REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-2660/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Andrei Grahovac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 8. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, uz javnu objavu 11. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 koji glasi:

"Nalaže se tuženiku „Croatia osiguranju“ d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, isplati na ime naknade štete svotu od 10.561,09 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana. ",

u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik CR stradao u prometnoj nesreći 25. siječnja 1995. koju je prouzročio osiguranik tužitelja ER upravljajući tog dana teretnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika. Na osnovu navedene nesreće osiguraniku tužitelja CR je rješenjem broj IN 669072 od 20. kolovoza 1996. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog gubitka radne sposobnosti, pri čemu je ozljeda izvan rada utjecala na ukupnu invalidnost sa 60%, a bolest sa 40%. Za ranija razdoblja tuženik je tužitelju naknadio štetu zaključno do 30. rujna 2009. Prethodno razdoblje postupka naknade štete po istom štetnom događaju između istih stranaka okončano je presudom Visokog trgovačkog suda Republike hrvatske broj Pž-1804/2019 od 18. prosinca 2019.

2. Kako je tužitelj nastavio sa isplatom invalidske mirovine, u razdoblju od 1. prosinca 2024. do 31. prosinca 2025. nastala je nova šteta u iznosu od 10.561,09 eura (60%), a kako tuženik nakon poziva tužitelja da mu nadoknadi štetu to nije učinio, traži od suda da donese presudu kojim će obvezati tuženika na isplatu navedenog iznosa sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, a osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ne osporava da je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu te ističe da se pred ovim sudom vodi više sudskih postupaka između istih stranaka po istoj pravnoj osnovi i to za razdoblje isplata invalidske mirovine od 1. prosinca 2016. do 30. rujna 2009. u predmetu posl.br. P- 12693/2019, gdje je donesena prvostupanjska presuda kojom se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja te za razdoblje od 1. veljače 2022. do 30. studenog 2024. u predmetu posl.br. P- 7561/2024, gdje je donesena prvostupanjska presuda kojom se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koja nije pravomoćna te postupak koji je pravomoćno okončan, a koji se vodio pod posl.br. P-399/2022 za razdoblje isplate invalidske mirovine od 1. listopada 2019. do 30. studenog 2021. kojom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. U odnosu na pitanje primjene zakona, tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Ističe da se tuženikov pravni položaj kao osiguratelja temelji se na sklopljenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti te se u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona. Takvo pravno shvaćanje u pogledu mjerodavnog zakona zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Re-12/2022 od 12.01.2022., Rev- 5292/2019 od 16.06.2020., Rev-x-288/2018, Revd-1542/2025 od 16.04.2025. Budući da je u ovom predmetu tuženik osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti te da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu za tuženika lex specialis jasno je da se visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom invalidske mirovine mora utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je propisano da se stvarnom štetom u smislu navedenog članka 27. st. 1. ZOOP-a smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjeri iznos mirovine određuje se sukladno navedenom članku 27. st. 3. ZOOP-a prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu te je teret dokazivanja navedenog razmjera na tužitelju. Budući da tužitelj potražuje naknadu štete temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti, društvo za osiguranje ne može biti obvezano platiti više ili nešto drugo od onog rizika koji je preuzet policom osiguranja. Nadalje, tuženik osporava pravo tužitelja na naknadu štete i iz razloga što je osiguranik tužitelja rođen **.**.1942. te je 2007. godine stekao pravo na punu starosnu mirovinu, slijedom čega tužitelj više ne trpi štetu jer bi osiguranik tužitelja prema redovitom tijeku stvari, a da nije nastradao u prometnoj nesreći, radio i ostvarivao plaću do najduže 65. godine života kada bi stekao pravo na starosnu mirovinu čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Jedino ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje, tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Sporno potraživanje tužitelja nije u skladu s institutom i smislom naknade štete, jer je šteta definirana kao umanjenje nečije imovine, dok je odredbama Zakona o obveznim odnosima regulirana dužnost suda dosuditi oštećeniku naknadu štete u onom iznosu koji je potreban se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem se nalazila prije štetne radnje. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u službenu bilješku od 9. lipnja 1995. (list 3 spisa), u rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Zagrebu broj IN-SP 669072 od 20. kolovoza 1996. (list 5-6 spisa), u podatke HZMO o primanjima CR (list 7 spisa), u zahtjev za naknadu štete od 2. ožujka 2026. (list 8 spisa),

5. Uvidom u rješenje HZMO, Područna služba u Zagrebu, Klasa: 141-02/12-1, Urbroj: 341-25-05/3-12-0844641 od 18. veljače 2013. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja DR, kod kojeg je 20% zbog bolesti i 80% zbog ozljede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad, počevši od 22. listopada 2012. priznato pravo na invalidsku mirovinu.

7. Među strankama je prije svega sporna primjena prava. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala isplatama invalidske mirovine osiguranku prema odredbama čl. 161. u svezi sa čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. - dalje: ZOMO), dok je tuženik stava da je odluku o osnovanosti zahtjeva potrebno donijeti primjenom odredbe čl. 27. st. 1. i 2. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. – dalje: ZOOP).

8. Sud Europske unije je u svojoj odluci poslovni broj C-371/12 od 23. siječnja 2014. iznio pravno shvaćanje prema kojem se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika.

9. Ovaj sud je na stajalištu da je za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a takav je stav izražen i u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice Rev- 1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-68/19 od 1. ožujka 2022. i dr. 10. Nije sporno da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U konkretnom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

11. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

12. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak tako da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama je uređen i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

13. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari o visini štete potrebno je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

14. Odredbom čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP-a propisana je obveza Društvu za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pri tome se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

15. Prema tome, obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

16. Prema stavu suda teret dokaza kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva je na tužitelju. Kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem nije dokazao činjenice bitne za donošenje odluke o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva pa je valjalo tužbeni zahtjev odbiti, kako je to odlučeno u izreci presude.

U Zagrebu, 6. svibnja 2026.

Sudac:

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno županijskom sudu.