REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2234/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Klea Butković odvjetnici u Sesvetama, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radničlka cesta 50, zastupano po punomoćniku Petri Vatavuk odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 11. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 9013081634 od 24.09.2007. sklopljenog između tužitelja VZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u članku 1. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,500 % od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 199,08 eura (stodevedeset eura i osam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2007. pa do isplate, po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovor o kreditu broj: 9014946447 od 09.04.2010. sklopljenog između tužitelja VZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u članku 1. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00 % od iznosa kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 19,30 eura (devetnaest eura i trideset centi) sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2010. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovor o PBZ365 pozajmici broj:

9015378954 od 25.09.2010. sklopljenog između tužitelja VZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u članku 1. glasi: „Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod ( D ) u visini od 2 % od iznosa pozajmice.“

VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 25,14 eura (dvadesetpet eura i četrnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2010. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

VII. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovor o PBZ365 pozajmici broj:

9017884124 od 12.11.2013. sklopljenog između tužitelja VZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u članku 1. glasi: „Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod ( D ) u visini od 1,50 % od iznosa pozajmice.“

VIII. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732,

da tužitelju VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 138,08 eura (stotridesetosam eura i osam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 13. studenog 2013. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IX. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovor o kreditu broj: 9019515510 od 30.06.2015. sklopljenog između tužitelja VZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u članku 13. točka 2. glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30 % (slovima: jedan cijelih trideset posto)

od iznosa kredita sukladno Tarifi banke u kreditnom poslovanju.“

X. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732,

da tužitelju VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 78,54 eura (sedamdesetosam eura i pedesetčetiri centi) sa zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2015. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

XI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732,

da tužitelju VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 536,55 eura (petstotirdesetšest eura i pedesetpet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 11. rujna 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

XII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka,

sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 24.09.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9013081634, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznos od 60.000,00 kn. Kredit je dan na rok otplate od 60 mjeseci.

Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 9013081634, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita u visini od 2,500 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj je bio primoran platiti tuženiku tzv. ulaznu naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit te mu je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita, tuženik naplatio iznos od 199,08 eura.

Dana 09.04.2010. s tuženikom je sklopio Ugovor o kreditu broj: 9014946447, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznos od 1.000,00 EUR. Kredit je dan na rok otplate od 24 mjeseca.

Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 9014946447, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita u visini od 2,00 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj je bio primoran platiti tuženiku tzv. ulaznu naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit te mu je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita., tuženik naplatio iznos od 19,30 eura.

Dana 25.09.2010. s tuženikom je sklopio Ugovor o PBZ365 pozajmici broj: 9015378954, a kojim je tuženik tužitelju odobrio pozajmicu u iznos od 1.300,00 EUR. Pozajmica je dana na rok otplate od 60 mjeseci.

Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora o pozajmici broj: 9015378954, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu i odobravanje pozajmice u visini od 2 % od iznosa pozajmice, jednokratno, koja se naplaćuje istovremeno s korištenjem pozajmice. Tužitelj je bio primoran platiti tuženiku tzv. ulaznu naknadu kako bi mogla dobiti traženu pozajmicu te mu je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate pozajmice tuženik naplatio iznos od 25,14 eura.

Dana 12.11.2013. s tuženikom je sklopio Ugovor o PBZ365 pozajmici broj: 9017884124, a kojim je tuženik tužitelju odobrio pozajmicu u iznos od 9.100,00 EUR. Pozajmica je dana na rok otplate od 84 mjeseci.

Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora o pozajmici broj: 9017884124, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu i odobravanje pozajmice u visini od 1,50 % od iznosa pozajmice, jednokratno, koja se naplaćuje istovremeno s korištenjem pozajmice. Tužitelj je bio primoran platiti tuženiku tzv. ulaznu naknadu kako bi mogla dobiti traženu pozajmicu te mu je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate pozajmice tuženik naplatio iznos od 138,08 eura.

Dana 30.06.2015. s tuženikom sklopio je Ugovor o kreditu broj: 9019515510, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 6.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 55 mjeseci. Odredbom čl. 13. točka 2. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 9019515510, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita u visini od 1,30 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj je bio primoran platiti tuženiku tzv. ulaznu naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit te mu je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita, tuženik naplatio iznos od 78,54 eura.

Spornim odredbama tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade), bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, način njihova obračuna, razloge visine postotka, razdoblje i konačni iznos. Takve odredbe čini obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti neodređenom, neodredivom, a time i nepoštenom te ništetnom, sukladno članku 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, predmetne ugovorne odredbe u cijelosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe iz članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 125/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

Radi se o tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima koje je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čime je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati. Tuženik nije tužitelju objasnio na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada, koji se to stvarni troškovi njome pokrivaju, niti je predočio bilo kakav dokaz o stvarnom postojanju i visini troškova obrade kredita. Pritom tužitelj nije imao mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi. Posljedično, tužitelj nije mogao usporediti uvjete kredita s ponudama drugih kreditora niti objektivno procijeniti ekonomsku opravdanost takve naknade. Time je tuženik odobrio nominalni iznos kredita, ali je tužitelju faktično isplatio manji iznos, umanjen za iznos nezakonito naplaćene naknade, čime je dodatno stvorio neravnotežu u međusobnim obvezama na štetu potrošača. Povrh toga, tuženik je potom obračunavao kamate na cjelokupan iznos kredita, uključujući i iznos naplaćene ulazne naknade, iako taj iznos tužitelju nije bio isplaćen, čime je dodatno povećana ekonomska neravnoteža i oštećenje tužitelja.

Navedena odredba o naplati ulazne naknade stoga je nepoštena, nejasna i neodređena, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelima savjesnosti i poštenja te se kao takva ima smatrati ništetnom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

Tuženik navodi da je člankom 59. ZZP-a propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO -a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno.

Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite izrijekom je u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita.

Tuženik se poziva na Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, te navodi da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora.

Smatra da su neosnovani navodi tužiteljice da je predmetna naknada ništetna jer ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu. Sporna odredba također nije nejasna s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Također, tuženik ukazuje i na odluku Suda EU C - 621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

Stoga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslik otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope (l. 13.-14. spisa), knjigovodstvenu karticu (l. 15.- 19. spisa), Ugovor o kreditu broj 9014946447 (l. 20. spisa), otplatnu tablice s prikazom efektivne kamatne stope (l. 21.-22. spisa), knjigovodstvenu karticu (l. 23. - 25. spisa), Ugovor o kreditu broj 9013081634 (l. 26. -29. spisa), knjigovodstvenu karticu (l. 30.-36. spisa), Ugovor o kreditu broj 9017884124 (l. 37. -38. spisa), otplatnu tablice s prikazom efektivne kamatne stope (l. 39.-41. spisa), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora (l. 42.-46. spisa), knjigovodstvenu karticu (l. 47,.56. spisa), Ugovor o kreditu broj 9019515510 (l. 57. -62. spisa), knjigovodstvenu karticu (l. 63.-66. spisa) te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile Ugovore o kreditu broj 9013081634, 9014946447, 9015378954, 9017884124 i 9019515510, kojim je ugovoreno kako će tuženik kao banka staviti na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita ugovorene iznose.

5. Sporno je u ovom predmetu je su li odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita ništetne.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Uvidom u priležeće ugovore o kreditu vidljivo je da je odredbama članka 1. i članka 13. toč. 2. određeno da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,500% od iznosa kredita, u visini od 2,00% od iznosa kredita, u visini od 2% od iznosa kredita, u visini od 1,50% od iznosa kredita, u visini od 1,30% od iznosa kredita.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je 2015. podigao kredit u nenamjenske svrhe, za svakodnevne stvari poput namještaja u stanu koji mi je služio za stanovanje i sl. U banci su ponudili ovaj jedan kredit, bio je upoznat sa stavkama iz ugovora, kredit mu je bio prezentiran takav kakav je, nije bilo opcije za pregovaranje, a trebao mu je pa je pristao. Nisu mu objašnjavali pojedine odredbe kredita, naknada je bila sastavni dio te priče, tako je shvatio, isto nije bilo mogućnosti pregovaranja. Bilo mu je rečeno da će morati platiti naknadu a ista je bila izuzeta iz stavke kredita.

2013. podigao je kredit u nenamjenske svrhe, to su bili kućanski aparati ili troškovi za renovaciju pojedinog zida u istom stanu i sl. 2010. podigao je kredit u rujnu isto u nenamjenske svrhe za iste stvari kao za kredite iz 2015. i 2013. ali za drugi stan u kojem je tada živio. 2010. podigao je kredit u travnju isto u nenamjenske svrhe za iste stvari kao za kredite iz 2015. i 2013. ali za drugi stan u kojem je tada živio. 2007. podigao je kredit isto u nenamjenske svrhe za iste stvari (renovacija kupaone) kao za kredite iz 2015. i 2013. ali za drugi stan u kojem je tada živio. Što se tiče razgovora u banci naveo je da je sve bilo isto kao za kredit iz 2015. Nijedan od ta dva stana nije nikada iznajmljivao, te tijekom razdoblja od 2007. - 2015. nije nikada imao obrt niti trgovačko društvo, kao niti kasnije sve dok su trajali krediti. Nije mogao mijenjati neku od odredbi ili pregovarati (u svim ugovorima). Rečeno mu je što sve snosi kredit, on je to laički shvatio, ali nisu naveli što naknada pokriva.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danog iskaza.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08; dalje: ZOO-a) jer su predmetni Ugovori o kreditu zaključeni dana 24. rujna 2007., 9. travnja 2010., 25. rujna 2010., 12. studenog 2013. i 30. lipnja 2015. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. Nadalje, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 46/07, 79/07; dalje: ZZP -a), koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 74. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 102. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Također, čl. 99. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C -224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

13. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredbe čl. 1. i čl. 13. toč. 13. predmetnih Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu kredita, te koje su naplaćene na način da su ustegnute od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštene ugovorne odredbe, a sve temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a, a time i ništetne.

Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nisu jasno napisane u smislu čl. 100. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužiteljici razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

15. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te čl. 102. st. 1. ZZP sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

16. Temeljem članka 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, od dana naplate.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO -a.

18. Tužitelju su na taj iznos dosuđene zatezne kamate i to na iznos naveden u toč. II. izreke ove presude, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO -a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

19. Imajući u vidu da je tuženik osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 199,08 eura, 19,30 eura, 25,14 eura, 138,08 eura i 78,54 eura.

Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju ukupno iznosi 460,14 eura (tako i VSRH u odlukama Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017., Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž 4623/23 i dr.).

Slijedom toga, doneseno je rješenje na pripremnom ročištu dana 3. srpnja 2026. u skladu s čl. 40. st. 3. ZPP-a.

20. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

21. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 1. i čl. 13. toč. 2. Ugovora o kreditu.

22. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su -IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

23. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

Tužitelju je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 123/38, dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 1. lipnja 2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife,), zastupanja na ročištu dana 3. srpnja 2026. i 3. rujna 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od 100,00 eura, uzevši u obzir da vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura, kao i trošak ročišta za objavu u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), što iznosi 450,00 eura.

Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 60,00 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 536,55 eura.

Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 11. rujna 2026.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku