Poslovni broj: Pn-183/2025-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Maji Buljan Gržetiću odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747 zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane 01. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, javno objavivši dana 11. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJU d.d. Zagreb, Ul. Grada Vukovara 282, OIB 22694857747, da na ime naknade štete u vidu izgubljene zarade u razdoblju od 1. listopada 2022. do 30. lipnja 2024. isplati tužitelju VLADI BOSANCU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.817,60 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na svako mjesečni iznos izgubljene zarade teku počem od 15-og dana u tekućem mjesecu a za prethodni mjesec pa do isplate kako slijedi:

-na iznos od 240,82 EUR počem od 15.11.2022. do isplate,

-na iznos od 240,82 EUR počem od 15.12.2022. do isplate,

-na iznos od 240,82 EUR počem od 15.01.2023. do isplate,

-na iznos od 273,60 EUR počem od 15.02.2023. do isplate,

-na iznos od 273,60 EUR počem od 15.03.2023. do isplate,

-na iznos od 273,60 EUR počem od 15.04.2023. do isplate,

-na iznos od 273,60 EUR počem od 15.05.2023. do isplate,

-na iznos od 273,60 EUR počem od 15.06.2023. do isplate,

-na iznos od 273,60 EUR počem od 15.07.2023. do isplate,

-na iznos od 245,90 EUR počem od 15.08.2023. do isplate,

-na iznos od 245,90 EUR počem od 15.09.2023. do isplate,

-na iznos od 245,90 EUR počem od 15.10.2023. do isplate,

-na iznos od 245,90 EUR počem od 15.11.2023. do isplate,

-na iznos od 245,90 EUR počem od 15.12.2023. do isplate

-na iznos od 245,90 EUR počem od 15.01.2024. do isplate,

-na iznos od 329,69 EUR počem od 15.02.2024. do isplate,

-na iznos od 329,69 EUR počem od 15.03.2024. do isplate,

-na iznos od 329,69 EUR počem od 15.04.2024. do isplate,

-na iznos od 329,69 EUR počem od 15.05.2024. do isplate,

-na iznos od 329,69 EUR počem od 15.06.2024. do isplate,

-na iznos od 329,69 EUR počem od 15.07.2024. do isplate,

po kamatnoj stopi koja se za razdoblje od 15. studenog 2022. godine do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a nastavno od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. ZOO-a), u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJU d.d. Zagreb, Ul. Grada Vukovara 282, OIB 22694857747, da tužitelju VLADI BOSANCU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u visini od 1.975,55 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počam od 11. rujna 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. ZOO-a), u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 13. travnja 2026.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 16. rujna 1998. teško stradao kao pješak u prometnoj nezgodi prilikom prelaska prometnice, kada je na njega automobilom naletio osiguranik tuženika nanijevši mu teške i po život opasne tjelesne ozljede, zbog kojih je završio u invalidskoj mirovini. Povodom tog štetnog događaja pred Općinskim sudom u Rijeci vođeno je među istim strankama više parničnih postupaka za naknadu štete koji su okončani na način da je tužitelj u njima pravomoćno protiv tuženika ostvario istu, i to postupci posl.br. P-3713/01, P-893/08, P-655/13 i Pn-441/2017.

Sada je u tijeku pred istim sudom, u fazi pred zaključenjem glavne rasprave, među istim strankama parnični postupak posl.br. Pn-54/2021 u kojem tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete u vidu izgubljene zarade u razdoblju od 1. studenog 2017. do 30. rujna 2022. u iznosu od 11.449,62 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečne iznose izgubljene zarade temeljem podataka HZMO-a o primanjima tužitelja po osnovi invalidske mirovine kao i podataka Državnog zavoda za statistiku o primanjima KV radnika u Republici Hrvatskoj u utuženom razdoblju, a sve to imajući u vidu presuđenu suodgovornost tužitelja za predmetni štetni događaj od 30%. U svim navedenim parničnim postupcima utvrđen je gubitak na zaradi tužitelja oduzimanjem iznosa tužiteljeve invalidske mirovine od iznosa primanja KV radnika u Republici Hrvatskoj u utuženom razdoblju, a potom umanjenjem tako dobivenog iznosa za 30% na ime tužiteljeve suodgovornosti (već u prva dva parnična postupka pravomoćno je utvrđena suodgovornost sudionika nezgode - 30% tužitelja i 70% osiguranika tuženika - i to odlukama Županijskog suda u Rijeci, Županijskog suda u Karlovcu i konačno Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Tužitelj i u daljnjem razdoblju (nakon utuženog u parničnom postupku posl.br. Pn-54/2021) tj. od 1. listopada 2022. do 30. lipnja 2024. trpi izgubljenu zaradu u iznosu od najmanje 230,00 EUR mjesečno (uključujući njegovu suodgovornost 30%), što znači da je u tom razdoblju (21 mjesec) izgubio na zaradi iznos od 4.830,00 EUR zajedno sa kamatama na svako mjesečne iznose izgubljene zarade. Stoga se tužitelj u mirnom postupku, ekonomičnosti radi, prije ovog utuženja obratio tuženiku svojim zahtjevom za naknadu štete od 17. lipnja 2025., no tuženik je neosnovano otklonio isti svojim dopisom – utemeljenim odgovorom od 16. srpnja 2025.

Slijedom navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon provedenog postupka, makar i zbog ogluhe, donese presudu kojom se tuženiku nalaže da tužitelju isplati iznos od 4.830,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od 15 u mjesecu za prethodni mjesec uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje kao neprijepornu činjenicu da se dana 16. rujna 1998. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen – temeljem članka 22. stavak 1). Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje u tekstu: ZOOP/05) – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: a) tjelesne ozljede, b) smrti, c) narušavanja zdravlja i d) uništenja ili oštećenja stvari. (2) Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, tužitelj je za gubitak zarade u vidu razlike između plaće koju bi ostvarivao da nije doživio predmetnu nezgodu i primanja koja sada ostvaruje (invalidska mirovina), saznao primitkom Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) kojim mu je priznato pravo na isplatu invalidske mirovine od 4. prosinca 2001. godine, dakle još tijekom 2001. godine. Nesporno je i da tužitelj potražuje naknadu izgubljene zarade na način da sukcesivno podnosi tužbu za vremenski period prije utuženja. Međutim, nastupanje zastare se ne može spriječiti tako da se sukcesivno utužuje izgubljena zarada jer ako je tužba sa sukcesivno traženom izgubljenom zaradom podnesena nakon što je već nastupila zastara za prethodne periode traženja ove naknade štete tada je nastupila zastara i za period koji se temelji na kasnije sukcesivno utuženoj izgubljenoj zaradi. U vezi s istaknutim prigovorom zastare utuženog potraživanja tuženik ukazuje na pravno shvaćanje VSRH sa sjednice građanskog odjela održane dana 20.09.2021. godine. Naime, ovim shvaćanjem Vrhovni sud RH je otklonio različita stajališta u sudskoj praksi u odnosu na sukcesivno traženje naknade štete s osnova izgubljene zarade u vezi primjene odredbe čl. 245. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja odredba se u sudskoj praksi ponekad tumačila na način da rokovi zastare kod sukcesivnog utuživanja izgubljene zarade za slijedeći period koji nije obuhvaćen tom parnicom počinju teći za slijedeća potraživanja tek kada se pravomoćno okonča parnica u odnosu na ranije utuženo sukcesivno traženje naknade štete s osnova izgubljene zarade. Međutim, predmetno shvaćanje nije otklonilo primjenu odredbe čl. 230. ZOO-a (odnosno čl. 231. ZOO u slučaju kada je šteta počinjena kaznenim dijelom) prema kojoj zastara traženja naknade štete s osnova izgubljene zarade nastupa protekom 3 godine od dana kada su oštećeniku bili poznati svi podaci o šteti u kojem slučaju nastupa i zastara potraživanja buduće naknade štete bez obzira što se ista potražuje sukcesivno, a što proizlazi i iz pravnog stajališta izraženog u odluci Vrhovnog suda RH posl.broj Revr-739/16-2 od 10.01.2017. godine. Tuženik stoga predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže ga na plaćanje parničnog troška tuženiku.

Točni su navodi u tužbi da su se kod Općinskog suda u Rijeci između ovdje parničnih stranaka vodili parnični postupci pod posl.brojevima P-3713/01, P-893/08, P-655/13, Pn- 441/2017 i Pn-54/2021 radi naknade štete s osnova izgubljene zarade. Nadalje, točno je i da je pred naslovnim sudom u tijeku parnični postupak između ovdje tužitelja i tuženika pod posl.brojem Pn-54/2021 radi naknade s osnova izgubljene zarade za vremenski period od 1. studenog 2017. godine do 30. rujna 2022. godine, dok je parnični postupak koji se između ovdje tužitelja i tuženika vodio pod posl.brojem P-655/2013 pravomoćno okončan te je u istom Vrhovni sud RH donio presudu posl.broj Rev-854/2024 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za dio utuženog potraživanja upravo zbog zastare. Tuženik ističe kako nije suglasan da se u ovoj pravnoj stvari koriste dokazi izvedeni i pribavljeni u postupcima koji su se ranije vodili kod Općinskog suda u Rijeci pod posl.brojem P- 3713/01, P-893/08, P-655/13, Pn-441/2017 i Pn-54/2021 te nije suglasan da se u ovoj pravnoj stvari kao dokaz koriste isprave i dokumentacija koja se nalazi u navedenim parničnim spisima. Naime, činjenična utvrđenja navedena u obrazloženju ranije donesenih presuda između ovdje parničnih stranaka i istog predmeta spora, ali za drugo vremensko razdoblje, nisu stekla svojstvo pravomoćnosti i sud koji odlučuje u ovoj pravnoj stvari ne može svoju odluku temeljiti na činjeničnim utvrđenjima suda koji je odlučivao u postupcima koji su se vodili pod posl.brojem P- 3713/01, P-893/08, P-655/13, Pn-441/2017 i Pn-54/2021, pri čemu tuženik ističe da je u navedenim postupcima sud odlučivao o drugom utuženom vremenskom razdoblju što je dodatni razlog da sud u ovom postupku ne može svoju odluku temeljiti na činjeničnim utvrđenjima suda u prethodno navedenim postupcima.

Tuženik ističe prigovor suodgovornosti tužitelja za nastanak predmetne prometne nezgode, jer je prema podacima navedenim u policijskom zapisniku o očevidu za nastanak predmetne nezgode odgovoran i tužitelj. Naime, tužitelj je i sam svojim protupravnim radnjama prouzročio nastanak nezgode i štete koju potražuje u tužbi, jer je neoprezno prelazio kolnik sa četiri prometne trake na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza, te se prije stupanja na kolnik očito nije uvjerio da to može učiniti na način da pri tome ne ometa druge sudionike u prometu, čime je postupio protivno slijedećim odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama: - Čl. 2. st. 1. toč. 68. ZSPC-a: „Pješak“ je osoba koja sudjeluje u prometu…“ - Čl. 124. st. 1. ZSPC-a: „Pješak se ne smije kretati ni zadržavati na kolniku.“ - Čl. 129. st. 1. ZSPC-a: „Pješak je dužan preko kolnika i biciklističke staze ili trake prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način.“ - Članak 131. st. 1. ZSPC-a: „Pješak koji namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila.“ Tuženik ističe kako sud (i tuženik) nije vezan utvrđenjima u pogledu odgovornosti za nastalu štetu o kojima je sud već odlučivao u prethodnom parničnom postupku koji se vodio između istih parničnih stranaka povodom istog štetnog događaja. Stoga tuženik sada ističe prigovor podijeljene odgovornosti tužitelja za nastanak predmetne nezgode i to u omjeru od 50% neovisno o tome što je u prethodnoj parnici koja se vodila između ovdje tužitelja i tuženika povodom istog štetnog događaja, utvrđena suodgovornost tužitelja za nastanak predmetne nezgode u omjeru od 30%.

Naime, sukladno odredbi čl.333. st.1. Zakona o parničnom postupku svojstvo pravomoćnosti stječe samo izreka presude, a ne i njezino obrazloženje. Prema rješenju HZMO-a broj 244184 od 4. prosinca 2001. godine i rješenju HZMO-a od 28. ožujka 2003. godine, tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Dakle, tužitelj je umirovljen zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a ne zbog opće nesposobnosti za rad što samo po sebi znači da tužitelj nije potpuno radno nesposoban i nedvojbeno u okviru svoje preostale radne sposobnosti može obavljati poslove koji ne iziskuju teži fizički rad, te se u okviru preostale radne sposobnosti može zaposliti, raditi i ostvarivati zaradu. Obzirom na prethodno navedeno očito je da ne postoji uzročna veza između ozljede u predmetnoj nezgodi i izgubljene zarade koju tužitelj potražuje u tužbi, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Radi utvrđenja prethodno navedenog tuženik predlaže da sud u daljnjem tijeku postupka provede dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada na okolnosti da li je kod tužitelja nakon umirovljenja postojala i da li postoji preostala radna sposobnost u okviru koje se u utuženom periodu mogao zaposliti i raditi na nekom drugom radnom mjestu i konkretno kojem radnom mjestu, te za koje zanimanje i radno mjesto se mogao eventualno prekvalificirati ili doškolovati. Tuženik osporava kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu zatražene zakonske zatezne kamate koju tužitelj potražuje za svaki mjesec tražene izgubljene zarade i to počev od 15-tog u tekućem mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate. Naime, u smislu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu: ZOOP) tužitelj nezakonito potražuje zakonske zatezne kamate na traženu izgubljenu zaradu. Naime, osnovanost ovoga prigovora tuženika temelji na pravilnoj primjeni odredbe čl. 12. ZOOP-a jer osiguratelj ne može pasti u zakašnjenje prije nego oštećenik pozove osiguratelja Osim navedenog tuženik ističe da zatezna kamata predstavlja prvenstveno sankciju zbog neurednog ispunjenja obveze, te da dužnik ne može pasti u zakašnjenje prije nego ga vjerovnik pozove i dostavi potrebne dokaze temeljem kojih bi dužnik znao za postojanje i visinu svoje obveze. U ovom slučaju tužitelj uz tužbu NIJE dostavio dokaze na okolnosti postojanja i visine izgubljene zarade. Radi navedenog, predlaže se odbiti tužitelja sa zatraženim zateznim kamatama jer je notorno da tuženik ne može pasti u zakašnjenje niti tužitelj može potraživati zatezne kamate prije nego su dostavljeni dokazi na okolnosti postojanja i visine izgubljene zarade. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak.

