REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Š 5

Poslovni broj: Us I-1102/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenicima , odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi naplate poreza i drugih javnih davanja, 14. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 415-03/23-01/13, URBROJ: 513-04-26-2 od 16. travnja 2026. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/2023- 001/1825, URBROJ: 513-007-08/2023-5 od 10. listopada 2023.

I. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/2023-001/1825, URBROJ: 513-007-08/2023-5 od 10. listopada 2023., utvrđeno je kako je tužitelj kao osoba ovlaštena za zastupanje odgovoran kao porezni jamac za neplaćene porezne obveze društva Macon agencija d. o. o. iz Rijeke, nastale u razdoblju od 11. ožujka 2022. do 31. prosinca 2022., utvrđene zapisnikom i obavljenom poreznom nadzoru, KLASA: UP/I-471-02/23-01/210, URBROJ: 513-07- 08/23-8 od 27. travnja 2023. i poreznom nagodbom, KLASA: UP/I-471-02/23-01/210, URBROJ: 513-07-08/23-7 od 27. travnja 2023. Točkom 2. izreke je naloženo poreznom jamcu da radi namirenja poreznog duga dužnika Macon agencija d. o. o., u roku od 8 dana od dana konačnosti rješenja plati porezni dug koji se odnosi na: porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 11. ožujka 2022. do 31. prosinca 2022. u iznosu od 10.689,75 eura s kamatom obračunatom do 27. travnja 2023. u iznosu od 370,04 eura, daljnje zatezne kamate na iznos glavnice počevši od 28. travnja 2023. do dana uplate na za to propisane račune, a ako tako ne postupi naplata će se provesti prisilnim putem.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-415-03/23-01/13, URBROJ: 513-04-26- 2 od 16. travnja 2026., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da se osporeno rješenje temelji na odredbi članka 28. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 115/2016, 106/2018, 121/2019, 32/2020, 42/2020, 114/2022, 152/2024, 151/2025, dalje u tekstu: OPZ), prema kojoj se zakonski zastupnik smatra poreznim jamcem ako je u obavljanju poslova počinio kazneno djelo utaje poreza, sudjelovao u utaji poreza ili bespravno ostvario smanjenje poreza ili druge porezne povlastice za zastupanu osobu. Navedena odredba da predstavlja iznimku od općeg pravnog načela prema kojem pravna osoba odgovara za svoje obveze svojom imovinom te stoga njezina primjena pretpostavlja postojanje jasno utvrđenih i konkretno obrazloženih činjenica koje nedvojbeno upućuju na osobno postupanje zakonskog zastupnika. U konkretnom slučaju porezno tijelo nije utvrdilo niti jednu konkretnu radnju tužitelja koja bi predstavljala zakonsku pretpostavku za primjenu članka 28. OPZ. Iz obrazloženja osporenog rješenja da nije moguće utvrditi koje je radnje tužitelj poduzeo, kada ih je poduzeo, na koji način ih je poduzeo niti na temelju kojih dokaza je zaključeno da bi upravo tužitelj počinio kazneno djelo utaje poreza, sudjelovao u utaji poreza ili bespravno ostvario smanjenje poreza za zastupano društvo. Porezno tijelo da svoju odluku temelji isključivo na činjenici da je tijekom poreznog nadzora kod društva Macon agencija d.o.o. utvrđena porezna obveza te da ista nije podmirena. Međutim, postojanje poreznog duga pravne osobe samo po sebi da ne predstavlja zakonsku osnovu za utvrđivanje osobne odgovornosti njezina zakonskog zastupnika. Zakonske pretpostavke propisane člankom 28. OPZ moraju biti samostalno i nedvojbeno utvrđene, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Tijekom upravnog postupka da nije utvrđeno da je tužitelj osobno sastavljao porezne prijave društva, da je davao naloge za njihovo sastavljanje, da je raspolagao saznanjima o eventualnim nepravilnostima u njihovu sadržaju niti da je na bilo koji način sudjelovao u radnjama koje bi mogle predstavljati bespravno ostvarivanje porezne pogodnosti. Nadalje, da nije utvrđeno tko je sastavljao prijave poreza na dodanu vrijednost, tko je vodio poslovne knjige društva te koje su osobe sudjelovale u izvršavanju računovodstvenih i poreznih obveza društva. Porezno tijelo da nije provelo niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj osobno sudjelovao u radnjama koje predstavljaju zakonsku osnovu za primjenu članka 28. OPZ. Umjesto toga, odgovornost tužitelja da je izvedena isključivo iz činjenice da je bio upisan kao osoba ovlaštena za zastupanje društva u razdoblju na koje se odnose utvrđene porezne obveze. Takav zaključak nema uporište u mjerodavnom materijalnom pravu. Osporeno rješenje da ne sadrži obrazloženje odlučnih činjenica na kojima se temelji zaključak o postojanju osobne odgovornosti tužitelja. U obrazloženju da nisu navedeni dokazi iz kojih proizlazi da je tužitelj počinio radnje opisane u članku 28. OPZ, niti je obrazloženo na koji način je porezno tijelo ocijenilo pojedine dokaze provedene tijekom postupka. Izostanak takvog obrazloženja da onemogućava učinkovitu sudsku kontrolu zakonitosti osporenog rješenja te predstavlja bitnu povredu pravila postupka. Drugostupanjsko tijelo da se nije na odgovarajući način očitovalo o tim žalbenim navodima i umjesto samostalne ocjene žalbenih razloga, drugostupanjsko tijelo da u bitnome preuzima zaključke prvostupanjskog tijela bez davanja odgovora na ključne prigovore žalitelja. U završnom dijelu obrazloženja drugostupanjsko tijelo da navodi kako je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo budući da je utvrdilo da je tužitelj „odgovoran zbog zlouporabe prava, kao porezni jamac“. Međutim, tijekom postupka da nije utvrđivana zlouporaba prava niti je osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba OPZ-a koje uređuju institut zlouporabe prava. U obrazloženju da nije navedeno koje bi konkretne radnje predstavljale zlouporabu prava, niti su utvrđene činjenice koje bi opravdavale primjenu tog pravnog instituta. Slijedom navedenoga da ostaje nejasno temelji li se odgovornost tužitelja na odredbi članka 28. Općeg poreznog zakona ili na institutu zlouporabe prava. Tužitelj predlaže da Sud, na temelju članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 36/2024, 39/2026, dalje u tekstu: ZUS), donese rješenje kojim se tužbom odgađa izvršni učinak osporenog rješenja do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora. Budući da osporeno rješenje predstavlja ovršnu osnovu za prisilnu naplatu, postoji neposredna opasnost da porezno tijelo tijekom trajanja ovog upravnog spora pokrene ili nastavi postupke prisilne naplate protiv tužitelja kao fizičke osobe. Takva naplata da bi mogla rezultirati pljenidbom novčanih sredstava na računima tužitelja, ovrhom na njegovim redovnim primanjima, kao i provedbom drugih mjera prisilne naplate predviđenih poreznim propisima. Izvršenje osporenog rješenja prije konačne sudske odluke da bi uzrokovalo tužitelju znatnu imovinsku štetu koja se ne bi mogla jednostavno ni učinkovito otkloniti naknadnim uspjehom u upravnom sporu. Naime, čak i u slučaju kasnijeg poništenja osporenog rješenja, posljedice provedene prisilne naplate da se ne bi mogle u cijelosti ukloniti. Tužitelj bi bio izložen dugotrajnom postupku povrata naplaćenih sredstava, trpio bi posljedice ograničenog raspolaganja vlastitim novčanim sredstvima te bi bio doveden u stanje financijske nesigurnosti tijekom trajanja sudskog postupka. Posebno ističe kako se osporenim rješenjem tužitelju nameće osobna odgovornost za porezne obveze trgovačkog društva, pri čemu je zakonitost takve odgovornosti upravo predmet ovog upravnog spora. Tužitelj u tužbi da osporava samo postojanje zakonskih pretpostavki za utvrđivanje njegova statusa poreznog jamca te ističe ozbiljne prigovore koji se odnose na pravilnu primjenu članka 28. Općeg poreznog zakona, zakonitost provedenog postupka te dostatnost obrazloženja osporenih upravnih akata. Stoga da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu kojem je jedini cilj odgađanje plaćanja utvrđene obveze, već o sporu u kojem se osporava sam pravni temelj odgovornosti tužitelja. S druge strane, odgoda izvršenja osporenog rješenja nije protivna javnom interesu. Potraživanje države da ni na koji način neće biti ugroženo privremenom odgodom izvršenja do donošenja pravomoćne sudske odluke. U slučaju neuspjeha tužitelja u ovom upravnom sporu, Republika Hrvatska i dalje će raspolagati svim zakonom predviđenim instrumentima naplate predmetnog potraživanja zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uslijed čega su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima za određivanje odgodnog učinka tužbe. Predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 7. rujna 2026. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Zamjenica opunomoćenika tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te u onu koja prileži spisu predmeta ovoga upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Među strankama je nesporno da je poreznom obvezniku Macona agencija d. o. o., utvrđena porezna obveza plaćanja porezna na dodanu vrijednost za navedeno razdoblje, ali je sporno da li su ispunjene pretpostavke propisane člankom 28. OPZ-a da bi se tužitelj mogao smatrati poreznim jamcem za porezne obveze navedenog trgovačkog društva.

10. Odredba članka 18. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, dalje u tekstu: OPZ), propisuje da zakonski zastupnici fizičkih i pravnih osoba i zastupnici ili upravitelji udruženih osoba radi ostvarivanja prihoda i imovinskih masa bez pravne osobnosti moraju ispunjavati porezne obveze osoba koje zastupaju.

11. Odredbom članka 28. OPZ-a, propisano je da ako su zakonski zastupnici f izičkih i pravnih osoba i zastupnici ili upravitelji udruženih osoba i imovinskih masa bez pravne osobnosti u obavljanju poslova počinili kazneno djelo utaje poreza ili sudjelovali u utaji poreza ili bespravno ostvarili smanjenje poreza ili druge porezne povlastice za zastupane osobe, tada se zastupnik ili upravitelj smatra poreznim jamcem za manje plaćeni porez i kamate.

12. Odredbom članka 36. OPZ-a, propisano je da porezni jamac odgovara za porezni dug ako ga u roku nije platio porezni obveznik. Porezno tijelo pozvat će poreznog jamca na plaćanje poreznog duga.

13. Napominje se da su pretpostavke iz članka 28. OPZ-a postavljene su alternativno (ili-ili) stoga je dovoljno postojanje samo jedne od navedenih za utvrđivanje odgovorne osobe poreznim jamcem.

14. Odgovornost članova uprave za bespravno smanjenje poreznih obveza proizlazi i iz odredbe članka 252. u stavka 1. vezi članka 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/2000, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22; dalje: ZTD) kojom je propisano da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva.

15. Prema odredbama OPZ-a porezni obveznici dužni su: - voditi poslovne knjige i evidencije prema propisima kojim se uređuje pojedina vrsta poreza (članak 62.), - voditi knjigovodstvo u skladu s Zakonom o računovodstvu i drugim posebnim poreznim propisima (članak 65.), - prijaviti sve činjenice bitne za utvrđivanje njihove porezne obveze (članak 68. stavak 1.), - podnijeti poreznu prijavu nadležnom poreznom tijelu i u njoj navesti točne i istinite podatke (članak 73. stavak 1. te članak 74. stavak 2).

16. Temeljna dužnost uprave društva jest da poslove društva vodi s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika pa sukladno tome članovi uprave moraju pokazivati viši stupanj odgovornosti i pozornosti nego što je uobičajeno za obične prosječne ljude. Slijedom iznijetog, a imajući u vidu da član uprave/zakonski zastupnik odgovara za uredno vođenje poslovnih knjiga to se ima smatrati da su mu poznati podaci koji su u istima iskazani, odnosno da su mu poznate činjenice koje dovode do nastanka određene porezne obveze, pa stoga upravo na tome počiva pretpostavka njegove odgovornosti.

17. Sukladno prethodnom, kako bespravno smanjenje porezne obveze podrazumijeva ono postupanje unutar porezno-pravnog odnosa koje posljedično dovodi do manje obračunatog, iskazanog ili plaćenog poreza odnosno do umanjenja poreznih davanja koje nije u skladu s općim i posebnim poreznim propisima, s jedne strane, te stupanj odgovornosti članova uprave, s druge strane, to Sud utvrđuje da je pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je tužitelja utvrdilo poreznim jamcem za porezni dug trgovačkog društva Macon agencija d. o. o.

18. Prvostupanjsko tijelo i tuženik su u obrazloženjima svojih odluka iznijeli razloge na temelju kojih su utvrdili odgovornost tužitelja kao poreznog jamca po članku 28. OPZ-a, slijedom čega se prigovori tužitelja u tom dijelu ocjenjuju neosnovanim.

19. Glede navoda tužitelja da porezno tijelo nad njime nije provelo postupak utvrđivanja zlouporabe prava, valja navesti da postupak utvrđivanja zlouporabe prava iz porezno-dužničkog prema odredbama iz poglavlja V. OPZ-a provodi nad osobama iz članka 29., 30., 31. 46., 47. i 49. OPZ-a, a ne i nad osobama iz članka 28. OPZ-a, a što jasno slijedi iz članka 172. stavak 1. u vezi članka 32. OPZ- a.

20 Stoga su i neosnovani svi navodi tužitelja kojima se osporava zakonitost prvostupanjsko rješenje od 10. listopada 2023. budući se u postupcima utvrđivanja odgovornosti poreznih jamaca za porezni dug zastupanog društva ne osporava zakonitost poreznih akata kojim je taj dug utvrđen.

21. Uzevši u obzir sve navedeno, osporavane odluke ocjenjuju se zakonitima, pa je stoga na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan, a sve prigovore smatrati neosnovanim.

22. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS- a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

23. Odredbom članka 42. stavak 2. ZUS-a, propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

24. Prema citiranoj odredbi članka 42. stavak 2. ZUS-a proizlazi da se odgodni učinak tužbe može odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

25. U konkretnom predmetu ispunjena je pretpostavka iz gore navedene odredbe ZUS-a da zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, ali ne i pretpostavka da odgoda nije protivna javnom interesu, a tužitelj nije niti dokazao da bi mu se izvršenjem pojedinačne odluke nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, jer navedeno ničim nije dokumentirao, odnosno, takve svoje navode tužitelj nije potkrijepio dostavljanjem bilo kakve materijalne dokumentacije iz koje bi isto bilo razvidno.

26. Po stajalištu ovog Suda određivanje odgodnog učinka tužbe bilo bi protivno javnom interesu. Naime, pravovremeno plaćanje dospjelih obveza po osnovi poreza odlučno je za redovno funkcioniranje pravne države, odnosno za zaštitu pravnog poretka, osiguranje financijske discipline, te aktivnu ulogu države u poticanju gospodarskog napretka i socijalnog blagostanja građana, pa je stoga odbijen zahtjev tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

U Rijeci 14. rujna 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5