REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić Grad, Športska 2

Poslovni broj: P-434/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sudu Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu tog suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Banke kovanica d.d. iz Varaždina, Petra Preradovića 29, OIB 33039197637, zastupane po predsjedniku uprave ĐĆ, a on po punomoćniku Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 21. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženice, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku 11. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 5 ugovora o kreditu broj 00000007292, potpisanog po tužitelju i tuženici 29. rujna 2014. godine, kojim je ugovorena obveza tužitelja da kao korisnik kredita prije korištenja kredita plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2% na ukupni iznos kredita.

II Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana tužitelju isplati 1.619,48 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.076,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude 11. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV U preostalom dijelu preko dosuđenog pod točkom III zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan za iznos od 500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.1 Tužitelj OĆ podnio je u ovoj parnici tužbu protiv tuženice Banke kovanice d.d. radi isplate, te u tužbi navodi da je 29. rujna 2014. kao korisnik kredita sa tuženicom kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu broj 00000007292. Ugovorom je (među ostalim) u čl. 5 ugovoreno da je tužitelj za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita tuženici platiti naknadu u visini 2% ukupnog iznosa kredita. Ovu ugovornu odredbu tužitelj smatra nepoštenom u smislu odredaba čl. 81 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača, a povrh toga ta ugovorna odredba formulirana je kao dio tipskog (standardiziranog) obrasca ugovora, unaprijed pripremljenog od strane tuženice. Tuženica je kao dioničko društvo i financijska institucija u boljem položaju i jača ugovorna strana, te je kao takva protivno načelu savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima tužitelju nametnula plaćanje spomenute neopravdane naknade. To je na koncu dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca, i tužitelj je 30. rujna 2014. platio naknadu u iznosu od 1.600,00 EUR.

1.2 Dalje tužitelj ističe kako mu tuženica nikada nije jasno i nedvosmisleno objasnila koji su konkretno troškovi skopčani sa postupkom odobravanja kredita, naročito na što se odnosi i od čega se sastoji ulazna naknada, zbog čega baš u tom postotku od iznosa kredita. Takvu odnosno tako ugovorenu naknadu tužitelj smatra neodređenom, neodredivom i nepoštenom, pa zbog toga ništetnom prema čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača i čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Ovu spornu ugovornu odredbu tužitelj smatra nepoštenom u smislu čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

1.3 Dodatno, tužitelj se poziva i na odredbe čl. 81 st. 2 Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca pa zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Ovo osobito u slučaju ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što je bilo u konkretnom slučaju.

1.4 I konačno, tužitelj se poziva i na Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s dobrom vjerom na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama stranaka. Navodi još kako se tuženica u konkretnom slučaju poslužila nepoštenom poslovnom praksom, odnosno kao jača ugovorna stranka dovela tužitelja u neravnopravni položaj na način da nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Tuženica je unaprijed pripremila ugovor i ponudila ga tužitelju prema modelu „uzmi ili ostavi“, bez mogućnosti odnosno slobode tužitelja da intervenira u sadržaj ugovora. Osim toga, prema odredbama čl. 5 Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako se ugovorom sve ili pojedine odredbe potrošaču nude u pisanom obliku, takve odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U konkretnom slučaju to je izostalo, jer je ostalo nejasno koji su parametri korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita, i na osnovi kojih odnosno kako nastalih troškova ta naknada iznosi upravo 2% ukupnog iznosa kredita. Tužitelj izričito tvrdi (list 162) da je sredstva iz kredita koristio za osobne potrebe.

1.5 U prilogu tužbe tužitelj je dostavio ugovor o nenamjenskom kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. rujna 2014. i solemnizacijom javnog bilježnika. Tužbenim zahtjevom u deklaratornom dijelu tužitelj traži da ovaj sud presudom utvrdi ništetnima dio odredaba čl. 5 ugovora o kreditu od 29. rujna 2014. kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2% iznosa kredita. Tužbenim zahtjevom u kondemnatornom dijelu tužitelj potražuje od tuženice isplatu iznosa od 1.619,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj potražuje i troškove postupka, također sa zakonskim zateznim kamatama.

2.1 U opširnom odgovoru na tužbu (list 24-39) tuženica ne poriče činjenične navode tužbe u pogledu zaključenja ugovora o kreditu 29. rujna 2014. sa ugovornom odredbom o plaćanju jednokratne naknade u visini 2% na ukupni iznos kredita. Međutim, tuženica osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, i to iz više razloga.

2.2 Prije svega tuženica osporava da bi uopće postojalo potraživanje tužitelja kako je definirano tužbom, a za slučaj da postoji ističe prigovor zastare. Tuženica na dalje osporava da bi tužitelj imao status potrošača kako ga određuje legalna definicija potrošača u čl. 5 toč. 15 Zakona o zaštiti potrošača, zbog čega smatra da tužitelj u ovoj parnici uopće nije aktivno procesno legitimiran. Osporava i druge činjenične navode tužbe, osobito u dijelu kada tužitelj sporne odredbe čl. 5 ugovora o kreditu od 29. rujna 2014. ocjenjuju kao nepoštene i ništetne.

2.3 Tuženica ističe kako je zaključenje ugovora o kreditu od 29. rujna 2014. inicirao upravo sam tužitelj, vlastoručno potpisanim zahtjevom (list 53), kojim je zatražio nenamjenski hipotekarni kredit. Tužitelj je novcem iz tog kredita podmirio svoje starije obveze iz drugog, ranijeg kredita, kojeg je koristio kod Zagrebačke banke d.d. (list 43). Ovaj pak raniji kredit tužitelj je koristio kao vlasnik obrta (list 41, 54) radi financiranja aktivnosti obrta, u kojem je radio i ostvarivao plaću (list 85-87), pa upravo zbog toga tužitelj nema status potrošača. U postupku pregovora o kreditu tuženica je tužitelja valjano i transparentno informirala o svim troškovima i naknadama skopčanim sa ugovorom o kreditu, tako da je tužitelju bile jasne njihove gospodarske posljedice. Tužitelju su predočeni odnosno učinjeni dostupnim svi bitni uvjeti ugovora, sa svim pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tako je tuženica uručila tužitelju Obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 55-59), Odluku o naknadama za usluge i proizvode Banke kovanica d.d. u poslovanju s građanstvom (l ist 60-76), informativni letak koji je u primjeni od 25. srpnja 2014 (list 77-78), i Metodologiju promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima (lit 79-84). Sporna naknada regulirana je pod toč. 9.1.1. Odluke o naknadama za usluge i proizvode Banke kovanica d.d. u poslovanju s građanstvom (list 72). Tuženica smatra da je na taj način tužitelj stekao nesmetani i potpuni uvid u sve pojedinosti konkretnog kreditnog odnosa, pa je tako svakako prije zaključenja ugovora o kreditu jasno, nedvosmisleno i transparentno informiran o obvezi plaćanja sporne jednokratne naknade iz čl. 5 ugovora o kreditu od 29. rujna 2014. Prema tome, tužitelj je raspolažući tim informacijama i podacima bio u poziciji da može usporediti uvjete, naknade i ponude drugih banaka, pa donijeti promišljenu odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju uvjeta tuženice.

2.4 Tuženica priznaje kako je sastavila tekst odnosno napisala ugovor, ali smatra da to ne znači da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Naprotiv, prije zaključenja ugovora stranke su pregovorima postigle suglasnost volja o ugovornim odredbama koje se odnose na vrstu kredita, iznos kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate, način otplate (u anuitetima), mjesečno dosp ijeće otplate, kamatnu stopu, troškove i naknade, instrumenti osiguranja plaćanja (vraćanja kredita), i slično. Tužitelj je imao realnu mogućnost pregovarati o sadržaju svih ugovornih odredaba, i radnik tuženice je tužitelju objasnio značenje sporne odredbe o naknadi. Time je tuženica postupala savjesno i u dobroj vjeri. Prema viđenju tuženice upravo je tužitelj, u bitnom, odredio sadržaj ugovora o kreditu jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti.

2.5 Potkrjepljujući svoje navode i pravni stav tuženica je uputila na više sudskih odluka, pojedine propise Europske unije (Direktive), pojedine odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sporne odredbe o jednokratnoj naknadi iz čl. 5 ugovora tuženica ne smatra ništetnima, a kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva smatra neosnovanim. U slučaju da je sporna odredba o naknadi doista ništetna, tuženica to kvalificira kao povredu manjeg značaja, jer je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen. U slučaju pak da je osnovan i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, tuženica drži da ne duguje platiti zatezne kamate za razdoblje prije podnošenja tužbe, budući je postupala savjesno i u dobroj vjeri. Zaključno, tuženica prvenstveno predlaže tužbu odbaciti, a podredno tužbeni zahtjev odbiti, uz nalog tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

3 Iz do sada navedenog proizlazi kao nesporno da su stranke 29. rujna 2014. zaključile ugovor o nenamjenskom kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Među strankama također nije sporno (list 162) da je tužitelj 30. rujna 2014. platio spornu jednokratnu naknadu u iznosu od 12.202,02 kn (sada 1.619,48 EUR). Konačno, među strankama nije sporno da je tekst ugovora (sadržaj) formulirala tuženica, odnosno sastavila ugovor u obliku pisane isprave i ponudila tu ispravu na potpis tužitelju, koji je ispravu o ugovoru doista i potpisao.

4.1 Saslušan kao stranka, tužitelj OĆ navodi (list 181-182) da je ugovor o kreditu sa tuženicom zaključio u poslovnici tuženice u Zagrebu, u koju je zbog toga dolazio dva ili tri puta, te da je o kreditu razgovarao sa službenicom banke HĆ. U to vrijeme bio je u financijskoj krizi, i gledao je samo kako da dođe do novca i riješi probleme. Prije potpisivanja pročitao je ugovor. Neke odredbe mu se nisu svidjele, kao primjerice kamatna stopa od 9,8%, ali ugovor je bio ponuđen u takvom sadržaju. Mogao je potpisati ugovor i doći do novca, ili ugovor ne potpisati i ostati bez kredita. Nije mogao pregovarati i nije pregovarao o sadržaju pojedinih odredaba ugovora, već mu je ponuđen napisan ugovor. Donio je dokumentaciju koja je od njega zatražena. Potvrđuje da mu je uručen informativni letak o nenamjenskim gotovinskim kreditima uz valutnu klauzulu u EUR (list 77-78), i informacije prije sklapanja ugovora o kreditu (list 55-59). Imao je priliku sve to pročitati, razmisliti i onda eventualno odustati od cijelog posla, ali trebao mu je novac. Tekući račun preselio je kod tuženice jer ga je tuženica tako savjetovala radi povoljnijeg i lakšeg plaćan ja obroka otplate (anuiteta). Novcem iz kredita podmirio je svoj osobni dug, pa kredit nema nikakve veze s njegovom djelatnošću u obrtu, a u međuvremenu je u cijelosti tuženici vraćen. U vrijeme zaključenja odgovora o kreditu bio je obrtnik. Manji dio novca iz kredita od 29. rujna 2014. utrošio je na vraćanje ranijih dugoročnih kredita, koje je koristio kod Zagrebačke banke d.d. a spominju se u potvrdi od 24. rujna 2014. (list 43). Za te kredite izričito navodi da ih je koristio za svoje osobne potrebe, iako je korisnik kredita bio njegov obrt „ [obrt]“. Smatrao je da plaćanjem velike kamate od 9,8% plaća cijelu uslugu banke, i smatrao je da je to za banku „dovoljno“. Kasnije tijekom otplate kredita zamolio je da mu se smanji kamata, ali ta njegova molba nije usvojena.

4.2 Iskaz tužitelja sud prihvaća kao istinit, jer je taj iskaz logičan i uvjerljiv, i nije u suprotnosti sa odredbama ugovora o kreditu od 29. rujna 2014. Tužitelj je bio u financijskoj krizi i na neki način je morao doći do novca, pa je logično i uvjerljivo opisao svoja nastojanja da taj problem riješi bankovnim kreditom.

5.1 Svjedok HĆ iskazala je (list 182-183) kako je 2014. godine bila voditeljica poslovnice tuženice u Zagrebu, i tužitelja se donekle sjeća. Razgovor sa klijentima koji su se zanimali za kredit bio je posao referenata, pa ne vjeruje da je s tužiteljem razgovarala o kreditu. Nije osobno sudjelovala pri pregovorima odnosno zaključenju ugovora o kreditu od 29. rujna 2014. i ne sjeća se tog ugovora. U to vrijeme imala je obvezu provjeriti dokumentaciju koju je klijent predao i donijeti odluku da li klijent općenito udovoljava uvjetima tuženice za odobravanje kredita. Odluku o odobravanju kredita donosila je uprava tuženice. Ne sjeća se da li je u vrijeme zaključenja kredita od 29. rujna 2014. bilo obvezno klijentu pokazati obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu, a korisnik kredita je mogao i odustati od zaključenja ugovora sve do same solemnizacije kod javnog bilježnika. Novcem iz nenamjenskog kredita kao u konkretnom slučaju tužitelj je mogao podmirivati sve vrste svojih dugova. Sadržaj kredita sastavlja u pisanom obliku pravna služba, nakon čega se ugovor daje stranci.

5.2 Sud prihvaća kao istinit iskaz svjedoka HĆ, međutim nalazi da je taj iskaz u konkretnom slučaju pravno neodlučan. Naime svjedok HĆ nema nikakvih konkretnih saznanja o pregovorima ugovornih (i ovdje parničnih) stranaka u postupku zaključenja ugovora o nenamjenskom kreditu od 29. rujna 2014. Radila je na radnom mjestu koje nije uključivalo razgovor (pregovore) o kreditu sa klijentima i u tom smislu nije niti kontaktirala sa tužiteljem, iako se tužitelja donekle sjeća. Ne sjeća se ugovora o kreditu od 29. rujna 2014. i nije sudjelovala u pregovorima i zaključenju tog ugovora.

6 Ugovor o kreditu od 29. rujna 2014. (list 5-16) je ugovor o nenamjenskom kreditu, pa je tužitelj novac iz tog kredita mogao potrošiti prema vlastitom nahođenju, za podmirenje bilo kojih svojih dugova, ili u bilo koju drugu svrhu, kako potvrđuje svjedok HĆ. To je u suglasju i sa iskazom tužitelja, u dijelu kada tužitelj tvrdi da je novac iz kredita utrošio za podmirenje osobnog duga, i manjim dijelom za podmirenje obveza prema Zagrebačkoj banci d.d. po osnovi dva dugoročna kredita (list 43). Tekst odnosno sadržaj ugovora u pismenoj formi prema iskazu svjedoka HĆ sastavljala je pravna služba tuženice. Prema tome, prema iskazu tužitelja i svjedoka HĆ, tužitelj je o kreditu razgovarao sa referentom tuženice, zatim je svjedokinja HĆ kao voditeljica poslovnice općenito procijenila ima li tužitelj realnu šansu za kredit. Nakon toga je pravna služba tuženice sastavila ugovor u pisanom obliku, koji je onda predan tužitelju sa uputom da ga potpiše i solemnizira kod javnog bilježnika. Kako se radi o nenamjenskom kreditu tužitelj je bio slobodan novcem iz kredita podmiriti bilo koje svoje dugove. Iskazao je da je tim novcem podmirio svoje osobne dugove, a dijelom iskoristio za vraćanje ranijih dugoročnih kredita, koje je koristio kod Zagrebačke banke d.d. Prema viđenju ovoga suda, neodlučno je što je kod ovih dugoročnih kredita korisnik bio obrt tužitelja „ [obrt]“ jer se radi o drugim kreditima koji nisu predmet spora, i korišteni su kod druge banke. To nije razlog zbog kojeg tužitelj ne bi imao status potrošača.

7 Saslušan kao stranka tužitelj je potvrdio primitak informativnog letka o nenamjenskim gotovinskim kreditima uz valutnu klauzulu u EUR (list 77-78), i informacije prije sklapanja ugovora o kreditu (list 55-59). To međutim samo za sebe ne znači da su parnične stranke (kao ugovorne stranke) pregovarale o naknadama koje su skopčane sa ugovaranjem kredita. Isto tako, u Odluci o naknadama za usluge i proizvode.… (list 60-76) tuženica ničim ne daje zaključiti da uopće postoji mogućnost pregovaranja o plaćanju, neplaćanju, ili visini pojedinih naknada. Dapače, naknada po osnovi troška „obrade kreditnog zahtjeva“ u slučaju nenamjenskih gotovinskih kredita regulirana je pod toč. 9.1.1. te Odluke (list 72) na kogentan način. Stoga je neodlučna činjenica da je ta naknada propisana internim aktom, zapravo jednostranom odlukom tuženice. Tužitelj izričito priznaje da je pročitao ugovor, da je imao vremena i mogućnost pročitati svu dokumentaciju, razmisliti i odustati od zaključenja ugovora o kreditu. Međutim, sve ponuđeno je prihvatio jer mu je trebao novac, budući je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio u financijskoj krizi. Tužitelj je pristao i na visoku kamatu od 9,80 % iz čl. 3 st. 1 ugovora jer mu je trebao novac. Iz svega izloženog jasno je vidljivo da je tuženica uobičajeno redovito prakticirala zaključivati ovakvu vrstu ugovora kao tipski ugovor sa svim korisnicima kredita. Nakon štoje tužitelj dostavio tražene isprave, te je kredit odobren, u pravnoj službi tuženice sastavljen je tekst ugovora, koji je predan tužitelju kao kompletan ugovor sa svim odredbama. Parnične stranke (kao ugovorne stranke) zapravo nisu pregovarale o plaćanju ili o visini naknade troškova obrade kreditnog zahtjeva. Tuženica je tužitelju „rutinski“ naplatila ovu uslugu, nesporno u iznosu od 12.202,02 kn.

Zbog toga je odredba čl. 5 st. 2 ugovora o nenamjenskom kreditu od 29. rujna 2014. po viđenju ovoga suda ništetna, jer je nepoštena u smislu čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

8 Prigovor zastare nije osnovan jer pravo na isticanje ništetnosti nema roka odnosno ne zastarjeva. Ono što je plaćeno u ispunjenju ništetne obveze mora se temeljem čl. 323 Zakona o obveznim odnosima vratiti sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja, jer je ništetnost postojala već u tom trenutku. Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj 30. rujna 2014. platio spornu jednokratnu naknadu u iznosu od 12.202,02 kn (sada 1.619,48 EUR). Zato je osnovan tužbeni zahtjev i u dijelu kada tužitelj potražuje od tuženice vraćanje tog iznosa kao činidbe izvršene po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu.

9.1 Tužitelj je u sporu uspio u cijelosti, pa je o troškovima postupka sud odlučio primjenom čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je troškovnikom (list 180 i 183) potraživao trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.201,55 EUR, od čega po osnovi pristojbe na tužbu 26,55 EUR, pristojbe na presudu 50,00 EUR, i po osnovi zastupanja prema odredbama odvjetničke Tarife 1.625,00 EUR (sa porezom).

9.2 Primjenom odredaba čl. 151 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku sud tužitelju nije priznao kao potrebne troškove sastavljanja podneska od 23. veljače 2026. (list 158) u iznosu od 250,00 EUR (sa porezom), i podneska od 19. svibnja 2026. (list 175) u iznosu od 250,00 EUR (sa porezom), jer ovim podnescima tužitelj traži odgode ročišta zbog slučaja koji se dogodio njegovom punomoćniku, a nema veze s predmetom spora niti s tuženikom.

9.3 Sve ostale zatražene troškove sud je tužitelju priznao kao potrebne i pod točkom III izreke tužitelju dosudio u ukupnom iznosu od 1.076,55 EUR. Dosuđeni troškovi sastoje se od troškova sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR, pristojbe na presudu 50,00 EUR, i troškova zastupanja 1.000,00 EUR (s porezom). Troškovi zastupanja obuhvaćaju sastavljanje tužbe po Tbr. 7.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR, sastavljanje jednog obrazloženog podneska po Tbr. 8.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR, i zastupanje na dva ročišta za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o meritumu ili su se izvodili dokazi po Tbr. 9.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR (za svako ročište). Svi navedeni iznosi sadrže porez po Tbr. 42 odvjetničke Tarife. Na dosuđeni iznos troška postupka tužitelju su primjenom čl. 151 st. 3 Zakona o parničnom postupku dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan pod točkom IV izreke.

9.4 O trošku zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 EUR (sa porezom) sud će odlučiti naknadno, ovisno o tome da li će na to ročište pristupiti punomoćnik tužitelja.

U Ivanić-Gradu, 11. rujna 2026.

Sudac:

Nenad Tudor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu žalbenom sudu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda.