REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J. F. Kennedyja 11

P-1938/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja DN, D, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasnik obrta [obrt], obrt za poljoprivredu i usluge, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Petrić, odvjetnica iz Nove Gradiške, A. Stepinca 2, protiv tuženika OTP Leasing d.d. Zagreb, Petrovaradinska 1, OIB: 23780250353, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Topić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. Zagreb, Trnjanska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 11. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''I. Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe čl.3. i čl. 5.st.1. Ugovora o financijskom leasingu br.: 1004152, u vezi s Općim uvjetima i u vezi s Cjenikom naknada i troškova tuženog OTP Leasing d.d., sklopljenog dana 28. kolovoza 2008., između tužitelja, kao Primatelja leasinga i tuženog, kao Davatelja leasinga, kojima je vrijednost objekta leasinga i mjesečni obroci leasinga vezana za valutnu klauzulu u švicarskom franku, a plaćanje je određeno u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedeći na dan plaćanja kod OTP bank d.d. koja se obračunava i usklađuje prema indeksu 3MO LIBOR CHF jer tužitelj nije u cijelosti bio informiran o svim bitnim parametrima, suprotno savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

II. Utvrđuje se da je nepoštena, a time i ništetna odredba čl. 5.st. 2. Ugovora o financijskom leasingu br.: 1004152, u vezi s Općim uvjetima i u vezi s Cjenikom naknada i troškova tuženog OTP Leasing d.d., sklopljenog dana 28. kolovoza 2008., između tužitelja, kao Primatelja leasinga i tuženog, kao Davatelja leasinga, jer je određeno da obrok naknade za leasing iznosi 810,75 i ne sadrži PDV na iznos kamate u obroku čime je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženog o kojim uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope tužitelj nije bio upoznat pa tako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila dovoljno određena, jasna ni razumljiva, a o njoj tužitelj nije mogao pregovarati.

III. Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe čl. 6., čl. 8. Ugovora o financijskom leasingu br.: 1004152, u vezi s Općim uvjetima i u vezi s Cjenikom naknada i troškova tuženog OTP Leasing d.d., sklopljenog dana 28. kolovoza 2008., između tužitelja, kao Primatelja leasinga i tuženog, kao Davatelja leasinga, kojom su određene ulazne i izlazne naknade, uključivo pogonski troškovi koji su izričito sadržani u obroku leasinga i pogonski troškovi koji nisu, troškovi opomena, zateznih kamata, troškovi osiguranja, naplaćene bez dogovora s tužiteljem i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak, na način da je tužitelj morao pristati na unaprijed formuliranu odredbu o tzv. ulaznoj i/ili izlaznoj naknadi, bespogovorno te izvan ugovorenih parametara Libor-a, čime je uzrokovana neravnoteža na štetu tužitelja.''

