REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-4428/2026-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Andrei Grahovac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB: 38922958547, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 7. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, uz javnu objavu 11. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, Martićeva 73, Zagreb, OIB: 38922958547, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 6.332,57 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 15.02.2021. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena , koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana. ",

u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 da nadoknadi tuženom Hrvatskom uredu za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, prouzročeni parnični trošak u iznosu od 763,00 eura sa zateznim kamatama od 11. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik CG **.**.2013. doživio prometnu nesreću u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede, a koju je nesreću prouzročilo nepoznato vozilo. Radi posljedica prometne nesreće tužitelj je svom osiguraniku ĆG priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj 525130 od 6. svibnja 2016. zbog ozljede izvan rada (prometna nesreća). Iz nalaza i mišljenja invalidske komisije razvidno je da su upravo ozljede koje je osigranik tužitelja zadobio u prometnoj nesreći utjecale na umirovljenje osiguranika. Isplatom mirovine tužitelj trpi štetu koja za razdoblje od 1. veljače 2018. do 31. studenog 2020. iznosi 52.022,67 kuna, koju štetu tužitelj potražuje temeljem čl. 161. st. 2. i 164. st. 3. toč. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. Kako tuženik odbija dobrovoljno podmiriti dug, tužitelj temeljem konačno postavljenog, sniženog tužbenog zahtjeva od 31. kolovoza 2021. traži od suda da donese presudu kojom će obvezati tuženika na isplatu iznosa od 47.712,78 kuna, što sada primjenom čl. 13. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22. i 88/22. – dalje: Zakon o uvođenju eura) iznosi 6.332,57 eura, sa zateznim kamatama od 15. veljače 2021. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka priznaje da je 11. lipnja 2013. krivnjom vozača nepoznatog vozila došlo do prometne nesreće u kojoj je osiguranik tužitelja, CG zadobio tjelesne ozljede temeljem kojih mu je tužitelj rješenjem od 6. svibnja 2016. priznao pravo na invalidsku mirovinu. Priznaje također da je tužitelj na ime invalidske mirovine u razdoblju od 1. veljače 2018. do 31. studenog 2020. svom osiguraniku isplatio iznosi od 52.022,67 kuna. Stoga smatra nepotrebnim provoditi dokaze na okolnost utvrđivanja odgovornosti i visine štete. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja pozivajući se na odredbu čl. 165. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju kao i prigovor promašene pasivne legitimacije. Smatra da se u ovom slučaju ima primijeniti odredba čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05 - dalje: ZOOP) prema kojoj pravo na naknadu štete po odgovornosti nepoznatog vozila imaju samo fizičke, ne i pravne osobe i to najviše do iznosa iz čl. 26. st. 2. toga Zakona. Kako je tužitelj pravna, a ne fizička osoba, nema pravo od tuženika zahtijevati naknadu štete nastale uporabom nepoznatog vozila. Također, poziva se i na odredbu čl. 44. st. 5. ZOOP u kojoj je propisano da zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene upotrebom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda. Tužitelj nije osoba iz kruga ovlaštenih oštećenika za podnošenje odštetnih zahtjeva s osnova automobilske odgovornosti za štetu nastalu uporabom nepoznatog vozila. Stoga traži od suda da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zapisnik o očevidu Policijske uprave karlovačke od 11. lipnja 2013., u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Igora Jakoplića od 2. veljače 2018. izrađenog za potrebe parničnog postupka u predmetu ovoga suda br. Pn-1869/16, u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, KLASA: UP/I 141-02/15-01/03294067638, URBROJ: 341-25-05/3-15- 147955 od 6. svibnja 2016., u dopis Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 11. travnja 2016., u nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika na listu 23 do 27 spisa, u nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika nakon ponovnog/kontrolnog pregleda od 30. kolovoza 2018., u zahtjev za naknadu štete od 22. prosinca 2020., u povratnicu od 28. prosinca 2020., u očitovanje tuženika na zahtjev za isplatu od 12. siječnja 2021. i 4. ožujka 2021., u obračun isplaćene mirovine HZMO od 1. prosinca 2020. i 30. kolovoza 2021.

4. Uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područna služba u Zagrebu, KLASA: UP/I 141-02/15-01/03294067638, URBROJ: 341-25-05/3-15- 147955 od 6. svibnja 2016. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja ĆG, kod kojeg je zbog ozljede izvan rada nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 14. ožujka 2016. Rješenje je postalo pravomoćno 4. lipnja 2016.

5. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1531/2023-3 od 19. svibnja 2026. ukinuta je presuda ovoga suda posl. br. P-3606/2021-10 od 20. travnja 2022. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. U ovoj fazi postupka među strankama je prije svega sporna primjena prava.

7. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala isplatama invalidske mirovine osiguranku prema odredbama čl. 161. u svezi sa čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. - dalje: ZOMO), dok je tuženik stava da je odluku o osnovanosti zahtjeva potrebno donijeti primjenom odredbe čl. 27. st. 1. i 2. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. – dalje: ZOOP).

8. Sud Europske unije je u svojoj odluci poslovni broj C-371/12 od 23. siječnja 2014. iznio pravno shvaćanje prema kojem se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika.

9. Ovaj sud je na stajalištu da je za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a takav je stav izražen i u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice Rev- 1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020 (na koju odluku ukazuje i Županijski sud u Zagrebu u ukidnoj odluci), Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev- 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-68/19 od 1. ožujka 2022. i dr.

10. Nije sporno da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U konkretnom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

11. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

12. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak tako da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama je uređen i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

13. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari o visini štete potrebno je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

14. Odredbom čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP-a propisana je obveza Društvu za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pri tome se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

15. Prema tome, obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

16. Prema stavu suda teret dokaza kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva je na tužitelju. Kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem nije dokazao činjenice bitne za donošenje odluke o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva pa je valjalo tužbeni zahtjev odbiti, kako je to odlučeno u izreci presude.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tako što je sud priznao tuženiku pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku odmjeren temeljem Tbr. 7.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. – dalje: OT) i to za sastav podneska od 8. svibnja 2024. u visini od 25 bodova (Tbr. 8.4. OT), za sastav podneska od 31. kolovoza 2026. u visini od 100 bodova (Tbr. 8.1. OT), za zastupanje na ročištu 7. rujna 2026. u visini od 100 bodova (Tbr. 9.1. OT) pri čemu je vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), uvećano za PDV od 25%, trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 115,50 eura i na presudu u iznosu od 183,33 eura. Ukupno priznati parnični trošak iznosi 861,33 eura, ali kako je tuženik tražio naknadu parničnog troška u iznosu od 763,00 eura, a sud je vezan granicama postavljenog zahtjeva, dosuđen mu je trošak u zatraženom iznosu od 763,00 eura.

U Zagrebu, 11. rujna 2026.

Sudac:

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno županijskom sudu.