Poslovni broj: P-155/2021-33

1

 

         Poslovni broj: P-155/2021-33

 

U   I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E   I   P R E S U D A   

 

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice Š. K., S., OIB: …, zastupane po punomoćnici B. M., odvjetnici iz V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 8. ožujka 2024. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 22. travnja 2024.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I/ Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.             

 

II/ Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva radi isplate kako je to navedeno u podnesku tužiteljice od 18. listopada 2022.

 

 

i    p r e s u d i o   j e

 

              I/ Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj … sklopljen 3. srpnja 2006. između tužiteljice Š. K., S., kao korisnika kredita, S. L. iz S., kao sudužnika i tuženika R. A. d.d., Z., kao kreditora, koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu B. Š. iz V. dana 4. srpnja 2006. pod brojem OU-862/06-1, i to:

- dio t.2.st.1. koji glasi: ..."u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- dio t.7. st.1. koji glasi:..."po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem

  na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita

  po isplati kredita.”

- dio t.3. koji glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, 

  jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

 

II/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: … da tužiteljici Š. K., S., OIB: …, u roku od 15 dana isplati iznos od 3.318,98 EUR (tri tisuće tristo osamnaest eura i devedeset osam centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 3,85 EUR od 27.09.2006. do isplate

- na iznos od 1,86 EUR od 28.10.2006. do isplate

- na iznos od 0,80 EUR od 27.11.2006. do isplate

- na iznos od 4,24 EUR od 03.11.2008. do isplate

- na iznos od 1,98 EUR od 20.12.2008. do isplate

- na iznos od 18,17 EUR od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 19,77 EUR od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 15,14 EUR od 28.03.2009. do isplate

- na iznos od 17,26 EUR od 05.05.2009. do isplate

- na iznos od 12,48 EUR od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 8,50 EUR od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 10,76 EUR od 04.08.2009. do isplate

- na iznos od 12,35 EUR od 05.09.2009. do isplate

- na iznos od 9,70 EUR od 02.10.2009. do isplate

- na iznos od 9,30 EUR od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 12,88 EUR od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 14,87 EUR od 02.12.2009. do isplate

- na iznos od 20,31 EUR od 06.02.2010. do isplate

- na iznos od 19,78 EUR od 13.03.2010. do isplate

- na iznos od 28,67 EUR od 27.04.2010. do isplate

- na iznos od 28,81 EUR od 24.05.2010. do isplate

- na iznos od 30,80 EUR od 26.06.2010. do isplate

- na iznos od 49,38 EUR od 17.07.2010. do isplate

- na iznos od 42,48 EUR od 11.08.2010. do isplate

- na iznos od 56,15 EUR od 24.09.2010. do isplate

- na iznos od 50,71 EUR od 11.10.2010. do isplate

- na iznos od 42,88 EUR od 08.11.2010. do isplate

- na iznos od 56,41 EUR od 07.12.2010. do isplate

- na iznos od 73,14 EUR od 07.01.2010. do isplate

- na iznos od 64,64 EUR od 18.02.2011. do isplate

- na iznos od 69,55 EUR od 22.03.2011. do isplate

- na iznos od 61,86 EUR od 04.04.2011. do isplate

- na iznos od 61,19 EUR od 09.05.2011. do isplate

- na iznos od 84,42 EUR od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 89,33 EUR od 28.06.2011. do isplate

- na iznos od 99,83 EUR od 22.07.2011. do isplate

- na iznos od 95,05 EUR od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 84,16 EUR od 24.09.2011. do isplate

- na iznos od 82,78 EUR od 29.10.2011. do isplate

- na iznos od 82,25 EUR od 26.11.2011. do isplate

- na iznos od 84,24 EUR od 23.12.2011. do isplate

- na iznos od 91,14 EUR od 27.01.2012. do isplate

- na iznos od 92,33 EUR od 25.02.2012. do isplate

- na iznos od 90,08 EUR od 23.03.2012. do isplate

- na iznos od 91,01 EUR od 05.05.2012. do isplate

- na iznos od 92,86 EUR od 26.05.2012. do isplate

- na iznos od 90,61 EUR od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 90,87 EUR od 04.08.2012. do isplate

- na iznos od 89,28 EUR od 14.09.2012. do isplate

- na iznos od 86,49 EUR od 16.10.2012. do isplate

- na iznos od 90,87 EUR od 17.11.2012. do isplate

- na iznos od 93,13 EUR od 14.12.2012. do isplate

- na iznos od 91,27 EUR od 15.01.2013. do isplate

- na iznos od 83,57 EUR od 24.02.2013. do isplate

- na iznos od 90,87 EUR od 18.03.2013. do isplate

- na iznos od 91,14 EUR od 15.04.2013. do isplate

- na iznos od 88,88 EUR od 18.05.2013. do isplate

- na iznos od 79,59 EUR od 20.06.2013. do isplate

- na iznos od 80,92 EUR od 15.07.2013. do isplate

- na iznos od 81,34 EUR od 16.08.2013. do isplate,

i to:

- po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

 

III/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, da tužiteljici Š. K., S., OIB: …, u roku od 15 dana isplati iznos od 563,63 EUR (petsto šezdeset tri eura i šezdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 2006. do isplate i to:

- po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

 

IV/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu broj … sklopljenog 3. srpnja 2006. između tužiteljice Š. K., S., kao korisnika kredita, S. L. iz S., kao sudužnika i tuženika R. A. d.d., Z., kao kreditora, koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu B. Š. iz V. dana 4. srpnja 2006. pod brojem OU-862/06-1, i to u dijelu t. 9. st. 1. t. 6. koji glasi: "podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu,...".

 

V/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate:

- iznosa od 916,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. srpnja 2006. do isplate s osnova preplate zbog promjene kamatne stope,

- iznosa od 131,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2006. do isplate s osnova troška solemnizacije kredita.

 

VI/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: …, da tužiteljici Š. K., S., OIB: …, u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.142,38 EUR (tisuću sto četrdeset dva eura i trideset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

 

Obrazloženje

             

              1.1. Tužiteljica Š. K. podnijela je 15. ožujka 2021. kod ovoga suda tužbu protiv tuženika R. A. d.d., u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 3. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj …, kojim joj je ugovorom tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.828,60 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovor je sklopljen u filijali tuženika u Varaždinu zbog čega postoji nadležnost Općinskog suda u Varaždinu.

              1.2. U predmetnom Ugovoru ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a ugovorena je i kamatna stopa od 5,20% godišnje te da je ista promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tuženika te se niti o jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor je otplaćen u cijelosti 16. kolovoza 2013. te nije konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Navodi da je prvi anuitet iznosio 395,95 CHF (oko 1.800,00 kn), a u pojedinim mjesecima trajanja kredita kreditna obveza iznosila je i oko 2.700,00 kn. Do znatnog povećanja kreditne obveze tužiteljice došlo je zbog nepošteno ugovorenih odredaba o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli. Tako tužiteljica navodi da je nepošten, a time i ništetan dio ugovornih odredbi i to članka 2. stavak 1. Ugovora u kojem se ugovara da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Pri tome se tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom pravnom sporu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu Vrhovnog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojima su takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. U toku otplate kredita tuženik je u više navrata jednostrano, bez ikakvih pregovora s tužiteljicom mijenjao kamatnu stopu po kreditu. Ovdje se tužiteljica poziva i na relevantne odredbe članka 81. stavak 1. do stavak 3. te članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), kao i na odredbe članka 322. stavak 1., članka 270. stavak 1., članka 324. stavak 1., članka 323. stavak 1. te članka 1111. stavak 1. i stavak 3. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako joj je tuženik ponudio sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke što je ništetno jer je protivno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima, naime banka je potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu (kamatu) kao jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu te nije utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača te je rizik prebačen potpuno na teret tužitelja kao gospodarski slabiju stranu.

              1.3. Što se tiče ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljica smatra da je nepošten odnosno ništetan dio odredbe čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora, u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu, pri čemu se također poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojima su ovakve odredbe također utvrđene ništetnima, a ukazuje i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 te presudu Suda EU broj C-118/17. Tužiteljica navodi da u vrijeme ugovaranja kredita nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF iako joj je sam pojam valutne klauzule bio poznat. Navodi da u tako složenim ekonomskim poslovima, u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, koji su tuženiku kao financijskom stručnjaku bili poznati, samo saznanje tužiteljice da se iznos kredita plaća u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koje bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Stranke o ovim ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale, a tuženik je tužiteljicu propustio informirati i upozoriti na rizike ugovaranja ovakve valutne klauzule. Uslijed toga tužiteljica je pristala sklopiti ugovor o kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao i preko 50%. U konkretnom pravnom poslu tuženik nije preuzeo nikakav rizik, budući da je osim ugovorenim sredstvima osiguranja, svoju tražbinu dodatno zaštitio i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već je cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu prebačen na tužiteljicu, što jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka koje nisu gospodarski jednako jake.

              1.4. Osim toga, tužiteljica smatra da je ništetna i odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da tužiteljica snosi naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% cjelokupnog iznosa kredita. Kredit je ugovoren u iznosu od 27.828,60 CHF, a 3,30% od tog iznosa iznosi 918,34 CHF odnosno preračunato u kune na dan isplate kredita (7. lipnja 2006.), iznosi 4.277,85 kn.

              1.5. Tužiteljica u tužbi navodi i da je iz ugovora o kreditu vidljivo da je tužiteljica prilikom solemnizacije kredita dana 4. srpnja 2006. platila javnobilježničku nagradu u iznosu od 921,10 kn i 70,00 kn javnobilježničku pristojbu te smatra da je nepošteno ugovorena i odredba čl. 9. st. 1. toč. 6. predmetnog Ugovora o keditu. Ukazuje na presudu Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

1.6. Stoga tužiteljica ovom tužbom traži da sud najprije utvrdi ništetnost svih navedenih ugovornih odredbi koje smatra ništetnima, te da naloži tuženiku da joj isplati iznose koje je preplatila s osnova ništetnosti tih odredbi i to razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana otplate kredita za koju preplatu smatra da iznosi najmanje 10.000,01 kn, no točan iznos preplate ne može sama izračunati, budući da ne raspolaže stručnim znanjem (pri čemu tužbeni zahtjev postavlja na isplatu iznosa od 10.000,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2006. do isplate, navodeći da će isti specificirati po provedenom vještačenju), te traži da sud naloži tuženiku da joj isplati iznos od 5.268,95 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2006. do isplate.

 

              2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a koje je sjedište u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti. Stoga tuženik smatra da je u ovom predmetu mjesno nadležan sud u Zagrebu te predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tuženik nadalje ističe da nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. ZPP jer, iako je predmetni kredit zaključen u tuženikovoj podružnici u Varaždinu, predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Naime, tužitelj osporava promjenu kamatne stope i tečaja CHF, a niti jedno od navedenog nije u djelokrugu poslovne jedinice.

              2.2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., jer se u tom postupku pravna zaštita pruža na općenitoj  tj. apstraktnoj razini, te u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da se utvrđenja iz spomenute presude VTS RH ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju tj. na predmetni ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, kako to proizlazi iz navoda presude VTS RH. Ako bi se zauzeo suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a isto tako i da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive (sukladno članku 96. stavak 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) jer u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak odredbe nemaju neka od tih obilježja, potrebno je utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo, te ako nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

              2.3. Tuženik smatra da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu primijeniti jer u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isto isključuju. Smatra da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, u bitnome tuženik navodi da je VTSRH u spomenutoj presudi zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj je zaključak utemeljio isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu VTSRH smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti te ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao te je podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a tužitelju je prilikom zaključenja kredita uručen okvirni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

              2.4. Tuženik navodi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da na svjetskom ili domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

              2.5. Ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

              2.6. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

              2.7. Navodi da je pojam „prosječnog potrošača“ nastao kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate.  Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

              2.8. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007. o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. S obzirom na to da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju.

              2.9. Nadalje tuženik navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen  istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Osim toga, a o što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a niti je za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz.

              2.10. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s tekstom ovih općih akata upoznat. I kod toga tuženik ističe da je ugovor solemniziran i obrazložen od strane javnog bilježnika iz čega također smatra da proizlazi razumljivost ove ugovorne odredbe, pa slijedom navedenog nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe da u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da bi bile ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope pa da bi se tužiteljev kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, već su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a sporan je samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga  tuženik smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane te da nisu učinjene sukladno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je tužitelju nastala šteta. Tuženik navodi da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, pri čemu detaljno obrazlaže parametre o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a koje smatra objektivnim i opravdanim razlozima za te promjene, navodeći i da se pri tome vodio načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, sukladno Direktivi 93/13 EEZ. Kod toga ističe i da u trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza banaka da ugovaraju egzaktne parametre i metodu njihova izračuna, a o kojima je ovisila promjena ugovorne kamate, no da je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik ističe i da je tužitelj sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom dao svoju suglasnost da se ista tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga isto trebao i očekivati. Tuženik navodi da svoje djelatnike obučava na način da potrošačima ukazuje na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj na taj rizik prilikom sklapanja ugovora upozoren i nije mogao ostati nepoznat. Budući da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom što tužitelj ne spori, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa je i u tom smislu potrebno ispitati savjesnost i pažnju tužitelja kao potrošača.              

              2.11. Tuženik se protivi navodima tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita i trošak osiguranja. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP, a tužitelj ne navodi zašto bi ista bila ništetna niti na tu okolnost predlaže ikakve dokaze. Plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Osim toga, naknada je izričito navedena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Tuženik ističe kako se naknada za korištenje kredita iz čl. 3. Ugovora ne može poistovjetiti s kamatnom stopom ugovorenom u čl. 2. Ugovora o kreditu budući da je riječ o potpuno različitim instrumentima. Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Čak i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tužitelj ni na koji način ne obrazlaže zašto bi bilo ništetno ugovaranje odredbe koja je propisivala anuitetsku otplatu kredita koji je način otplate kredita propisan svim zakonima koji se odnose na poslovanje banke uključujući Zakon o potrošačkom kreditiranju, Zakon o kreditnim institucijama i Zakon o obveznim odnosima. Tužitelj u tom smislu navodi kako se radi o povredi jednake vrijednosti činidaba (što također ni na koji način ne obrazlaže). Ako se tužitelj poziva na prekomjerno oštećenje iz čl. 375. ZOO, radi se o razlogu pobojnosti, a ne ništetnosti ugovora, a pravo na poništaj ugovora prestaje istekom godine dana od njegovog sklapanja.

2.12. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

              2.13. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

 

              3.1. U podnesku od 6. svibnja 2022., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica se protivi tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda smatrajući odredbu članka 12. Ugovora o kreditu također nepoštenom u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, te kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. - 4. ZPP, tuženik se na istu ne može valjano pozivati. Pri tome navodi da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Navedena ugovorna odredba je bila ugovorena isključivo u interesu tuženika, s obzirom da se istom postiže da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u sjedištu tuženika kako bi si tuženik, kao gospodarski jača strana smanjio troškove suđenja, a nije se vodilo računa o tome da je sjedište suda u Zagrebu udaljeno više od 90 km od prebivališta tužiteljice. Navedena ugovorna odredba izaziva znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju stranaka. Tužiteljica ukazuje i na presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000. kojom je sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

              3.2. Tužiteljica nadalje navodi da je u tužbi navela sve zakonske odredbe na kojima zasniva tužbu i tužbeni zahtjev, a osim toga poziva se i na utvrđenja iz presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača kao legitimno pravno sredstvo koje joj stoji na raspolaganju te ukazuje na obveznu primjenu tih utvrđenja i u postupcima koje potrošači pokrenu radi naknade štete. Stoga se protivi provođenju personalnih dokaza koje predlaže tuženik kao nesvrsishodnim, neekonomičnim i previše tegobnim za tužiteljicu.

              3.3.  U odnosu na tuženikove prigovore vezane uz valutnu klauzulu ukazuje na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. kao i na presudu Suda EU C 186/16, Andriciuc, u kojoj se zauzima stav da su nacionalni sudovi obvezni provesti dvostruki test poštenosti odredbi ugovora o kreditu, a to kako Sud EU takav test postavlja te razrađuje od t. 45. presude pa dalje. Ova presuda u kontekstu slučaja franak znači da je banka minimalno morala potrošača upozoriti na karakteristike konkretne valutne klauzule švicarski franak u odnosu na valutnu klauzulu EURO te u odnosu na svjetsko tržište kapitala, u kojemu je poznato da je švicarski franak valuta utočišta kapitala za vrijeme gospodarske krize, zbog čega ta valuta vrlo izgledno u budućnosti ima potencijal i rizik naglog rasta tečaja, što se u konkretnom slučaju tijekom otplate kredita dogodilo dvaput i to 2011. i 2015. Tuženik ne dokazuje da je na navedene rizike upozorio tužiteljicu. Tuženik svoje nezakonito postupanje ne može otkloniti pukim pozivanjem na odredbe ZOO koje dopuštaju ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule, te potpuno ignorira Zakon o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13/EEZ, odnosno svu zakonsku regulativu na kojoj tužiteljica temelji tužbu.

              3.4. Što se tiče tuženikovih navoda vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu, tužiteljica osporava da je njezina intencija podnošenjem tužbe bila ugovaranje fiksne kamatne stope. Tužiteljica se nije protivila ugovaranju promjenjive kamatne stope, ali je ista morala biti određena ili odrediva. U odgovoru na tužbu tuženik nigdje ne objašnjava, kako životno i logično, tako niti pravno, na koji je način tužiteljica prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu mogla znati odnosno odrediti na koji način i po kojim parametrima će joj se mijenjati kamatna stopa koja je ugovorena kao "promjenjiva", pa proizlazi da se svaki puta prilikom promjene kamatne stope radilo o jednostranoj odluci banke, na koju tužiteljica nije imala nikakav utjecaj. Tuženik ne objašnjava gdje je ugovorena kamatna stopa koja bi tužiteljici na dan sklapanja ugovora o kreditu bila jasna, lako uočljiva i potpuno razumljiva kao potrošaču. Sva naknadna povećanja kamatne stope bila su neizvjesna i neprovjerljiva, a time i nepoštena i ništavna.

              3.5. Što se tiče tuženikovih navoda o solemnizaciji kredita, tužiteljica ukazuje na obrazloženje Visokog trgovačkog suda RH iz odluke broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te ističe da ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao pojedinih ugovornih odredaba. Tužiteljica ne osporava da joj je od strane javnog bilježnika bio pročitan ugovor i objašnjen značaj pojedinih ugovornih odredaba, no ispitivanje nepoštenosti ne ograničava se na poštovanje formalne transparentnosti ugovornih odredaba, u smislu njihove jasnoće i

razumljivosti, nego zahvaća i materijalnu transparentnost, u smislu dostatnosti informacija pruženih potrošaču glede opsega, kako pravnog, tako i ekonomskog, u pogledu njegove ugovorne obveze. Navedene informacije javni bilježnik nije niti bio u poziciji dati tužiteljici, pa se tužiteljica protivi saslušanju javnog bilježnika. Navedeni stav jasno je izražen u presudu Suda EU od 21. prosinca 2006., u kojoj su dani odgovori na prethodna pitanja za tri sudska postupka - C-154/15, C-307/15 i C-308/15.

              3.6. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljica skreće pažnju na presudu VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. koje glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kojim je pravnim shvaćanjem pomaknut trenutak početka tijeka zastare u korist stranke koja je ispunila ništetni ugovor. Kod toga ukazuje i na presudu Suda EU u predmetu broj C‑485/19.

              3.7. Tužiteljica se protivi tuženikovim navodima u pogledu troškova obrade kredita navodeći da joj tuženik nije prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Također u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada. Naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen. U ugovoru o kreditu ne opisuje se transparentno konkretan način funkcioniranja mehanizma određivanja visine naknade i, prema potrebi, odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama, tako da potrošač nije mogao procijeniti, na temelju preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz potpisivanja ugovora koje sadrže odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Bez konkretnih dokaza o tome da je tuženik doista imao tako velike troškove na ime obrade kredita, naplata predmetne naknade ne može se okvalificirati drugačije nego kao paušalna naplata usluge koja nije izvršena ili naplata usluge u višestruko većem iznosu od iznosa stvarnih troškova te usluge. Navedeno nije dopušteno prema propisima o zaštiti potrošača, što je objašnjeno u presudi Suda EU broj C-224/19 i C-259/19 u kojoj se navodi da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita uzrokovale su znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužiteljice kao i o zaštiti tih interesa, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja na ime povrata plaćene naknade za obradu kredita i javnobilježničkih troškova iz istih razloga kao što je to ranije navedeno.

 

4.1. U podnesku od 14. lipnja 2022. tuženik dodatno obrazlaže svoj prigovor mjesne nenadležnosti smatrajući da je prorogacija nadležnosti valjana te da proizvodi pravni učinak. Sve i da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako to tvrdi tužitelj, za ocjenu njezine (ne)poštenosti potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Okolnost što bi tužitelj morao putovati u Zagreb radi ostvarenja svojih prava tuženik ne smatra značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tužitelj zastupan po odvjetniku zbog čega njegova osobna prisutnost ne bi bila potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužitelja (eventualno) morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja (ne)ravnoteže jer tužitelja ništa nije priječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu. S druge strane, tužitelj uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koja pretpostavka također mora biti ispunjena da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik ukazuje i na pravno shvaćanje VSRH od 5. studenoga 2020. sukladno kojem za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o ugovorenoj nadležnosti sud mora u obzir uzeti vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Međutim, sve i da je prorogacijska klauzula nepoštena, sukladno odredbi čl. 46. st. 1. ZPP Općinski građanski sud u Zagrebu je i opće mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4.2. U odnosu na zahtjev tužitelja za povrat novčanih sredstava koje je platio na osnovu javnobilježničke nagrade odnosno javnobilježničke pristojbe, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelju su predmetni iznosi naplaćeni od strane javnog bilježnika, a ne tuženika, stoga je zahtjev usmjeren prema tuženiku i u ovom dijelu neosnovan jer navedeni iznos nije stekao tuženik.

4.3. Nadalje, osim što ponavlja već ranije iznesene navode vezane uz postupak kolektivne zaštite i navode o valutnoj klauzuli, dodatno ukazuje na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te ističe da pitanje naknade štete nije riješeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa te je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke za naknadu štete sukladno općim pravilima iz Zakona o obveznim odnosima ako smatra da mu je ista nastala. Ponovo elaborira objektivne razloge zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope koje smatra valjanim razlozima za promjenu kamatne stope naglašavajući i da je tužitelja obavijestio o svakoj promjeni kamatne stope na što tužitelj nije imao prigovor niti je raskinuo ugovor. Smatra da je sporan samo dio odredbe članka 2. Ugovora koji glasi: "…u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora", dok ostali dio odredbe o kamatnoj stopi nije ništetan, što tužitelj niti ne tvrdi, pa je prema tome ugovorna kamatna stopa i dalje promjenjiva. Poziva se na članak 325. ZOO o konverziji za koji smatra da analogno treba primijeniti i na ništetne odredbe, pa konkretno smatra da dio sporne odredbe koji je glasio "… u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora" treba glasiti "… u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima“ kako glasi točka VI. Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom koji se opći uvjeti supsidijarno primjenjuju na ugovor o kreditu jer je tako ugovoreno predmetnim ugovorom. Tuženik se protivi i tužiteljevim navodima o prekidu zastare pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, smatrajući odluku Vrhovnog suda RH te odluku Ustavnog suda RH iz kojih proizlazi takav stav neobrazloženima i arbitrarnima te utemeljenim na pogrešnom tumačenju svrhe i pravno-zaštitne funkcije kolektivne tužbe, te detaljno elaborira svoj stav kako tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije prekinuta zastara u konkretnom slučaju. Protivi se provođenju financijskog vještačenja na način koji bi pretvorio u predmetni ugovor o kreditu u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom i to u visini koja se primjenjivala na kredite u CHF, a ako bi isto bilo određeno, smatra da bi vještak u obzir trebao uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

 

              5. Podneskom od 21. lipnja 2022. tužiteljica dodatno obrazlaže primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivne presude u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači. Osporava navode tuženika da se o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i da je tužiteljici ponuđen izbor između više različitih kredita, a da je tužiteljica odabrala upravo kredit vezan za CHF, te osporava tvrdnje tuženika da ugovorne odredbe nisu dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da drugačije proizlazi iz odluka Vrhovnog suda broj Rev-3142/2018 i Rev-2221/18. Navodi da opći uvjeti poslovanja na koje se poziva tuženik kao niti sam ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope. Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-7129/13 takve je odredbe ocijenio nerazumljivima jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno niti da opći uvjeti poslovanja, niti ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti drugi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Protivi se prijedlogu tuženika da se prilikom vještačenja uzme u obzir manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog na dan isplate kredita budući da tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja niti postavio protutužbeni zahtjev te opreza radi ističe prigovor zastare na eventualno potraživanje tuženika.

 

6.1. Što se tiče tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, valja reći da je sud u smislu članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) odlučio da o tom prigovoru odluku donese zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a to nakon što saslušanjem tužiteljice utvrdi okolnosti vezane uz ugovaranje mjesne nadležnosti suda. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. U čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena je nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što bi, s obzirom na sjedište tuženika u Zagrebu, bio Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedene odredbe u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (O. G. E. S. protiv R. M. Q. te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

6.2. Tužiteljica u svom iskazu navodi da radi sklapanja ovog ugovora uopće nije bila u banci, već je bila samo u auto kući u kojoj je kupila vozilo, gdje su joj napravili sve papire i poslali je javnom bilježniku na potpis ugovora. Uopće tada nije bilo riječi o ugovaranju mjesne nadležnosti suda. Kad bi se spor vodio u Zagrebu umjesto u Varaždinu, za nju bi to bilo dosta teže, dugo je bila zaposlena u K. kao prodavačica, imala je i dvokratno radno vrijeme, pa bi joj vođenje spora u Zagrebu predstavljalo i gubitak vremena, trebalo bi joj za to cijeli dan, a osim toga i financijski je razlika, prvenstveno zbog putnih troškova. Osim toga Zagreb uopće ne pozna, bila je tamo jedanput u životu. Iz tužiteljičinog iskaza proizlazi, dakle, da se o odredbi članka 12. predmetnog Ugovora, kao nesporno unaprijed formuliranog ugovora, nije posebno pregovaralo (a tuženik niti ne pokušava tvrditi suprotno), pa stoga tužiteljica sasvim očigledno nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a po ocjeni ovoga suda, ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, ovakvom je ugovornom odredbom, po stavu ovoga suda, tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, iako je sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Varaždinu (kako je to utvrđeno i uvidom u sam ugovor) te je sve poslove vezano uz samo sklapanje ugovora te ispunjavanje obveza po istom tužiteljica, očigledno, mogla obavljati u istoj toj poslovnici, dakle u Varaždinu, a s druge strane potrošaču je otežano ostvarenje njegovih prava pred sudom koje se očituje prvenstveno u većim troškovima i većem gubitku vremena kako tužiteljice osobno, tako i njezine punomoćnice, nego što bi to bilo u slučaju vođenja postupka pred sudom prebivališta tužiteljice, u kojem je mjestu, kako je rečeno, i sam ugovor sklopljen te izvršavan. Stoga se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, a to prema sjedištu tuženika kao kreditora, ukazuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja, pogotovo u situaciji kada se sva ostala prava i obveze po ugovoru ostvaruju u mjestu poslovnice, te na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

6.3. Iako bi prema odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika, za postupanje u ovom predmetu mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u poslovnici u Varaždinu, pa po stavu ovoga suda ovdje dolazi do primjene čl. 59. ZPP kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da se ovdje radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice, sud je ocijenio kako postoji (izberiva) mjesna nadležnost ovoga suda za suđenje u ovom sporu na temelju navedene zakonske odredbe. Pri tome, suprotno navodima tuženika, sud smatra kako spor doista proizlazi iz poslovne djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Varaždinu, budući da se predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi i isplata po toj osnovi, a sklapanje tog ugovora je bilo u djelokrugu poslovne jedinice tuženika u Varaždinu.

6.4. Osim toga, odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.).

6.5. Stoga je sud ocijenio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovanim te je isti odbio.

 

7. Slijedom navedenog, ovaj je sud proveo postupak te je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo V. S. O. iz V., pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 25. srpnja 2022. te dopuna nalaza od 23. rujna 2022., provedeno je saslušanje tužiteljice, dok je od saslušanja predložene svjedokinje D. P. tuženik odustao. Druge dokaze sud nije provodio budući da je činjenično stanje na temelju provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

 

8.1. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 18. listopada 2022. uskladila svoj tužbeni zahtjev s dopunom nalaza i mišljenja vještakinje tako da potražuje iznos od 916,32 EUR / 6.904,01 kn s osnova preplate anuiteta zbog promjene kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. srpnja 2006. do isplate, a s osnova preplate anuiteta zbog promjene tečaja iznos od 3.318,98 EUR / 25.006,95 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svojoj dopuni nalaza izrazila vještakinja te potražuje iznos od 695,17 EUR / 5.237,75 kn i to s osnova plaćene naknade za obradu kredita iznos od 563,63 EUR / 4.246,65 kn, a s osnova troškova solemnizacije iznos od 131,54 EUR / 991,10 kn.

8.2. Budući da je time tužiteljica povećala tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačila tužbu sukladno čl. 191. st. 1. ZPP, a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP dopustio te odlučio kao u točki II/ izreke rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

 

9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

 

10. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, te utvrđenje ništetnosti odredaba kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i plaćanje svih javnobilježničkih i sudskih troškova i pristojbi od strane tužiteljice, kao i potraživanje preplaćenih iznosa zbog primjene ovih ništetnih odredbi.

 

11. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj … kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.828,60 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se tužitelj navedeni iznos obvezao tuženiku vratiti u 84 mjesečnih anuiteta, kako je to utvrđeno i uvidom u sam ugovor (članci 1. i 4. Ugovora). Nesporno je i da je ugovorena redovna kamata koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje s time da je ista promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora) kao i valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora). Nesporno je i da je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se jednokratno naplaćuje prilikom korištenja kredita (čl. 3. Ugovora), kao i da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe (čl. 9. st. 1. toč. 6. Ugovora). Nesporno je da se radilo o potrošačkom ugovoru za kupnju novog motornog vozila (čl. 6. Ugovora) i da je kredit u cijelosti otplaćen.

 

12. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužiteljici dao sve potrebne informacije te je li tužiteljica bila savjesna u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

 

13.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

              13.2. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

14.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - savez ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. 

14.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. 

14.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

15.1. Tuženik iznosi prigovor kako bi u konkretnom slučaju tužiteljica treba dokazati sve pretpostavke naknade štete, ukazujući na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te je i odredbom čl. 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15.2. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

15.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 3. srpnja 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog nesporno potrošačkog ugovora, kao unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca o čijem sadržaju stranke nisu pojedinačno pregovarale, ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te valutna klauzula na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.5. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene radi kupnje motornog vozila, budući da se u kolektivnom sporu (kako to navodi tuženik) radilo o stambenim kreditima, naime svrha sklapanja ugovora o kreditu (kupnja automobila ili nekretnine) ne mijenja karakter predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su sadržane istovjetne ugovorne odredbe čija je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu.

 

16. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužiteljicu obavijestio i dao joj sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, međutim tuženik je, iako je teret dokaza ove činjenice upravo na njemu, odustao od predloženog dokaza saslušanjem svoje djelatnice D. P. kao svjedokinje. Stoga je na ovu spornu okolnost, kao i na okolnosti ugovaranja odredbi o naknadi za obradu kredita te o snošenju javnobilježničkih i sudskih troškova provedeno samo saslušanje tužiteljice.

 

              17.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit uzela radi kupnje vozila koje je koristila u svoje privatne svrhe, nije se bavila nikakvim poduzetničkim poslovnim aktivnostima, bila je zaposlenik u K. U auto kući su joj samo rekli da će oni napraviti ugovor te da je najpovoljnije da uzme kredit u CHF da to otplaćuje, a ona tada nije znala što to znači. Tada joj je bilo bitno da kupi auto i da bude normalna rata te da se ne povećava. Ne sjeća se koliko je iznosila kamatna stopa, niti joj je itko nešto o tome odnosno o promjeni kamatne stope objašnjavao, samo joj je rečeno da je najpovoljnije da kredit bude u CHF, a nitko joj nije objašnjavao nikakve rizike vezane uz CHF niti joj je ponuđen kakav drugi ugovor. Trebala je platiti i troškove kredita koji su uračunati u rate, no ne zna kakvi su to bili troškovi, o čemu se radilo, a platila je i trošak javnog bilježnika, a što nije niti znala da će trebati jer joj to nitko nije rekao. Rata je u početku iznosila oko 1.000,00 kn, ne sjeća se točno, a kasnije je počela rasti što joj je predstavljalo i problem oko plaćanja jer je rata drastično rasla. Da je znala da će doći do takvog porasta rate, nikada ne bi uzela takav kredit. Pročitala je ugovor o kreditu te je ona plaćala rate kredita.

17.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno i uvjerljivo te bez namjere konstruiranja iskaza.

17.3. Činjenica na koju ukazuje tuženik, kako je u ponudi imao i druge vrste kredita vezane uz drugu valutu, što dokazuje priloženim Promotivnim uvjetima, sama po sebi ne znači da su u konkretnom slučaju tužiteljici i ponuđene neke druge vrste ugovora, s drugom valutnom klauzulom ili bez nje, dok iz tužiteljičinog iskaza proizlazi suprotno, dakle da joj nije nuđena druga vrsta kredita. S druge strane, tuženik na tu okolnost, kao i na okolnost informiranja konkretne tužiteljice o svim relevantnim okolnostima bitnim za donošenje informirane odluke tužiteljice prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije ponudio odgovarajuće dokaze odnosno odustao je od predloženog saslušanja svjedokinje D. P., djelatnice banke, pri čemu se naglašava i kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da radi sklapanja ugovora u banci uopće niti nije bila, već je ugovor sklopila putem auto-kuće.

17.4. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), zbog čega nije niti bilo potrebe za predloženim saslušavanjem javne bilježnice koja je sudjelovala u solemnizaciji predmetnog ugovora.

17.5. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra prosječnim potrošačem budući da s obzirom na svoju struku i zanimanje (trgovac) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika nije bio uopće informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF odnosno o parametrima promjene i metodi izračuna kamatne stope koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužiteljice proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe, što kao očigledno proizlazi iz činjenice da tužiteljica radi sklapanja ugovora niti nije bila u direktnom kontaktu s bankom. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule odnosno parametri promjene kamatne stope i metoda njihova izračuna niti je tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

17.6. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci tuženika ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

 

18. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima detaljno elaborirane navode tuženika o objektivnim razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK odnosno o elementima koji utječu na formiranje kamatne stope, a na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

 

19. Slijedom svega naprijed navedenog sud je ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF.

 

20. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, u pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj kojem je, između ostaloga, jedna od zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava sukladno čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima) održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 15. ožujka 2021., to je do tog trenutka protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan, pa je slijedom navedenog u tom dijelu tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 916,32 EUR valjalo odbiti (točka V/ izreke). Međutim, u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok od 5 godina do podnošenja tužbe nije protekao, zbog čega je u tom dijelu tuženikov prigovor zastare neosnovan, a jednako se odnosi i na preinačeni dio tužbe (povećanje tužbenog zahtjeva u pogledu isplate preplate zbog promjene tečaja) iz podneska od 18. listopada 2022.

 

21.1. Kako je rečeno, na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa iz Varaždina koja je u svom nalazu i mišljenju od 25. srpnja 2022. i dopuni nalaza od 23. rujna 2022. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda od 4. srpnja 2022. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja utvrdila preplatu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu u iznosu od 6.904,02 kn (u kojem je dijelu tužbe i zahtjev zbog nastupa zastare odbijen), a primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita izvršila je izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužiteljici, koja preplata po toj osnovi iznosi 23.793,83 kn, ukoliko se uzmu u obzir i razdoblja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, a ukoliko se navedeno ne uzima u obzir, preplata po osnovi promjene tečaja iznosi 25.006,95 kn, sve kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja od 25. srpnja 2022. te dopune nalaza i mišljenja od 23. rujna 2022.

21.2. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 18. listopada 2022., očitujući se da u cijelosti prihvaća dopunu nalaza i mišljenja vještakinje, svoj tužbeni zahtjev precizirala potražujući upravo iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule navedene u dopuni nalaza i mišljenja, dok se tuženik u podnesku od 5. rujna 2022. očitovao da nema prigovora na matematički izračun vještaka iz osnovnog nalaza i mišljenja (iako smatra da isti ne pridonosi rješenju spora s obzirom da je izrađen kao da je ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu te ponavlja svoje ranije iznesene prigovore pravne prirode).

21.3. Slijedom navedenog, budući da su nalaz i mišljenje kao i dopuna nalaza i mišljenja dani od strane stručne i nepristrane osobe te valjano obrazloženi, sud ih u cijelosti i prihvaća.

 

22. U odnosu na prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka, valja reći da se radi o prigovorima pravne naravi koji se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljici isplaćen odobreni iznos kredita.

 

23. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sud je istu utvrdio na temelju dopune nalaza i mišljenja vještakinje (koju sud uzima u obzir kao relevantan izračun preplate uvažavajući navode tužiteljice da tuženik nije potraživao iznose u mjesecima kada je tečaj bio niži od onog po kojem je kredit isplaćen tužitelju ni prigovorom radi prebijanja niti protutužbom). Stoga je sud ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate preplate s osnova valutne klauzule osnovanim u dijelu koji je sukladan dopuni nalaza i mišljenja vještakinje, zbog čega je odlučeno kao u točki II/ izreke presude.

 

24. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, potrebno je reći da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi ove naknade za obradu kredita, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, a niti joj je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,30% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (27.828,60 CHF), tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos (4.246,65 kn sukladno nalazu vještaka) umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se i ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3849/2022-2 od 29. studenoga 2022.).

 

25. Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim ovaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora kao i shodno tome temeljem čl. 323. st. 1. ZOO zatraženu isplatu bez osnove od strane tuženika stečenog iznosa od 563,63 EUR / 4.246,65 kn s osnova naknade za obradu kredita (koji iznos proizlazi iz nalaza vještaka), zbog čega je odlučeno kao u točki III/ izreke.

 

26. Što se tiče prigovora zastare u pogledu ovdje navedenog potraživanja s osnova naknada za obradu kredita, i u tom dijelu upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po toj osnovi tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

 

27. Što se tiče tuženikovih navoda kako se ne može utvrđivati ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen  te da se radi o zabrani manjeg značaja, valja ukazati da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), da prema članku 327. stavak 1. ZOO sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (odluka Vrhovnog suda RH broj Revt – 150/07 od 30. siječnja 2008.), zbog čega sud ocjenjuje neosnovanima ove tuženikove navode. Neosnovanima sud smatra i tvrdnje tuženika da se radi o zabrani manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zaduženih za provođenje ove zaštite.

 

28. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbe čl. 9. st. 1. toč. 6. Ugovora koji se odnosi na obvezu tužiteljice da podmiri sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe, odnosno sve druge troškove vezane za provedbu, valja reći da ovaj dio tužbenog zahtjeva sud ne smatra osnovanim. Naime, u pravnom prometu sasvim je uobičajeno da se ugovori o kreditu, iako to nije nužno za njihovu pravnu valjanost, solemniziraju od strane javnog bilježnika te da dobivaju snagu ovršnog javnobilježničkog akta na temelju kojeg kreditor može zahtijevati prisilnu naplatu svojih tražbina iz ugovora. Navedenu činjenicu sud ne smatra suprotnom načelu savjesnosti i poštenja, već legitimnim pravom vjerovnika da na taj način omogući odnosno olakša eventualnu prisilnu naplatu svoje tražbine u slučaju neispunjavanja ugovornih obveza od strane korisnika kredita kao dužnika. Pri tome sud ne smatra da se radi o trošku koji bi trebao pasti na teret banke kao vjerovnika iz Ugovora o kreditu, imajući u vidu da korisnik kredita kao potrošač traži kreditnu uslugu od banke te je za tu uslugu dužan podmiriti i troškove koji su s istom povezani. Radi se, dakle, o uobičajenom trošku koji je za javne bilježnike i propisan zakonom odnosno podzakonskim propisima odnosno čija je visina točno određena javnobilježničkom tarifom, pa je tako i sasvim određena i ne ovisi o volji bilo koje od ugovornih strana, te taj trošak tužiteljici nije ustegnut od odobrenog iznosa kredita, već je tužiteljica isti podmirila neposredno javnom bilježniku, kako to i sama navodi. Slijedom navedenog sud smatra kako se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time niti o ništetnoj ugovornoj odredbi. Stoga je u tom dijelu ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 9. st. 1. toč. 6. Ugovora kao i za isplatu iznosa plaćenog po toj osnovi (ukupno 131,54 EUR / 991,10 kn).

 

29. Zakonske zatezne kamate na sve dosuđene iznose stečene bez osnove temeljem ništetnih odredbi ugovora tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od datuma preplate koje navodi vještakinja, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

 

30.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove iz zahtjeva.

30.2. U ovom postupku tužiteljica je uspjela s ukupnim iznosom od 3.882,61 EUR (3.318,98 EUR i 563,63 EUR) koji predstavlja 78,74% od ukupnog iznosa od 4.930,47 EUR (koji čini ukupan zbroj njezinih konačnih potraživanja), dok preostalih 21,26% predstavlja uspjeh tuženika u parnici, a razlika ovih postotaka uspjeha stranaka iznosi 57,48% u korist tužiteljice. Kako je, dakle, tužiteljica u većoj mjeri uspjela u parnici, valjalo je odmjeriti njezine troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

30.3. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je sukladno vrijednosti predmeta spora (konačno preciziranog tužbenog zahtjeva) tužiteljici priznao troškove:

- sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa),

- podneska od 6. svibnja 2022. kojim se očitovala na odgovor na tužbu, obrazloženog podneska od 21. lipnja 2022. i podneska od 18. listopada 2022. kojim se očitovala nakon dostave dopune nalaza i mišljenja vještaka u zatraženim iznosima od po 200,00 EUR za svaki sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife,

- trošak podneska od 25. kolovoza 2022. kojim predlaže dopunu vještačenja u zatraženom iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. Tarife,

- zastupanja na ročištima od 4. srpnja 2022. i 8. ožujka 2024. u zatraženim iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife kao i na ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3 Tarife.

30.4. Nije priznat trošak podneska od 12. srpnja 2022. kojim je tužiteljica dostavila uplatnicu za predujam vještačenja, a koju je uplatu sud mogao utvrditi i bez podneska, zbog čega sud ocjenjuje da trošak ovdje navedenog podneska nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP.

30.5. Napominje se da su svi gore navedeni troškovi (u točki 30.3.) priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife, a to temeljem tbr. 52. stavak 3. Tarife.

30.6. Na ovako priznate odvjetničke troškove u ukupnom iznosu od 1.350,00 EUR priznat je i zatraženi PDV sukladno tbr. 46. Tarife i to u iznosu od ukupno 337,50 EUR. Tužiteljici je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 34,50 EUR. Priznat je i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR/2.000,00 kn.

30.7. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 1.987,45 EUR, a kad se isti obračunaju u omjeru od 57,48%, dolazi se do iznosa od 1.142,38 EUR koji je iznos sukladno čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljici dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate.

 

U Varaždinu, 22. travnja 2024.

 

                                                    Sutkinja

                            Dubravka Kraljić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.    

 

 

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici B. M., odvjetnici iz V.

2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničko društva G. & G. iz Z.