Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-1290/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoj po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. rujna 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, po objavi 11. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5102856104, sklopljenog između tužiteljice i tužene 17. veljače 2006., a koja odredba glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja platiti 2,000% (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

II. Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, isplatiti tužiteljici NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 116,90 EUR (slovima: stotinu šesnaest eura devedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, naknaditi tužiteljici NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 181,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. rujna 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 19. rujna 2025. navodi da je 17. veljače 2006. s tuženom, u njezinoj poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 2402006 - 1031262160/ 50404607 - 5102856104, prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od 44.040,00 kn. Člankom 5. stavkom 1. Ugovora o kreditu određen je početni rok korištenja za 17. veljače 2006. (dan sklapanja ugovora), kao i krajnji rok korištenja kredita za 28. veljače 2006. Člankom 10. stavkom 1. Ugovora o kreditu tužena je obvezala tužiteljicu da prije korištenja kredita odnosno prilikom isplate plasmana plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,0% iznosa kredita, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnila svrhu odnosno predočila strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarala s tužiteljicom, a kakva neodređena odredba tuženičina standardnog ugovora (na koju tužiteljica nije mogla imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Dana 28. veljače 2006., tužena je tužiteljici naplatila na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 880,80 HRK, odnosno u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije iznos od 116,90 EUR. Tužiteljica tvrdi da je tužena nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženoj da joj isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekla bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Tužiteljica o toj naknadi nije mogla pregovarati, niti je bila informirana na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03) propisano je: “Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.” “Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.” “Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.” “Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.” Dakle, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,0% iznosa kredita. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (“NN” – br. 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Obzirom se o takvim odredbama po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tužena je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je gotovo u potpunosti diktirala tužiteljici uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženičinih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje. Okolnost da tužiteljici banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP/03, i ništetna prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03, kao i prema odredbi članka 296. stavka 1. ZOO-a. Kako je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 10. stavka 1. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tužena nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tužena je dužna vratiti tužiteljici ono što je primila po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP/03, odnosno odredbe članaka 96. - 102. ZZP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno nedavno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 673/23 od 13.02.2024. i dr., jasno se da zaključiti da je tužena obvezivanjem tužiteljice na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupala nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj, slijedom čega tužiteljica smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tužena dužna vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama članka 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da naslovni sud, nakon održane glavne rasprave i provedenog dokaznog postupka, donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5102856104, sklopljenog između tužiteljice i tužene 17. veljače 2006., a koja odredba glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja platiti 2,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana".

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 116,90 EUR skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2006. pa do isplate, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati troškove parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku 15 dana."

2. Tuženoj su tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu kojima je pozvana da u roku od 45 dana podnese pismeni odgovor na tužbu, uz upozorenje da će se u slučaju nedavanja odgovora na tužbu u označenom roku donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev – presuda zbog ogluhe, uredno dostavljeni 5. studenoga 2025.

2.1. Tužena nije u dodijeljenom joj roku podnijela odgovor na tužbu, a kako prema stavu ovoga suda nisu ispunjeni svi propisani uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe iz članka 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP), to je proveden postupak.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5102856104 od 17. veljače 2006. (stranica 8-11 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 18-19 spisa), te drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5102856104 od 17. veljače 2006. koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana ”, te isplata iznosa od 116,90 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2006. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 17. veljače 2006. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5102856104 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 44.040,00 kuna,

- da je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora kao i da se Korisnik kredita suglasio da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana (članak 10. stavak 1.).

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita u visini 2,00% iznosa kredita, sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 10. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o gotovinskom kreditu, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u Erste banci podigla nenamjenski kredit u iznosu od 44.000,00 kn, da je sredstva kredita utrošila u privatne svrhe, odnosno da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke niti je sredstva kredita unijela u imovinu obrta ili tvrtke. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 17. veljače 2006.

9.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da, kad je došla u banku interesirati se da li uopće može dobiti kredit, bilo je govora samo o iznosu kredita koji može dobiti, odnosno o visini anuiteta, nije bilo govora o plaćanju tzv. naknade za obradu kredita. Banka je sačinila ugovor i nakon par dana pozvala ju na potpis, ona je ugovor pročitala, prije svega ono što ju je zanimalo a to je iznos kredita, visina anuiteta, rok otplate. Nije primijetila odredbu prema kojoj bi bila obvezna plaćati naknadu za obradu kredita od strane bankovnog službenika nije joj ništa rečeno o svezi predmetne naknade, na što se plaća za što se plaća odnosno na koji način je određena visina iste. Tek kad joj je iznos kredita sjeo na račun vidjela je da nije dobila onoliko koliko je navedeno na ugovoru o kreditu već da je taj iznos umanjen za određen iznos. Ne može točno reći o kojem se iznosu radilo ali zna da se radilo o iznosu malo manjem od 1.000,00 kn. Tada je otišla u banku da joj pojasne zašto je dobila manji iznos kredita nego što je ugovoreno, i tada su joj rekli da je od iznosa kredita prilikom isplate oduzet iznos na ime naknade za obradu kredita u visini od 2% od iznosa kredita. Također rečeno joj je da ne može utjecati na tu odredbu jer da bez isplate te naknade ne može niti dobiti kredit.

9.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,000% iznosa kredita.

9.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.4. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.5. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 2,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.6. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.7. Budući se o odredbi članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.8. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu .

11.1. Stoga je tužena dužna isplatiti tužiteljici utuženi iznos od 116,90 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2006. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

12. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev u cijelosti.

13. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 8. rujna 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 116,90 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

13.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 8. rujna 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 100,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 125,00 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak pristojbe za presudu u iznosu 30,00 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 181,55 eura, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

14. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 11. rujna 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Tomislav Miškić, odvjetnik u Osijeku

2. Erste& Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a