REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-814/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 2. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 11. rujna 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205610254 koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. listopada 2005., u dijelu koji glasi:

"…redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …"

te u čl. 7.2., u dijelu koji glasi:

"…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta…u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3205610254, koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. listopada 2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1.1. u dijelu koji glasi:

"…obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.",

u odredbi čl. 2.1., u dijelu koji glasi:

"…sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

te u odredbi čl. 7.1., u dijelu koji glasi:

"… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."

pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.373,99 eura na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015., u roku od 15 dana.

IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva:

- isplatu iznosa od 5.888,81 eura na ime preplate po osnovi promjene tečaja, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- isplatu iznosa od 2.445,80 eura na ime preplate po osnovi promjene kamatne stope, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- isplatu iznosa od 1.672,23 eura na ime razlike glavnice, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.195,18 eura, sa zateznim kamatama od 12. rujna 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi zaprimljenoj 7. lipnja 2019. navodi da je 21. listopada 2005. kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205610254, broj kreditne partije 7102913603, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF. Ugovorom je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. U vrijeme sklapanja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope. Od početka otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke. Stoga predlaže utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

1.1. Nadalje, predmetnim Ugovorom tuženik je tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok je ugovoreno da tužiteljica kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 471,44 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Tužiteljica navodi da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule propustio u cijelosti je informirati o svim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obaviještenosti, kao i o mogućim posljedicama promjene tečaja CHF, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu. Tijekom otplate tečaj CHF se povećavao, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz CHF jer banke nisu potrošače odgovarajuće informirale o rizicima takve valutne klauzule. Stoga predlaže utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora kojima su glavnica i anuiteti kredita vezani uz tečaj CHF.

1.2. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. stranke su 7. siječnja 2016. sklopile Dodatak broj 1/2016 Ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita iz kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem korisnici kredita koji su sklopili dodatak ugovoru radi provedbe konverzije imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora radi ostvarivanja eventualnog prava na povrat preplaćenih iznosa.

1.3. Tužiteljica ističe da su odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača obvezujuće u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokreću protiv banaka. Smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, te da je posljedica njihove nepoštenosti ništetnost. Pozivajući se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, navodi da je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Smatra da pri izračunu preplaćenih iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje i početni tečaj. Navodi da je po toj osnovi preplatila kredit za 59.700,57 kuna / sada 7.923,63 eura, slijedom čega predlaže utvrditi ništetnost spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te naložiti tuženiku da joj isplati navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose preplate teku od njihova dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane, kako u pogledu pravne osnove i visine potraživanja tako i u pogledu činjenica na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev. Osporio je i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata. Ne osporava da su stranke 21. listopada 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205610254 niti da su 7. siječnja 2016. sklopile Dodatak broj 1/2016, kojim je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima.

2.1. Pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., tuženik smatra da nakon provedene konverzije tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a posljedično ni pravo na isplatu. Ističe da se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. odnosi isključivo na procesnopravno pitanje dopuštenosti deklaratornog zahtjeva i postojanja pravnog interesa za njegovo postavljanje, a ne na pravo korisnika konvertiranog kredita na povrat razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa obračunatih primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja.

2.2. Tuženik navodi da su prilikom izrade izračuna konverzije uzete u obzir sve uplate tužiteljice po osnovi predmetnog kredita, uključujući uplate nastale zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF, te su preračunate i iskorištene za otplatu usporednog kredita s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da je način izračuna konverzije izričito propisan čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju, a pravilnost kalkulatora konverzije potvrđena je izvješćem neovisnog revizora KPMG Croatia d.o.o. od 14. studenoga 2015. Tužiteljica je slobodnom voljom prihvatila izračun konverzije i sklopila Dodatak, kojim su stranke uredile svoj pravni odnos u pogledu valute kredita, kamatne stope, preostale glavnice i raspolaganja utvrđenom preplatom.

2.3. Prema stavu tuženika, sklapanjem Dodatka stranke su trajno i konačno uredile međusobni pravni odnos u pogledu svih uplata izvršenih po osnovnom ugovoru. Povijesne kamatne stope koje su primjenjivane tijekom otplate kredita u CHF u izračunu konverzije zamijenjene su kamatnim stopama primjenjivanima na usporedive kredite u eurima, dok je za buduće razdoblje ugovorena kamatna stopa sastavljena od određenog referentnog parametra i fiksnog dijela. Prihvatom konverzije CHF valutna klauzula zamijenjena je valutnom klauzulom u eurima, a sve uplate tužiteljice uračunate su u otplatu kredita prema novom otplatnom planu. Pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 1172/2018 od 19. ožujka 2019., tuženik smatra da su stranke voljom nadomjestile sporne odredbe osnovnog ugovora te da tužiteljica više ne može zahtijevati povrat na temelju stjecanja bez osnove.

2.4. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja i saslušanju tužiteljice, smatrajući da se spor odnosi na pravna pitanja. Navodi da je tužiteljici tijekom trajanja ugovornog odnosa redovito dostavljao relevantne isprave i podatke, a da izračun konverzije sadržava potpune podatke potrebne za provjeru svih uplata i obračuna. Ističe i prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja dospjela prije 7. lipnja 2014. te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužiteljici naknaditi mu troškove parničnog postupka.

2.5. U podnesku od 18. siječnja 2021. tuženik je osporio tužiteljičino svojstvo potrošača.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 4. prosinca 2025. uredila tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještakinje, pa konačno uređenim zahtjevom, uz prethodno postavljeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, zahtijeva od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 13.380,83 eura, i to iznosa od 5.888,81 eura na ime preplate po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, iznosa od 2.445,80 eura na ime preplate po osnovi promjene kamatne stope sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, iznosa od 3.373,99 eura na ime uglavničenih zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose preplate do 30. rujna 2015. te iznosa od 1.672,23 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime razlike glavnice utvrđene nakon provedene konverzije.

3.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se usprotivio preinaci, a sud je, unatoč njegovu protivljenju, raspravnim rješenjem od 13. travnja 2026. preinaku dopustio smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon provedenog vještačenja preinačiti tužbu. Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.

3.2. Konačno, po pozivu suda tužiteljica je podneskom od 24. kolovoza 2026. uredila tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu, s obzirom na to da je tužba u tom dijelu bila nerazumljiva, jer se oznaka odredaba koje je tužiteljica predložila utvrditi ništetnima nisu poklapale s njihovim sadržajem.

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, pročitani su nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš iz društva Marimar- Fin d.o.o. te je saslušana tužiteljica kao stranka.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205610254, broj kreditne partije 7102913603, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 21. listopada 2005., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 13.380,83 eura sa zateznim kamatama. Navedeni iznos tužiteljica potražuje na ime preplate nastale primjenom ništetnih odredaba predmetnog Ugovora, i to iznos od 5.888,81 eura po osnovi promjene tečaja, iznos od 2.445,80 eura po osnovi promjene kamatne stope, iznos od 3.373,99 eura na ime uglavničenih zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose preplate do 30. rujna 2015. te iznos od 1.672,23 eura na ime razlike između glavnice utvrđene provedenom konverzijom i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, neovisno o tome što su stranke 7. siječnja 2016. sklopile Dodatak broj 1/2016 Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 21. listopada 2005. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205610254, broj kreditne partije 7102913603 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Nije sporno da je odredbom čl. 2. Ugovora određeno da redovna kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje i da je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Nadalje, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 471,44 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja mijenjao kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja CHF povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.1. Također, nije sporno da su stranke 7. siječnja 2016., na temelju ZID ZPK/15, sklopile Dodatak broj 1/2016 Ugovoru, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prema izračunu konverzije, izrađenom prema stanju na dan 30. rujna 2015., neotplaćena glavnica kredita prije konverzije iznosila je 28.181,70 CHF, dok je nakon konverzije utvrđena preostala glavnica od 19.194,40 eura. Tužiteljici je ujedno utvrđena preplata u iznosu od 15.972,18 kuna. Ugovoreno je da se preostala glavnica otplaćuje u preostalom roku od 66 mjeseci.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

9. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Iz njezina iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor sklopila radi dovršetka kuće u kojoj i danas živi sa suprugom, a koja nikada nije bila iznajmljivana niti korištena u poslovne svrhe. Ni ona ni suprug nisu bili vlasnici trgovačkog društva ili obrta, već su oboje zaposleni kao policijski službenici. Radi podizanja kredita obratila se tuženiku, čija je već bila klijentica, a djelatnica tuženika preporučila joj je kredit vezan uz CHF kao za nju najpovoljniji, navodeći da je povoljniji od kredita u eurima ili kunama te da je CHF stabilna valuta. Vjerovala je preporuci banke. Znala je da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i da kamatna stopa može varirati, ali joj nisu objašnjeni parametri prema kojima se ona mijenja niti mogućnost i opseg njezina povećanja. Rečeno joj je samo da rata kredita ne smije prelaziti trećinu njezinih primanja, zbog čega je njezin suprug pristupio Ugovoru kao sudužnik. Početni mjesečni anuitet iznosio je oko 2.100,00 kuna, dok se poslije povećao na približno 3.600,00 kuna. Djelatnica tuženika nije je upozorila na rizike povezane s valutnom klauzulom niti su joj predočena moguća kretanja tečaja CHF. Tekst Ugovora sastavio je tuženik i tužiteljica ga je dobila u gotovom obliku na potpis, bez mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe ili pregovaranja o njihovu sadržaju. Prije potpisivanja Ugovor je samo letimice pregledala s djelatnicom tuženika i nije tražila dodatna objašnjenja jer je imala povjerenja u tuženika i njegovu djelatnicu. Uz Ugovor joj je uručen otplatni plan u kojem su svi anuiteti bili iskazani u jednakom iznosu. U odnosu na konverziju tužiteljica je navela da je ponudu tuženika prihvatila kako bi prestalo daljnje povećavanje mjesečnih anuiteta. Izračun konverzije predočen joj je neposredno prije sklapanja Dodatka, ali ni tada nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi niti o njima pregovarati. Kredit su otplaćivali tužiteljica i njezin suprug, pri čemu su sredstva naplaćivana s njezina tekućeg računa, a kredit je u cijelosti otplaćen u ožujku 2021.

10.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala jasno, uvjerljivo i životno, a njezin je iskaz u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju njezina iskaza utvrđeno je da je kredit ugovoren radi dovršetka kuće koja je njoj i njezinoj obitelji služila i još uvijek služi za stanovanje te da kuća nikada nije bila iznajmljivana niti korištena u poslovne svrhe. Stoga je tužiteljica predmetni Ugovor sklopila kao potrošač, u svrhu koja nije povezana s njezinim zanimanjem, poslovnom aktivnošću ili poduzetničkom djelatnošću, pa je riječ o potrošačkom ugovoru (čl. 3. toč. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora). Tuženik nije dokazao suprotno.

10.3. Iskazom tužiteljice utvrđeno je i da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bila upoznata s parametrima njihove promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njezinih obveza. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

10.4. S druge strane, tuženik, na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Stoga tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru sadržajno su istovjetne odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koje su razmatrane u postupku kolektivne zaštite.

11. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je predmetni Ugovor, sklopljen između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao banke, u cijelosti obuhvaćen pravomoćnom presudom donesenom protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanom u točki 9. obrazloženja. Stoga je sud, sukladno čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

11.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

12. Prema čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora (sada čl. 323. st. 1. ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Tužiteljica bi stoga imala pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/91 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 210. ZOO/91 - čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 214. ZOO/91 - čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom, prilikom odlučivanja o visini restitucije valjalo bi u utuženom razdoblju do konverzije uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene, parametre.

13. Međutim, s obzirom na to da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru sukladno odredbama ZID ZPK/15, u ovom je postupku sporno je li nakon sklapanja Dodatka osnovan zahtjev za isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog Ugovora.

13.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev - 637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

13.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je na temelju ZID ZPK/15 konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

13.3. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.

13.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

13.5. Slijedom navedenog, potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i to za razdoblje od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa preplate do utvrđenog dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita, odnosno do 30. rujna 2015. , a to iz razloga što taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

14. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar- Fin d.o.o.

14.1. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita, i to da je iznos kredita bio 62.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,50 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,751088 kuna. Od 1. siječnja 2014. do dana obračuna konverzije primijenila je kamatnu stopu od 3,23 % godišnje, u skladu s tada važećim zakonskim odredbama.

14.2. Vještakinja je nadalje navela da je na dan 30. rujna 2015. stanje neotplaćene glavnice kredita iznosilo 28.181,70 CHF, odnosno 196.730,02 kuna, dok je nakon provedene konverzije utvrđena nedospjela glavnica u iznosu od 19.194,40 eura. Tuženik je tužiteljici pri obračunu konverzije utvrdio preplatu u iznosu od 2.119,87 eura, koju je tužiteljica koristila za namirenje dijela budućih anuiteta konvertiranog kredita.

14.3. Na temelju svega navedenog vještakinja je izračunala:

- da je tužiteljica na ime razlike po osnovi valutne klauzule, nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, do 30. rujna 2015. preplatila iznos od 5.888,81 eura;

- da je tužiteljica na ime razlike po osnovi kamatne stope, nastale kao razlika između početno ugovorene kamate i one koja je stvarno naplaćena uslijed jednostranog povećanja kamatne stope, preplatila iznos od 2.445,80 eura;

- da zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, obračunate od dana svake pojedine preplate do

30. rujna 2015., iznose 3.373,99 eura;

- da razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita u CHF, obračunate prema početnom tečaju, iznosi 1.672,23 eura, za koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita.

14.4. Konačno, vještakinja je navela da je tuženik izračun konverzije kredita proveo pravilno i u skladu s odredbama čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju te je prilikom obračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice.

15. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještakinje te je u skladu s rezultatima vještačenja podnescima od 4. prosinca 2025. i 24. kolovoza 2026. uredila tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u točki 3. obrazloženja ove presude.

15.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je vještakinja preplatu priznatu u konverziji pogrešno oduzela od obračunatih zakonskih zateznih kamata, umjesto od glavnice, iako se prema odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15 na iznose uzete u obzir pri konverziji nisu obračunavale zatezne kamate. Prigovorio je i primjeni kamatne stope od 3,23 % godišnje od 1. siječnja 2014., zbog koje je smanjen početni anuitet, smatrajući da je tijekom cijelog obračuna trebalo koristiti nepromijenjeni početni anuitet.

15.2. Očitujući se na navedene prigovore, vještakinja je navela da je preplatu priznatu u konverziji obračunski uračunala prema redoslijedu namirenja iz odredaba čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima (pravilno čl. 312. i 313. ZOO/91), prema kojem se najprije namiruju kamate, a potom glavnica. U odnosu na drugi prigovor navela je da je razliku kamate pravilno izračunala primjenom kamatne stope od 3,23 % godišnje od 1. siječnja 2014., kako je bilo određeno zadatkom vještačenja. Stoga je ostala u cijelosti pri svojem nalazu i mišljenju.

15.3. Podneskom od 1. travnja 2026. tuženik je naveo da, iako ustraje kod primjedbi na nalaz i mišljenje, ne predlaže saslušanje vještakinje na ročištu.

15.4. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u ranijem tekstu pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja. U odnosu na navod tuženika glede primjene kamatne stope od 3,23 %, ukazuje se da je u razdoblju od 1. siječnja 2014. valjalo primijeniti upravo kamatnu stopu od 3,23 %, jer je ZID ZPK propisao da najviša kamatna stopa na kredite u CHF-u od 1. siječnja 2014. može iznositi najviše 3,23 %. Sud ukazuje da je i tuženik primjenjivao navedenu kamatnu stopu (razvidno iz nalaza i mišljenja – tablice na listu 255 spisa) pa prigovor tuženika u pogledu primjene navedene kamatne stope nije razumljiv. U odnosu na prigovor da je vještakinja preplatu priznatu u konverziji pogrešno oduzela od obračunatih zakonskih zateznih kamata, ukazuje se da je vještakinja navedeni izračun sačinila po uputi suda u skladu s pravilima uračunavanja iz čl. 312. i 313. ZOO/91, međutim radi se o matematičkom izračunu koji u konačnici, upravo zbog pravnog shvaćanja proširenog vijeća Vrhovnog suda , nije uzet u obzir. U odnosu na navod tuženika da se prema odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15 na iznose uzete u obzir pri konverziji nisu obračunavale zatezne kamate, ukazuje se da je upravo zbog toga prošireno vijeće Vrhovnog suda zauzelo pravno shvaćanje da potrošaču pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose za razdoblje do 30. rujna 2015.

16. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-457/2025, sud je utvrdio da tužiteljica nakon provedene konverzije ima pravo na isplatu iznosa od 3.373,99 eura na ime zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. Navedene zatezne kamate pripadaju tužiteljici u cijelosti, bez umanjenja za preplatu utvrđenu u provedenoj konverziji.

16.1. Stoga je navedeni iznos dosuđen tužiteljici te je odlučeno kao u točki III izreke presude.

17. Imajući u vidu isto pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je u preostalom dijelu . Sklapanjem Dodatka Ugovoru prestala je obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi proizlazila iz čl. 210. ZOO/91 (čl. 1111. st. 1. ZOO/05). Svi iznosi koje je tužiteljica uplatila do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. Stoga tužitelj ici ne pripada iznos od 5.888,81 eura na ime preplate po osnovi promjene tečaja ni iznos od 2.445,80 eura na ime preplate po osnovi promjene kamatne stope zajedno sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

17.1. Ne pripada joj ni iznos od 1.672,23 eura po osnovi razlike u glavnici sa zatraženim zateznim kamatama. Navedeni iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke provedene konverzije, kojom je predmetni kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka prihvatila da preostala nedospjela glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 19.194,40 eura, a odredbe Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Pritom je i vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

17.2. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

18. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (u slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (u konkretnom slučaju čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

18.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, 7. lipnja 2019., nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 4. prosinca 2025. preinačila tužbu uskladivši visinu zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka. Tužiteljica je već podnošenjem tužbe 7. lipnja 2019. zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja, pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe. Stoga nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dok je s restitucijskim zahtjevom, uzimajući u obzir konačno postavljeni zahtjev, uspjela u omjeru od 25 % (3.373,99 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 13.380,83 eura), pa njezin ukupni uspjeh u sporu iznosi 63 %, dok uspjeh tuženika iznosi 37 %. Na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 26 % (63 % – 37 %).

19.1. Tužiteljici pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 2. veljače 2021., 11. studenog 2024., 3. veljače 2025., 13. travnja 2026. i 2. rujna 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 27. siječnja 2021., 9. veljače 2021. i 4. prosinca 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 2.250 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 4.500,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.125,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 5.625,00 eura, uvećano za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 125,69 eura iznosi 5.750,69 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 5.750,69 eura tuženik je dužan naknaditi tužiteljici u omjeru od 26 %, dakle u iznosu od 1.495,18 eura.

19.2. Također, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 700,00 eura. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužiteljici je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine tražbine, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužiteljica bila dužna snositi, i načelno gledajući, platila bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu. Također, radi utvrđenja iznosa zateznih kamata koje su tužiteljici u konačnici priznate bilo je nužno utvrditi pojedinačne iznose preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga je tužiteljici navedene troškove valjalo priznati u cijelosti na temelju čl. 154. st. 3. ZPP.

19.3. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 2.195,18 eura (1.495,18 eura + 700,00 eura). Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

19.4. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 11. rujna 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima