REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5294/2025-54
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Špehar i Gavranić d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, 11. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:
''Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 1. 1. Ugovora o kreditu broj 9011105716, potpisan i solemniziran kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, pod posl. br. OU-485/06, koji glasi: „koji odgovara protuvrijednost od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesettritisuče CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“.
II./ Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 4. 1. Ugovora o kreditu broj 9011105716, potpisan i solemniziran kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, pod posl. br. OU-485/06, koji glasi: „…koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o krditiranju građana.“.
III./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.223,10 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
0,12 EUR od 30.05.2006.g.,
0,87 EUR od 29.06.2006.g.,
10,15 EUR od 31.08.2007.g
5,76 EUR od 01.10.2007.g.
5,44 EUR od 31.10.2007.g.,
7,91 EUR od 03.12.2007.g.,
5,85 EUR od 28.12.2007.g.,
11,41 EUR od 31.01.2008.g.,
29,88 EUR od 29.02.2008.g.,
26,85 EUR od 02.05.2008.g.,
26,85 EUR od 02.05.2008.g.,
25,13 EUR od 02.06.2008.g.,
27,38 EUR od 01.07.2008.g.,
22,09 EUR od 06.08.2008.g.,
22,97 EUR od 03.09.2008.g.,
26,65 EUR od 01.10.2008.g.,
50,11 EUR od 30.10.2008.g.,
33,97 EUR od 01.12.2008.g.,
50,07 EUR od 30.12.2008.g.,
48,69 EUR od 29.01.2009.g.,
56,76 EUR od 26.02.2009.g.,
52,17 EUR od 01.04.2009.g.,
52,63 EUR od 30.04.2009.g.,
47,82 EUR od 29.05.2009.g.,
43,29 EUR od 02.07.2009.g.,
44,58 EUR od 03.08.2009.g.,
46,87 EUR od 31.08.2009.g.,
46,61 EUR od 30.09.2009.g.,
44,31 EUR od 02.11.2009.g.,
48,62 EUR od 30.11.2009.g.,
51,33 EUR od 02.01.2010.g.,
54,57 EUR od 29.01.2010.g.,
55,50 EUR od 01.03.2010.g.,
62,03 EUR od 31.03.2010.g.,
60,60 EUR od 30.04.2010.g.,
63,58 EUR od 31.05.2010.g.,
82,13 EUR od 01.07.2010.g.,
74,86 EUR od 03.08.2010.g.,
93,28 EUR od 01.09.2010.g.,
86,38 EUR od 01.10.2010.g.,
79,10 EUR od 02.11.2010.g.,
86,42 EUR od 30.11.2010.g.,
103,91 EUR od 30.12.2010.g.,
92,10 EUR od 31.01.2011.g.,
96,67 EUR od 28.02.2011.g.,
91,97 EUR od 29.03.2011.g.,
89,80 EUR od 29.04.2011.g.,
110,10 EUR od 31.05.2011.g.,
111,72 EUR od 30.06.2011.g.,
132,43 EUR od 01.08.2011.g.,
116,57 EUR od 31.08.2011.g.,
105,67 EUR od 30.09.2011.g.,
104,31 EUR od 31.10.2011.g.,
103,35 EUR od 30.11.2011.g.,
107,28 EUR od 30.12.2011.g.,
113,18 EUR od 31.01.2012.g.,
113,46 EUR od 28.02.2012.g.,
110,17 EUR od 31.03.2012.g.,
111,84 EUR od 30.04.2012.g.,
113,42 EUR od 31.05.2012.g.,
111,90 EUR od 28.06.2012.g.,
111,64 EUR od 30.07.2012.g.,
109,99 EUR od 01.09.2012.g.,
105,47 EUR od 02.10.2012.g.,
110,55 EUR od 31.10.2012.g.,
112,64 EUR od 30.11.2012.g.,
111,08 EUR od 28.12.2012.g.,
103,79 EUR od 31.01.2013.g.,
109,69 EUR od 01.03.2013.g.,
112,28 EUR od 16.04.2013.g.,
108,00 EUR od 29.04.2013.g.,
100,72 EUR od 04.06.2013.g.,
99,04 EUR od 03.07.2013.g.,
100,88 EUR od 06.08.2013.g.,
104,99 EUR od 02.09.2013.g.,
109,26 EUR od 04.10.2013.g.,
106,95 EUR od 30.10.2013.g.,
108,73 EUR od 02.12.2013.g.,
110,34 EUR od 31.12.2013.g.,
72,34 EUR od 30.01.2014.g.,
74,63 EUR od 27.02.2014.g.,
72,61 EUR od 05.05.2014.g.,
72,61 EUR od 05.05.2014.g.,
71,78 EUR od 02.06.2014.g.,
72,02 EUR od 30.06.2014.g.,
74,36 EUR od 04.08.2014.g.,
77,04 EUR od 01.09.2014.g.,
76,72 EUR od 06.10.2014.g.,
78,50 EUR od 29.10.2014.g.,
79,32 EUR od 03.12.2014.g.,
79,09 EUR od 02.01.2015.g.,
80,24 EUR od 30.01.2015.g.,
80,24 EUR od 27.02.2015.g.,
80,24 EUR od 02.04.2015.g.,
80,24 EUR od 08.05.2015.g.,
80,24 EUR od 02.06.2015.g.,
80,24 EUR od 01.07.2015.g,
80,24 EUR od 22.07.2015.g.,
80,24 EUR od 02.09.2015.g.,
do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV./ Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 418,39 EUR.
V./ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732 naknaditi tužiteljici UV OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.589,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. rujna 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica UV u tužbi protiv tuženika Privredne banke d.d., podnesenoj ovom sudu 12. lipnja 2019., navodi da je s tuženikom 30. ožujka 2006. sklopila ugovor o kreditu, kojim je tužiteljici odobren potrošački kredit za kupovinu motornog vozila u iznosu od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te redovna kamatna stopa od 4,35% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranu građana.
1.1 Tijekom trajanja ugovora o kreditu mjesečni anuitet kojeg je tužiteljica plaćala tuženiku bio je viši od prvotno ugovorenoga, uslijed promjene kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženika.
1.2 Tužiteljica je s tuženikom 19. veljače 2016. sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu te je planom otplate konverzije predviđeno i ugovoreno plaćanje mjesečnog anuiteta od 279,92 EUR u kunskoj protuvrijednosti.
1.3 Tužiteljica upućuje na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, kojom je utvrđeno da su banke, među kojima je i tuženik, sklapale potrošačke ugovore o kreditu koji su sadržavali ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope te navodi da su sudovi pred kojima potrošač pokrene postupak tom presudom vezani.
1.4 Podneskom od 16. listopada 2019. tužiteljica preinačuje tužbu na način da potražuje i isplatu po osnovi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužiteljica se poziva na presudu VTSRH posl. br. P-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost ugovrnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je tužiteljica svoju tužbu pogrešno koncipirala, na način kao da je ugovor o kreditu i dalje na snazi, iako je taj ugovor prestao postojati, jer su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15), kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
2.1 Navodi da su predmetnim zakonom uređene prava i obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pa da je stoga tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i cjelokupni zahtjev za isplatom, u cijelosti neosnovan jer niti navedenim zakonom niti jednim drugim propisom nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.
2.2 Tuženik navodi nadalje da iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Stoga je tuženik reobračunao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR te priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama.
2.3 Početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu više ne može biti nikakvih potraživanja ni zahtjeva, niti tužiteljica ima pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.
2.4 Tužitelj navodi da se pretplata priznaje potrošaču na ime otplaćivanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretira se kao umanjivanje glavnice. Pretplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
2.5 Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršio, pa tako i uplate po osnovi kamate.
2.6 Nakon ovako izvršene konverzije, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu – na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – ''preplatu'', a na temelju ovako donesene presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos po osnovi kamate.
2.7 Tuženik navodi nadalje da se odredba čl. 502.c ZPP odnosi na parnice radi naknade štete te da se stoga tužitelj ne može pozvati na utvrđenja iz kolektive parnice te nadalje da ugovorne odredbe nisu identične ugovornim odredbama zbog kojih se vodila kolektivna parnica.
2.8 Tuženik navodi da je ugovor o kreditu bio solemniziran, da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da ugovor predstavlja stvarnu volju ugovornih stranaka te da su tužitelju bile jasne odredbe te ugovorena prava i obveze, što proizlazi iz činjenice da je takav ugovor potpisao. Navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o ugovornim odredbama sa svakim potrošačem te da bi to prouzročilo troškove koji bi kredite učinili nedostupnima. Tvrdi da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te da ugovor ne ostavlja prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik do stupanja izmjena ZKP iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjena ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih pripisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatnih stopa, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.
2.9 Tuženik navodi da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom te da je neosnovano sada tuženiku omogućiti položaj kao da je takav kredit postojao.
2.10 Tuženik je u Općim uvjetima poslovanja, koje je objavio na svojim internetskim stranicama, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope, pa tako u odredbi čl. 3.6 Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatnu stopu, kao i obveza banke da o tome obavještava klijente. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi čl. 306. st.4. toga Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi ''Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke'', koju dostavlja u prilogu. Ugovorna odredba kojom se banku ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao u skladu s odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te ZPK te u postupanju tuženika nema protupravnosti niti je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav induvidualni interes odnosno pravo tužitelja.
2.11 Naposljetku tuženik zaključno ističe:
- da je ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonski dopušteno te da stoga samo promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu
-da su konkretne kamatne stope koje su u primjeni u ovom ugovoru određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;
-da nijedna od primjenjivih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate te da
- je u konkretnom slučaju volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope.
2.12 Tuženik naposljetku ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti i potražuje naknadu troška parničnog postupka.
2.13 Po provedenom financijskom vještačenju, tuženik navodi da je u nalazu i mišljenju navedena tzv. negativna razlika u tečaju i kamati u iznosu od 418,39 EUR, pa da stoga, ako sud tužbeni zahtjev nađe osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prebijanja u smislu odredbe čl. 323. ZOO i to tako da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od ukupno 418,39 EUR (negativna razlika) te da se tražbina tužitelja umanji za taj iznos. Podredno tuženik ističe prigovor prijeboja. Nakon što je tužitelj po provedenom financijskom vještačenju postavio tužbeni zahtjev, tuženik navodi da je zahtjev povećan te time i preinačen, kojoj preinaci se protivi te da ističe prigovor zastare u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev.
3. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj ističe da se kao potrošač niti u jednom pravnom poslu – ni u ugovoru o kreditu, niti u dodatku toga ugovora nije obvezao da neće pokrenuti odgovarajući sudski postupak protiv tuženika, kako po osnovi preplaćene kamate zbog promjene kamatne stope (po ništetnoj ugovornoj odredbi), tako niti po osnovi promjene tečaja CHF/HRK (po ništetnoj ugovornoj odredbi), niti je takva obveza na bio koji način definirana/ugovorena bilo kojim od tih pravnih poslova. Budući da je tužitelj izvršio preplatu anuiteta koje je bio dužan vratiti tuženiku, kako zbog ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, tako i zbog pogrešnog izračuna konverzije, nedvojbena je obveza tuženika da izvrši povrat tako neosnovano i nezakonito plaćenih iznosa.
3.1 Tužitelj navodi nadalje da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare te da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u roku od pet godina te da tužitelj, kao potrošač ima pravo na punu restituciju.
3.2 Tužitelj ističe da su svi navodi tuženika koje tuženik iznosi u odgovoru na tužbu raspravljeni u kolektivnom sporu te u tom sporu otklonjeni.
3.3 Nadalje tužitelj navodi da navodi tuženika da osnovni (glavni) ugovor o kreditu od 30.03.2006. više nije na snazi jer da je zamijenjen Dodatkom toga Ugovora od 16. prosinca 2015. nisu točni jer da je u odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu ugovoreno da se i dalje primjenjuju one odredbe ugovora o kreditu koje Dodatkom nisu izmijenjene, što znači da osnovni ugovor o kreditu nije prestao postojati, kao što to tvrdi tuženik, već da on i dalje pravno egzistira. Navedeno je vidljivo iz činjenice da je u zk još uvijek upisana hipoteka u korist tuženika na nekretnini u vlasništvu tužiteljice, i to na temelju (osnovnog) Ugovora o kreditu.
3.4 Osim toga, u Dodatku ugovoru o kreditu je navedeno da se taj Dodatak sklapa isključivo radi provedbe konverzije, no ta okolnost ne znači da se tužitelj odrekao prava sudskim putem tražiti isplatu neosnovano i nezakonito uplaćenih iznosa po osnovnom ugovoru o kreditu, koje su pravomoćnim odlukama utvrđene ništetnima. Nadalje, tužitelj se niti Osnovnim ugovorom o kreditu, a niti Dodatkom istome nije odrekao prava pokrenuti protiv tuženika odgovarajući sudski postupak zbog eventualno pogrešno izvršene konverzije, odnosno zbog pogrešnog i/ili netočnog izračuna/ konverzije duga iz CHF u EUR.
3.5 Nadalje tužitelj ističe da je retroaktivna primjena Dodatka/Aneksa kojim se valuta CHF zamjenjuje valutom EUR različito pravno pitanje od pitanja retroaktivnosti Aneksa u pogledu otklanjanja štetnih odredbi osnovnog ugovora. Tužitelj u ovom postupku ne osporava Dodatak/ Aneks. Ništetnost ugovornih odredbi o kamatnim stopama u ugovorima u kreditu pravomoćno je utvrđena tek nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) te u trenutku sklapanja Dodatka/ Aneksa još uvijek nije postojalo pravomoćno sudsko utvrđenje da su CHF odredbe i odredbe o kamatnim stopama u ugovorima o kreditu ništetne. Budući da je Dodatak/Aneks sklopljen 2015., a ništetnost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je tek 2019., potrošač – tužitelj nije se mogao unaprijed odreći potraživanja (prema tuženiku, kao kreditoru) iz spornih ugovornih odredbi koje će biti (sudskim putem) utvrđene ništetnima tek 2019. Iz teksta Dodatka/Aneksa ugovora o kreditu nigdje ne proizlazi da se tužitelj svojom slobodnom voljom ili sporazumom s tuženikom pristao na uračunavanje iznosa uplaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u izračun konverzije, ili da bi se odrekao svojih prava.
4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu: Opći uvjeti poslovanja s građanima, (list 52-56 spisa), isprava nazvana ''Poslovanje s građanima – Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 57- 60 spisa), zk izvadak (list 179 spisa), plan otplate (list 217-273 spisa), dopis o konverziji od 11.11.2015. (list 274-276 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30.09.2015. 8list 278-287 spisa), izvadak otvorenih stavki na dan 30. rujna 2015. (list 288 spisa), prijedlog dodatka ugovoru o kreditu s formularom obavijesti korisnika o prihvatu izračuna konverzije (list 290-296 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu od 16.02.2016. (list 298-302), ugovor o kreditu od 24.03.2026. (list 303-308), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković (list 315-332 spisa) i dokaz saslušanjem tužiteljice.
4.1 Po ovako provedenom postupku, ocijenivši izvedene dokaze primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude neosnovan, dok su osnovani tužbeni zahtjevi citirani pod točkama II./ i III./ izreke ove presude te da je prigovor radi prebijanja neosnovan.
5. Između stranaka nije sporno:
- da su tužitelj i tuženik 30. ožujka 2006. zaključili ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganja stavio iznos od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu),
- da je namjena kredita bila adaptacija stambenog objekta (čl. 2. ugovora),
- da je ugovorena otplata kredita u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunama po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu (čl. 7.2 Ugovora o kreditu) te
- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odredbom čl. 4. st.1. Ugovora o kreditu, citiranom pod točkom II./ izreke ove presude.
5.1 Nadalje nije sporno da su stranke 19. veljače 2019. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, čime je ugovor o kreditu ''konvertiran''.
6. Između stranaka su sporne osnova zahtjeva za utvrđenje te visina zahtjeva za isplatu, kao i osnova prigovora radi prebijanja. Nadalje je sporno je li utuženo potraživanje zastarjelo.
7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13-4 od dana 14.06.2014. pravomoćno odlučio u postupku žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. (ovo je notorno i među strankama nesporno) o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banaka, odnosno tim odlukama je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje ubuduće.
7.1 Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.
7.3 Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi.
7.4 Slijedom izloženoga, budući da je Ugovor o kreditu između parničnih stranaka zaključen 30. ožujka 2006. te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, na temelju odredbe čl. 502. c ZPP ovaj sud vezan je za utvrđenje da je sporna odredba ugovora o kreditu zaključenog između stranaka ništetna, pod pretpostavkom da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač. Pritom je pitanje utjecaja činjenice da su stranke predmetni ugovor o kreditu konvertirale odvojeno pravno pitanje, razmotreno niže u ovom obrazloženju.
8. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da iz istoga ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ni djelatnost tužitelja, niti je navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. U Ugovoru je navedeno da je namjena kredita adaptacija stambenog objekta (čl. 2.1 Ugovora).
8.1 Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit digla za preuređenje obiteljske kuće u [adresa], koja je izgrađena prije 1968. i bila joj je potrebna temeljita adaptacija - promjena krovišta, prozora i fasade; da je došla banku tražiti najpovoljniji kredit te da su joj rekli da joj je najpovoljniji ovaj koji je podigla, da bi joj rata toga kredita porasla enormno, s početnih 1.800,00 kn popela se na skoro 2.800,00 kn. Nadalje je tužiteljica iskazala da je dobila dokumentaciju na potpis te tako zaključila ugovor o kreditu, da je potpisala ono što joj je bilo ponuđeno; da joj nitko u banci nije ništa objasnio da bi joj rata mogla porasti, rekli su joj samo da joj je taj kredit najpovoljniji i najbolji.
8.2 Što se tiče konverzije, tužiteljica je iskazala da ''tu isto nije bilo nikakvih pregovora. Mogla sam nastaviti plaćati ogromnu ratu ili prihvatiti konverziju. Nisu mi u konverziji priznali preplatu kao što sam ja to htjela, na način da mi vrate preplaćeni iznos, nego su mi rekli da ću ja plaćati nakon konverzije pola kreditne rate, a druga polovica će se plaćati iz preplate.''
8.3 Naposljetku je tužiteljica iskazala da se nikada nije bavila obrtništvom niti poduzetništvom, da je po zanimanju frizerka, ali da cijeli život radi kao zaposlenica frizerskoga salona koji nije u njezinom vlasništvu. Živi u kući koju je adaptirala sredstvima pribavljenima ovim kreditom, a koja se nalazi u [adresa].
8.4 Ovaj sud spontan i iskren iskaz tužiteljice ocjenjuje u cijelosti istinitim. Stoga je ovaj sud, procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP, što znači da se radi o ugovoru o potrošačkom kreditiranju te da su ništetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope (čl. 502. c ZPP u svezi s utvrđenjima iz kolektivnog spora navedenog pod točkom 7 i 7.1. ovog obrazloženja).
9. Slijedom izloženoga, ništetna je odredba čl. 4.1 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirana pod točkom II./ izreke ove presude, pa je stoga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje navedenoga.
10. Kako međutim tužiteljica ne iznosi razloge za ništetnost, niti osporava činjenicu da joj je isplaćen iznos kredita koji je na dan isplate iznosa kredita tužiteljici kao korisniku kredita predstavljao protuvrijednost iznosa od 63.000,00 CHF, tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude odbijen je kao neosnovan.
11. Provedenim financijskim vještačenjem, po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković (list 315-332 spisa) utvrđeno je da sveukupan iznos više plaćenoga za vrijeme otplate predmetnog kredita, slijedom promjene kamatne stope te tečaja na više i niže, iznosi ukupno 7.223,10 EUR, što predstavlja zbroj iznosa od:
- 2.046,06 EUR plaćenog zbog promjene kamatne stope od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije te
- iznosa od 4.977,04 EUR plaćenih primjenom valutne klauzule u CHF, uzevši u obzir rast i pad tečaja.
11.1 Od navedenog ukupnog iznosa od ukupno 7.223,10 EUR, plaćenoga primjenom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, vještakinja je oduzela iznos od 418,39 EUR (od kojeg iznosa je zbog pada tečaja plaćeno 204,50 EUR te zbog pada kamatne stope plaćeno 213,89 EUR manje), a koliko tuženik potražuje prigovorom radi prebijanja.
11.2 Nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković ovaj sud ocjenjuje jasnim, detaljnim i stručnim te ga stoga u cijelosti prihvaća, a na njezin matematički izračun primjedbi nisu imale niti stranke.
12. U pogledu pravnog pitanja ima li tužitelj, kao korisnik kredita koji je ''konvertirao'' sklapanjem dodatka ugovoru na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), pravo na primjenu odredbe čl. 323. st.1. ZOO, kojom je propisana obveza vraćanja primljenoga na temelju ništetne odredbe ugovora, a na kojoj odredbi tužitelj temelji zahtjev za isplatu, citiran pod točkom III./ izreke ove presude, ovaj sud smatra da ZID ZPK/15 ne predstavlja lex specialis kojim bi bile derogirane odredbe ZOO (tako i izdvojeno mišljenje koje je dio odluke VSRH posl. br. Rev-457/2025-21-2 od 27. svibnja 2026.). Naime, logika konverzije, niti svrha ZID ZPK/15, nije bila priznavanje cjelokupnih iznosa plaćenih primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nego je izražena u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 te definirana kao promjena valutne klauzule koja se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
12.1 Stoga tužiteljica ima pravo na vraćanje plaćenoga primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, u iznosu od ukupno 7.223,10 EUR, koliko tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom specificiranim po provedenom vještačenju, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom III./ izreke ove presude. Pritom je tužiteljica tužbeni zahtjev i u pogledu zatraženog tijeka zatezne kamate postavila u skladu s po ovom sudu prihvaćenim nalazom i mišljenjem vještaka te se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u istome sadržana ništetna odredba o valutnoj klauzuli, koju je tuženik u taj ugovor ugradio, te je propuštanjem davanja potpune informacije tužitelju tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što znači da je nesavjesni stjecatelj.
11. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od14.06.2018. Kako je tužbeni zahtjev po toj osnovi podnesen 16. listopada 2019., razvidno je da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg roka zastare potraživanja stečenog bez osnova iz odredbe čl. 225. ZOO. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13-4 od dana 14.06.2014. pravomoćno odlučio u postupku žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banaka, pa se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 323. st. 1. ZOO-a da tužitelju pravo na isplatu s tog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od 14.06.2014., te zastarijeva temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a 14.06.2019, a tužba u ovom parničnom predmetu po toj osnovi podnesena je 12. lipnja 2019., dakle prije proteka roka zastare. Naposljetku treba reći da zastarni rok za restitucijske zahtjeve počinje teći od dana pravomoćnosti kolektivne presude, neovisno o tome je li ništetnost naknadno utvrđena i u svakom pojedinom predmetu (pravno shvaćanje VSRH, SU-IV-1/22). Stoga nije odlučno to što tužiteljica nije podnijela zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je utvrđeno da se anuitet izračunava primjenom valutne klauzule u CHF.
12. Pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je tuženikov prigovor radi prebijanja jer je tužiteljica od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu već oduzela iznos od 418,39 EUR, koji tuženik predlaže prebiti. Budući da je tužiteljica već postavljanjem tužbenog zahtjeva za isplatu upravo iznosa koji potražuje izvršila prijeboj koji zahtijeva tuženik, osnovanost prigovora radi prebijanja nije potrebno ocjenjivati.
13. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i 5. i čl. 155. ZPP.
13.1 Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastavljanje tužbe - 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podnesaka od 20.01.2020., 19.05.2021., 15.03.2023., 25.03.2026. po 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT, za zastupanje na ročištima 19.09.2025., 24.04.2026. te 20.08.2026. – po 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT te za zastupanje na ročištu 02.06.2026. - 25 bodova prema Tbr. 9/4 OT, što iznosi ukupno 825 bodova, odnosno 1.650,00 EUR te uvećano za PDV 2.062,50 EUR. Nadalje joj je priznat trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom V./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 2.589,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.
13.2 Tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja podneska od 16.10.2019. kojim preinačuje tužbu postavljanjem novog zahtjeva uz već ranije istaknuti jer je to mogla učiti već u tužbi, za sastavljanje koje joj je trošak priznat; podnesaka od 21.10.2019.i od 03.06.2020. jer su nepotrebni (tužiteljica samo citira sudsku praksu koja je sudu dostupna), podneska od 10.01.2024. jer je nepotreban (ponavlja ranije navode te postavlja zahtjev koji je mogla postaviti u podnesku od 15.03.2023.) te za pristup na ročište za objavu jer na to ročište njezin punomoćnik nije pristupio. Naposljetku, nije joj priznat trošak pristojbe na presudu jer je izmjenama ZSP oslobođena plaćanja pristojbe na presudu u ovom predmetu.
13.3 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom VI./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.
U Zagrebu, 11. rujna 2026.
Sutkinja
Katarina Jukić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