Podneskom od 13. travnja 2026 tužitelj po primitku podataka Državnog zavoda za statistiku te Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje konačno precizira visinu tužbenog zahtjeva na način da uz iznos prosječne isplaćene neto plaće KV radnika u RH oduzme od iznosa invalidske mirovine koju prima te potom taj iznos umanji za 30% zbog suodgovornosti za nastanak štetnog događaja te potražuje konačno 5.817,60 EUR sa zateznim kamatama od 15 u mjesecu za prethodni mjesec.

Podneskom od 08. svibnja 2026. tuženik navodi kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva u smislu povećanja istog, ističući kako je preinaka izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka a sukladno odredbama ZPP preinaka se ne može na taj način izvršiti. Ističe i prigovor zastare na preinačeni dio povišenog tužbenog zahtjeva. Suglasan je da se za potrebe ovog postupka koristi nalaz i mišljenje prometnog vještaka Srećka Hlišća izrađenog za potrebe postupka Pn- 441/2017 koji se vodio između istih stranaka iz istog štetnog događaja te je suglasan da se koristi iskaz svjedoka ŠZ.

Podneskom od 30 lipnja 2026. tuženik navodi kako je suglasna da se za potrebe ovog postupka koristi nalaz vještaka medicine rada Jadranke Božin Juračić sačinjen za potrebe postupka P-655/2013 koji se vodio između istih stranaka iz istog štetnog događaja te je suglasan.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku od 13. travnja 2026. kojim podneskom tužitelj nije proširio tužbeni zahtjev na daljnje razdoblje već je došlo do preinake na način da je tužbeni zahtjeva za isto utuženo razdoblje povišen. To je tužitelj učinio po službenoj pribavi podataka od Državnog zavoda za statistiku o visini prosječne isplaćene neto plaće KV radnika u RH koji podatak je osnovna referenca za preciziranje tužbenog zahtjeva za naknadom štete koja se očituje u razlici između visine isplaćene neto plaće KV radnika u RH i invalidske mirovine koju tužitelj prima a umanjeno za 30% suodgovornosti. Dakle iako je odredbom čl. 190 st.1 ZPP a- propisano da je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena do zaključenja prethodno postupka, a tužitelj je istu učinio nakon zaključenja prethodnog postupka , sud je pozivom na odredbu čl. 190 st. 2 ZPP-a preinaku dopustio jer je tužitelj tek po pribavi navedenih podataka mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva prema podacima koji su službenim putem pribavljeni po prijedlogu stranaka, a nisu mu ranije bili dostupni, stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

Sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spis, u ovosudne spise poslovni broju P-3713/2001, P-893/2008, P- 655/2013, P-441/201, Pn-54/2021 i saslušanje tužitelja. Uz suglasnost stranaka za potrebe ovog postupka korišten je nalaz vještaka prometne struke ŽZ sačinjen za potrebe postupka Pn-441/2017 te nalaz vještaka medicine rada Jadranke Božić Juračić sačinjen za potrebe postupka P655/2013 kao i iskaz svjedoka ŠZ.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmet ovog postupka je potraživanje tužitelja prema tuženiku na ime naknade štete koja se očituje u izgubljenoj zaradi tužitelja za razdoblje od 1. listopada 2022. do 30. lipnja 2024. od najmanje 230,00 EUR mjesečno (uključujući njegovu suodgovornost 30%), koja se u postupcima koji su se prethodno vodili između istih stranaka pred ovim udom posl.br. P-3713/2001, P- 839/2008, P-655/2013 i Pn-441/2017 utvrđivala kao razlika između podataka Državnog zavoda za statistiku o visini neto plaće KV radnika U RH i invalidske mirovine koju tužitelj prima umanjeno za tužiteljevu suodgovornost koja u tom postupcima utvrđena u omjeru od 30%.

Tuženik u ovom postupku osporava navedeno omjer suodgovornosti tužitelj smatra da je tužitelj suodgovoran najmanje u visini od 50% za nastanak štetnog događaja, stoga je u ovom postupku potrebno ponovno isti utvrditi

Iz nalaza i mišljenja Vještak prometne struke Srećko Hlišć, izrađenog za potrebe postupka Pn-441/2017 kojem se uz suglasnost stranaka koristi u ovom postupku je utvrđeno kako je tužitelj je noseći kutiju sa sjevernog nogostupa prelazio četverotračni kolnik Zvonimirove ulice u Rijeci kod kbr. 14 u smjeru juga prema benzinskom postaji Istrabenz, ispred većim dijelom na nogostupu parkiranog teretnog vozila, kojeg je prije toga parkirao, dok se od istoka u osobnom vozilu lijevom od dvije trake sjevernog dijela kolnika nailazio osiguranik tuženika, koji je na pojavu tužitelja na desnoj strani desne vozne trake reagirao snažnim kočenjem i izmicanjem lijevo, pri čemu je na sredini lijeve trake naletio na tužitelja prednjim desnim vrhom osobnog vozila. Osiguranik tuženika ČZ je reagirao snažnim kočenjem pri brzini od oko 64 km/h, na oko 19,9 m ispred mjesta naleta ili oko 1,18 s prije naleta, do kojeg je došlo pri brzini od oko 50 km/h. Tužitelj se kretao kod naleta brzinom od oko 10 km/h, a do mjesta naleta je prešao put od oko 4,5 m, stupajući na kolnik oko 1,62 m ispred mjesta naleta, kada je osobno vozilo bilo udaljeno za oko 27,7 m ispred mjesta naleta, u kojem je trenutku mogla postojati međusobna zaklonjenost parkiranim teretnim vozilom. Kada je osiguranik tuženika reagirao kočenjem, tužitelj je bio udaljen za oko 3,3 m ispred mjesta naleta, a nalazio se u prelasku preko desne strane desne vozne trake sjevernog dijela kolnika za oko 1,2 m, tako da je već prošao područje u kojem je postojala međusobna zaklonjenost parkiranim teretnim vozilom. Da se osiguranik tuženika kretao ograničenom brzinom od 50 km/h kada je reagirao kočenjem, kod koje bi brzine zaustavni put iznosio oko 21,9 m i bio za oko 2,0 m duži od puta do mjesta naleta, u nastavku bi se 1,74 s kasnije dogodio nalet prednjeg desnog dijela osobnog vozila na tužitelja brzinom od 20 km/h. Da bi se izbjegao nalet pri brzini od 50 km/h osiguranik tuženika bi morao reagirati ne manje od 1,29 s prije naleta, kada je tužitelj bio udaljen oko 4,1 m ispred mjesta naleta, te se stupanjem na kolnik pojavio u vidokrugu osiguranika tuženika pored prednjeg lijevog dijela parkiranog teretnog vozila. Tužitelj je prolaskom ispred parkiranog teretnog vozila pogledom u lijevo mogao vidjeti nailazak osobno vozila osiguranika tuženika i procijeniti da prije njegovog dolaska ne stigne prijeći sjevernu polovicu kolnika, pa da je sačekao njegov prolazak na desnoj traci sjeverne polovice kolnika do nesreće ne bi došlo. U očitovanju vještak je naveo da prema tragovima kočenja u odnosu na zaustavljeni položaj osobnog vozila, uzimajući u obzir pad brzina naletom na tužitelja, kao i da je kolnik u usponu smjerom kretanja osobnog vozila, brzina osiguranika tuženika prilikom reagiranja kočenjem iznosila je oko 64 km/h, a kod naleta oko 50 km/h. Pri ovakvoj naletnoj brzini za očekivati je da se vidi kako tijelo tužitelja „leti kroz zrak“, kao i da tijelo tužitelja bude na uzbrdici kolnika zatečeno na mjestu gdje su bili tragovi krvi, dok se prema odbačaju ključeva ne mogu izvoditi zaključci jer ne postoji pravilo njihovog odbačaja, ali kako su pronađeni dalje iza pada tijela to i njihov položaj nije sporan. Poprečan pomak oštećenja na osobnom vozilu ulijevo, način da je oštećen prednji desni vrh, a nakon čega se deformacije gornjim dijelom desne strane motornog prostora nastavljaju na desnu stranu prednjeg vjetrobranskog stakla i krova, a sve pri naletnoj brini od oko 50 km/h, ukazuju da se tužitelj kretao brže od normalnog hoda, moguće u području brzine 10-ak km/h koja za njegov uzrast odgovara potrčavanju, ne i trčanju ili trku, ali svakako ubrzanijem kretanju od normalnog hoda. Prostorno vremenska analiza pokazuje da je u trenutku stupanja tužitelja na kolnik, što je označeno brojkama 10 i 10a, napuštanje nogostupa od strane tužitelja u odnosu na položaj osobnog vozila i vozača u njemu moglo biti zaklonjeno parkiranim teretnim vozilom (0), koja okolnost se ne bi mogla karakterizirati u smislu toga da vozač ne bi bio koncentriran i usmjeren na vožnju, već više na okolnost predviđanja vozača u prilasku mjestu gdje je bilo parkirano teretno vozilo da bi ispred njega neko mogao započeti prelazak kolnika, pa da zato opreza radi smanji svoju prilaznu brzinu. U svakom slučaju da se osiguranik tuženika kretao ograničenom brzinom od 50 km/h izbjegao bi nesreću snažnim kočenjem reagiranjem čim se tužitelj pojavio pored prednjeg lijevog dijela parkiranog teretnog vozila, što se u podnesku naziva „koncentracijom na vožnju“, kao što se to vidi u položajima 11 i 11a. Budući da kontakta ne bi bilo, to ne bi bilo niti posljedica po tužitelja. Kod brzine od 64 km/h kočenjem osiguranika tuženika nalet bi se na tužitelja ipak dogodio ali sa smanjenom brzinom, kao što je to rečeno u nalazu u mišljenju.

Sud ovaj nalaz i mišljenje vještak prihvaća kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke.

Odgovornost osiguranika tuženika u ovoj prometnoj nezgodi temelji se na odredbi članke starog čl. 154 st. 3 i 173 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 I dr.). Osiguranik tuženika je upravljao opasnom stvari, pa se smatra da šteta potječe od te stvari osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete. Iz provedenog prometnog vještačenja, odnosno nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Srećka Hlišća, proizlazi, kako se osiguranik tuženika kretao brzinom koja je bila veća od dopuštene, zbog toga nije bilo moguće izbjeći nesreću. Nesreću bi jedino bilo moguće izbjeći da se kretao ograničenom brzinom od 50 km/h i to na način da je reagirao snažnim kočenjem čim se tužitelj pojavio pored prednjeg lijevog dijela svog parkiranog teretnog vozila.

Obzirom na brzinu kojom se kretalo vozilo u vlasništvu osiguranika tuženika i sa bržom reakcijom od one koja se dogodila u ovoj prometnoj nezgodi došlo bi do naleta na tužitelja, ali sa manjom brzinom, pa bi i posljedice za tužitelja bile manje. Tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki iz odredbi čl. 177 st 1 i 2 ZOO-a, pa da se u potpunosti oslobodi od odgovornosti.

No postoji suodgovornost tužitelja za nastanak ovog štetnog događaja, a za koju onda tuženik pozivom na odredbu čl. 177 st. 3 ZOO-a ne odgovara.

Naime vještak u svom nalazu i mišljenju jasno navodi kako je tužitelj je prolaskom ispred parkiranog teretnog vozila pogledom u lijevo mogao vidjeti nailazak osobno vozila osiguranika tuženika i procijeniti da prije njegovog dolaska ne stigne prijeći sjevernu polovicu kolnika, pa da je sačekao njegov prolazak na desnoj traci sjeverne polovice kolnika do nesreće ne bi došlo. Dakle tužitelj kao pješak bio je dužan pridržavati se također prometnih pravila, ne prelaziti kolnik izvan pješačkog prijelaza, preko kolnika prelaziti na siguran način, stoga proizlazi da je neoprezno prelazio kolnik i da po mišljenju i i ovoga suda postoji njegova suodgovornost u visini od 30%. Ovo prvenstveno stoga što je osiguranik tuženika upravljao osobnim vozilom-opasnom stvari, brzinom većom od dopuštene na toj dionici prometnice , a pored toga mogućnost i ranije započeti s radnjom kočenjem čim je e ugledao tužitelja. Stoga je omjer njegove odgovornosti od odgovornosti tužitelja.

Nadalje u ovom postupku je sporno i to, a s obzirom da je kod tužitelja utvrđena profesionalna a ne opća nesposobnost za rad, je li se tužitelj mogao zaposliti na drugoj vrsti poslova i time otkloniti razliku u gubitku na zaradi. Tuženik smatra da se tužitelj se mogao zaposliti na onim radnim mjestima za koja mu nije utvrđena radna nesposobnost.

Vezano za ovaj prigovor provedeno je vještačenje po vještaku medicine rada dr. Jadranki Božić Juračić u predmetu ovoga suda poslovni broj P- 655/2013 koji se uz suglasnost stranaka koristi i u ovom postupku. Iz navedenog nalaza proizlazi da je tužitelj saobraćajni tehničar i KV vozač doživio prometnu nesreću 16. rujna 1998. kao pješak i zadobio je tešku ozljedu glave i grudnog koša s natukom pluća, te serijski prijelom rebara uz prijelom grudne kralježnice. Zbog navedenih teških tjelesnih ozljeda koje su mu ugrožavale život u Jedinici intenzivnog liječenja liječen da je 50 dana, kao posljedice tih ozljeda da su operacijski zahvati na dušniku, defekti kože na potiljku i peti, te okoštavanje mekih tkiva oko zgloba kuka koje mu ograničavaju i kretnje, a ima i trajne promjene u psihičkom statusu. Tužitelju da je 2001. po vještačenju na Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje priznata profesionalna nesposobnost za rad kao posljedica zadobivene povrede na radu od 16. rujna 1998. Priznato da mu je pravo na invalidsku mirovinu (od 10. siječnja 2002.) uz ograničenje za poslove: vozača profesionalca, te za poslove koje iziskuju povećano psihičko naprezanje, dizanje i nošenje teških tereta, dugotrajno stajanje i hodanje. Tužitelju da je nakon umirovljenja preostala opća radna sposobnost (od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2014. – ovo se odnosi utuženi period u predmetu P-655/13). Teoretski da je tužitelj mogao raditi od 2009. do 2014. lakše pomoćne poslove uz gore navedena ograničenja, ali 2001. da nije učinjena potrebna prekvalifikacija i utvrđivanje preostale radne sposobnosti. Tužitelj da nije sposoban za poslove s posebnim uvjetima rada, nije sposoban za rukovanje i upravljanje strojevima i uređajima na mehanizirani pogon na kojim se ne može primijeniti zaštita od mehaničke opasnosti, rukovati samohodnim strojevima, dizalicama, rad na visini, izloženost kemijskim spojevima (nadražljivci, zagušljivci), izloženost pesticidima, teški fizički rad, poslove koji iziskuju dugotrajne stajanje i hodanje, rad u prašini. Mogao bi obavljati lakše pomoćne poslove npr. administrativne (bez rada sa strankama) i poslove koji ne iziskuju veću koncentraciju.

Sud nalaz i mišljenje vještaka medicine rada u potpunosti prihvaća kao objektiva te izrađen sukladno pravilima struke, a strane na isti nisu imale primjedbe.

Tužitelju nakon što je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad nije utvrđena preostala radna sposobnost po ovlaštenom i nadležnom tijelu za provođenje takvog postupka. Nije proveden niti postupak za njegovu prekvalifikaciju.

Prema odredbi čl. 34 st. 4 Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) propisano je da se preostala radna sposobnost kod osiguranika kod kojeg je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad utvrđuje samo ako se s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalno rehabilitacijom osposobiti za rad sa punim radnim vremenom na drugom poslu. Obzirom na ovu odredbu proizlazi da kod tužitelja nisu bile ispunjene pretpostavke za rehabilitaciju na način da se osposobi za rad na drugom radnom mjestu. Tužitelj u svom iskazu jasno navodi kako nakon nezgode 1998 nije bio sposoban raditi. Ranije je radio kao vozač autobusa, no to zbog nezgode više ne može raditi. Koncentracija mu je loša, ne može dizati teret, bio je u šoku zbog nekorisnosti.

Ovako provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da bi tužitelj postupao na način da je mogao umanjiti štetu, a da to nije učinio, a slijedom čega bi imao pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu kako to propisuje odredba čl. 192 ZOO-a. Ne postoji obveza na strani tužitelja koji je u invalidskoj mirovini i kod kojeg je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, da se zaposli, pored toga nije dokazano da je uopće imao takvu mogućnost pa je odbio, odnosno da mu ne bi pripadala zbog toga uopće naknada za nastalu mu štetu.

Stoga tražitelj opravdano potražuj na ime naknade štete razliku između invalidske mirovine koju prima i neto plaće KV radnika u RH koju bi primao da nije bilo prometne nezgode koju je skrivio osiguranik tuženika umanjeno za tužiteljevu suodgovornost.

U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ističe valja navesti kako je isti neosnovan. Tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu štete za razdoblje od listopada 2022 do lipnja 2024, a isto se odnosi na period unutar tri godine od dana podnošenja tužbe (tužba podnesena 17.07.2025), kako se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti rok za zastarijevanje iz čl. 376 ZOO-a, trogodišnji zastarni rok, to je prigovor zastare neosnovan.

U odnosu na navode tuženika da je tužitelj za osobu štetnika znao još 2001., odnosno znao da mu za štetu odgovara tuženik protiv kojeg je pokrenuo i prvi parnični postupak zbog nastale mu štete, ističe da je to točno, no tužitelj je za predmetnu štetu (izgubljenu zaradu), odnosno opseg štete za ovaj period mogao znati tek isplatom invalidske mirovine za navedeno m razdoblje i pribavim podataka o Državnog zavoda za statistiku. Nije nastupila zastara ni za prethodne periode izgubljene zarade, jer je podizao tužbe pravovremeno, pa je time prekidao zastaru prema odredbi čl. 388 ZOO-a.

U odnosu na zastaru za preinačeni dio tužbenog zahtjeva valja navesti, kako ni taj prigovor nije osnovan, jer je preinaka učinjena iz iste činjenične i pravne osnove, pa se radi o takozvanoj neprava preinaka te se zastara prekida već podnošenjem tužbe stoga ni taj prigovor nije osnovan.

Glede visine tužbenog zahtjeva nije bilo potrebe za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem, na kojem je ustrajao tuženik, naime pribavljen je podatak od Hrvatskog zavoda za mirovno osiguranje o visini invalidske mirovine koju je tužitelj primao u utuženom razdoblju (list 72 spisa) i podatak Državnog zavoda za statistiku o visini neto plaće KV radnika u RH (list 71 spisa) koji podaci su za izračun izgubljene zarade korišteni u ranijim postupcima vođeni među istim strankama, a kojem se načinu izračuna parnične stranke nisu protivile, pa je jednostavnom računskom operacijom utvrđena razlika između mjesečne neto plaće KV radnika u RH i visine invalidske mirovine koju tužitelj prima, pa je tako utvrđenu razliku potom valjalo umanjiti za 30% kolika je suodgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja te su konačno dobiveni iznosi štete koju tužitelj trpi i to za period od listopada do prosinca 2022. iznos od mjesečno 240,82 EUR, za period od siječnja 2023 do lipnja 2023 iznos od mjesečno 273,60 EUR, za period od srpnja do prosinca 2023. iznos od mjesečno 245,89 EUR, za period od siječnja do lipnja 2024. iznos od mjesečno 329,69 EUR, ukupno 5.817,60 EUR, a sve kako je tužitelj precizirao tužbenim zahtjevom od 13. travnja 2026.

Stoga je tužitelju valjalo na ime izgubljene zarade dosuditi ukupno utuženi iznos od 5.817,60 EUR u pojedinačnim mjesečnim iznosima kako to tužitelj traži.

Na dosuđeni iznos od 5.817,60 EUR tužitelju temeljem odredbe čl. 29 st. 1 i 2 ZOO-a je valjalo priznati zatezne kamate koje tužitelj ispravno potražuje od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec, sve s obzirom da bi i prema odredbama Zakona o radu mu najkasnije do 15-tog u mjesecu bila isplaćena plaća za prethodni mjesec. Nije u pravu tuženik kako bi zakonska zatezna kamata tužitelju pripadala od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete tuženiku kao osiguratelju prema ZOOP, to sve iz razloga jer se radi o imovinskoj šteti na ime izgubljene zarade na koju zatezna kamata tužitelju pripada od kada je šteta nastala, a to je najkasnije dan isplate plaće za prethodni mjesec prema Zakonu o radu.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka i ostali dokazi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari

Odluka o troškovima temelji se na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav odsutnog zahtjeva u visini od 100 bodova (Tbr. 28) za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7 toč.1) sastav podneska od 06.03.2026, 13.04.2026 svako u visini od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.) te za pristup na ročišta održana dana 09.03.2026., 11.05.2026. i 01.07.2026. svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za radi odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati trošak sudske pristojbe na tužbi 47,38 EUR i na presudu u visini 178,17 EUR što sveukupno iznosi 1.975,55 EUR.

Na dosuđeni trošak tužitelju, temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada zakonska zatezna kamata od presuđenja pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 11. rujna 2026.

S u d a c

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

- pun. tužitelja uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu

- pun. tuženika