REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-759/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska (Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije), OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Velimira Škorpika 21, Zagreb, kojeg zastupanog punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, 14. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

I/ Ovaj se sud oglašava nenadležnim, ukidaju se provedene radnje i odbacuje tužba u ovoj pravnoj stvari.

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 683,16 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 15. rujna 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka, u preostalom dijelu, za iznos od 375,00 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 14. rujna 2026. do isplate.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a povodom kojeg prijedloga je javni bilježnik u Zagrebu Boža Svrdec donio rješenje o ovsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj UPP/OS-Ovrv-1408/2022 od 29. svibnja 2024.

2./ S obzirom na prigovor tuženika, kojim je osporio osnovanost i visinu potraživanja plaćanje kojeg je naloženo, ovaj je sud rješenjem gornjeg poslovnog broja od 18. kolovoza 2025. stavio izvan snage rješenje o ovrsi, u dijelu kojim je određena ovrha, uz nastavak postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3./ Očitujući se na prigovor tuženika, tužitelj je tijekom postupka naveo da se utuženo potraživanje, u iznosu od 6.987,07 eur, iskazano u izvatku iz poslovnih knjiga kao vjerodostojnoj ispravi priloženoj uz prijedlog za ovrhu , temelji na Okvirnom sporazum broj 2/2013-1 za nabavu motornih vozila putem operativnog leasinga s ostatkom vrijednosti, kojeg su 25. studenog 2013. zaključili tužitelj i Državni ured za središnju javnu nabavu, kao naručitelji te tuženik, kao odabrani ponuditelj. Jedan od korisnika da je bilo i Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. U skladu s odredbom čl. 18. ovog Okvirnog sporazuma, tuženik da je bio dužan korisniku vratiti dio plaćenog iznosa za neostvarenu kilometražu, uplatom u državn i proračun, a koji iznos se obračunava na način propisan u istome članku Okvirnog sporazuma. Po ovoj osnovi tuženik da je, po isteku pojedinačnih ugovora za vozila koja je koristilo Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, bio dužan vratiti ukupan iznos od 226.260,24 kune. S obzirom da je dug tuženik samo djelomično podmirio, plaćanjem iznosa od 173.616,14 kune, da je preostalo potraživanje utuženo u ovoj parnici u iznosu od 52.644,10 kuna odnosno 6.987,07 eur.

4./ U daljnjem tijeku postupka, tuženik je istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti suda, ukazujući da je Okvirnim sporazumom, na kojem tužitelj osniva utuženo potraživanje, ugovorena arbitraža. Osim toga, ustraje s osporavanjem osnovanosti i visine utuženog potraživanja i ističe da je nakon utvrđene svoje obveze povrata za neostvarenu kilometražu, izvršio obračun i potraživanje prebio sa svojim (protu)potraživanjem po osnovi naknade štete za oštećenje i istrošenost vozila za koje korisnik odgovara, a u skladu s odredbom čl. 20. Okvirnog sporazuma.

5./ Tužitelj smatra da je prigovor nenadležnosti neosnovan. Ovo stoga što da je predmetni Okvirni sporazum zaključen 25. studenog 2013., na razdoblje od godinu dana, u kojem obvezuje na sklapanje ugovora o leasingu, istekom ovog ugovorenog vremena prestao. Osim toga, da je predmetnim Okvirnim sporazumom ugovoreno da se njegove odredbe primjenjuju do isteka ili prijevremenog prestanka posljednjeg od ukupno 453 pojedinačna ugovora o leasingu koji će na temelju ovog sporazuma biti zaključeni (čl. 3. st. 4. Okvirnog sporazuma). Slijedom navedenog, smatra da je prestala važiti arbitražna klauzula iz predmetnog Okvirnog sporazuma i da je isteklo vrijeme primjene ove njegove ugovorne odredbe na kojoj tuženik osniva prigovor nenadležnosti. Da je i tuženik smatrao da je ugovor o arbitraži prestao, tužitelja smatra da proizlazi iz postupanja tuženika, koji da je po prestanku ugovora o leasingu tužitelju ispostavljao račune uz navođenje na ovim računima da se u slučaju neplaćanje može pokrenuti ovrha na temelju vjerodostojne isprave. Nadalje, ukazuje da utuženo potraživanje proizlazi iz ugovora o leasingu, zaključenih na temelju predmetnog Okvirnog sporazuma, no u kojima se upućuje na Opće uvjete tuženika, u kojim Općim uvjetima da je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu.

6./ Tuženik pak tužiteljevo shvaćanje o prestanku ugovora o arbitraži zbog isteka vremena na koje je Okvirni sporazum sklopljen i ispunjenja ugovora o leasingu zaključenih na temelju ovog ugovora smatra pogrešnim. Izdavanjem računa uz navođenje mogućnosti pokretanja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave tuženika da od ugovorene arbitražne klauzule nije odustao, jer da se radi o tipiziranoj formi izdavanja računa vezanoj uz obveze tuženika pridržavati se računovodstvenih propisa. Konačno, da je pogrešno i suprotno ugovornim odredbama shvaćanje tužitelja da bi prednost u primjeni imale odredbe Općih uvjeta u konkretnom slučaju.

7./ Po ocjeni ovog suda, prigovor nenadležnosti s obzirom na arbitražnu klauzulu sadržanu u odredbi čl. 23. Okvirnog sporazuma broj 2/2013-1 za nabavu motornih vozila putem operativnog leasinga s ostatkom vrijednosti od 25. studenog 2013. (dalje Okvirni sporazum) je osnovan.

8./ Naime, u skladu s odredbom čl. 42. st. 1. i 2. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01, dalje ZA), ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile arbitražu, sud kome je tužba podnesena u istom sporu i među istim strankama će se na prigovor tuženika oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu, osim ako nađe da ugovor o arbitraži nije valjan (čl. 6. ZA), da je prestao važiti ili da se ne može ispuniti. Prigovor tuženik može istaknuti najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se ono ne održava, onda na glavnoj raspravi, sve dok ne završi svoj odgovor na tužbu.

9./ Osnovano ističe tuženik da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je sporazum o arbitraži prestao važiti jer je isteklo trajanje razdoblja na koje je Okvirni sporazum zaključen, odnosno isteklo je razdoblje na koje su zaključeni pojedinačni ugovori o leasingu zaključeni na temelju ovog Okvirnog sporazuma. Takvo je tumačenje, po ocjeni ovog suda, suprotno sadržaju i smislu ugovorne odredbe u kojoj je sadržan ugovor o arbitraži.

10./ Naime, predmetni Okvirni sporazum stranke su zaključile 25. studenog 2013., na razdoblje od godinu dana, i to na način da će za vrijeme trajanja ovog sporazuma korisnici s odabranim ponuditeljem sklopiti pojedinačne ugovore o leasingu za sva tražena vozila, s skladu s uvjetima iz ovog Okvirnog sporazuma (čl. 3. st. 1. i 2. Okvirnog sporazuma). Ugovori o leasingu sklapaju se na vrijeme od 5 godina (čl. čl. 3. st. 3. Okvirnog sporazuma). Odredbom st. 4. čl. 3. Okvirnog sporazuma ugovoreno je da se odredbe ovog Okvirnog sporazuma primjenjuju do isteka ili prijevremenog prestanka posljednjeg od ukupno 453 pojedinačna ugovora o leasingu koji će biti sklopljeni na temelju ovog Okvirnog sporazuma.

11./ Sporazum o arbitraži sadržan je u odredbi čl. 23. predmetnog Okvirnog sporazuma, kojom je ugovoreno da se za rješavanje spora proisteklog iz ovog Okvirnog sporazuma ugovora arbitraža na način da će se svi sporovi koji proizlaze iz ovog Okvirnog sporazuma i u vezi s njim, uključujući i sporove koji se odnose na pitanja njegovog valjanog nastanka, povrede ili prestanka, kao i na pravne učinke koji iz toga proistječu, konačno riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o arbitraži pri Stalnom arbitražnom sudištu Hrvatske gospodarske komore (Zagrebačkim pravilima).

12./ Iz navoda stranaka, prije svega navoda na kojima tužitelj osniva zahtjev u ovom sporu, razvidno je da je predmetni Okvirni sporazum u bitnome ispunjen, da su na temelju ovog sporazuma stranke zaključile ugovore o leasingu, što je i bila temeljna svrha zaključivanja Okvirnog sporazuma, i da su ovi ugovori o leasingu u bitnome ispunjeni, odnosno da je proteklo razdoblje trajanja na koje su pojedinačni ugovori o leasingu sklopljeni (5 godina odnosno 60 mjeseci). Naime, tužitelj zahtjev za plaćanjem osniva tvrdeći da su se ispunile Okvirnim sporazumom ugovorene pretpostavke za obračun kumulirane kilometraže, na način da mu je tuženik, jer za vrijeme trajanja pojedinačnih ugovora o leasingu ukupno predviđena kilometraža za kategoriju vozila nije dostignuta, dužan vratiti dio plaćenog iznosa za neostvarenu kilometražu (čl. 18. st. 4. Okvirnog sporazuma). Tuženik ne spori tvrdnju o postojanju tužiteljevog potraživanja po ovoj ugovornoj osnovi iz Okvirnog sporazuma, no tvrdi da je je tražbina prestala jer da je izvršio umanjenje svojeg duga s potraživanjem po osnovi (protu)tražbine radi naknade štete za istrošenog i oštećenja vozila objekata leasinga, a za koju korisnik odgovara.

13./ S obzirom da je predmetni spor između stranaka proizašao iz Okvirnog sporazuma i u vezi je s njim, jer tužitelj tvrdi da je ovaj Okvirni sporazum tuženik povrijedio stoga što nije izvršio povrat dijela plaćenog iznosa po osnovi nedostignute kilometraže, to osnovano prigovara tuženik da su stranke za rješavanje predmetnog spora ugovorile arbitražu.

14./ Shvaćanje tužitelja po kojem je sporazum o arbitraži prestao važiti jer je, ispunjenjem u pretežitom dijelu, prestao važiti Okvirni sporazum, odnosno na temelju ovog sporazuma zaključeni pojedinačni ugovori o leasingu , je suprotno smislu i svrsi koju su nedvojbeno stranke, ugovaranjem arbitražne klauzule , imale namjeru postići. Stoga je suprotno, kako smislu predmetne ugovorne odredbe o arbitražnom rješavanju sporova vezanih uz predmetni Okvirni sporazuma (iz čl. 23.), tako i smislu i sadržaju ostalih ugovornih odredaba, tužiteljevo tumačenje odredbe čl. 3. st. 4. Okvirnog sporazuma, prema kojem bi ugovor o arbitraži prestao jer je isteklo vrijeme na koje su zaključeni pojedinačni ugovori o leasingu. Naime, kada bi se i prihvatilo shvaćanje tužitelja o spornom sadržaju ugovornih odredaba u dijelu koje se odnose na trajanje arbitražne klauzule, valja imati u vidu da se pri tumačenju spornih odredaba ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu razumjeti tako da odgovara i načelima obveznog prava utvrđenima ZOO-om (čl. 319. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).

15./ S obzirom da se, u skladu s odredbom čl. 21. st. 3. Okvirnog sporazuma, Opći uvjeti odabranog ponuditelja primjenjuju u dijelu u kojem nisu u suprotnosti s odredbama Okvirnog sporazuma, Dokumentacije za nadmetanje, ponude odabranog ponuditelja i Zakona o javnoj nabavi, to je pogrešno shvaćanje tužitelja da bi, pred arbitražnom klauzulom iz Okvirnog sporazuma, prednost u primjeni imale odredbe Općih uvjeta kojima je izvršen izbor mjesno nadležnog suda (čl. 27. Općih uvjeta).

16./ Osnovano ističe tuženik da se, s obzirom na njegovo navođenje na računima temeljem kojih je izvršio obračun troškova, da se "u slučaju neispunjenja dospjele novčane obveze može zatražiti određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave", ne radi o odustanku od arbitražne klauzule. Prije svega citirani se izričaj ne može tumačiti kao odustanak od arbitražne klauzule niti bi, bez suglasnosti druge ugovorne strane, tuženik takvim navođenjem ugovornu odredbu o arbitraži mogao staviti izvan snage. Konačno, u predmetnim je računima koje je tuženik ispostavio tužitelju (korisniku) radi o obračunu razlike, na način da je potraživanje tužitelja po osnovi povrata neostvarene kilometraže umanjeno, odnosno u ovim računima uopće nije iskazana novčana obveza tuženika prema tužitelj, u slučaju neispunjenja koje bi tuženik mogao zatražiti ovrhu na temelju vjerodostojne isprave.

17./ Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci pod točkom I/.

18./ Tužitelju, jer je njegova tužba zbog osnovanog prigovora tuženika postojanja arbitražne klauzule, odbačena, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, a tuženiku je dužan naknaditi troškove koje mu je izazvao vođenjem ove parnice (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

19./ O tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka po osnovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 i 107/2025), dalje Tarifa) odlučeno je primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak za:

- sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi (T.br. 11/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 7. siječnja 2026. (T.br. 8/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 21. siječnja 2026. (T.br. 9/1 Tarife jer se na ovom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima) u iznosu od 100,00 eur,

dakle ukupno 500,00 eur, što uvećano za pripadajući PDV (T.br. 46 Tarife) iznosi 625,00 eur.

20./ Nadalje, tuženiku je priznat plaćeni trošak sudske pristojbe za prigovor u iznosu od 58,16 eur, dok trošak za sastav podneska od 13. ožujka 2026. nije priznat jer, po ocjeni ovog suda, nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a), s obzirom da tuženik u bitnome ponavlja navode iz ranijeg podneska za sastav kojeg je trošak priznat.

21./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose.

U Zagrebu 14. rujna 2026.

Sutkinja:

Tina Šimović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od primitka prijepisa rješenja. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, pisano, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

tužitelju, po ŽDO Zg

tuženiku, po pun.