Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-170/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, u pravnoj stvari tužitelja KŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, Poljička cesta 20b, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2854/2024 od 23. prosinca 2024., 11. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2854/2024 od 23. prosinca 2024.

- pod točkom I. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju KŠ iznos od 712,35 eura s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena

- pod točkom II. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju KŠ trošak parničnog postupka u iznosu od 1.396,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. prosinca 2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2854/2024 od 23. prosinca 2024.

- pod točkom I. izreke u dijelu stope zateznih kamata koje se na dosuđeni iznos od 712,35 eura određuje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate

- pod točkom I. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju KŠ iznos od 76,18 eura

- pod točkom II. izreke u dijelu stope zateznih kamata koja se na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.396,85 eura određuje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate

- pod točkom II. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju KŠ trošak parničnog postupka u iznosu od 906,25 eura i sudi:

1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj na dosuđeni iznos od 712,35 eura isplatiti tužitelju KŠ zatezne kamate po stopi koja se od 1. siječnja 2024. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Odbija se zahtjev tužitelja KŠ za isplatom iznosa od 76,18 eura, kao neosnovan.

3. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.396,85 eura isplatiti tužitelju KŠ zatezne kamate po stopi koja se od 1. siječnja 2024. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

4. Odbija se zahtjev tužitelja KŠ za naknadom troškova postupka u iznosu od 906,25 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2854/2024 od 23. prosinca 2024. pod točkom I. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju KŠ iznos od 3,23 eura.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 187,50 eura.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja KŠ za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 168,75 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 791,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama, u roku 15 dana, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.303,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama, u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 14. Zakona o parničnom postupku. Ističe i da je sud tuženicu obvezao na isplatu iznosa od 791,76 eura, a koji iznos ne odgovara utuženom iznosu od 788,53 eura. Osporava i odluku o trošku. Upućuje i na žalbene navode iz žalbe od 30. prosinca 2022., koju prilaže. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak za sastav žalbe u iznosu od 187,50 eura. Podnosi i prijedlog za donošenje dopunskog rješenja jer je sud prvog stupnja propustio odlučiti o početku tijeka zateznih kamata te ističe da sud prvog stupnja nije pravilno naveo stopu zateznih kamata nakon 1. siječnja 2024.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu tuženice, uz naknadu troška žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 168,75 eura.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica, kao vlasniku i najmodavcu stana u [adresa], stan na I. (prvom) katu, površine 72,64 m2 (korisne površine 68,02 m2), a koji stan kao zaštićena najmoprimka koristi EŠ, isplati razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine za prosinac 2017., po kojoj osnovi potražuje iznos od 788,53 eura (5.941,17 kn) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2017. do isplate.

6. S obzirom na prethodno navedenu vrijednost predmeta spora, u konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 458. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

7. Uvažavajući da se prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, to od strane ovoga drugostupanjskog suda nisu razmatrani žalbeni navodi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

8. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina],

- da je u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P2-4759/09 nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao najmodavca i EŠ kao zaštićenog najmoprimca,

- da korisna površina predmetnog stana iznosi 68,02 m2,

- da mjesečna zaštićena najamnina iznosi 24,37 eura (183,65 kuna),

- da tržišna najamnina za najam stana u centru grada površine 68,02 m2 iznosi 12 eura/m2, odnosno 816,24 eura.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je Europski sud za ljudska prava u presudi Statileo protiv Hrvatske zauzeo pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'', broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 – dalje: ZNS) izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine – Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) zbog čega je tim odlukama Europskog suda utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu štete koja se sastoji od razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

10. Prije svega, prema pravnom shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, na koju povredu se poziva tuženica u žalbi.

10.1. Naime, suprotno žalbenom navodu, podnijevši 18. ožujka 2014. zahtjev za mirno rješenje spora u kojem je od tuženice zatražio da mu plati i ubuduće plaća 642,30 eura (4.839,41 kuna) mjesečno na ime razlike između tržišne najamnine i iznosa zaštićene najamnine za predmetni stan, tužitelj je udovoljio procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari u smislu čl. 186.a ZPP-a. To stoga što je identitet predmeta spora iz toga ranije podnesenog zahtjeva za mirno rješenje spora istovjetan tužbenom zahtjevu u pogledu osnove, neovisno što se odnosi na kasnije razdoblje, dok je u pogledu visine istovjetan u dominantnom dijelu. Kako je tuženica u ovoj parnici osporavala tužbeni zahtjev u cijelosti, to je za zaključiti da bi tuženica odbila zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora i da ga je tužitelj opetovano podnio glede predmetnog iznosa štete koji je u povećanom opsegu dospio nakon 18. ožujka 2014. Budući da u slučaju podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora očito ne bi bila izbjegnuta predmetna parnica, inzistiranje na podnošenju novog zahtjeva državnom odvjetništvu u takvoj situaciji predstavljalo bi pretjerani pravni formalizam, jer se njime ne bi ostvarila svrha pokretanja postupka za mirno rješenje spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-1252/2025-2 od 29. travnja 2026. i poslovni broj Rev-813/2024-3 od 15. siječnja 2025.).

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći sljedeće. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. zauzeo je stav prema kojem se tražbina vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosi na naknadu štete – gubitak zarade od najamnine te se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO). Europski sud za ljudska prava je u odlukama Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do 6 mjeseci nakon što se ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. implementirao gore navedeno stajalište Europskog suda za ljudska prava iz odluka Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske te je izrazio stav da se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske, odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju poslovni broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva.

11.1. Sve navedeno ima za posljedicu da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna tek od 19. lipnja 2019. i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani čl. 230. st. 1. ZOO-a. S obzirom da je tužba podnesena 27. lipnja 2020., to su žalbeni navodi tuženice da je nastupila zastara, odnosno da je pravo tužitelja zastarjelo sukladno čl. 227. ZOO-a, u cijelosti neosnovani.

12. Suprotno žalbenom navodu tuženice, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-2365/2016 od 19. prosinca 2018.). U odnosu na žalbeni navod tuženice, kojim osporava utvrđenu visinu tržišne najamnine koji bi tužitelj postigao na slobodnom tržištu, a čime osporava utvrđeno činjenično stanje, ukazuje se da takav žalbeni navod nije dopušten sukladno čl. 467. st. 1. ZPP- a.

13. Međutim, donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženica u žalbi. Naime, tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje iznos od 788,53 eura (5.941,17 kuna), dok je presudom naloženo tuženici naknaditi tužitelju iznos od 791,76 eura. Stoga, sud prvog stupnja je, dosuđujući preko zatraženog iznosa od 788,53 eura, prekoračio tužbeni zahtjev za iznos od 3,23 eura.

13.1. Slijedom navedenog trebalo je u tom dijelu sukladno čl. 369. st. 5. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu bez vraćanja na ponovno suđenje, kako je odlučeno pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

14. Također, donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju osnovano upire tuženica u žalbi jer prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge o njezinom prigovoru doprinosa tužitelja vlastitoj šteti. Naime, tuženica je tijekom postupka isticala da zaštićena najmoprimka i članovi njezinog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu niz nekretnina, za što je dostavila izvatke iz zemljišne knjige, te je u vezi s tim navela da je tužitelj bio aktivno legitimiran zahtijevati od zaštićene najmoprimke puni iznos najamnine, a slijedom čega nema osnove za naknadu štete od tuženice. Međutim, ovaj je sud, koristeći ovlasti iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a u vezi sa st. 3. istog članka, utvrdio da se bitne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava u spisu zbog čega nije bilo potrebno ukidati pobijanu presudu.

15. Prije svega, ovaj sud napominje da tužitelj kao najmodavac nije bio dužan utvrđivati imovinske prilike najmoprimca, i to stoga što vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimca pri određivanju zaštićene najamnine ne može biti riješeno na način da se teret njihova utvrđivanja i dokazivanja prevaljuje na najmodavca. Neovisno o navedenom, ovaj sud je izvršio uvid u dostavljene zemljišnoknjižne izvatke te utvrđuje da iz zemljišnoknjižnog izvatka na listu 75 spisa proizlazi da je zaštićena najmoprimka upisana kao suvlasnica dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja je u naravi označena kao vinogradi, staja-zemljište bez zgrade te stojna kuća-zemljište bez zgrade. Već iz samog zemljišnoknjižnog opisa nekretnine proizlazi da predmetno suvlasništvo samo po sebi ne predstavlja dokaz o postojanju useljive kuće ili stana koji bi zaštićenoj najmoprimki bio na raspolaganju za stanovanje. Naime, za primjenu čl. 31. st. 2. ZNS-a nije dostatno utvrditi tek formalno postojanje prava vlasništva na nekretnini, već je potrebno utvrditi da je riječ upravo o useljivoj kući ili stanu, odnosno nekretnini koja po svojim stvarnim obilježjima predstavlja odgovarajuću stambenu mogućnost. Suprotno tumačenje značilo bi da se sama činjenica upisa određenog stvarnog prava na nekretnini, neovisno o njezinoj stvarnoj naravi, mogućnosti korištenja i stambenoj podobnosti, smatra dostatnom za zaključak o postojanju zapreke za ostvarivanje prava zaštićenog najmoprimca, za što u zakonskoj odredbi nema uporišta.

15.1. Nadalje, u odnosu na preostale dostavljene zemljišnoknjižne izvatke, ovaj sud utvrđuje da iz njih nije moguće pouzdano zaključiti odlučne činjenice na kojima žaliteljica temelji svoj prigovor. Prije svega, iz dostavljenih izvadaka nije moguće utvrditi trenutak stjecanja predmetnih nekretnina, kao i jesu li osobe na koje glase predmetni upisi u trenutku stjecanja tih nekretnina, kao i nadalje, doista činile zajedničko domaćinstvo sa zaštićenom najmoprimkom. Sama okolnost da je određena osoba upisana kao vlasnik nekretnine, bez utvrđenja njezina odnosa sa zaštićenom najmoprimkom u relevantnom razdoblju, odnosno u razdoblju u kojem su zajednički živjeli sa zaštićenom najmoprimkom, ne dovodi do zaključka da je zaštićena najmoprimka time raspolagala drugom odgovarajućom stambenom jedinicom. Konačno, ni iz tako dostavljenih zemljišnoknjižnih izvadaka nije moguće utvrditi odlučnu činjenicu da bi se radilo o useljivoj kući ili stanu u smislu čl. 31. st. 2. ZNS-a. Zemljišnoknjižni izvadak prvenstveno daje podatke o pravnom stanju nekretnine te sam po sebi, bez odgovarajućih drugih dokaza, ne potvrđuje njezinu stvarnu stambenu funkcionalnost, useljivost niti mogućnost faktičnog korištenja za stanovanje, a tuženica ne dokazuje stanje nekretnine, njezinu useljivost, niti predlaže provođenje očevida ili drugog odgovarajućeg dokaznog prijedloga na tu okolnost.

15.2. Stoga, u konkretnom slučaju nije dokazano, a teret dokaza je na tuženici (čl. 219. st. 1. ZPP-a), da bi zaštićena najmoprimka ili članovi njezina domaćinstva imali u vlasništvu useljivu kuću ili stan u smislu čl. 31. st. 2. ZNS-a.

16. Međutim, pravilno ukazuje tuženica u žalbi da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada prilikom utvrđivanja visine štete nije uzeo u obzir visinu poreza na dohodak od najamnine i prireza porezu na dohodak. Naime, iznos tržišne najamnine koji bi tužitelj postigao na slobodnom tržištu treba umanjiti za porezna davanja koja bi bio dužan platiti jer tako umanjeni iznos predstavlja dobitak koji je tužitelj mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari da je iznajmio stan na slobodnom tržištu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-39/2026-3 od 15. srpnja 2026.).

17. Odredbom čl. 56. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, dalje: ZPD) propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra, među ostalim, razlika između primitaka po osnovi najamnine i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u vezi s tim primitkom. Nadalje, čl. 57. st. 1. ZPD-a propisano je da se kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Konačno, čl. 62. st. 1. ZPD-a propisano je da porez na dohodak plaća porezni obveznik po postupku i na način iz članka 37. toga Zakona, a po stopi od 12%.

17.1. Nadalje, čl. 1. st. 2. ZPD-a propisano je da se porez na dohodak iz stavka 1. toga članka uvećava za prirez porezu na dohodak koji uvedu jedinice lokalne samouprave prema posebnim zakonima. Odlukom grada Splita o porezima grada Splita ("Narodne novine", broj 126/17) u čl. 5. propisano je da je osnovica za plaćanje prireza porezu na dohodak porez na dohodak utvrđen prema važećem Zakonu o porezu na dohodak i podzakonskim propisima te da se prirez porezu na dohodak plaća po stopi od 15% na osnovicu iz stavka 1. toga članka.

