Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-53/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 16. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Damira Karajića, odvjetnika iz Karlovca, te zamjenice punomoćnika tuženika ĐR, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, po objavi 14. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3213227972/08 od 06.05.2008. godine sklopljenog između tužitelja GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 u dijelu koji glasi:

" Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.261,55 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 06.05.2008. godine sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 3213207972 /08 kojim mu je kreditor odobrio kredit za kupnju osobnog vozila. Nadalje navodi da je u članku 2. id. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, te mu je temeljem takve odredbe tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u visini 2,00 % od ukupnog iznosa kredita. Tužitelj međutim ističe da o iznosu ulazne naknade kredita nije mogao pojedinačno pregovarati, a nije mu ni objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Ipak, uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj ovom tužbom predlaže utvrditi ništetnost id. ugovorne odredbe.

1.1. U tom smislu obrazlaže kako je člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je dakle, kako dalje navodi, definirano što je tuženik ovlašten naplatiti od tužitelja kao korisnika kredita temeljem ugovora o kreditu, a to su glavnica i ugovorene kamate, pa je po tužitelju razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište da od njega kao tužitelja naplati naknadu za obradu id. kreditnog zahtjeva. To po tužitelju ujedno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, te tvrdi da je navedena odredba zbog toga ništetna. Naime, ulazna naknada opisana u točki I. tužbe je kako dalje iznosi unaprijed formulirana od strane tuženika i potrošač o istoj nije mogao pojedinačno pregovarati niti je imao utjecaja na njen sadržaj potrošač. Pored toga iznosi kako su opći uvjeti ugovora prema članku 295. ZOO ugovorne odredbe sastavljeni za veći broj ugovora, koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, te da navedeni opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Također navodi kako odredba članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: dalje ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. članka istog članka propisano je, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. U stavku 4. prop isano je pak ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj najzad ističe da je nepoštena ugovorna odredba temeljem članka 102. stavak 1. ZZP-a, ništava i poziva se na Presudu Suda EU u spojenim predmetima u spojenim predmetima C-224/19 i CC-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama nastalim troškovima“. Stoga slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

Kako je međutim

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega stavlja prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora, pa se kako navodi „postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka“. Naime, smatra da svrha naznačenja vrijednosti predmeta spora kao u tužbi predstavlja zlouporabu procesnih prava u cilju stjecanja veće odvjetničke nagrade prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. No, svrha je ove tužbe kako navodi utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 222,87 eur, pa predlaže temeljem članka 40. ZPP-a rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora u spomenutom iznosu od 222,87 eur. Ujedno ukazuje kako je odredbom članka 10. Zakona o parničnom postupku propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak sa što manje troškova, te je zakonodavac posebno naglasio da je obveza suda spriječiti svaku zlouporabu prava u postupku.

2.1. Tuženik nadalje napose ističe nedostatak pravnog interesa tužitelja u predmetu postupka i ukazuje na stručni članak: “Pravne osobitosti tužbe na utvrđenje i konstitutivne tuže” autora dr. sc. DR u kojemu se za deklaratornu tužbu navodi sljedeće:

“za razliku od ostalih pravnih zaštita, kod deklaratorne pravne zaštite do intervencije dolazi prije nanošenja same povrede u očekivanju da bi ona zaista mogla nastati sa zadatkom da se ona preventivno spriječi”. Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2. propisuje pak procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, te u nastavku obrazlaže:

„U konkretnom slučaju, kada bi sud utvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe. Ne samo da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, već je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku bio dužan to učiniti.“ Tuženik ujedno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 588/1998 od 13. svibnja 1998. godine u kojem se navodi:

„Drugostupanjski sud je pravilno odbacio tužbu za utvrđenje postojanja tužiteljičinog prava na jubilarnu nagradu. Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“ Također ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 81/2005 od 6. rujna 2005. godine u kojem je navedeno:

„U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe – što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe. Niže stupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.“ S tim u vezi a kako tužitelj nije dokazao da mu je nastala ikakva povreda ili da bi mu eventualno u budućnosti mogla nastati, to dakle tuženik smatra da predmetna odredba o naknadi za obradu kredita nije mogla uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Stoga slijedom navedenog, tuženik ustraje u tvrdnji da tužitelj nema pravni interes za pravnu zaštitu koju traži tužbom i točkom I. petita postavljenog tužbenog zahtjeva i zbog nedostatka pravnog interesa predlaže odbaciti tužbu u pogledu tužbenog zahtjeva, jer se dakle nisu ispunile procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, t.j. tužitelj nema pravni interes za podnošenje id. tužbe. Podredno predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da njemu - tuženiku naknadi troškove parnice.

2.2. Nakon ovako istaknutih prigovora tuženik se očitovao u odnosu na meritum predmeta te u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio navode iz tužbe koji se tiču utvrđenja da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. To iz razloga o kojima govori u nastavku odgovora na tužbu. Ponajprije navodi da u ovom slučaju prema recentnoj sudskoj praksi Županijskih sudova treba utvrditi i dokazati status potrošača, jer se kako ističe status potrošača ne presumira već se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje status potrošača i je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokaza na tužitelju.

2.3. Nadalje u odnosu na naknadu za obradu kredita u visini od 2,00% (od iznosa kredita) tuženik ne osporava posebno visinu navedenog iznosa, ali osporava navode tužitelja po kojima se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ima smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. U tom smislu obrazlaže da je ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a u uvjetima kada su dakle odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive nije dopušteno prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Poziva se da je to na jednak način određeno Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji je tekst inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz spomenuti Zakon o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, te isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Odredbom pak čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe moraju uvijek biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU, kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovo ljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Pri tom ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2 Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, tumači da Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, a to znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, te okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.4. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik prvenstveno, ističe da je tužitelj u cijelosti bio informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao je kako navodi shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik ukazao tužitelju na tu odredbu u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su bili dostupni u poslovnici tuženika u kojoj je ugovoren ovaj kredit, te štoviše tvrdi da je i tijekom pregovora informirao tužitelja o obvezi plaćanja id. naknade oko ugovaranja ovog ugovora, na način da su službenici Banke iskomunicirali tužitelja o postojanju obveze plaćanja naknade za odobrenje kredita, a u slučaju odobrenja kredita. Tuženik se također poziva na Upute službenicima za odobravanje kredita građanima

– osnovna uputa, u kojem aktu se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Po tuženiku to znači da su službenici banke „sigurno“ (is)komunicirali s tužiteljem plaćanje naknade za obradu kredita, tim više što se naknada plaćala nakon odobrenja kredita i morao se utvrditi model plaćanja naknade . Odnosno, po tuženiku tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano uz ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanje naknade. Uz to dodatno napominje kako naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), te je id. naknada pokrivala troškove poput:

➢ operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

➢ materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), ➢ troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), ➢ povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.5. Tuženik nastavno ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (AR protiv CIB Bank Zrt.) i navodi da se u tom predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti / ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, koje su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Tako je u glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU, tužitelj podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti, i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje prema tuženiku, Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena i „NE nalaže“, kako ističe da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Po tumačenju tuženika id. sud svoju odluku temelji na razmišljanju da su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Napose ističe da je Sud EU također stajališta kako je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

2.6. Kako dalje navodi, zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te je bio upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačio je prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

„Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata s visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi s čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "iskoristite još povoljnije uvjete Erste kredita-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Potonje iskaz svjedokinje ER da su klijenti dolazili s ponudom, između ostalog, po visini različite naknada za obradu kredita, ovisno je li klijent prebacuje svoj račun u banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“

Stoga, a obzirom na naprijed navedeno, tuženik navode tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti smatra neosnovanim „s obzirom na (kako doslovno iznosi) jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita“,.

2.7. Tuženik najzad u završnom dijelu odgovora ustraje u tvrdnji kako ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, koja bi se u smislu odredbe čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača imala smatrati značajnom. Poziva se također da se o navedenom očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Iznosi da je Zaključak Suda EU bio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. S tim u vezi, napose iznosi da Sud EU objašnjava kako je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača, a kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Prema tome, iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade, a osobito: •odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

•nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

•sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, po tuženiku jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu . U svakom slučaju, slijedom svega navedenoga smatra kako se ne može smatrati da je predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te se ne može utvrditi smatrati nepoštenom/ništetnom, pa predlaže odbiti kao neosnovane tužbene zahtjeve tužitelja i tužitelju naložiti da njemu naknadi troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u dostavljeni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3213227972 / 08 od 06.05. 2008. na listu 5-8 spisa, s potvrdom javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić na listu 10 spisa, u Predračun broj 2008 – 1704 – 2, u Otplatni plan za kupnju motornog vozila, u dokaz o uplati sudske pristojbe, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s ovjerenom punomoći u prilogu, podnesak tužitelja od 19.03. 2026. s odlukama iz sudske prakse u prilogu, podnesak tuženika od 02.04.2026. i iskaz tužitelja dan na glavnoj raspravi održanoj dana 16.07. 2026.godine.

4. Među strankama nije sporno da su dana 06. svibnja 2008. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 3213227972/08 kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila, ali je među strankama sporna pravna valjanost odnosno ništetnost odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenog dakle dana 06. svibnja 2008. godine između tužitelja i tužene Zagrebačke banke d.d., kojom je odredbom propisano plaćanje naknade za obradu kredita u visini 02,00% od ukupnog iznosa kredita. Pri tom tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke nisu o njoj pojedinačno pregovarale te u istoj nije jasno vidljivo na koje se troškove odnosi id. naknada koju je tužitelj bio dužan platiti. Sve te navode tužena banka osporava kao neosnovane i smatra da ne postoji ništetnost takve odredbe, te predredno predlaže tužbu odbiti. No, prvenstveno prigovara vrijednosti predmeta spora i nepostojanju pravnog interesa na strani tužitelja, zbog čega smatra da bi tužbu tužitelja trebalo odbaciti.

5. Potonji prijedlog tuženika o nepostojanju odnosno nedostatku pravnog interesa ne nalazi se osnovanim te kao takav nije prihvaćen. To, imajući u vidu da se u smislu članku 327. ZZZOOO-a na ništetnost ugovora ili ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana stranka, te je sud dužan po službenoj dužnosti paziti na ništetnost. Pri tom okolnost da tužitelj nije stavio zahtjev za isplatu i tražio isplatu na osnovu ništetne odredbe, ne znači da tužitelj neće postaviti takav zahtjev, a ne znači ni da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje kao u predmetu postupka. Naprotiv, upravo podizanje tužbe u ovom postupku pokazuje njegovu zainteresiranost da se po ovoj tužbi utvrdi kako predlaže u tužbenom zahtjevu, jer je on taj koji je prilikom podizanja kredita morao platiti naknadu za obradu i njegov je interes zasigurno povratiti plaćenu naknadu t.j. nastavno postaviti kondemnatorni zahtjev tuženiku za isplatom id. naknade. Pri tom, zakon ne propisuje da bi ostvarenje ekonomskog interesa bilo nužno za utvrđenje ništetnosti, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga nije utvrđeno i ne nalazi se osnovanim prihvatiti potonji prijedlog tuženika i odbaciti tužbu iz razloga kako ih on navodi, pa je proveden postupak i utvrdila ništetnosti id. odredbe kako je sadržano u tužbenom zahtjevu i izreci ove odluke.

6. Za istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi i u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07. – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 96. stavkom 1. ZZP-a propisao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 102. stavkom 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a stavkom 2 određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe.

7. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da je tužitelj prethodno zaključenju id. ugovora o kreditu bio u cijelosti informiran o svojoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno da je o istoj naplati naknade bio upoznat tijekom pregovora i prilikom sklapanja ugovora, na način da mu je službenik Banke koji je s njim ugovarao ovaj kredit, jasno iskomunicirao t.j. jasno ga izvijestio da postoji obveza plaćanja takve naknade za obradu kredita.

8. Takvu okolnost tužitelj međutim ne potvrđuje i štoviše ističe da je sva komunikacija išla preko auto kuće u kojoj je kupovao motorno vozilo, pa on nije ni imao saznanja o plaćanju id. naknade za obradu kreditu. No, sama takva okolnost je li prije zaključenja ugovora znao ili nije znao o obvezi plaćanja naknade i nije od presudnog značaja te ne utječe na zakonitost ugovaranja iste, obzirom je za rješavanje odnosa između stranaka od bitnog značaja utvrditi je li tužitelj uopće mogao utjecati i na koji je način mogao utjecati na plaćanja id. naknade te njezinu visinu. Pri tom tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj mogao utjecati na plaćanje id. naknade i individualno pregovarati o visini iste, a tužitelj se o tome pobliže očitavao u svom iskazu danom na završnom ročištu od 16.srpnja 2026. godine.

9. Tužitelj je naime naveo da je imao potrebu kupiti automobil pa je sa sestrom obilazio auto salone i u auto salonu ZAK Karlovac vidio model koji mu se svidio. Prodavatelj mu je rekao da se radi o akciji u kojoj može povoljnije kupiti taj auto te mu je odmah predložio da bi u Zagrebačkoj banci mogao podići kredit. No, prodavatelj ga nije uputio da ode u banku već je, kako navodi, sve išlo preko tog autosalona. On je bio odlučan da kupi navedeno vozilo ali nije imao sav potreban novac kod sebe, te je došao drugi dan i predao za učešća oko 20.000,00 kn , a prodavatelj je pripremio dokumente (za novac koji je on trebao podići) te je „on taj dan potpisao“ dokumente kod prodavatelja“. Pri tom doslovno navodi: „Prije potpisivanja tj. još za vrijeme dogovora prodavatelj mi je objašnjavao samo karakteristike vezano uz automobil, a nikakve posebne upite nije mi dao u odnosu na kredit koji bi trebao podići, te sam ja prije potpisivanja samo vidio da se radi o kamati nekih 6,5 % i o visini kredita koji sam podigao za kupovinu automobila, dok nisam znao uopće da bi trebao platiti tu naknadu i druge naknade koje sam imao.“ Isto tako, tužitelj nastavno iznosi da je kupoprodajni ugovor trebalo ovjeriti kod javnog bilježnika, pa je s majkom otišao kod javnog bilježnika jer je ona bila sudužnik, a tek kasnije je kod podizanja kredita vidio da je iznos kredita umanjen „zbog tih naknada koje su se plaćale“. U to vrijeme je njegova plaća bila je 2.200,00 kn te mu je rata kredita iznosila 1.200,00 kn, što je „uz navedene troškove … to bilo previše“, kako doslovno iznosi. Stoga je puno godina kasnije odnosno tek nedavno od kolege čuo kako je i on imao sličan problem, pa je i sam odlučio obratiti se odvjetniku i pokrenuti ovaj postupak

9.1. Na upit svog punomoćnika tužitelj se pobliže očitovao da mu prilikom sklapanja ugovora nitko nije objasnio od kojih se konkretno troškova sastoji naknada koju treba platiti kod podizanja kredita i nije imao mogućnosti pregovarati oko visine troškova, jer mu je ponuđen samo gotov ugovor te on nije znao zašto je morao na početku platiti naknadu u iznosu od 1.700,00 kn, a plaćanje takve naknade svakako mu je bio velik teret obzirom na plaću koju je primao. Na upit pun. tuženika tužitelj je odgovorio da je prilikom potpisivanja ugovora pročitao ugovorne odredbe i vezano uz navedenu odredbu o naknadi naveo kako se „radilo o nedefiniranom izričaju te nije posebno bilo naznačeno u kojem iznosu se uopće plaća naknada, pa nije uočio niti smatrao da je to stavka zbog koje bi se trebao dodatno interesirati u banci i postavljati dodatna pitanja" kako je doslovno iznio. Na dodatni upit uz to se još očitovao da je automobil kupio u privatne svrhe, a napose jer je imao teško bolesnog oca kojeg je trebalo prevoziti. Uz to je dodao da i dan danas još uvijek vozi taj isti automobil.

10. U odnosu na takvo iskazivanje tužitelja, a sukladno opće poznatom da se u pitanju odredaba akata kreditora, ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, niti se evidentno pojedinačno pregovaralo. Pored toga je razvidno da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor s tuženikom kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku, kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Također iz iskaza tužitelja i ostalih provedenih dokaza proizlazi da tužitelj ni nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je dana od strane tuženika u formi ugovora, a koji je evidentno bio unaprijed sastavljen po tuženiku i predan po autokući na uvid tužitelju. Uz to je evidentno da se radilo o tipskom ugovoru, koji se zacijelo i ne razlikuje od drugih ugovora kakvi su u to vrijeme bili zaključivani s drugim korisnicima kredita, pri čemu je takav tipski ugovor evidentno sastavljen po djelatnicima iz pravne službe tuženika, te kao takav sam ugovor i nije bio podložan promjenama ili pregovorima s klijentom. Na tužitelju je ostalo samo da takav ugovor prihvati i poštiva njegove ugovorne odredbe pa tako i predmetnu odredbu, koja je dakle bila unaprijed sročena i određena od strane banke. Kod tog se napose napominje kako čak ni okolnost je li tužitelj znao za spornu odredbu i pročitao je u ugovoru nije od posebnog utjecaja za prosuđivanje nepoštenosti same odredbe, obzirom je sukladno već naprijed navedenom od bitnog značaja bilo utvrditi je li o takvoj odredbi tužitelj uopće mogao pregovarati i je li ista uzrokovala neravnotežu u prav ima i pravnim odnosima stranaka, a u tom smislu odgovor može biti samo odričan odnosno negativan.

11. Člankom pak 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

12. Nesporno je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova. Uz to je za pretpostaviti da je sve troškove sklapanja i ovjere ugovora o kreditu (kao što je solemnizacija i dr.) također snosio sam tužitelj, a iz predmetne ugovorne odredbe zapravo i nije jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali zbog sklapanja tužiteljevog ugovora i koje bi trebao snositi tužitelj. U tom smislu je i nejasno na što se uopće odnosi id. naknada, tim više što u samom ugovoru o kreditu nije ni navedeno na što se odnosi id. naknada za izvršenu obradu kredita koju je dužan platiti Korisnik kredita u visini 2,00% od iznosa odobrenog kredita.

13. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega proizlazi da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja nikakvu naknadu za obradu kredita t.j. izvršenu uslugu kreditiranja. To ujedno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO -a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, zbog čega je onda navedena odredba ništetna i imajući u vidu primjenu ZOO-a.

14. Uz to valja reći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.

15. Dakle, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 102. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP, a to za posljedicu ima ništetnost id. odredbe sukladno citiranom članku 102. stavku 1. id. ZZP-a. Slijedom svega navedenoga prihvaćen je kao opravdan zahtjev tužitelja o ništetnosti sporne odredbe i donesena je odluka kao u točki izreke ove presude.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u nastavku teksta: ZPP), te je tužitelju odmjeren trošak prema vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužbi . To iz razloga jer propisi na koje se pozivaju stranke idu u pravcu da se u tužbi navedena vrijednost predmeta prihvati kao valjana, a kako to ukazuje i tužitelj te određuje članak 19. Zakona o sudskim pristojbama. Istim je propisano da se u sporu u kojemu je predmet spora izvršenje izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave kao vrijednost predmeta spora uzima iznos kojeg je tužitelj naznačio u tužbi ali ne manji od 1.327,22 EUR. Stoga je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23 i 107/25.). – u nastavku teksta: Tarifa), tužitelju kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 200,00 eur za sastav tužbe i podneska od 19. 03.2026., te za zastupanje na ročištu od 12.05.2026. i 16.07.2026. Također mu je priznat 50%-ni trošak za pristup na ročište za objavu odluke t.j. iznos od 100,00 eur, sve uvećano za pripadajući pdv, a tom trošku pridodan je još trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eur (koliko je uostalom tužitelj platio na ime sudske pristojbe za tužbu), te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 110,00 eur, prema Tarifi u NN 50/26 koja je na snazi od 01. lipnja 2026.). Stoga je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.261,55 eur kao u točki II. izreke ove odluke i sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki II. izreke ove odluke.

U Karlovcu 14. rujna 2026.

Sudac:

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba.