Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-118/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. rujna 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, 14. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242-61000057095/2005 sklopljenog dana 28. srpnja 2005.g između pok. HB i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…..“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.176,34 EUR (tisućustosedamdesetšest eura i tridesetčetiri centa) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. kolovoza 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužiteljici ŠB, na ime parničnih troškova isplati iznos od 943,66 EUR (devetstočetrdesettri eura i šezdesetšest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude 14. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 27. ožujka 2026. podnijela tužbu u kojoj je navela da je njezin pokojni suprug u svojstvu korisnika kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 2005. godine prema kojemu mu je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje iznos od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita s rokom otplate od 20 godina sa svrhom dovršenja obiteljske kuće. Navodi da suprug preminuo 2014. godine te je ona s tuženikom sklopila Aneks ugovora o kreditu kojima je preuzela sva prava i obveze iz predmetnog ugovora o kreditu. Dalje, navodi da je predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 6. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, a koju naknadu je tuženik i naplatio prilikom isplate kredita u iznosu od 8.863,13 HRK, odnosno 1.176,34 EUR. Tužiteljica navodi da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Smatra da je navedena odredba prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je ista nepoštena, pa samim time i ništetna. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će navedenu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom i naložiti tuženiku tužiteljici isplatiti plaćeni iznos na ime ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama i naknaditi prouzročeni parnični trošak.

2. Tuženik je 7. svibnja 2026. podnio odgovor na tužbu u kojemu osporava osnovu tužbenog zahtjeva, no navodi da je točno da je po predmetnom ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 10. kolovoza 2005. u iznosu od 8.863,49 HRK. Navodi da odredba o plaćanju takve naknade nije ništetna. Osporava tužiteljici status potrošača i ističe prigovor zastare. Smatra da se radi o zabrani manjeg značaja, da su predmetne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te ističe da su tužitelj i tuženik o istima pojedinačno pregovarali. Navodi da je banka za naplatu iste naknade imala zakonsku osnovu. U odnosu na naknadu za obradu kredita, ističe da je isti naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 5140030242-61000057095/2005. od 28. srpnja 2005. (str. 5-13 spisa), otplatni plan (str. 14-18 spisa), Aneks uz predmetni ugovor o kreditu od 11. studenog 2015. (str. 19-23 spisa), Isplatni nalog (str. 40 spisa), preostala dokumentacija tuženika dostavljena uz odgovor na tužbu (str. 41-151 spisa), te je saslušana tužiteljica ŠB na okolnosti predmetne tužbe.

3.1. Sud nije izveo dokazni prijedlog tužiteljice radi provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva budući da je tužiteljica na ročištu od 6. srpnja 2026. odustala od navedenog dokaznog prijedloga. Nadalje, sud je odbio dokazni prijedlog tuženika radi pribave službenim putem očitovanja Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope budući da je u takvom trenutku činjenično stanje u predmetnom postupku bilo utvrđeno u dovoljnoj mjeri radi donošenja konačne odluke. Također, navedenim dokaznim prijedlogom se ne bi utvrdila nikakva sporna ili odlučna činjenica za predmetni postupak već bi isto samo vodilo ka odugovlačenju i neekonomičnosti postupka.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Među parničnim strankama nije sporno da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Nije sporno niti da su pok. suprug tužiteljice u svojstvu korisnika kredita, tužiteljica u svojstvu sudužnika i tuženik kao kreditor 28. srpnja 2005. godine sklopili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor, pok. suprugu tužiteljice kao korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 125.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina. Također, nije sporno da je istim ugovorom ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Nije sporno niti da je predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 10. kolovoza 2005. u iznosu od 8.863,49 HRK (tuženik navodi u odgovoru na tužbu).

6. Među parničnim strankama je sporno ima li predmetni ugovor o kreditu potrošačko svojstvo, je li utužena ugovorna odredba nepoštena koje nepoštenje bi vodilo ka ništetnosti iste, te je li potraživanje tužiteljice u zastari.

7. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 5140030242-61000057095/2005. od 28. srpnja 2005. (str. 5-13 spisa) proizlazi da je isti sklopljen 28. srpnja 2005. godine između tuženika kao kreditora i pok. supruga tužiteljice kao korisnika kredita, sa svrhom dovršenja stambenog objekta i to u visini od 125.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina. Također, utvrđeno je da je čl. 6. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,50% jednokratno od iznosa kredita.

8. Iz Aneksa uz predmetni ugovor o kreditu od 11. studenog 2015. (str. 19-23 spisa) proizlazi da je tužiteljica istim aneksom nakon smrti supruga u cijelosti preuzela sva prava i obveze iz predmetnog ugovora o kreditu.

9. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

10. Tužiteljica ŠB saslušana je na ročištu od 8. rujna 2026. na okolnosti predmetne tužbe te je ista navela da su predmetni ugovor o kreditu 2005. godine sklapali njezin suprug i ona i to suprug kao korisnik kredita, a ona u svojstvu sudužnika. Novac od navedenog kredita su potrošili za izgradnju obiteljske kuće i to na njezinoj sadašnjoj adresi prebivališta, navedenu kuću nikada nisu davali u najam ili zakup. Istina je da je njezin pokojni suprug 2005. godine imao otvoren obrt koji se bavio trgovinom mješovitom robom, no na lokaciji u Satnici Đakovačkoj, u Ulici Ante Starčevića, a kuća na adresi u [adresa] je uvijek isključivo služila za potrebe stanovanja, te dandanas u njoj žive njezina kćerka, zet, unuk i ona. Njezin suprug je preminuo 2014. godine, pa su tuženik i ona iste godine sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim su sva prava i obveze iz navedenog Ugovora o kreditu prešli na nju. Sjeća se da je kao sudužnik zajedno s pokojnim suprugom bila prisutna kod prednika tuženika prilikom razgovora oko sklapanja ugovora o kreditu, te zna da djelatnik banke im niti jednom prilikom nije rekao da će iznos kredita dobiti umanjen za iznos nekakve naknade. Također, nije im niti rečeno što se takvom naknadom pokriva, odnosno kakav to trošak ima banka što će obraditi taj ugovor za koji će joj biti plaćene ugovorne kamate, a također nije im pojašnjeno niti zašto se takva naknada naplaćuje u nekakvom postotku od iznosa kredita, niti im je rečeno koliko konkretno naknada iznosi za njihov kredit. Ugovor su dobili na već gotovom pisanom obrascu samo na potpis i nisu mogli utjecati na predmetnu odredbu. Ne zna je li pokojni suprug pročitao ugovor. Prilikom solemnizacije ugovora sigurna je da javni bilježnik nije pojašnjavao nikakve ekonomske posljedice ugovora o kreditu. Nije joj poznato što znači efektivna kamatna stopa.

11. Sud prihvaća pročitanu materijalnu dokumentaciju kao istinitu, no stranke niti nisu osporavale činjenice navedene u istoj već se sporna pitanja u predmetnom postupku odnose na pravna pitanja (i činjenična u dijelu koji se odnosi na okolnost pregovaranja tužiteljice i djelatnika banke oko sporne ugovorne odredbe) koja će sud obrazložiti u daljnjem tijeku ovog obrazloženja.

12. Sud prihvaća i iskaz tužiteljice ŠB kao istinit budući da isti iskaz djeluje životno, logično i uvjerljivo, te u bitnim dijelovima u skladu s materijalnom dokumentacijom koja prileži ovome spisu.

13. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da su tuženik i pok. suprug tužiteljice (te tužiteljica u svojstvu sudužnika) sklopili predmetni ugovor o kreditu u svrhu izgradnje obiteljske kuće koju tužiteljica i danas koristi za potrebe stanovanja, dakle, da predmetni ugovor o kreditu ima svojstvo potrošačkog ugovora, da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu, te da ga je pok. suprug tužiteljice dobio tek na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva kredita budući da je ista bila propisana već donesenom odlukom tuženika. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije valjano ni upoznata sa spornom odredbom o naknadi i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade odnosno o stvarnim troškovima koji nastaju ili bi mogli nastati prilikom obrade zahtjeva za kredit.

14. Na pravni odnos stranaka se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

15. U čl. 59. ZZP-a propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Na tuženiku, kao trgovcu, je dakle bio teret dokazivanja da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a on ovom postupku ničim nije dokazao da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, pa tako nije niti predložio svoje djelatnike svjedoke koji bi eventualno potvrdili i obrazložili takve navode tuženika. Također, u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva kredita, iz navedenih odredbi proizlazi da se korisnik kredita obvezuje pri isplati kredita platiti banci naknadu u visini 1,50 % od iznosa kredita, bez da je navedeno o kakvoj se naknadi radi, odnosno što se njome naknađuje. Tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljicu prije i za vrijeme zaključenja ugovora, upoznao sa strukturom te naknade, koje se to bankarske usluge naknađuju, niti da mu je uopće objasnio značaj te odredbe.

18. Prema čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. S obzirom na navedeno, jasno je da se o općim uvjetima poslovanja na koje se tuženik tijekom postupka poziva, po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati, jer ih je jednostrano unaprijed odredila jedna ugovorna strana. Također, odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

19. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade za obradu zahtjeva kredita, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer joj nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, pok. suprugu tužiteljice i tužiteljici nije obrazloženo niti što točno plaćaju i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za iste bila nerazumljiva jer isti nisu mogli sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi pok. suprug tužiteljice neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. S obzirom na sadržaj predmetne ugovorne odredbe, iako je ista jasna i lako uočljiva sud prihvaća tvrdnje tužitelja kako u Ugovoru nije jasno određeno o kakvim naknadama se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužiteljici objasnio strukturu tih naknada i zašto bi njihov iznos bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Ovaj sud smatra da je takva odredba doista neodređena jer u istoj nije navedeno po kojem tečaju se naknada ima obračunati, obzirom nije precizirano da li se naknada naplaćuje na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Proturječno je opravdanje tuženika da se radi o zakonski utemeljenim uobičajenim kreditnim troškovima, u situaciji kad istovremeno u Ugovoru postoji i odredba čl. 6. t. 2. kojom se korisnik kredita pored predmetne naknade, obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i drugih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, pa se postavlja pitanja o kakvim se onda troškovima radi unutar naknade iz čl. 6. t. 1. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod

22. Osim što dakle nije jasno određena u Ugovoru i Općim uvjetima, spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita tuženik nije opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao za što je ista konkretno naplaćena tužiteljici. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita. Troškovi kredita se naime mogu tek pretpostaviti kroz potrošnju uredskog materijala, uporabe informatičke opreme, javnobilježnički trošak i sl., ali koji ulaze u redovne troškove poslovanja banke kao novčarske institucije, i nikako ne mogu korespondirati s iznosom sporne naknade u zavisnosti s visinom kredita. Proizlazi dakle, da je ovom ugovornom odredbom tužiteljici nepošteno nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji ni ne odgovara eventualno stvarnim troškovima, a osim toga tužiteljicu se drugom odredbom ugovora (čl. 6. t. 2.) obvezalo da snaša kako javnobilježničke troškove, tako i druge nastale troškove, pa proizlazi kako sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega je ista ništetna i odlučeno je kao u toč. I. izreke.

23. U odnosu na prigovor tuženika da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja, valja naglasiti da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes tužiteljice kao individue, već je istom povrijeđen javni interes uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je velik broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici kredita sklapaju s bankama kao kreditorima pa se tako ne radi o zabrani manjeg značaja u smislu ZOO-a.

24. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuju odredbe o vraćanja stečenog bez osnove, te opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, s time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno čl. 328. ZOO-a. S obzirom na to da je utvrđeno da je utužena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

25. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade u zatraženom iznosu od 8.863,13 HRK, što primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 sada iznosi 1.176,34 EUR, i to sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je pok. suprugu tužiteljice ista nepošteno naplaćena (datum nesporan), pa je odlučeno kao u t. II. izreke.

26. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, iako je od dana plaćanja predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica u ovom postupku tražila da sud spornu odredbu ugovora utvrdi ništetnom, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., zastarijevanje isplate počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice još nije počelo teći, nego će početi teći tek od pravomoćnosti ove odluke.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP).

27.1. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 943,66 EUR. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT) i to trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 18. svibnja 2026. godine kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištu od 6. srpnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9/1), ročištu od 8. rujna 2026. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9/1), te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9/3). Na navedene iznose tužiteljici se priznaje i PDV od 25%. Tužiteljici je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 80,00 EUR. Dakle, sve navedeno ukupno iznosi 943,66 EUR, a na koji iznos su tužiteljici dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, pa je o troškovima odlučeno kao u t. III. izreke.

U Đakovu 14. rujna 2026.

Sudac

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku