REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-429/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja PF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. rujna 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 14. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu broj: 9012876711, sklopljenog 8. kolovoza 2008. između tužitelja i tuženika, a koja glasi: "promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju PF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.552,86 eura (četiri tisuće petsto pedeset dva eura i osamdeset šest centi) na ime preplaćene kamate s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. travnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 (petnaest) dana i to na:

- Iznos od 45,04 eura počev od 01.04.2008. pa sve do isplate

- iznos od 45,05 eura počev od 01.05.2008. pa sve do isplate

- iznos od 45,05 eura počev od 01.06.2008. pa sve do isplate

- iznos od 46,05 eura počev od 01.07.2008. pa sve do isplate

- iznos od 45,04 eura počev od 01.08.2008. pa sve do isplate

- iznos od 45,05 eura počev od 01.09.2008. pa sve do isplate

- iznos od 45,04 eura počev od 01.10.2008. pa sve do isplate

- iznos od 45,04 eura počev od 01.11.2008. pa sve do isplate

- iznos od 45,03 eura počev od 01.12.2008. pa sve do isplate

- iznos od 45,04 eura počev od 01.01.2009. pa sve do isplate

- iznos od 45,03 eura počev od 01.02.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,68 eura počev od 01.03.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,67 eura počev od 01.04.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,67 eura počev od 01.05.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,67 eura počev od 01.06.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,66 eura počev od 01.07.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,66 eura počev od 01.08.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,65 eura počev od 01.09.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,65 eura počev od 01.10.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,65 eura počev od 01.11.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,64 eura počev od 01.12.2009. pa sve do isplate

- iznos od 48,64 eura počev od 01.01.2010. pa sve do isplate

- iznos od 48,62 eura počev od 01.02.2010. pa sve do isplate

- iznos od 48,62 eura počev od 01.03.2010. pa sve do isplate

- iznos od 48,62 eura počev od 01.04.2010. pa sve do isplate

- iznos od 48,61 eura počev od 01.05.2010. pa sve do isplate

- iznos od 48,60 eura počev od 01.06.2010. pa sve do isplate

- iznos od 48,59 eura počev od 01.07.2010. pa sve do isplate

- iznos od 48,58 eura počev od 01.08.2010. pa sve do isplate

- iznos od 52,16 eura počev od 01.09.2010. pa sve do isplate

- iznos od 52,15 eura počev od 01.10.2010. pa sve do isplate

- iznos od 52,14 eura počev od 01.11.2010. pa sve do isplate

- iznos od 52,13 eura počev od 01.12.2010. pa sve do isplate

- iznos od 52,12 eura počev od 01.01.2011. pa sve do isplate

- iznos od 52,11 eura počev od 01.01.2011. pa sve do isplate

- iznos od 50,33 eura počev od 01.03.2011. pa sve do isplate

- iznos od 50,32 eura počev od 01.04.2011. pa sve do isplate

- iznos od 50,31 eura počev od 01.04.2011. pa sve do isplate

- iznos od 50,29 eura počev od 01.06.2011. pa sve do isplate

- iznos od 50,29 eura počev od 01.07.2011. pa sve do isplate

- iznos od 50,27 eura počev od 01.08.2011. pa sve do isplate

- iznos od 52,03 eura počev od 01.09.2011. pa sve do isplate

- iznos od 52,01 eura počev od 01.10.2011. pa sve do isplate

- iznos od 52,00 eura počev od 01.11.2011. pa sve do isplate

- iznos od 51,98 eura počev od 01.12.2011. pa sve do isplate

- iznos od 51,97 eura počev od 01.01.2012. pa sve do isplate

- iznos od 51,96 eura počev od 01.02.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,20 eura počev od 01.03.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,18 eura počev od 01.04.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,16 eura počev od 01.05.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,15 eura počev od 01.06.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,13 eura počev od 01.07.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,12 eura počev od 01.08.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,10 eura počev od 01.09.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,09 eura počev od 01.10.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,07 eura počev od 01.11.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,05 eura počev od 01.12.2012. pa sve do isplate

- iznos od 50,04 eura počev od 01.01.2013. pa sve do isplate

- iznos od 50,01 eura počev od 01.02.2013. pa sve do isplate

- iznos od 50,00 eura počev od 01.03.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,97 eura počev od 01.04.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,96 eura počev od 01.05.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,94 eura počev od 01.06.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,91 eura počev od 01.07.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,89 eura počev od 01.08.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,87 eura počev od 01.09.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,85 eura počev od 01.10.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,83 eura počev od 01.11.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,81 eura počev od 01.12.2013. pa sve do isplate

- iznos od 49,79 eura počev od 01.01.2014. pa sve do isplate

- iznos od 49,75 eura počev od 01.02.2014. pa sve do isplate

- iznos od 49,73 eura počev od 01.03.2014. pa sve do isplate

- iznos od 49,70 eura počev od 01.04.2014. pa sve do isplate

- iznos od 49,69 eura počev od 01.05.2014. pa sve do isplate

- iznos od 49,66 eura počev od 01.06.2014. pa sve do isplate

- iznos od 49,63 eura počev od 01.07.2014. pa sve do isplate

- iznos od 49,61 eura počev od 01.08.2014. pa sve do isplate

- iznos od 49,58 eura počev od 01.09.2014. pa sve do isplate

- iznos od 33,19 eura počev od 01.10.2014. pa sve do isplate

- iznos od 33,17 eura počev od 01.10.2014. pa sve do isplate

- iznos od 33,13 eura počev od 01.12.2014. pa sve do isplate

- iznos od 33,12 eura počev od 01.01.2015. pa sve do isplate

- iznos od 33,10 eura počev od 01.02.2015. pa sve do isplate

- iznos od 33,07 eura počev od 01.03.2015. pa sve do isplate

- iznos od 27,76 eura počev od 01.04.2015. pa sve do isplate

- iznos od 27,73 eura počev od 01.05.2015. pa sve do isplate

- iznos od 27,71 eura počev od 01.06.2015. pa sve do isplate

- iznos od 27,69 eura počev od 01.07.2015. pa sve do isplate

- iznos od 27,67 eura počev od 01.08.2015. pa sve do isplate

- iznos od 27,64 eura počev od 01.09.2015. pa sve do isplate

- iznos od 22,71 eura počev od 01.10.2015. pa sve do isplate

- iznos od 22,70 eura počev od 01.11.2015. pa sve do isplate

- iznos od 22,67 eura počev od 01.12.2015. pa sve do isplate

- iznos od 22,65 eura počev od 01.01.2016. pa sve do isplate

- iznos od 22,63 eura počev od 01.02.2016. pa sve do isplate

- iznos od 22,61 eura počev od 01.03.2016. pa sve do isplate

- iznos od 16,13 eura počev od 01.04.2016. pa sve do isplate

- iznos od 16,11 eura počev od 01.05.2016. pa sve do isplate

- iznos od 16,10 eura počev od 01.06.2016. pa sve do isplate

- iznos od 16,07 eura počev od 01.07.2016. pa sve do isplate

- iznos od 16,06 eura počev od 01.08.2016. pa sve do isplate

- iznos od 16,03 eura počev od 01.09.2016. pa sve do isplate

- iznos od 12,83 eura počev od 01.09.2016. pa sve do isplate

- iznos od 12,81 eura počev od 01.11.2016. pa sve do isplate

- iznos od 12,79 eura počev od 01.12.2016. pa sve do isplate

- iznos od 12,78 eura počev od 01.01.2017. pa sve do isplate

- iznos od 12,76 eura počev od 01.02.2017. pa sve do isplate

- iznos od 12,74 eura počev od 01.03.2017. pa sve do isplate

- iznos od 5,80 eura počev od 01.04.2017. pa sve do isplate

- iznos od 5,79 eura počev od 01.05.2017. pa sve do isplate

- iznos od 5,78 eura počev od 01.06.2017. pa sve do isplate

- iznos od 5,77 eura počev od 01.07.2017. pa sve do isplate

- iznos od 5,76 eura počev od 01.08.2017. pa sve do isplate

- iznos od 5,75 eura počev od 01.09.2017. pa sve do isplate.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012876711, sklopljenog 8. kolovoza 2008. između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita…“ i ista ne proizvodi pravni učinak.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju PF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 222,82 eura (dvjesto dvadeset dva eura i osamdeset dva centa) na ime naplaćene naknade za obradu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 14. kolovoza 2007. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 (petnaest) dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 25. lipnja 2026.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju PF, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.227,10 eura (dvije tisuće dvjesto dvadeset sedam eura i deset centi) sa zateznim kamatama počev od 14. rujna 2026. po stopi u smislu članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. prosinca 2025. navodi da je 8. kolovoza 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012876711, na iznos od 335.961,91 kuna s rokom otplate na 30 godina sa svrhom kupnje kuće za život tužitelja i njegove obitelji. Kredit je i dalje u otplati. Pri tome ukazuje kako je člankom 4.1. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovoga Ugovora iznosi 4,78 % godišnje.

1.1. Navodi da je tuženik tijekom postojanja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, prednik tuženika je povrijedio odredbu članka 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), a koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te na savjesnost i poštenje, kao i odredbe članka 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Tuženik je ugovor sastavio na unaprijed formuliranom obrascu i nije ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna kamate stope što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope te je time postupio suprotno navedenim odredbama ZOO-a i ZZP.

1.2. Tužitelj ističe kako je utužena ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope protivna i odredbama članka 269. -272. ZOO-a, a koji zakon je primjenjiv na sve obveznopravne odnose. Naime, činidba ugovora (u ovom slučaju kamata) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Obzirom da u konkretnom slučaju činidba nije određena, a niti je odrediva, ugovorna odredba je ništetna i kao takvu ju treba izuzeti.

1.3. Ukazuje i da iako su u navedenom postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet spora bili ugovori o kreditu s valutnom klauzulom CHF i tužitelj se ne može direktno pozivati na presude iz tog postupka, međutim meritum spora je itekako jednak ovom predmetu te može poslužiti kao pravna podloga za presuđenje u korist tužitelja, jer ista odredba o promjenjivosti kamatne stope je sadržana i u ovom ugovoru o kreditu.

1.4. Nadalje, 1. siječnja 2013. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je u članku 3. propisao da banke u svim kreditima s promjenjivim kamatama moraju ugovoriti parametre njihove promjene, odnosno fiksni dio i varijabilni dio kamate (Libor, Euribor, nacionalna referentna kamatna stopa i sl.) kako bi svaki potrošač mogao znati o čemu ovisi rast kamatne stope u njegovom kreditu. Dakle, banka mora sa svojim klijentom- potrošačem sklopiti aneks ugovora o kreditu kojim bi ugovorili takav način promjene kamatne stope. No, iz priložene kreditne dokumentacije proizlazi kako tuženik i nakon 1. siječnja 2013. nije postupio sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2013. na način da je primjenjivao kamatu koja je odrediva, nego je na temelju zatečene kamatne stope i zatečenih vrijednosti promjenjivih parametara (Euribor, Libor, trezorski zapisi, NRS) utvrdio fiksni dio i promjenjivi dio kamatne stope i onda o tome, prema saznanjima tužitelja, slao obavijesti tužitelju čime je on smatrao da nema nikakve druge zakonske obveze. Takav način utvrđivanja parametara identičan je dotadašnjem načinu određivanja kamatnih stopa – neodrediv je, jer parametri nisu ugovoreni npr. aneksom ugovora, nego je te parametre tuženik samovoljno utvrdio, a pritom je tuženik i dalja obračunavao kamatnu stopu veću od početno ugovorene u iznosu od 4,78 % sve do 31. kolovoza 2017.

1.5. Nadalje, tuženik je u članku 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 %od iznosa kredita.

1.6. Ističe da je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika, ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora.

1.7. Iz početnog otplatnog plana priloženog uz tužbu, tužitelj navodi da je tuženik 8. kolovoza 2008. tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini od 1.679,81 kuna odnosno 222,95 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7.53450 kuna.

1.8. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih ugovornih odredbi od 30. siječnja 2020., Ustavnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Županijskih sudova kao relevantnih i u ovom predmetu, tužitelj smatra kako je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope promjenjive na temelju odluke banke ništetan, kao i odredba o naknadi za obradu kredita, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog Ugovora odnosno odredbe Ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja sukladno članku 1115. ZOO-a. Zaključno, tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor zastare te navodi da ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se uslijed ispitivanja dopuštenosti i osnovanosti tužbenog zahtjeva postavilo pitanje ništetnosti odredbi predmetnih Ugovora o kreditu koje tužitelj spominje u tužbi i utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a.

2.1. Nadalje navodi kako bi se odredba mogla smatrati ništetnom nužno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kao i da je prouzročena znatna neravnoteža na štetu potrošača. Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Ističe kako nisu istinite tvrdnje tužitelja kako je kod sklapanja Ugovora o kreditu bilo riječ o principu „uzmi ili ostavi“, odnosno da se nije pojedinačno pregovaralo. Sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga na potpis tužitelju ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istog rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.

2.2. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (stambeni, auto i sl.), visinu iznosa kredita, rok otplate kredita, valutu uz koju je kredit vezan, dospijeće otplate kredita, način otplate kredita, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope i instrumente osiguranja plaćanja. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Sukladno navedenom, ugovor o kreditu nije unaprijed formuliran ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

2.3. Ističe da tuženik nije postupio niti protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima važećeg u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, a što tužitelj također tvrdi. Naime, tuženik je činidbu odredio sukladno tada važećem Zakonu o potrošačkom kreditiranju te je predvidio način i metodu izračuna, kao i mogući maksimum stoga nije održiva tvrdnja da je obveza tužitelja bila neodrediva niti neizvjesna. Tužitelj je već prilikom sklapanja ugovora znao kolika je njegova potencijalna maksimalna obveza te je tu odredbu kao takvu i prihvatio. Kako se kamata ima smatrati cijenom u ovom ugovoru, uzima se da su se stranke usuglasile oko bitnih uvjeta te nema mjesta ništetnosti predmetne odredbe. Naime, ukoliko je tužitelj (imajući informaciju o maksimalnoj cijeni) smatrao da je cijena previsoka, imao je mogućnost ugovaranja drugačije vrste kredita i sa drugačijim uvjetima. Još jednom tuženik napominje da tužitelj nikad nije niti prigovorio tako utvrđenoj kamatnoj stopi, a niti je tražio dodatna pojašnjenja niti umanjenje anuiteta.

2.4. Ukazuje da sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano je da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene.

2.5. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik ističe kako je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio i jest podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne i izlazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade.

2.6. Zaključno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u postupku pročitao spis, materijalnu dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o kreditu broj: 9012876711 (list 8-13 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 14-22 spisa), plan otplate (list 23-31 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 11. lipnja 2025. (list 32-39 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 40-82 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 99-102 spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 11. listopada 2018., broj odluke: U-III/5087/2017 (list 120-128 spisa), dopis upućen tužitelju s Općim uvjetima poslovanja tuženika u kreditnom poslovanju s fizičkim osobama (list 139-147 spisa), nalaz i mišljenje vještakinje Blaženke Kegalj od 2. lipnja 2026. (list 157-168 spisa), očitovanje vještakinje od 16. srpnja 2026. (list 187 spisa) te je saslušan tužitelj.

4. Imajući na umu odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP), a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

5. Čitanjem Ugovora o kreditu od 8. kolovoza 2007., broj ugovora: 9012876711 (list 8-13 spisa) utvrđeno je kako je isti sklopljen između tužitelja kao kreditora te tuženika kao korisnika kredita, a da je svrha kredita bila kupnja stambenog objekta (članak 2. Ugovora o kreditu) s iznosom kredita od 335.961,91 kuna. U članku 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je: "na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,78 % godišnje." Prema članku 7.1. rok otplate kredita je 360 mjeseci.

6. Na ročištu održanom 14. travnja 2026. tužitelj je iskazao kako je predmetni Ugovor o kreditu realizirao isključivo za vlastite potrebe i to radi kupovine nekretnine za život te kako u to vrijeme nije bio nositelj obrta, vlasnik kakvog trgovačkog društva, odnosno trgovac u širem smislu riječi. Navodi da je prije potpisa predmetnog Ugovora o kreditu isti pročitao, znao je značenje promjenjive kamatne stope te mu je djelatnik banke pojasnio što znači pojam promjenjiva kamatna stopa, ali mu je Ugovor o kreditu predočen na potpis bez mogućnosti pregovaranja o bilo kojoj odredbi, pa time i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. U odnosu na tzv. "ulaznu naknadu" tužitelj navodi da u vrijeme potpisa Ugovora nije znao što konkretno znači. Djelatnik banke mu je u trenutku potpisa Ugovora o kreditu samo pojasnio da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi ne ulazeći u točne projekcije i promjene iste. Kuću koju je kupio realizacijom predmetnog kredita do danas nije dao u najam ili zakup. Pitao je prilikom potpisa Ugovora o kreditu može li zaključiti Ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, ali mu je od strane djelatnika tuženika negativno odgovoreno. Navodi i da je Ugovor o kreditu sklopio s tuženikom, a ne s nekom drugom bankom iz razloga što je u to vrijeme imao otvoren tekući račun kod tuženika, a nije kod drugih banaka provjeravao uvjete kreditiranja. Prilikom potpisa Ugovora o kreditu uočio je odredbu o ulaznoj naknadi ali se ne sjeća iznosa iste.

7. Sud prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu realizirao isključivo za vlastite potrebe i to radi kupovine nekretnine za život te kako u to vrijeme nije bio nositelj obrta, vlasnik kakvog trgovačkog društva, odnosno trgovac u širem smislu riječi. Isto tako sud je utvrdio da je tužitelju Ugovor o kreditu predočen na potpis bez mogućnosti pregovaranja o bilo kojoj odredbi, pa time i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Djelatnik banke mu je u trenutku potpisa Ugovora o kreditu samo pojasnio da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi ne ulazeći u točne projekcije i promjene iste. U odnosu na tzv. "ulaznu naknadu" tužitelj navodi da u vrijeme potpisa Ugovora nije znao značenje iste.

8. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

8.1. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe.

8.2. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

9. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao radi kupovine nekretnine za život – vlastite potrebe, a koja činjenica je vidljiva iz samog Ugovora o kreditu, dok je iz pregleda prometa po kreditu i specifikacije uplata proizlazi da je kreditne uplate vršio upravo tužitelj.

10. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Navedenom presudom riješeno je pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bila ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka.

11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, valja reći da je odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Također, odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a tužitelj je postavio upravo kondemnatorni zahtjev i na isplatu iznosa koji su plaćeni tuženiku na temelju ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, čija ništetnost je utvrđena presudom u kolektivnom sporu, iz čega jasno proizlazi da se radi o pojedinačnoj parnici vezanoj za utvrđenja iz kolektivnog spora.

11.1. Za napomenuti je da iz navedene izreke pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne proizlazi njezina primjena isključivo na ugovore koji su sklopljeni vezano za valutu CHF, s obzirom da je jasno navedeno da se odnosi na potrošačke ugovore o kreditima u kojima se koristi nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (tako i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. strana 44 - Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima).

12. Stoga, s obzirom da je na temelju uvida u Ugovor o kreditu od 8. kolovoza 2007., broj ugovora: 9012876711, utvrđeno da se pravni učinci pravomoćne presude iz kolektivnog spora protežu i na odredbe predmetnog Ugovora, s obzirom na razdoblje u kojemu je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen, kao i s obzirom da je njime ugovorena promjena kamatne stope čija visina će se mijenjati u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana, to je predmetna ugovorna odredba, sadržana u Ugovoru o kreditu u članku 4.1. u dijelu koji glasi na promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kreditiranju građana tuženika, ništetna te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

13. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

13.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da je jasno da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

14. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 4.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku promjenjivu kamatnu stopu to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je navedena odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavak 1. ZZP nepoštena te ništetna u smislu članka 97. ZZP. Valja napomenuti da tako ukazuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj. Su IV – 308/2020 od 5. studenog 2020.

15. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa tj. članak 4.1. Ugovora o kreditu, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope od 4,78% i kamatne stope koju je tuženik stvarno obračunavao unutar svakog pojedinog anuiteta u vremenskom razdoblju od početka otplate kredita do 31. kolovoza 2017.

17. Radi utvrđenja visine zahtjeva sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Blaženke Kegalj te je tako utvrđeno kako ukupna razlika između iznosa kamata prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata prema simuliranom početnom otplatnom planu, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 4.552,86 eura.

18. Tuženik je u podnesku od 8. srpnja 2026. prigovorio osnovi po kojoj je izračun napravljen u bitnome navodeći da iznos eventualne pretplate se ne može računati u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu kao fiksnu, već se promjena kamatnih stopa kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana.

18.1. Vještakinja je u podnesku od 16. srpnja 2026. navela kako je nalaz i mišljenje sačinila prema zahtjevu suda, a da se prigovor tuženika u bitnome ne odnosi na samo vještačenje nego se radi o pravnoj stvari.

18.2. Nalaz i mišljenje kojem je tuženik prigovorio navodeći kako stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, pa je stoga nejasan izračun vještaka, prihvaćen je u cijelosti, s obzirom da su u skladu sa zadatkom kojega je postavio sud, jasni i razumljivi Naime, tako postavljen zadatak vještaku dan je s obzirom na činjenicu da, u situaciji, kada je iz ranije navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,78% godišnje, budući da je odredba kojom je promjenljiva kamatna stopa ugovorena u skladu s Odlukom tuženika o visini kamatne stope, ništetna.

19. Za navesti je da je odredbom članka 11.a stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12. - dalje: ZID ZPK/12) propisano je ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan:

a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošaču i

b) kvalitetno i kvantitativno razradi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecanja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i

c) odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

19.1. Prema stavku 2. istog članka parametri stavka 1. ovog članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOUR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, dok prema stavku 3. tog članka promjena kamatne stope u jednom referentnom razdoblju ne može biti veća, odnosno kod smanjenja manja, od sumarnog efekta promjena parametra iz stavka 1. točka a) ovog članka.

19.2. Stavkom 4. istog članka propisano je, da ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovog članka kao i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, a stavkom 5. propisana ako se uslijed promijenjene ugovorne promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je dužan potrošaču poslati obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti potrošač ima pravo na privremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata.

20. Ovaj sud prihvatio je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka jer je isto dano u skladu s pravilima struke, te je temeljem svih relevantnih podataka, tablica kamatnih stopa, izračuna, pa je tužitelju na ime pretplate kredita zbog primjene jednostrano promjenjive kamatne stope valjalo dosuditi iznos glavnice od 4.552,86 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kao što je navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

20.1. Naime, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva od 25. lipnja 2026. i to na temelju odredbe članka 190. stavka 3. ZPP-a jer je ova preinaka svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama, a tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja mogao postaviti pravilno svoj konačni tužbeni zahtjev.

20.2. Pojašnjenja radi, tužitelj je tužbom prvotno postavio kondemnatorni zahtjev radi isplate iznosa od 2.000,00 eura, da bi podneskom od 25. lipnja 2026., a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, potraživao iznos od 4.552,86 eura. Prema odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a, preinaka tužbe je, između ostalog, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

21. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teči od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju dakle zastarni rok se računa od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pa kako je pravomoćno odlučeno o ništetnosti djela ugovora o kreditu to nije protekao rok od pet godina za isplatu preplaćenih kamata kao posljedica ništetnosti tog dijela ugovora.

22. Predmet spora je i zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 222,95 eura, a koji iznos je isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

22.1. Iz Ugovora o kreditu broj: 9012876711 proizlazi da je odredbom članka 12.3. navedenog Ugovora ugovoreno sljedeće: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto), od iznosa kredita“.

23. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o predmetnoj naknadi nije moglo pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati te da nije znao što predmetna naknada znači. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

23.1. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

24. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

26. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

27. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012876711, sklopljenog 8. kolovoza 2008. između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita…“, te da je sukladno članku 102. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

19. Budući da je predmetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita pri čemu je čitanjem nalaza i mišljenja vještakinje Blaženke Kegalj utvrđeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva koju je tuženik zaračunao pri realizaciji kredita iznosi 1.679,81 kunu odnosno 222,82 eura, a da je naknada uplaćena 14. kolovoza 2007.

20. Na iznos od 222,82 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 14. kolovoza 2007., koja činjenica među strankama nije sporna, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare, a imajući na umu točke 21. i 21.1. obrazloženja.

22. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

23. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 5. ožujka 2026., 14. travnja 2026., 8. rujna 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 23. siječnja 2026. i 25. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.300,00 eura, uvećano za 25% PDV-a, 1.625,00 eura.

23.1. Navedenom trošku pridodan je trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,34 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 167,76 eura, što sveukupno iznosi 2.227,10 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. rujna 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).

23.2. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

Đakovo, 14. rujna 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju – putem punomoćnika

2. Tuženiku – putem punomoćnika