17.2. Stoga, kada se uzme u obzir utvrđena visina tržišne najamnine koju bi tužitelj ostvario na slobodnom tržištu koja odgovara visini tužbenog zahtjeva (788,53 eura), izdaci od 30% (236,56 eura), porezna osnovica na koju se računa porez na dohodak iznosi 551,97 eura (788,53 eura - 236,56 eura). Uzimajući u obzir poreznu stopu od 12% proizlazi da porez na dohodak iznosi 66,24 eura (12% od 551,97 eura). Nadalje, prirez porezu na dohodak iznosi 9,94 eura (15% od 66,24 eura). Stoga, nakon umanjenja iznosa tržišne najamnine za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak tužitelju pripada naknada štete u iznosu od 712,35 eura (788,53 eura – 66,24 eura – 9,94 eura = 712,35 eura).

18. Stoga, trebalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu za dosuđeni iznos od 712,35 eura (točka I. izreke ove drugostupanjske presude), dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP- a za iznos od 76,18 eura (788,53 eura – 712,35 eura) trebalo preinačiti pobijanu presudu i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev (točka II.2. izreke ove drugostupanjske presude).

19. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo u odluci o stopi zateznih kamata za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate, kako to pravilno ukazuje tuženica u žalbi. Naime, čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 155/23) izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima na način da se kamatna stopa od 1. siječnja 2024. do isplate određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

19.1. Slijedom navedenog, u tom dijelu preinačena je odluka u pogledu stope zateznih kamata na dosuđene iznose, kako je i odlučeno u točki II.1. i II.3. izreke ove drugostupanjske presude.

20. Nadalje, odlučujući o troškovima parničnog postupka, sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, pravilno tuženica u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – dalje: Tarifa) kada je tužitelju priznao trošak sastava podneska od 5. srpnja 2021. u visini od 75 bodova. Naime, ne radi se o obrazloženom podnesku, već tužitelj navedenim podneskom samo predlaže da se kao dokaz izvrši uvid u spis tog suda poslovni broj P-2167/2018. Stoga tužitelju za sastav navedenog podneska pripada nagrada primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife u visini od 18,75 bodova, a ne 75 bodova. Nadalje, sud prvog stupnja tužitelju je priznao trošak sastava podneska od 7. svibnja 2021. u visini od 25 bodova, iako navedeni podnesak ne postoji u spisu. Slijedom navedenog, za isti tužitelju ne pripada naknada troška. Pravilno tuženica nadalje ističe da podnesak tužitelja od 30. rujna 2021. ne predstavlja obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već tužitelj istim samo predlaže spajanje svih postupaka koji su u istoj fazi. Stoga mu za sastav tog podneska pripada nagrada prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife u visini od 18,75 bodova, a ne 75 bodova. Jednako tako, osnovan je žalbeni navod tuženice da podnesci tužitelja od 1. travnja 2022. i 25. travnja 2022. nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, podneskom od 1. travnja 2022. tužitelj samo predlaže održavanje rasprave, iako je određivanje i održavanje rasprave radnja suda, dok je presude priložene uz podneske tužitelj mogao dostaviti bez sastavljanja posebnih podnesaka. Stoga navedeni troškovi ne predstavljaju potrebne izdatke za vođenje parnice. Nadalje, osnovan je i žalbeni navod tuženice da tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 19. siječnja 2023., kojim se očitovao na navode iz žalbe, kao ni trošak sastava podnesaka od 29. ožujka 2023. i 14. lipnja 2024., kojima je dopunjavao svoje očitovanje na žalbu, jer navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

20.1. Slijedom navedenog, trebalo je, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a, u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 906,25 eura, kako je odlučeno u točki II.4. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za sastav podnesaka od 10. prosinca 2021., 16. svibnja 2022. i 10. rujna 2024. priznao pravo na nagradu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u visini od po 75 bodova, s obzirom na to da se radi o obrazloženim podnescima.

21.1. Imajući u vidu da drugostupanjski sud, u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tužitelj odluku o trošku u preostalom dijelu nije određeno pobijao, to glede visine troškova u preostalom dijelu odluka o trošku nije bila predmetom ispitivanja.

21.2. Slijedom navedenog, trebalo je u tom dijelu, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak postupka u visini od 1.396,85 eura, kako je odlučeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

22. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njezina žalba osnovana samo u razmjerno neznatnom dijelu.

23. Također, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za odlučivanje (čl. 155. st. 1. ZPP-a), kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

24. O prijedlogu za donošenje dopunske presude odlučio je sud prvog stupnja dopunskom presudom poslovni broj P-2854/2024-10 od 27. kolovoza 2025.

U Velikoj Gorici 11. rujna 2026.

Sudac

Nikola Ramušćak