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je na pokretanje predmetnog postupka upućen presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4673/2022-2 od dana 18. srpnja 2024. Navodi kako je pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-1934/2020 vođen postupak među parničnim strankama u kojem je rješenjem od 29. prosinca 2021. odbijena preinaka tužbe u kojoj je tužitelj, uz kondemnatorni, postavio i zahtjev za utvrđenje, s obzirom da je sud smatrao da dopuštanje preinake ne bi bilo svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama. Povodom tužiteljeve žalbe podnesene protiv navedenog rješenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je žalbu odbacio kao nedopuštenu (rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-535/2022). Nadalje, navodi da je u presudi Pž-4673/2022 viši sud zaključio da odluka o preinaci ne sprječava tužitelja da pravnu zaštitu koju nije mogao ostvariti kondemnatornom tužbom zatraži podnošenjem predmetne tužbe na utvrđenje. Nadalje, opreza radi, ukoliko ovaj sud smatra da iznesenim nije dokazao postojanje pravnog interesa, nastavno pojašnjava da je u predmetu P-1934/2020 tražio sudsku zaštitu pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu te da je izričito zakonskom odredbom određeno da je sud u individualnim, restitucijskim postupcima, vezan za pravna utvrđenja iz odluke donesene u kolektivnom sporu na koju se tužitelj pozivao. Tvrdi da je sud bio u tom postupku dužan provesti dokaze na okolnost obaviještenosti tužitelja, odnosno, jesu li stranke o spornim odredbama ugovora pregovarale i je li tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama pa ako nije jesu li sporne odredbe predmetnog ugovora nepoštene i uzrokuju li znatnu neravnotežu između stranaka. Međutim, navodi da prvostupanjski sud nije utvrđivao je li tužitelj imao u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora uvid u sadržaj tuženikove odluke o naknadama da bi se moglo zaključiti da bi bio upoznat sa bitnim elementima plaćanja narečene naknade pa da bi tužiteljev potpis na predmetnom ugovoru značio i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze. Tužitelj napominje da ovu odlučnu činjenicu niti su sudovi raspravljali niti je tuženik tvrdio da bi potpis značio informativni pristanak, a da je tuženik osim iznošenja ove odlučne činjenice istu bio dužan i dokazati. Navodi kako prvostupanjski sud u tom predmetu nije niti raspravljao niti je odlučivao o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, ulazne i izlazne naknade, uključivo pogonski troškovi koji su izričito sadržani u obroku leasinga i pogonski troškovi koji nisu, troškovi opomena, zateznih kamata, troškovi osiguranja, a da je i drugostupanjski sud također bez raspravljanja i bez pravnog konteksta citirao odredbu članka 225. ZOO-a o općem zastarnom roku te je propustio utvrditi je li tuženik nepošteni stjecatelj. Nadalje, navodi i da je sud u tom predmetu propustio provesti dokazni postupak o incidentalnom zahtjevu i nakon provedenog dokaznog postupka izvesti ispravne zaključke radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i naknade, pri čemu tvrdi da treba imati u vidu pravna utvrđenja iz kolektivnog spora te odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove i zastari tražbine. Završno tužitelj u tužbi navodi pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa – temeljem Ugovora o financijskom leasingu 100415, odnosno tvrdi da je temeljem ništetnih odredbi istog tuženik stekao bez osnove novčani iznos koji je temeljem članka 29. i članka 115. ZOO-a dužan vratiti jer nasuprot tužitelju tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čije je predmet poslovanja novac te je, u konkretnom slučaju, tuženik bio dužan ozbiljno i precizno informirati tužitelja o smislu i sadržaju te ekonomskom značenju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa kako to tuženik nije učinio sporne su odredbe predmetnog ugovora protivne odredbi članka 272. ZOO-a. Tako tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o financijskom leasingu broj 1004152 kojom je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredaba kojima su ugovorene ulazne i izlazne naknade, uključivo pogonski troškovi izričito navedeni u obroku leasinga i oni koji nisu.

2. Tuženik odgovorom na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te iste smatra nedopuštenim, a podredno neosnovanim. Prvenstveno ističe nedostatak pravnog interesa za navedenu tužbu. Naime, navodi da je tužitelj podnio tužbu na utvrđenje u kojoj traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o leasingu broj 1004152 te svoj pravni interes obrazlaže činjenicom da će nakon utvrđenja ništetnosti tražiti isplatu. Međutim, tvrdi da je tužitelj zanemario činjenicu da je već pravomoćnom presudom odbijen za isplatu temeljem ništetnosti navedenih odredbi istog Ugovora o leasingu i to u postupku koji se vodio kod ovog suda pod poslovnim brojem P- 1934/2020 te ističe kako navedeno nije sporno budući da navedenu činjenicu i sam tužitelj navodi u historijatu tužbe. Samim time smatra da bi vođenje ovog postupka radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi radi toga da bi se kasnije u slučaju eventualnog usvajanja tužbenog zahtjeva temeljem navedenih odredbi tražila isplata, u situaciji kada je tužitelj već pravomoćno odbijen za isplatu po istoj osnovi, u potpunosti nedopuštenom zbog pomanjkanja pravnog interesa na strani tužitelja jer on neće moći voditi postupak za isplatu po toj osnovi iz razloga jer se radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Stoga tuženik predlaže odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja. Nadalje ističe da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi ugovora o leasingu s pozivom na utvrđenja iz kolektivnih sporova koje su vodile udruge potrošača protiv osam banaka pri čemu u potpunosti zanemaruje činjenicu da tužitelj uopće nije potrošač već trgovac te da se radi o trgovačkom ugovoru, a ne o potrošačkom, što je pravomoćno i utvrđeno u predmetu koji se vodio pod poslovni broj P-1934/2020. Tuženik navodi da je nesporno trgovačko društvo koje se bavi poslovima leasinga, dakle isti nije potrošač, a isto tako nije ni banka. Samim time, smatra da su presude na koje se tužitelj poziva, a koje su usmjerene na zaštitu isključivo potrošača i s njima povezanih ugovora, kao takve potpuno neprimjenjive na trgovačke ugovore i na trgovce pa tako ni na vlasnike obrta. Budući da je tužitelj kao vlasnik obrta sklopio s ovdje tuženikom trgovački ugovor, navedene presude i utvrđenja iz navedenih presuda se prema tvrdnjama tuženika ne mogu primjenjivati na predmetni slučaj jer trgovački ugovori i trgovci (obrtnici) ne uživaju zaštitu Zakona o zaštiti potrošača i Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Također, ističe kako smatra da je pozivanje tužitelja na presude iz kolektivnih sporova promašeno pozivajući se i na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Budući da je predmetne kolektivne tužbe pokrenuo Potrošač- hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, navedene udruge štite prava potrošača i samo se potrošači mogu na njih pozivati. Samim time, ističe da se tužitelj kao obrtnik koji nije potrošač na navedene presude i na utvrđenja iz navedenih presuda ne može pozivati, a sve sukladno članku 502.c ZPP-a. Dakle, udruga potrošača koja je pokrenula navedene kolektivne sporove ne štiti interese trgovaca, odnosno pravnih osoba ni obrtnika pa se samim time oni ne mogu pozivati na utvrđenja iz navedenih sporova. Također, navedeni kolektivni sporovi se nikada nisu vodili protiv ovdje tuženika, već protiv osam banaka, pa se tužitelj u odnosu na tuženika ne može pozivati na utvrđenja koja su u navedenim postupcima utvrđena, budući da tuženik nije bio stranka postupka te kao takav nije vezan navedenom presudom. Stoga podredno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu podneskom od 13. studenog 2024. Navodi da tužitelj ne bi imao pravni interes za podnošenjem tužbe za utvrđenje da je pravnu zaštitu mogao postići kondemnatornom tužbom, kao i da je sudskom odlukom upućen u predmetnu parnicu, te u bitnome ponavlja već ranije u tužbi iznesene tvrdnje vezane za odluke P-1934/2020 i Pž-4673/2022. Tužitelj se nadalje poziva i citira dijelove odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/3202/2023 i U- III/3204/2023 te se poziva na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. te ono zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. i presude tog suda, a zaključno navodi kako tužitelj u konkretnom slučaju ima i zakonsko (članak 323. stavak 1. u svezi s člankom 328. ZOO/05) i sudsko (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4673/2022) ovlaštenje za podnošenje predmetne tužbe na utvrđenje.

4. Tuženik tijekom postupka ističe kako tužitelj pokušava opširno obrazložiti pitanje zastare i pravnog interesa, ali da u potpunosti zanemaruje ključnu činjenicu da je već u postupku koji se vodio kod ovog suda pod poslovni broj P-1934/2020 pravomoćnom presudom odbijen za isplatu temeljem ništetnosti navedenih odredbi istog ugovora o leasingu pa ponavlja da je samim time, vođenje postupka radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi, da bi se kasnije u slučaju eventualnog usvajanja tužbenog zahtjeva temeljem navedenih odredbi tražila isplata, u situaciji kada je tužitelj već pravomoćno odbijen za isplatu po istoj osnovi, u potpunosti nedopušteno zbog pomanjkanja pravnog interesa na strani tužitelja pri čemu se poziva na praksu suda Europske unije (presuda C-596/15) stoga smatra očitim da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe niti tužbenog zahtjeva budući da povoljan ishod ove tužbe ne može donijeti nikakvu novčanu zadovoljštinu iz razloga jer je tužitelj već pravomoćno odbijen za isplatu po istoj osnovi.

5.1. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dostavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4673-2022-2 (list 6. do 9. spisa) te u dostavljenu sudsku praksu (list 22. do 49. i 54. do 76. spisa).

5.2. Tuženik je tijekom postupka predložio da se priklopi i izvrši uvid u spis ovog spisa broj P-1934/2020 od kojeg dokaznog prijedloga je na pripremnom ročištu odustao. Tužitelj nije preuzeo navedeni dokazni prijedlog, odnosno nije predložio priklop navedenog spisa nakon što je tuženik od tog prijedloga odustao.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev ocijenjen je u cijelosti neosnovanim.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nepoštenosti, a time i ništetnosti odredba članka 3., članka 5. stavak 1., članka 5. stavak 2., članka 6. i članka 8. Ugovora o financijskom leasingu broj 1004152.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 28. kolovoza 2008. sklopio Ugovor o financijskom leasingu broj 1004152.

9. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je da bi navedene odredbe predmetnog Ugovora o leasingu bile ništetne, a sporan je i pravni interes tužitelja za podnošenje ove tužbe.

10. Tužitelj je na pripremnom ročištu naznačio da je pravna kvalifikacija pravne osnove utuženja utvrđenje ništetnosti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 328. Zakona o obveznim odnosima odredbi Ugovora o financijskom leasingu kojem je vrijednost objekta leasinga i mjesečni obroci leasinga vezana za valutnu klauzulu u valuti CHF te odredbi istog Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s kojom pravnom kvalifikacijom pravne osnove se tuženik usuglasio .

11. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

12. Prvenstveno se ističe kako tužitelj tijekom postupka opširno obrazlaže iz kojeg razloga je prema njegovom mišljenju sud u predmetu P-1934/2020 te potom viši sud u odluci Pž-4673/2022 donio po njemu nepravilnu i nezakonitu odluku, međutim, takve tvrdnje tužitelja nisu relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj se također tijekom postupka poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, međutim, zanemaruje činjenicu da se njegovo pozivanje na spor radi zaštite kolektivnih prava i interesa ukazuje neosnovanim iz razloga što se tužitelj kao obrtnik ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) te je i predmetni Ugovor o financijskom leasingu po samoj svojoj naravi trgovački ugovor u smislu odredbe članka 14. stavak 2. ZOO-a. Iz tih razloga je prema ocjeni ovog suda prema tužitelju bez pravnog učinka presuda donesena u parnici povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju tužitelj tijekom postupka i spominje. S iste osnove je u bitnome tužitelj odbijen s tužbom i u predmetu ovog suda P-1934/2020 na koji se poziva.

13. Valja istaknuti i kako je neosnovano pozivanje tužitelja na to da je upućen pokrenuti ovu parnicu od strane višeg suda jer navedeno ne proizlazi niti iz odluke na koju se poziva niti iz zakonskih odredbi. Viši sud je u presudi Pž-4673/2022 samo naveo da ukoliko tužitelj smatra da bi s osnove ništetnih odredbi imao bilo kakav drugi zahtjev da ga odluka o preinaci ne sprječava da takav zahtjev postavi u drugoj parnici, a navedeno ne predstavlja upućivanje tužitelja u pokretanje ovog postupka kako to tužitelj tvrdi.

14. Suprotno tvrdnjama tuženika, tužitelj je, iako vrlo nedorečeno, kao pravni osnov utvrđenja ništetnosti naveo ranije navedene odredbe ZOO-a, dok se u predmetu P- 1934/2020 isključivo pozivao na razloge ništetnosti pozivajući se na učinke presude donesene u parnici povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Stoga tužitelj u dijelu u ovoj parnici svoju tužbu temelji ne samo na presudi donesenoj u parnici povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, već i na odredbama ZOO -a, pa se ne radi u cijelosti o istoj osnovi utuženja, slijedom čega tužitelj prema ocjeni ovog suda ima pravni interes za pokretanje ove parnice.

15.1. Nadalje, ističe se kako odredbe ZOO-a na koje se tužitelj pozvao kao na pravnu osnovu utuženja ne propisuju razloge ništetnosti na koje se određena stranka u postupku može pozivati ukoliko tvrdi da je određeni ugovor ništetan . Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik kao visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji je predmet poslovanja novac bio dužan ozbiljno i precizno informirati tužite lja o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako to tuženik nije učinio tužitelj smatra da su odredbe predmetnog ugovora protivne odredbi članka 272. ZOO-a (kad je činidba odrediva). Međutim, tužitelj u konkretnom predmetu nije predložio bilo kakve dokaze iz kojih bi proizlazilo da ga je tuženik propustio ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značenju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, imajući u vidu tužiteljeve navode iz tužbe (III.B), tužitelj u ovom predmetu nije predložio nikakve dokaze niti na okolnost njegove obaviještenosti, odnosno na okolnost jesu li stranke o spornim odredbama ugovora pregovarale i je li tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama pa ako nije jesu li sporne odredbe nepoštene i uzrokuju li znatnu neravnotežu između stranaka, na okolnost je li tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao uvid u sadržaj tuženikove odluke o naknadama da bi se moglo zaključiti da bi bio upoznat sa bitnim elementima plaćanja narečene naknade pa da bi tužiteljev potpis na predmetnom ugovoru značio i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

15.2. Povrh svega navedenog, bez obzira što među strankama nije sporno da je predmetni Ugovor o leasingu sklopljen, tuženik nije učinio nespornim sadržaj spornih ugovornih odredbi, a tužitelj predmetni ugovor nije uopće dostavio u spis da bi ovaj sud mogao utvrditi glase li sporne ugovorne odredbe upravo onako kako ih je tužitelj u tužbenom zahtjevu naznačio, odnosno ovaj sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi sadržaj spornih ugovornih odredbi u kontekstu tužiteljevih tvrdnji.

16. Dodatno se u odnosnu na odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula ističe i slijedeće. Odredbom članka 22. stavaka 1. i 2. ZOO-a je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te se obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja. Odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, dok je odredbom članka 3. ZOO-a propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Ovdje valja ponoviti kako se u konkretnom slučaju u svakom slučaju ne radi o potrošačkom nego o trgovačkom ugovoru jer su ugovorne stranke trgovci te su stoga prilikom sklapanja ugovora isti trebali pročitati i u vezi ugovora ili njegovih pojedinih odredbi od tuženika tražiti dodatna pojašnjenja ukoliko je postojalo pojedinih nejasnoća, obzirom da su ugovorne stranke bile obvezne prilikom sklapanja ugovora primijeniti dužnu pažnju dobrog gospodarstvenika. Osim toga, valja napomenuti kako je izbor strane valute na ugovarateljima, tužitelj je sukladno odredbi članka 10. stavak 2. ZOO-a u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno u vrijeme pregovaranja radi sklapanja tog ugovora bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka pa je imao mogućnost pregovarati s tuženikom oko sklapanja valutne klauzule prema kojoj bi se visine njegove novčane obveze izračunala prema tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu na neku drugu stranu valutu (osim EUR). U odnosu na dokazivanje suprotnog, kako je to već ranije navedeno, tužitelj nije predlagao dokaze. Valutna klauzula je instrument zaštite kojim se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute te je riječ o institutu koji je opće prihvaćen od svih subjekata i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Tužitelj je u svakom slučaju morao ili mogao znati za ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule te za uobičajeni rizik kod njenog ugovaranja jer se od njega kao poslovnog subjekta očekuje razumna mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza.

17. Stoga, bez obzira na postojanje pravnog interesa za pokretanje ovog postupka, tužitelj u svakom slučaju, kako je to ranije već navedeno, nije u ovom postupku predložio dokaze kojima bi eventualno dokazao osnovanost svojih tvrdnji o ništetnosti spornih odredaba Ugovora o leasingu. Dapače, tužitelj tijekom ovog postupka nije uopće predložio provođenje bilo kakvih dokaza, nije u spis čak niti dostavio predmetni Ugovor o leasingu uvidom u koji bi sud mogao utvrditi određene relevantne činjenice, a nije niti predložio priklop spisa ovog suda poslovni broj P-1934/2020 uvidom u koji bi ovaj sud mogao izvršiti uvid u konkretni Ugovor o leasingu i njegove priloge te eventualnu drugu dokumentaciju koja bi bila relevantna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je u ovom postupku bio zastupan po punomoćniku odvjetniku koji je zasigurno upoznat sa svim relevantnim propisima pa tako i sa odredbama ZPP- a vezanim za dužnost iznošenja svih činjenica na kojima temelji svoj zahtjev, dužnost predlaganja dokaza potrebnih za utvrđivanje iznesenih činjenica te dužnost izjašnjenja o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, kao i na prekluziju iznošenja dokaza nakon zaključenja prethodnog postupka. Na navedeno ovaj sud je stranke upozorio već u rješenju od 27. rujna 2024., kao i na pripremnom ročištu održanom 14. travnja 2025., međutim, tužitelj nije, kako je to već ranije detaljno navedeno, u ovom postupku predložio bilo koje dokaze kojima bi se utvrdila osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva.

18. Stoga je imajući u vidu sve navedeno ovaj sud u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim te odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

19. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 164. stavak 1. i članka 155. stavak 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 79. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

20. Tuženiku su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR i

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 14. travnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 11. rujna 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu . Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.