REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Đ 5

Poslovni broj: Us I-2437/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi utvrđivanja prava na plaćanje premije dopunskog zdravstvenog osiguranja iz sredstava državnog proračuna, 11. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II- 502-01/25-02/16, URBROJ: 338-01-08-02-5-02 od 13. studenoga 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda Gospić, KLASA: UP/I - 502-01/25-03/174, URBROJ: 338-09-02-25-02 od 26. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-01/25-02/16, URBROJ: 338-01-08- 02-5-02 od 13. studenoga 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda Gospić, KLASA: UP/I-502-01/25-03/174, URBROJ: 338-09-02-25-02 od 26. rujna 2025., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za sklapanje ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju na teret sredstava državnog proračuna na temelju čl. 14.a, 14.b i 14.c Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 85/06., 150/08., 71/10., 53/20., 120/21., 23/23.; dalje: Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju) jer je u postupku utvrđeno da ukupni prihod tužitelja prelazi prihodovni cenzus za samca.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost odluka zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila upravnog postupka. U bitnome, osporava pravilnost uračunavanja neoporezivih primitaka ostvarenih iz radnog odnosa u prihodovni cenzus čime smatra da je pogrešno primijenjen čl. 14.c Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju. Obrazlaže kako je u 2024. ostvario oporezivi dohodak u iznosu od 5.899,48 eura te neoporezive primitke u iznosu od 3.020,00 eura koji se prema odredbi čl. 7. st. 2. Zakona o porezu na dohodak ne smatraju dohotkom. Smatra stoga da navedeni neoporezivi primitci ne mogu biti obuhvaćeni pojmom dohotka iz čl. 14.c navedenog Zakona, niti se mogu podvesti pod „druge primitke ostvarene prema posebnim propisima“ budući da pravo na njih ne proizlazi neposredno iz zakona, već iz ugovora o radu, pravilnika o radu, kolektivnog ugovora ili drugog akta poslodavca. Ističe da tuženik nije naveo konkretan pravni temelj za uračunavanje tih primitaka u prihod, već se poziva na to da su ostvareni sukladno pozitivnim propisima, pri čemu ne obrazlaže koji bi poseban propis davao pravo na njih. Smatra pravno neodrživim stajalište tuženika da je jedini kriterij za uračunavanje primitka u prihod činjenica da je riječ o primitku ostvarenome sukladno pozitivnim propisima jer bi se na taj način, protivno smislu čl. 14.c Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju, u prihodovni cenzus mogli uključiti svi primici. Nadalje prigovara da tuženik nije otklonio navedene nedostatke ni u odgovoru na tužbu, osobito da nije konkretizirao zakonsku osnovu za uključivanje neoporezivih primitaka u prihod niti odgovorio na istaknuti prigovor o razlikovanju dohotka i primitaka ostvarenih prema posebnim propisima. Slijedom navedenoga, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te povrijeđeno načelo zakonitosti i obveza obrazlaganja odluke, a ističe i povredu ustavnog načela jednakosti. Predlaže sudu poništiti osporeno rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje, te predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu (str. 36-38 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ostaje pri razlozima navedenima u osporavanom rješenju . Poziva se na zakonske odredbe temeljem kojih je doneseno osporavano rješenje. Navodi da je tužitelj u 2024. godini ostvario ukupan godišnji prihod od 8.919,48 eura, a čime je premašen prihodovni cenzus za samca od 528,23 eura mjesečno. Smatra da se nagrada za radne rezultate, paušalna naknada za troškove smještaja i prehrane te prigodne nagrade, iako neoporezivi primici, moraju uračunati u prihod iz čl. 14.c Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju jer predstavljaju materijalna prava iz radnog odnosa, uređena Zakonom o radu i poreznim propisima, odnosno druge primitke ostvarene prema posebnim propisima. Pritom ističe da za njihovo uračunavanje nije odlučno jesu li ti primici oporezivi, već činjenica da su ostvareni sukladno važećim propisima. Slijedom toga smatra da je prihodovni cenzus pravilno izračunan i da materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Budući je u konkretnom slučaju sporna primjena prava, kao i da su se stranke izrijekom suglasile da se spor riješi bez rasprave, a sud je utvrdio da u sporu nije potrebno izvoditi nove dokaze, to je sud na temelju odredbi čl. 98. t. 4. i 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine br. 36/24., 39/26.; dalje: ZUS) te čl. 8. ZUS-a prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave. Tijekom spora strankama je omogućeno izjašnjavan je o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZUS-a.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Odredbom čl. 14.a t. 5. Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju propisano je da se sredstva za premiju dopunskoga zdravstvenog osiguranja koje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Zavod) osiguravaju u državnom proračunu za osiguranike - osigurane osobe čiji prihod po članu obitelji u prethodnoj kalendarskoj godini ne prelazi iznos utvrđen člankom 14.b toga Zakona.

8. Povezano, odredbama čl. 14.b Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju propisano je kako osigurane osobe iz čl. 14.a t. 5. toga Zakona ostvaruju pravo na plaćanje premije dopunskoga zdravstvenog osiguranja iz sredstava državnog proračuna ako im ukupan prihod u prethodnoj kalendarskoj godini, iskazan po članu obitelji, mjesečno nije veći od 331,81 eura (prihodovni cenzus) (st. 1.). Iznimno od st. 1. ovoga članka, osiguranik samac ima pravo na plaćanje premije sukladno st . 1. ovoga članka ako njegov prihod u prethodnoj kalendarskoj godini nije veći od 415,42 eura (st. 2.). Odredbom st. 3. istog članka Zakona propisano je da se prihodovni cenzus povećava svake kalendarske godine, a odluku o usklađivanju prihodovnog cenzusa na temelju st. 5. istog članka donosi Upravno vijeće Zavoda na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku, najkasnije do 30. studenoga tekuće godine za sljedeću godinu.

9. Odlukom o usklađivanju prihodovnog cenzusa za ostvarivanje prava na plaćanje premije dopunskoga zdravstvenog osiguranja u 2025. godini (Narodne novine br. 139/24.) propisano je da pravo na plaćanje premije dopunskog zdravstvenog osiguranja iz državnog proračuna u 2025. godini ostvaruju: osigurane osobe Zavoda kojima ukupan prihod u prethodnoj kalendarskoj godini, iskazan po članu obitelji, mjesečno nije veći od 421,92 eura; osigurane osobe Zavoda - samci kojima prihod u prethodnoj kalendarskoj godini nije veći od 528,23 eura.

10. Dalje, iz čl. 14.c Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju proizlazi kako se pod prihodom iz članka 14.b toga Zakona smatraju svi primici koje obitelj ostvari na ime dohotka od nesamostalnog rada, dohotka ili dobiti od samostalne djelatnosti, primitaka od kojih se utvrđuje drugi dohodak, imovine i imovinskih prava, kapitala, osiguranja te svi drugi primici ostvareni prema posebnim propisima.

11. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj 22. rujna 2025. podnio zahtjev za sklapanje ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju na teret državnog proračuna po osnovi prihodovnog cenzusa za samca. Uz zahtjev je priložio Potvrdu porezne uprave o visini dohotka i primitaka u 2024. godini (KLASA: 034-04/25- 04/2328, URBROJ: 513-07-09-01-25-2 od 18. rujna 2025., u sudskom spisu na str. 44/3) iz koje proizlazi da je tužitelj u 2024. godini ostvario dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 5.459,48 eura i dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 500,00 eura, a što sveukupno iznosi 5.959,48 eura. Nakon umanjenja za porez i prirez dohodak tužitelja u 2024. iznosio je 5.899,48 eura. Nadalje iz potvrde proizlazi da je tužitelju u 2024. godini isplaćen i neoporezivi primitak (nagrada za radne rezultate, novčana paušalna naknada za podmirivanje troškova smještaja i prehrane radnika te prigodna nagrada poput božićnice, naknade za godišnji odmor i sl.) u ukupnom iznosu od 3.020,00 eura.

12. Navedeno među strankama nije ni sporno, već je sporno pravno pitanje predstavljaju li konkretni neoporezivi primitci koje je tužitelj ostvario primitke ostvarene prema posebnom propisu u smislu citiranog čl. 14.c Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju.

13. Sud ne prihvaća prigovor tužitelja da se predmetni neoporezivi primitci ne mogu uračunati u prihod iz čl. 14.c Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju samo stoga što se prema propisima o porezu na dohodak ne smatraju dohotkom.

14. Naime, prema čl. 14.c navedenog Zakona prihod nije određen isključivo upućivanjem na pojam dohotka, već su kao prihod, uz pojedine vrste dohotka, obuhvaćeni i „svi drugi primici ostvareni prema posebnim propisima“.

15. Ovdje sud ukazuje na čl. 90.a Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.) koji uređuje primitke koje radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa te propisuje da poslodavac takve primitke isplaćuje u skladu s propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, aktom poslodavca ili ugovorom o radu. U tu kategoriju izrijekom ubraja, primjerice, jubilarnu nagradu, regres i božićnicu, kao i naknade troškova.

16. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da je riječ o primitcima koji su isključivo ugovorne naravi i koji ni na koji način nisu obuhvaćeni posebnim propisima jer ih Zakon o radu izrijekom prepoznaje kao primitke koje radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa, pri čemu se njihova isplata ostvaruje u skladu s propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, aktom poslodavca ili ugovorom o radu. Dakle, ti primitci nikako nisu izvan zakonskog uređenja.

17. Okolnost da se navedeni primitci ne smatraju dohotkom u smislu Zakona o porezu na dohodak, kako to tvrdi i tužitelj, nije od utjecaja na njihovo uračunavanje u prihodovni cenzus jer zakonodavac člankom 14.c Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju pojam prihoda mjerodavnog za ostvarivanje prava na plaćanje premije dopunskoga zdravstvenog osiguranja iz sredstava državnog proračuna nije vezao isključivo uz pojam dohotka, već taj pojam obuhvaća i druge primitke ostvarene prema posebnim propisima. Stoga njihova neoporezivost ne isključuje njihovo uračunavanje u prihod iz članka 14.c navedenog Zakona.

18. Slijedom navedenoga, sud nalazi da je tuženik osnovano u prihod tužitelja uračunao predmetne primitke te da zbog toga nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

19. Budući je tužitelj u 2024. godini (kalendarskoj godini koja prethodi godini podnošenja zahtjeva) ostvario prihod u ukupnom iznosu od 8.919,48 eura, što mjesečno iznosi 743,29 eura, a koji iznos je veći od prihodovnog cenzusa utvrđenog za samca od 528,23 eura mjesečno, pravilno su tijela zaključila da tužitelj kao osiguranik samac nema pravo na plaćanje premije dopunskog zdravstvenog osiguranja na teret državnog proračuna.

20. Neosnovan je i prigovor tužitelja o povredi načela zakonitosti, obveze obrazlaganja odluke i načela jednakosti. Sud ne nalazi da bi osporenim rješenjem bilo povrijeđeno načelo zakonitosti budući da je tuženik pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju te pravilno utvrdio prihod tužitelja.

21. Neosnovan je i prigovor povrede čl. 14. Ustava Republike Hrvatske. Naime, tužitelj ne ukazuje na različito postupanje prema osobama koje se nalaze u istom ili usporedivom činjeničnom i pravnom položaju, već osporava način na koji je u njegovu slučaju primijenjen propis o utvrđivanju prihodovnog cenzusa. Sama činjenica da su neoporezivi primitci uračunati u prihodovni cenzus ne predstavlja povredu načela jednakosti, osobito kada se ista mjerodavna pravila jednako primjenjuju na sve osobe koje se nalaze u istom pravnom položaju.

22. U odnosu na prigovor povrede obveze obrazlaganja odluke, sud nalazi da obrazloženje osporenog rješenja doista ne sadrži u cijelosti dostatne razloge o pravnoj osnovi uračunavanja predmetnih neoporezivih primitaka u prihod tužitelja. Međutim, navedeni nedostatak nije od utjecaja na zakonitost konačne odluke budući je tuženik pravilno utvrdio da se predmetni primitci uračunavaju u prihodovni cenzus, a njihovo uključivanje u prihod ne dovodi do drukčijeg ishoda postupka. Stoga, imajući u vidu odredbu čl. 116. st. 2. ZUS-a prema kojoj će sud odbiti tužbeni zahtjev i kada utvrdi da je u postupku bilo nedostataka, ako oni nisu utjecali na rješavanje stvari, ovaj prigovor nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu.

23. Slijedom svega navedenoga, pozivom na citirane zakonske odredbe odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

24. O trošku upravnog spora sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije usp io u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Ujedno, tužitelj nije ni specificirao zatražene troškove kako to nalaže odredba čl. 148. st. 2. ZUS-a. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 11. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).