REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1605/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužiteljice BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Vedranu Miličeviću odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupano po punomoćniku Kruno Knežević odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate , nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 11. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 7130072707 od 6. 12. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o Tarifi naknada Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 241,40 eura (dvjestočetrdesetjedan euro i četrdeset centi) sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2008. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 7100289646 od 22. 7. 1999., sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja tuženiku daje za pravo zaračunat naknadu za prijevremenu otplatu sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 127,09 eura (stodvadesetsedam eura i devet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2007. pa do isplate, po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 556,55 eura (pestopedesetšest eura i pedestpet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 11. rujna 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 6. prosinca 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu broj 7130072707, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplato tužitelju kredit za kupnju stana u [adresa], u iznosu od 25.000,00 EUR.

Dana 22. srpnja 1999. sklopili su Ugovor o kreditu broj 7100289646, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 37.000,00 DEM. Tužiteljica nije u posjedu predmetnog ugovora o kreditu jer ju je tuženik obavijestio da nije dužan čuvati predmetni ugovor.

Tužiteljica smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu broj 7130072707 od 6. 12. 2007. povrijeđena njena prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno dio odredbe članka 2. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na plaćanje tzv. "ulazne naknade" tj. na naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u dijelu u koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o Tarifi naknada Kreditora."

Tuženik je takvu ugovornu odredbu koristio kao određenu naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva, iako je potpuno jasno da nikakvi posebni troškovi nisu tuženiku nastali prilikom obrade kreditnog zahtjeva jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu kojeg tuženik obavlja. Navedena odredba, dakle, nema u svojoj suštini nikakav logički i opravdani smisao, nego se radi o tome da je tuženik takvu odredbu jednostrano nametnuo u sadržaj ugovora, a tužitelj o toj odredbi nije mogao pregovarat nit ju je mogao promijenit. Na taj je način tuženik dana 29. 1. 2008. ostvario nepripadajuću imovinsku korist u visini od 1.818,85 HRK tj. 241,40 EUR.

Nadalje, tužiteljica podnosi ovu tužbu i iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu broj 7100289646 od 22. 7. 1999. povrijeđena njena prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na plaćanje tzv. "izlazne naknade" tj. na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Tužiteljica je dana 25. srpnja 2007. prijevremeno otplatila predmetni kredit. Tuženik je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita dodatno naplat io iznos od 127,09 EUR. Tuženik je to učinio temeljem odredbe predmetnog ugovora o kreditu, no kako tužiteljica nije u posjedu predmetnog ugovora, to nije u mogućnost cit irati konkretnu ugovornu odredbu. Međutim, kakav god da je bio sadržaj konkretne ugovorne odredbe, tuženik je takvu ugovornu odredbu koristio kao ugovornu kaznu u smislu Zakona o obveznim odnosima, iako ugovorna kazna nikad nije bila ugovorena, a tuženiku s prijevremenom otplatom kredita nije nastala nikakva šteta. Naime, sukladno čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknadit i štetu samo ako ju je davatelj kredita pretrpio. S obzirom na to da se u gore navedenom slučaju radi o kogentnoj zakonskoj normi može se zaključit i da je odredba predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika ništetna u dijelu u kojem tuženik sebi daje za pravo zaračunat naknadu sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, bez obzira na to je li nastupila šteta za davatelja kredita. Na taj je način tuženik dana 25. 7. 2007. ostvario nepripadajuću imovinsku korist u visini od 127,09 EUR.

Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost sporne odredbe i naložiti tuženiku da isplati tužitelju zatraženi iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

Tuženik osporava tužitelju status potrošača, kao i navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, ističe da je ugovorena sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača i Direktivi Vijeća Europske unije broj 93/13/EEZ prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da su službenici tuženika tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita.

Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih, materijalnih troškova, povezanih regulatornih troškova i sl. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Smatra da sudu opće nije dopušteno ocjenjivati ništetnost predmetne odredbi o naknadi za obradu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata, ali visinu tužbenog zahtjeva ne spori.

Stoga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslik potvrde tuženika o naplaćenoj naknadi i dopisa (l. 5. i l. 13. -14. spisa), Ugovora o kreditu (l. 6.-12. spisa) te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile 6. prosinca 2007. Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu broj 7130072707, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplato tužitelju kredit za kupnju stana u [adresa], u iznosu od 25.000,00 EUR, a dana 22. srpnja 1999. Ugovor o kreditu broj 7100289646, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplat io tužitelju kredit u iznosu od 37.000,00 DEM. Nije sporno da je naplaćena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu isplatu, kao niti visina tužbenog zahtjeva.

5. Sporno je u predmetu da li su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati ništetne, da li je potraživanje u zastari, kao i tijek zateznih kamata.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Uvidom u priležeći ugovor o kreditu vidljivo je da je čl. 2. Ugovora o kreditu broj 7130072707 od 6. 12. 2007., određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o Tarifi naknada kreditora, a niti je odredba o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu isplatu iz Ugovora o kreditu broj 7100289646 od 22. srpnja 1999. sporna.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je oba kredita podigla radi kupnje stana, prvi kredit radi kupnje prvog manjeg stana kojeg je prodala 2007. a zatim je kupila veći stan, a za koju razliku u kvadratima je podigla kredit 2007., oba stana je koristila za stanovanje a u većem stanu živi i danas. Kada je zatražila kredit 2007. podnijela je zahtjev, a odobren je ovisno o visini njene plaće i dan joj je ovaj ugovor, sjeća se da je tražila eure, a 1999. su krediti bili isključivo u tadašnjim markama. Nisu joj objašnjavali pojedine odredbe kredita 2007., niti su rekli da će morati platiti naknadu za obradu kredita, niti što ta naknada predstavlja. Nisu pregovarali o visini naknade. Također nisu niti 1999. objašnjavali pojedine odredbe kredita. U vrijeme sklapanja kredita nije imala obrt niti trgovačko društvo, niti je ova dva stana ikad iznajmljivala. Nacrt oba ugovora o kreditu pripremila je banka.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danog iskaza.

10. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud nije provodio financijsko vještačenje obzirom ista nije sporna.

11. U konkretnom slučaju na ocjenu ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 22. srpnja 1999. primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO-a 91), a na ocjenu ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2007. primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO-a 05).

Odredbama čl. 46. st. 2. ZOO-a 91/čl. 269. st. 1. ZOO-a 05 propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 50. st. 1. ZOO - 91/čl. 272. st. 1. ZOO-a 05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 47 st. 1. ZOO-a 91/čl. 270. st. 1. ZOO-a 05 kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2007. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 46/07, 79/07; dalje: ZZP- a), pa je valjalo ocjenu o naknadi za obradu kredita temeljiti na odredbama citiranog Zakona.

Odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 74. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 102. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Također, čl. 99. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 2. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i osiguranje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

14. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 241,40 eura te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a, a time i ništetna.

15. Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu čl. 100. ZZP-a, jer nije omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

17. U odnosu na ocjenu ništetnosti naknade za prijevremenu isplatu valjalo je primijeniti odredbe ZOO-a 91.

Ocjena je ovog suda da obveza korisnika kredita da plati naknadu za prijevremenu otplatu, uz uvjete koje jednostrano odredi kreditor, odnosno bez navođenja iznosa naknade ili barem definiranja načina na koji se utvrđuje njezina visina, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

Naime, prema odredbi čl. 1068. ZOO-a dopušteno je ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete, ali također je tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na istu pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Uostalom valja ukazati da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da "korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke“, pa bi u takvom ugovornom odnosu tuženik mogao proizvoljno odrediti visinu same naknade, o kojoj se niti nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužiteljice da se o spornoj ugovornoj odredbi iz Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnica kredita, nije mogla utjecati na sadržaj odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i visinu te naknade.

18. Prema čl. 142. i 143. ZOO-a 91/ čl. 295. ZOO-a 05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i prijevremenu isplatu kredita i to sukladno Odluci banke, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom čl. 96. st. 1. ZZP- a te čl. 102. st. 1. ZZP-a sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

19. Temeljem čl. 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, s obzirom da su dana 25. srpnja 2007. i 29. siječnja 2008. tužiteljici naplaćeni predmetni iznosi naknada, do isplate.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a 91/ čl. 323. st. 1. ZOO-a 05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 108. st. 2. ZOO-a 91/ čl. 323. st. 2. ZOO-a 05 propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja unaprijed neodređenog novčanog iznosa za naknade za obradu i konačnu otplatu kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO -a.

21. Dakle, nesporno je u ovom slučaju da je tužitelj na ime naknade odnosno troškova obrade i prijevremene isplate po predmetnim Ugovorima o kreditu platio iznos od 241,40 eura i 127,09 eura, pa su na taj iznos dosuđene zatezne kamate, tekuće od dana plaćanja tuženiku, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO -a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

22. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

23. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradi kredita i prijevremenoj otplati Ugovora o kreditu.

U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

24. Imajući u vidu da je tuženik osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 241,40 eura i 127,09 eura.

Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 321,13 eura (tako i VSRH u odlukama Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017., Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž 4623/23 i dr.). Slijedom toga, doneseno je rješenje na pripremnom ročištu dana 14. srpnja 2026., u skladu s čl. 40. st. 3. ZPP-a.

25. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

Tužiteljici je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj: 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 22. travnja 2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) te trošak zastupanja na ročištima dana 14. srpnja 2026. i 2. rujna 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od 200,00 eura, uz pripadajući odv od 25%, što ukupno iznosi 500,00 eura. Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 30,00 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 556,55 eura.

Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 11. rujna 2026.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku