REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj P-1370/2019-38
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj tužitelja AD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] po punomoćnici Nataši Maletić, odvjetnici iz Pule, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Poldan, Gatara i dr., odvjetnicima iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. srpnja 20206. održane u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tužene, 11. rujna 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim sve odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 118-50-3776455 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 28. studenog 2006. a kojom odredbom se kamatna stopa za vrijeme otplate kredita mijenja jednostranom odlukom banke.
II Utvrđuju se ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu broj 118-50-3776455 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 28. studenog 2006. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu na valutu švicarskog franka.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.076,57 EUR, na ime dospjelih zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do dana 30. rujna 2015. godine.
IV Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:
"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.143,53 EUR na ime preplate po valuti, a na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri ćemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine te da mu nadoknadi parnični trošak a sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.401,91 EUR na ime preplate po kamati, a na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07."
V. Svaka stana snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Dana 12. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj navodi da je dana 28.11.2006. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 118-50-3776455 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.500,00 CHF, a što je potvrđeno i dodacima navedenog ugovora. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.
1.1. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.500,00 CHF-a po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Poziva se na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj 118-50- 3776455 utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka.
1.2. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklapali su se dodaci uz osnovni ugovor o kreditu kojiam je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju — pravo na povrat novčanog iznosa Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Raiffeisenbank d.d., a koji na dan odobrenja 28.11.2006. iznosi 4,633135 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope tužitelj je na temelju toga pretplatio predmetni kredit u iznosu od cca. 160.616,29 kuna. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.
1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 10. srpnja 2026. preinačio tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika potražuje s osnova preplate po valuti iznos od 9.143,53 EUR, zatim s osnova preplate po kamati iznos od 7.401,91 EUR te isplatu iznosa od 7.076,57 EUR s osnova zakonske zatezne kamate obračunate na utvrđenu preplatu po valuti i kamati od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. Tuženik se preinaci protivio, a sud je istu dopustio sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom smatra da je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome navodi da je nesporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 118-50-3776455. Nesporno je i da su dana 4. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-0112016 temeljem odredaba ćl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Smatra kako tužitelj izvodi pogrešan zaključak iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž — 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Osporava pravo tužitelja pozivati se na navedene odluke jer sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Dakle, na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Imajući na odredbe ZZP/03 prvenstveno da je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.
2.1. U odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 1. i 7. Ugovora ista je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime ista glasi: „1./prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 150.500,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja" „7./sedmo/NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati. Iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Nadalje, tužitelju su prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te zaključio takav ugovor o kreditu. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogao je i bio je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Slijedom svega navedenog, notorno je da je tužitelju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno čl. 84. ZZP/03. U odnosu na pojedinačno pregovaranje navodi da je u konkretnom slučaju, tužitelj imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bio bi dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornim strana.
2.2. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku 2. (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora." Odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Važno je za naglasiti da čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom članka 2. i 10. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasan. Navedeno nije osporeno niti u tužbi. Tuženik je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF, a sukladno uputi Hrvatske narodne banke, bili su kretanje: a) 6-mjesečnog LIBOR.a za CHF b) Trošak regulatora (obvezna pričuva banaka koja se mora održavati na računu HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima) c) CDS — premija rizika za Republiku Hrvatsku. Da su navedeni parametri predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope potvrđeno je i samim Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je u čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane." Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za promjenu kamatne stope što dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), on potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno. Konačno, bitno je za naglasiti da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 11.a st. 5. ZPK ( NN 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 01. siječnja 2014. godine iznosila 3,23 %. Tužitelj je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tužitelj je svjesno preuzeo i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći. Mogao je i tijekom otplate kredita izvršiti konverziju svojih obveza iz CHF u EUR. Dakle, tužitelj nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, odabrao je podignuti kredit upravo kod tuženika i upravo pod tim uvjetima pod kojima je kredit i zaključen te je odabrao pod tim uvjetima otplaćivati kredit i dalje iako je imao drugih opcija.
2.3. Naglašava da je tuženik izradio izračun konverzije u cijelosti sukladno odredbama 19. a — 19. j. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj nije morao pristati na konverziju. Tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelju je dostavljen izračun konverzije prije zaključenja Dodatka. Tužitelj je u konačnici na takav izračun pristao. Zaključno osporava visinu tužbenog zahtjeva s obzirom na sklopljen Dodatak Ugovoru i ističe prigovor zastare.
3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, dodatak ugovoru, otplatni plan, promet po kreditu, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku MARIMAR FIN d.o.o., saslušan je tužitelj te pročitana ostala dokumentacija u spisu.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
5. Predmet ovog spora je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF u Ugovoru o kreditu od dana 28. studenog 2006. te povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
5.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 4. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).
5.2. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
6. Nije sporno da je 28. studenog 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 150.500,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate 360 mjeseci, uz ugovorenu redovnu kamatu od 3,95% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukama banke, da su stvarno naplaćeni anuiteti obračunati prema promijenjenoj kamatnoj stopi koja je tijekom razdoblja otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom banke (povećavana) i da se tečaj CHF tijekom ugovornog razdoblja mijenjao, da su stranke 2. veljače 2016. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015).
7. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
7.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
7.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.
7.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
7.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
7.5. Odredbom čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
8. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
8.1. Na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je u iskazu naveo da je kredit uzeo za kupnju stana u kojem još stanuje i nije ga nikada iznajmljivao. Kredit je uzeo u valuti chf jer su mu u banci sugerirali da je to najpovoljniji kredit, a firma u kojoj je radio imala je kod RBA otvoren račun. Koliko se sjeća kamata u euro kreditima bila je za oko 2% veća od kredita u chf. Uto vrijeme to je bio najpovoljniji kredit. Nije upozoren na rizike sklapanja kredita u chf. U banci mu nije nuđena druga vrsta kredita već ovaj u chf kao najpovoljniji. Za kamatu su rekli da je promjenjiva, možda mu je čak u početku bila ugovorena kao fiksna na godinu dana. Na početku je rata bila 2.500,00 da bi na kraju narasla na oko 5.200,00 kuna. Oko načina promjene kamatne stope i o čemu ta promjena ovisi nije dobio nikakva pojašnjenja. Kada mu je rata narasla na 5.200,00 obratio se banci jer je mislio da je neka greška. U to vrijeme imao je 24 godine. Ugovor je sastavila banka, nije imao mogućnosti pregovaranja, banka je sastavila ugovor, dala ponudu koju je mogao ili prihvatiti ili ne uzeti kredit. Prije sklapanja dodatka dobio je izračun, s obzirom na povećanje rate čuo je za mogućnost konverzije te se obratio banci radi sklapanja dodatka. U jednom trenutku je čak zatražio i moratorij u banci ali je bio odbijen iako tada nije bio u mogućnosti podmirivati rate kredita.
8.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim, jer je iskazivao uvjerljivo, u bitnom u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njegovog iskaza. Iz iskaza nije utvrđeno da je tužitelj u predugovornoj fazi dobio objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je sud zaključio da komunikacija tužitelja s tuženikom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja.
8.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
9. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
9.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
9.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu, kao ni u Općim uvjetima poslovanja tuženika ni drugim dokumentima na koje se on poziva nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
9.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.
9.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.
9.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
9.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama te je odlučeno kao u točkama I i II izreke ove presude.
10. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, prema pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom bi prilikom odlučivanja o visini restitucije u utuženom razdoblju do konverzije valjalo uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini valjano određen, a time i pošten parametar.
11. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, za odluku o kondemnatornom zahtjevu odlučno je kakve pravne učinke provedena konverzija proizvodi na restitucijska prava tužitelja.
11.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).
11.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je na temelju ZID ZPK/15 konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.
11.3. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.
11.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.
11.5. Slijedom navedenog, potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita, odnosno do 30. rujna 2015., jer taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.
12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno financijsko vještačenje po stanom sudskom vještaku MARIMAR-FIN d.o.o.
12.1. Provedenim je vještačenjem, u skladu sa nalogom suda utvrđeno da je ugovoren iznos kredita od 150.500,00 CHF po srednjem tečaju banke kreditora na dan korištenja, redovna kamatna stopa od 3,95%, godišnje, promjenjiva, rok otplate od 360 mjeseci u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, stambeni kredit s flexi otplatom bez počeka, kredit je isplaćen 28.11.2006. godine u iznosu od 150.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja primjenom srednjeg tečaja 1 CHF = 4,633135 HRK. Dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Dana 04. veljače 2016. zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Temeljem podataka iz dokumenta Prijepis knjigovodstvene kartice (list 23-34 spisa) vještak je utvrdio da je po kreditu provedena flexi otplata kredita. Flexi otplata se odražava na kamatu tako što je kamata u anuitetu veća jer se obračunava na veću neotplaćenu glavnicu s obzirom da je otplatna kvota manja nego što bi trebala biti. U Tabeli br. 2 vještak daje pregled kamatnih stopa po kreditu s razdobljima važenja istih, kao i iznose anuiteta u valuti kredita CHF s datumima njihove primjene. Datume plaćanja i uplaćene iznose anuiteta u izračunu vještak je utvrdio iz dokumenta Prijepis knjigovodstvene kartice kredita (list 23-34 spisa). Uvid u tečajeve na dan dospijeća pojedinog anuiteta vještak je utvrdio uvidom u arhivu na internet stranici tuženika https://www.rba.hr/tecajna- lista/arhiva-tecajne-liste. U odnosu na provedenu konverziju kredita vještak je elemente konverzije utvrdio iz Dodatka Ugovoru o kreditu, Izračuna konverzije kredita, prijepisa knjigovodstvene kartice kredita i otplatnog plana kredita s vk u EUR. Izračuni se odnose na razdoblje otplate kredita do obračuna konverzije 30.09.2015. U odnosu na zadaću vještačenja, vještak je u početnom otplatnom planu simulirao primjenu kamatne stope 3,23% p.a. nakon 01.01.2014. Metoda obračuna zateznih kamata u mjerodavnom razdoblju propisana je Zakonom o kamatama (Narodne novine 94/04 od 12.07.2004.) Radi kompleksnosti i opsežnosti izračuna zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja kroz razdoblje od 2006. do 2015. godine vještak će takav izračun izostaviti iz nalaza i prikazati samo iznose zatezne kamate za svaki pojedini iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja. Usporedbu realiziranog i početnog otplatnog plana vještak daje u Tabeli broj 4. Izračun razlike preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračun razlike između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je korisnik kredita trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu do 31.12.2013. godine, a od 01. siječnja 2014. pa nadalje primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a., po tečaju na dan dospijeća, te s iskazanim zateznim kamatama tekućim od dana svakog preplaćenog iznosa do 30.09.2015. godine vještak daje u Tabeli br. 5. Izračun razlike preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračun preplate koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom CHF tečaju, odnosno pozitivnih tečajnih razlika s iskazanim zateznim kamatama tekućim od dana svakog preplaćenog iznosa do 30.09.2015. godine vještak daje u Tabeli br. 6. Izračun iznosa zatezne kamate obračunate na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake preplate do 30.09.2015. godine vještak daje u Tabeli br. 7. Rekapitulaciju konverzije kredita vještak daje u Tabeli br. 8. Rekapitulaciju razlika po kreditu u odnosu na početne uvjete utvrđene ovim vještačenjem na dan 30.09.2015. godine s uključenim samo pozitivnim razlikama vještak daje u Tabeli br. 9. Zaključno vještak prema gore navedenim utvrđenjima i izračunima vještaka, utvrđuje da:
- razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je korisnik kredita trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu do 31.12.2013., a od 01. siječnja 2014. pa nadalje primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. ukupno iznosi *7.401,91 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 5
- zatezna kamata obračunata na svaki pojedini iznos preplate na dan 30.09.2015. godine ukupno iznosi *4.452,30 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 5
- preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za utuženo razdoblje ukupno iznose *9.143,53 EUR kako je specificirano u stupcu 14 Tabele br. 6
- zatezna kamata obračunata na svaki pojedini iznos više plaćenih anuiteta (pozitivne tečajne razlike) na dan 30.09.2015. ukupno iznosi *2.624,27 EUR kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 6.
- zatezna kamata obračunata na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. ukupno iznosi *7.076,57 EUR kako je specificirano u stupcu 7 Tabele br. 7
- je tuženik tužitelju u konverziji kredita na dan 30.09.2015. utvrdio manjak u iznosu od *-2.103,91 EUR, kojeg je tužitelj namirio uvećanjem nedospjele glavnice kredita po provedenoj konverziji u poslovnim knjigama tuženika
- je tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.
12.2. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja uredio tužbeni zahtjev na način naveden u točki 1.3. obrazloženja ove presude.
12.3. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju jer vještak ignorira činjenicu da je kredit konvertiran, smatra da tužitelj nema pravo na nikakvu isplatu te da su izračuni vještaka irelevantni za predmet spora. Naime, tuženik ne osporava matematički izračun već zadatak povjeren vještaku, nije tražio da se vještak usmeno očituje obzirom je riječ o pravnom pitanju.
12.4. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.
13. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF.
13.1. Svi iznosi koje je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Stoga iznos od 9.143,53 eura po osnovi pozitivnih tečajnih razlika i iznos od 7.401,91 eur s osnova pretplate po kamatnoj stopi nije bez pravne osnove ostao u imovini tuženika, pa tužitelj nema pravo na njegovu isplatu.
13.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV izreke presude.
14. Prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev- 457/2025, tužitelju na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 pripadaju zatezne kamate na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi valutne klauzule, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., obzirom iste nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15, a koje prema nalazu i mišljenju vještaka iznose 7.076,57 eur, koji iznos je tužitelju dosuđen. U preostalom dijelu zahtjev za isplatom odbijen je kao neosnovan iz ranije obrazloženih razloga u obrazloženju ove presude.
15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Tužitelj je već tužbom zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja pa je zastara prekinuta podnošenjem tužbe.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, cijeneći uspjeh tužitelja i tuženika u odnosu na osnovanost osnove i visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u ovome postupku, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena.
U Puli, 11. rujna 2026.
S u d a c
Helena Božović Sladaković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćnicima
