 EUR. Vještak je u dopuni nalaza i mišljenja dodatno iskazao i tzv. negativne razlike odnosno manje plaćene kamate u iznosu od 355,42 EUR te negativne tečajne razlike u iznosu od 142,57 EUR.
13.3. Vještak je i usmeno saslušan u postupku te je usmeno na ročištu ponovno izložio svoje zaključke iz nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja i dodatno pojasnio da je u dopuni nalaza i mišljenja prikazao izračune zaključno s danom obračuna konverzije 30. rujna 2015. (a ne s danom 18. siječnja 2016.) s obzirom da je zadaćom dopunskog vještačenja određeno utvrditi pretplate s danom 30. rujna 2015. , kao i da je ispravnu metodologiju izračuna razlika po kreditu s osnova promjene kamatne stope i tečaja obrazložio u osnovnom nalazu i mišljenju na stranici osam, a koja metoda izračuna jedina ispravno utvrđuje razlike plaćenog po kreditu s valutnom klauzulom u odnosu na početne uvjete. U odnosu na tuženikov izračun vještak je ukazao da metoda izračuna ima nedostatak iz razloga što uspoređuje potrebne uplate prema početnim uvjetima kredita u odnosu na izvršena plaćanja anuiteta po realiziranoj otplati ali zanemarujući činjenicu da je uslijed promjena kamatnih stopa u anuitetima nastala razlika u otplatnoj kvoti a koja se reflektira na razliku u nedospjeloj glavnici. Vještak je te razlike u otplatnoj kvoti prikazao u izračunima više i manje plaćenog u nalazu i mišljenju kao i dopuni nalaza i mišljenja.
13.4. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja vještaka s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i jasno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda. Vještak je jasno obrazložio razlike u izračunima vještaka i izračunima tuženika, a koje razloge prihvaća i ovaj sud kao pravilne. Preostali prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u ranijem tekstu pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja. Neosnovan je i prigovor tuženika da je pri obračunu visine tražbine valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.
14. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-457/2025, sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije ima pravo na isplatu iznosa od 2.948,51 EUR na ime zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015. Navedene zatezne kamate pripadaju tužitelju u cijelosti, bez umanjenja za preplatu utvrđenu u provedenoj konverziji.
14.1. Pri tome, u skladu s odredbom čl. 31. st. 2. ZOO tužitelju na iznos neplaćenih kamata pripadaju zatezne kamate od dana kada je podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). S obzirom na to da je tužitelj zahtjev za isplatu osamostaljene kamate podnio podneskom od 15. prosinca 2025., procesne kamate mu pripadaju od prvog idućeg dana nakon toga pa su na iznos osamostaljene (uglavničene) kamate u iznosu od 2.948,51 EUR tužitelju dosuđene zatezne kamate od 16. prosinca 2025. do isplate i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO, dok je u odnosu na zatezne kamate zatražene od 1. listopada 2015. do 15. prosinca 2025. odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan.
15. Imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u preostalom dijelu, i to glede zahtjeva za isplatu iznosa od 4.293,64 eura na ime preplate po osnovi valute, 2.732,31 EUR na ime preplate po osnovi kamatne stope, te iznosa od 1.332,39 EUR na ime razlike u glavnici, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.
16. Konačno, neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).
16.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (7. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 26 %, pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 63 %, dok uspjeh tuženika iznosi 37 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 26 % (67 % - 37 %).
17.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 100 bodova, za sastav podneska od 19. svibnja 2021., 4. siječnja 2022. i 15. prosinca 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife 100 bodova za svaki, za zastupanje na ročištima od 12. studenog 2019., 18. siječnja 2021., 22. veljače 2022., 23. rujna 2024., 14. svibnja 2026. i 8. rujna 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife 100 bodova za svako, odnosno ukupno 1000 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 2.000,00 EUR, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 46. Tarife) iznosi 2.500,00 EUR. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 838,00 kuna (odnosno 111,22 EUR). Međutim, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 10. rujna 2019. jer navedeni trošak nije bio potreban u ovoj parnici s obzirom na to da je tim podneskom tužitelj samo obavijestio sud o izvršenoj uplati sudske pristojbe, kao ni trošak sastava podneska od 7. studenog 2019. koji sudu nije dostavljan pravovremeno odnosno osam dana prije održavanja pripremnog ročišta te je sve navode iz istog tužitelj mogao izložiti na ročištu održanom 12. studenog 2019. (trošak kojeg ročišta je u cijelosti priznat tužitelju). Također, tužitelji nije priznat trošak sastava podneska od 9. siječnja 2025. jer isti ne prileži spisu te mu takav trošak nije ni nastao jer je 9. siječnja 2025. tužitelj sudu dostavio (samo) potvrdu o uplati predujma bez sastavljanja posebnog podneska , a tužitelju nije priznat ni trošak sudske pristojbe za presudu jer mu navedeni trošak niti ne nastaje u smislu odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) .
17.2. Dakle, glede tako utvrđenog parničnog troška tužitelja u iznosu od 2.611,22 EUR, valjalo je tuženika obvezati da tužitelju naknaditi 26% toga iznosa, što iznosi 678,92 EUR. Pri tome je tužitelju valjalo u cijelosti priznati zatraženi trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 820,17 EUR, a provođenje kojeg je bilo nužno za donošenje odluke u ovog pravnoj stvari. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.
17.3. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.
U Puli-Pola 14. rujna 2026.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
