REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2833/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Borisu Jug, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 11. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 069-50-3126282 zaključenog između tužitelja CR i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. dana 03.11.2005.g., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 0,50% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita;

2. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju CR, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 235,59 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.03.2026.g. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

3. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 468,41 EUR, u roku od 15 dana;

4. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu 229,04 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude tj. 11. rujna 2026. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 03.11.2005.g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 069-50-3126282, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.386,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

U članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 0,50% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade su ništetne što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe.

Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 3. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe.

Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Naime, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita.

Tužitelj navedeno nije predočio tuženiku očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 0,50% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste.

Ističe da je tuženik tužitelju dana 28.11.2005. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u visini od 0,50% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 235,59 EUR (tzv. ulazna naknada). Tužitelj ističe da je naplata predmetne naknade vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika. Tužitelj ističe da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje stana, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nema pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Isto tako, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima s obzirom da je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva.

Predmetnom odredbom tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega upravo taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

Pored glavničnog iznosa jednokratne naknade koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita, tužitelj u posebnoj točci (točka 3. tužbenog zahtjeva), kao jedan glavnični iznos potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata sa tijekom od dana 28.11.2005.g. (dan plaćanja naknade) do dana 28.02.2026.

Zakonske zatezne kamate obračunate na iznos jednokratne naknade od dana 28.11.2005. do dana 28.02.2026. iznose 468,41 EUR te tužitelj obračun istih prilaže uz tužbu.

Tužitelj dakako na glavnični iznos od 235,59 EUR potražuje zakonske zatezne kamate od dana 01.03.2026.g. (prvi dan nakon obračuna kamata) pa do isplate jer navedeni tijek kamata nije uglavničen.

Tužitelj traži donošenje presude sadržaja navedenog kao u izreci.

2. Kako su tuženiku tužba i prilozi te poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni uz upozorenje na posljedice propuštanja, a tuženik nije podnio odgovor na tužbu te kako su ispunjeni uvjeti iz čl. 331b st. 1 toč.1-4 ZPP odlučeno je kao u izreci ove odluke.

3. Kamatna stopa dosuđena je po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

4. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1 ZPP (VPS 235,59 eur + 468,41 eur = 704,00 eur – kako za odluku o troškovima postupka nije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica označila, već novčani iznos koji ona potražuje nije bilo potrebno niti ispitivati je li tužiteljica vrijednost predmeta spora označila suviše visoko. Naime, kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu tužiteljica nije mogla naznačiti drugu vrijednost predmeta spora – različitu, odnosno višu od one koja proizlazi iz novčane svote koju potražuje. Deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u ovom slučaju služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Stoga iz tužbenog zahtjeva proizlazi da se radi o vrijednosti predmeta spora od 704,00 eur.)

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po tbr 7/1 – 75 bodova x 2,00 eur = 150,00 eur, trošak PDV 25% - 37,50 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu po tbr 1 t1 TSP u iznosu od 26,54 EUR i trošak sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe u iznose od 15,00 EUR tj. ½ sudske pristojbe zbog e-komunikacije – tbr2 t2 TSP ili ukupni parnični trošak u iznosu od 229,04 EUR.

Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 11. rujna 2026.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude (čl. 348. st. 1. ZPP). Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja (čl. 353. st. 2. ZPP).

Dna:

pun. tužitelja

tuženiku