Poslovni broj Gž-366/2021-4

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica         1. N. Š. OIB: ..., iz V., i 2. B. B. OIB: ..., iz O., obje tužiteljice zastupane po punomoćniku A. Č. odvjetniku iz O. te punomoćnici O. M. odvjetnici iz B., protiv tuženice Z. S. OIB: ..., iz P., zastupane po punomoćniku D. K. odvjetniku iz P., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužiteljica izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-1138/2019 od 12. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. travnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-1138/2019 od 12. studenog 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužiteljice suvlasnice svaka u 1/8 dijela nekretnina označenih kao k.č. br. 865 ZGR, 8534/13, 8990/1, 9092/1, 9092/2, 9096, 9103/1, 9103/2, 9106, 9107, 9108, 9109, 9110, 9128, 9132, 9206, 9207/1, 9207/3, 9212, 9214, 9215, 9249/1, 9249/2, 9250, 9255/2, 9255/3, 9255/4, 9256, 9261/3, 9261/5, 9270, 9276, 9290/4, 9293/2, 9310/1, 9455/23, 9455/24, 9455/25, 9477, 9478, 9725/7 sve upisane u zk. ul. 543 k.o. P. (točka 1.), da su tužiteljice suvlasnice svaka u 1/64 dijela nekretnina označenih kao k.č. br. 9207/2, 9292/2, 9455/13 sve upisane u zk. ul. 1468 k.o. P. (točka 2.), da su tužiteljice suvlasnice svaka u 21/192 dijela nekretnina označenih kao k.č. br. 9279/1, 9290/1, 9290/2 sve upisane u zk. ul. 2126 k.o. P. (točka 3.), da su tužiteljice suvlasnice svaka u 27/384 dijela nekretnine označene kao k.č. br. 9293/1 upisane u zk. ul. 944 k.o. P. (točka 4.) te da su tužiteljice suvlasnice svaka u 21/192 dijela nekretnine označene kao k.č. br. 9292/1 upisane u zk. ul. 2125 k.o. P. (točka 5.), sve uz zahtjev na ovlaštenje da na temelju iste presude tužiteljice upišu svoje pravo suvlasništva u naznačenim suvlasničkim omjerima na predmetnim nekretninama a što da je tuženica dužna trpjeti.

 

1.1. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška u cijelosti dok je u točki III. izreke naloženo tužiteljicama da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 705,09 eur (5.312,50 kn).

 

2. Protiv presude žalbu podnose tužiteljice pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

 

2.1. Tužiteljice u žalbi, osporavajući pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, u bitnome ističu da je ostavinska rasprava iza pok. I. G. (pradjeda stranaka) provedena još 1939. pred Javnim bilježnikom u P. G. B. a što da proizlazi iz Zapisnika s ostavinske rasprave od 27. listopada 1939. na kojoj su nazočili nasljednici Ž. K., P. M., R. A. i I. G., koji da su svi izjavili da su tekst oporuke i zapisnik u skladu sa njihovom voljom te je utvrđeno da učinci prijenosa počinju od tadašnjeg dana što se tiče raspolaganja imovinom. Tvrde, dalje, da iako djeda tužiteljica J. G. na toj raspravi nije nazočio jer je živio u O., temeljem oporuke isti da je stekao pravo suvlasništva u ¼ dijela predmetnih nekretnina i on se toga vlasništva nikada nije odrekao a to nije mogao niti njegov sin B. G. u ostavinskom postupku iza pok. I. G. provedenom od 1964. - 1969. Smatraju da se njihov otac B. G. u tome ostavinskom postupku mogao odreći samo nasljedstva koje mu pripada na ½ dijela koje je pok. I. G. ostavio na doživotno uživanje svojoj trećoj ženi F. G. te da se nije mogao odreći ¼ dijela nekretnina koje je njegovom ocu ostavio I. G. a što da nitko od zakonskih nasljednika nije osporio. Tužiteljice u žalbi tvrde da se pobijana presuda temelji na razlozima vezanim za nasljedno pravo i zastaru zahtjeva za zahtijevanje ostavine iako su tužiteljice podnijele deklaratornu tužbu za utvrđenje prava vlasništva koje je njihov djed J. G. stekao pred 80 godina temeljem proglašenja javne oporuke.   

 

2.2. Žalbom se predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka i žalbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tužiteljica nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljica na utvrđenje da su stekle pravo vlasništva odnosno suvlasništva naprijed označenih nekretnina na kojima je tuženica u zemljišnim knjigama nesporno upisana kao vlasnica (zk. ul. 543 k.o. P.)  odnosno suvlasnica istih (zk. ul. 1468, zk. ul. 2126, zk. ul. 944 i zk. ul. 2125 k.o. P.), time da svoj zahtjev tužiteljice temelje na pravu nasljeđivanja iza zajedničkog prednika stranaka pok. I. G. umrlog 1934. (pradjed stranaka).

 

6. U provedenom dokaznom postupku izvršen je uvid u spisu priležeće isprave i dokumentaciju i to u obične i povijesne izvatke iz zemljišnih knjiga, u zapisnik sa ostavinske rasprave iza pok. I. G. od 27. listopada 1939., u ostavinske spise poslovni broj O-256/64 i O-131/54 te u sve isprave koje prileže navedenim ostavinskim spisima, na temelju kojih je utvrđeno:

 

- pok. prednik stranaka, njihov pradjed I. G. pok. I., koji je rođen 1864. te je preminuo 26. prosinca 1934. (dalje ostavitelj), za života je ostavio pismenu oporuku sastavljenu i pohranjenu pred javnim bilježnikom u P. dana 4. rujna 1934. (dalje Oporuka),

- ostavitelj je tri puta bio u braku: sa prvom ženom pok. M. imao je djecu G. K. ud. Ž. i G. J. koji je umro i ostavio sina B. G. (oca tužiteljica), sa drugom ženom pok. A. ostavitelj je imao četvero djece i to: P. M., D. R., R. A. i sina I. G. koji je umro       7. veljače 1954. te je iza njega vođena i pravomoćno dovršena ostavinska rasprava (prije ostavinske rasprave iza ostavitelja) u kojoj je rješenjem poslovni broj O-131/54 od 9. studenog 1954. nasljednikom proglašen njegov sin M. G. (otac tuženice) te konačno sa trećom ženom pok. F. ostavitelj nije imao djece,

- Oporukom od 4. rujna 1934. ostavitelj je nasljednikom cijele imovine imenovao sina I. G., navodima "2. Imenujem nasljednika moje cijele imovine, koju ću ostaviti iza smrti sinu G. G. (I. G.) a kojemu sam četvrti dio moje imovine darovao prije petnaest godina. 3. Kćerima C. udata za S. G., M. udata za P. G., A. udata za R. G. i R. udata za D. F. ostavljam dio koji im zakonski pripada, kćerima sam dao vrijednosti koje su im pripadale prilikom udaje, kako je i navedeno i pohranjeno u mojim privatnim spisima. 4. Sinu G. J. darovao sam, četvrti dio moje imovine, i naređujem da mu se ta donacija prizna u dijelu na koji ima zakonsko pravo. 5. Supruzi F. rođ. M. ostavljam pravo doživotnog uživanja na polovici dijela. 6. Nemam više ništa za dodati."

- navedena Oporuka proglašena je na zapisnik pred javnim bilježnikom u P. 27. listopada 1939. u nazočnosti samo određenih nasljednika ostavitelja: Ž. K., P. M., R. A. i I. G.,

- ostavinska rasprava iza ostavitelja provedena je na inicijativu njegova unuka M. G. (oca tuženice) 30 godina nakon smrti ostavitelja u postupku pred istim prvostupanjskim sudom poslovni broj O-256/64 u kojem je na zapisniku od 17. ožujka 1969. proglašena Oporuka ostavitelja,

- u tome ostavinskom postupku doneseno je Rješenje o nasljeđivanju poslovni broj  O-256/64 od 11. ožujka 1969. (dalje Rješenje o nasljeđivanju) kojim je na temelju Oporuke nasljednikom ostavitelja proglašen unuk M. G., unuk ostavitelja kao univerzalni nasljednik svoga oca I. G. pok. I. umrlog 1954., uvažavajući da je ostavitelj Oporukom za svog nasljednika postavio i imenovao upravo sina I. G., dok su se kćerka ostavitelja Ž. K. i unuk G. B. pok. J. odrekli od nasljedstva a ostali nužni nasljednici odnosno kćerke ostavitelja M. P., R. D. i A. R. su svoj dio ustupile nećaku M. G. koji je potom D. R. i R. A. isplatio odgovarajuću protuvrijednost u novcu,

- u odnosu na sina ostavitelja J. G. (djed tužiteljica), utvrđeno je da isti umro je prije no što je pokrenut ostavinski postupak iza smrti ostavitelja radi čega je na nasljedstvo u ostavinskom postupku poslovni broj O-256/64 pozvan njegov sin B. G. (otac tužiteljica) te je isti kod Općinskog suda u Osijeku dana 9. ožujka 1965. na temelju zamolnice Općinskog suda u Pazinu, a nakon što je upoznat sa sadržajem zamolnice i poučen u smislu odredaba Zakona o nasljeđivanju, dao nasljedničku izjavu kojom se isti ne prihvaća te se odriče nasljedstva koje mu po zakonu pripada u ostavini iza pok. djeda G. I. pok. I. iz G.,

- G. B. (ocu tužiteljica) dostavljeno je Rješenje o nasljeđivanju o čemu u ostavinskom spisu postoji dostavnica, na citirano rješenje isti nije izjavio žalbu, te je utvrđeno da je Rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno 10. travnja 1969.

 

7. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja, nakon što je kao neosnovane otklonio prigovore nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, prvostupanjski sud nalazi iz nekoliko razloga neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljica za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, koji zahtjev temelje na činjenici da su iste praunuke ostavitelja koji je oporukom od 4. rujna 1934. kao svog nasljednika u 1/4 dijela imenovao sina J. G., njihovog djeda.

 

7.1. Prvi razlog neosnovanosti zahtjeva tužiteljica sud nalazi u činjenici što je  sin J. G., B. G. (otac tužiteljica) kao nasljednik svog pok. oca pozvan na nasljedstvo u ostavinskom postupku vođenom iza smrti ostavitelja kod Općinskog suda u Pazinu poslovni broj O-256/64, dao nasljedničku izjavu kojom se ne prihvaća te da se odriče nasljedstva koje mu po zakonu pripada u ostavini iza pok. ostavitelja. Sud prvog stupnja se pritom poziva na odredbu članka 136. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list“ FNRJ broj: 20/55. - dalje ZN) kojom je bilo propisano da se nasljednik može odreći nasljedstva izjavom sudu do svršetka ostavinske rasprave te da ovo odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. Kako se otac tužiteljica pok. B. G. odrekao nasljedstva koje mu po zakonu pripada, prvostupanjski sud nalazi da isto odricanje vrijedi i za njegove potomke odnosno tužiteljice kao njegove kćerke radi čega iste ne mogu s uspjehom potraživati udio u ostavinskoj imovini iza pok. ostavitelja.

 

7.2. Drugi razlog neosnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud nalazi u nastupu zastare prava na potraživanje nasljedstva, pozivajući se na odredbu članka 144. ZN-a kojom je bilo propisano da pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke dok prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastaruje za dvadeset godina. Uvažavajući da je ostavitelj preminuo 1934., da je  ostavinska rasprava pokrenuta 1964., da je u tome ostavinskom postupku oporuka proglašena na zapisniku kod Općinskog suda u Pazinu 17. ožujka 1969., tada sud prvog stupnja zaključuje da je do podnošenja predmetne tužbe sudu 11. veljače 2019. protekao objektivni dvadesetogodišnji rok koji se računa od momenta proglašenja oporuke. Slijedom toga utvrđuje da je nastupila zastara prava tužiteljica zahtijevati ostavinu pok. pradjeda, neovisno o tome je li tuženica savjestan ili nesavjestan posjednik, pri čemu nije sporno da je tuženica u posjedu predmetnih nekretnina.

 

7.3. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da nisu osnovani niti navodi tužiteljica kako je njihovom djedu J. G. njegov otac - ostavitelj još za života darovao 1/4 nekretnina, kako to navodi u Oporuci pa da se istih nije mogao odreći u ostavinskom postupku. U tom pravcu sud je utvrdio da je na nekretninama upisanim u zk. ul. 543 k.o. P. godine 1919. uknjiženo temeljem darovne pogodbe pravo vlasništva na ime G. J. u 1/4 dijela i G. I. u 1/4 dijela, uz opasku da će ovo pravo postati "krijeposno" iza smrti ostavitelja, pa sud zaključuje da je uknjiženo pravo vlasništva G. J. i I. svakog u 1/4 dijela mortis causa (za slučaj smrti) dakle, darovanje vlasništva koje je imalo postati punopravno, važeće (cit. krijeposno) nakon smrti ostavitelja. Međutim, dalje je utvrđeno da je nakon toga upisana zabilježba kako se temeljem Izjave od 10. veljače 1924. upisuje brisanje prava vlasništva mortis causa upisano u korist G. J. - djeda tužiteljica.

 

8. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti dok je o troškovima postupka odlučeno primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155 ZPP-a.

 

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužiteljica obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

9.1. Tužiteljice, osim što u žalbi nominalno ukazuju da bi bila počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 9. ZPP-a, ne pojašnjavaju u čemu bi se ta povreda sastojala niti je ovaj sud pazeći po službenoj dužnosti na ovu povredu postupka, utvrdio da bi se radilo o stvari o kojoj već teče parnica ili o „već presuđenoj stvari“.

 

10. Protivno žalbenim navodima tužiteljica, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

11. Bez osnova tužiteljice u žalbi tvrde da se u konkretnom slučaju ne radi o nasljedničkoj tužbi (hereditatis petitio) pa da u primjeni ne mogu doći niti zastarni rokovi predviđeni odredbom članka 144. ZN-a. Treba reći da je takva tužba u parnici o nasljedstvu moguća između osoba koje se spore o pravu nasljedstva. Tužiteljice u konkretnom slučaju kao nasljednice ostavitelja spore se sa tuženicom kao sunasljednicom i tvrde da im pripada pravo vlasništva na određenoj ostavinskoj imovini temeljem Oporuke ostavitelja kojom da je njihovom predniku - djedu J. G. pripala ¼ nasljednog dijela. Ove tvrdnje tuženica osporava uz navode da tužiteljice nemaju pravo na nasljedstvo budući da se njihov otac B. G. toga nasljedstva odrekao, pa uvažavajući i raspolaganja ostalih nasljednika, nasljednikom na cijeloj ostavinskoj imovini proglašen je otac tuženice M. G., dakle stranke se spore o pravu nasljedstva.   

 

11.1. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da u primjenu dolaze zastarni rokovi predviđeni člankom 144. ZN-a, te da je istekao objektivni rok, bilo da se uzme da je tuženica savjestan ili nesavjestan (što tužiteljice nisu dokazale) držaoc ostavine, uvažavajući vrijeme proglašenja oporuke i vrijeme podnošenja tužbe.

 

11.2. Radi toga je i prema stajalištu ovoga suda, ovo već dovoljan razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

12. Osim toga, uvažavajući učinke odricanja od nasljedstva iz članka 138. ZN-a   povezano sa činjenicom da se otac tužiteljica B. G. odrekao od prava nasljedstva koje mu po zakonu pripada iza pok. ostavitelja temeljem zamolnice ostavinskog suda nakon što je upoznat sa sadržajem zamolnice i poučen u smislu odredbi ZN-a te uvažavajući učinke i vezanost pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju predviđeno člankom 231. ZN-a povezano sa činjenicom da je otac tužiteljica B. G. u ostavinskom postupku sudjelovao putem zamoljenog suda, da je uredno zaprimio rešenje o nasljeđivanju iza pok. ostavitelja, da protiv istog nije izjavio žalbu, da je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno i da je istim B. G. vezan, tada je pravilno zaključio prvostupanjski sud da se radi o dodatnom razlogu za neosnovanost tužbenog zahtjeva.

 

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

14. Slijedom izloženog, žalbu tužiteljica je trebalo odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 19. travnja 2024.

 

 

              Predsjednica vijeća

   Ivanka Maričić-Orešković, v.r.