REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
STALNA SLUŽBA U LABINU
Labin, G. Martinuzzi br. 2
Posl.broj: P-673/2020-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužitelja PI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Tamari Vejnović Rovis, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupana po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne rasprave zaključene 3. srpnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja ZI, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Tamara Vejnović Rovis iz Pule, te zamjenice punomoćnika tuženika VI, odvjetničke vježbenice iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, 10. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102533931 od 20.07.2005. godine zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tužene kao Banke solemniziran kod javnog bilježnika Marije Blečić iz Pazina dana 26.07.2005. godine pod brojem OU-303/05-1, a koji svojim odredbama vezuje iznos kredita za valutu CHF i određuje redovnu kamatnu stopu na način da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama Kreditora."
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredba sadržana u toč 2. , odredba sadržana u toč.7. i toč 8. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5102533931 od 20.07.2005. godine zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tužene kao Banke solemniziran kod javnog bilježnika Marije Blečić iz Pazina dana 26.07.2005. godine pod brojem OU-303/05-1, a koje odredbe vezuju iznos kredita za valutu CHF , određuju redovnu kamatnu stopu na način da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora i da se kredit, iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospjeća anuiteta.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.047,76 eura (dvije tisuće četrdeset sedam eura i sedamdeset šest centi) zajedno sa zateznom kamatom računajući od dana donošenja presude po kamatnoj stopi obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 ( tri ) postotna poena, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je sudu podnio tužbu protiv tuženika.
2. U tužbi navodi da su tužitelj i tužena zaključili dana 20.07.2005.godine Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužena odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 106.000,00 CHF po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem važećih odluka o kamatnim stopama Banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,5 % godišnje, s rokom otplate od 360 mjeseci i anuitetom u iznosu od 537,09 CHF. Toč. 7. Ugovora određeno je da se iznosi kredita i pripadajuće kamate u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule kao i da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa Banke. Nadalje istim Ugovorom propisano je da se visina kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke. ( toč. 8. ). Sukladno navedenim odredbama ugovora o kreditu, tijekom trajanja kreditnog odnosa, tužena je jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu pa je tako od početnih 4,5 % , kamatna stopa iznosila 5,34 %, 5,54 %, 5,64 %, 5,89 % itd , a koje su sve kamatne stope više od kamatne stope važeće na dan zaključenja Ugovora o kreditu. Osim navedenog za vrijeme trajanja kreditnog odnosa tečaj HRK/CHF od početnih 4,7 te prosječnih 4,5-4,6 tijekom 2005, 2006, 2007 i 2008. godine u 2009. godini počinje konstantno rasti da bi u 2015. god ini iznosio čak 7,2 ( 1 CHF = 7,2 kn). Povećanjem kamatne stope te povećanjem tečaja HRK/CHF došlo je i do znatnog povećanja anuiteta koje je korisnik kredita trebao otplaćivati zbog čega je tužitelj došao u nemogućnost otplate navedenog kredita koji je zbog navedenog otkazan u srpnju 2014. godine. Nakon otkaza Ugovora o kreditu, tužena da je provela ovršni postupak protiv tužitelja te dio kredita podmirila iz postignute kupoprodajne cijene odnosno iz vrijednosti nekretnine na kojoj je radi osiguranja povrata kredita bilo upisano založno pravo, a koja je nekretnina dosuđena ovrhovoditelju. Navedene odredbe toč. 2, 7. i, 8. Ugovora o kreditu iz toč. 1. i 2. ništetne su u dijelu u kojem je iznos kredita vezan uz vrijednost CHF kao i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i to u skladu sa odlukom banke o kamatnim stopama, odnosno ništetne su odredbe prema kojima je tužitelj bio dužan vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan odobrenja žiro
- računa Banke i u kojem je obračunata promjenjiva kamatna stopa i to temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima i odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a sve kako slijedi. Odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena i odrediva, a ugovor je ništetan ukoliko činidba ne ispunjava navedene uvjete određene Zakonom. U odnosu na tužitelja činidba nije bila određena zbog promjenjivosti tečaja CHF kao i zbog promjenjivosti kamatne stope. U odnosnu na tuženu, a obzirom na sklopljeni Ugovor i sadržaj istoga tužitelj je potrošač, te mu je tužena kao trgovac ponudila na sklapanje ugovor kojeg je unaprijed sastavila i o kojem tužitelj kao potrošač nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se u konkretnom slučaju imaju primijeniti opće odredbe Zakona o obveznim odnosima i posebne odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi. Naime, članak 296. ZOO, ima se primijeniti obzirom je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja Ugovora prouzročena očita neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, a članak 49. Zakona o zaštiti potrošača obzirom se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovale su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Kao što je ranije navedeno kamatna stopa određena Ugovorom o kreditu ( toč. 7.) mijenjala se jednostranom odlukom tužene odnosno prema za tužitelja netransparentnim kriterijima pa se, shodno tome, o promjeni nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem kao potrošačem, niti se od istog tražila bilo kakva suglasnost. Ističe kako prilikom ocjenjivanja valjanosti pojedine odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dovoljno da ista bude jasna, pregledna i razumljiva potrošaču već mu prilikom stupanja u obvezni pravni odnos moraju biti jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe, kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi ugovora , te se u pogledu toga poziva na praksu suda EU. Osim zbog povećanja kamatne stope do promjene u visini mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženoj, došlo je, kao što je već navedeno i zbog znatnog porasta tečaja CHF u kojoj valuti je određen anuitet, u odnosu na vrijednost kune u kojoj je vršeno plaćanje. Posebno se napominje kako tužena sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarala ni o valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Upravo suprotno, tužena je tužitelju prikazala takav ugovor kao najpovoljniji zbog niže kamatne stope, pritom ne ukazavši na rizik zbog izglednosti promjene tečaja švicarskog franka, zbog čega je ugovorna odredba o indeksaciji ugovorne obveze u CHF nepoštena, pa time i ništetna. U tom smislu i mjerodavna sudska praksa odnosno Odluke Visokog Trgovačkog sud RH i Vrhovnog suda RH donesene povodom kolektivne tužbe podnesene od strane Udruge CHF i to: Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 utvrđeno je kako je, između ostalog tužena u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom i internim aktima tuženika, a o kojoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio točne parametre i metodu izračuna tih parametra, a što je ponovno imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, čime je tuženik postupio suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 odbijene su žalbe tuženika između ostalog i Erste & Steiermarkische bank d.d. te je u većem dijelu potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 kojom je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama zakona o obveznim odnosima.. Ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na valutu i kamatu dovela je i do ništetnosti bitnih elemenata ugovora o kreditu : predmeta i cijene odnosno do ništetnosti samog Ugovora o kreditu. Tužitelj posebno ističe kako je tuženoj osim mjesečnih iznosa kredita koji je neko vrijeme redovno otplaćivao u ovršnom postupku isplatio i daljnji iznos koji odgovara vrijednosti preuzete nekretnine u ovršnom postupku pa je do danas u biti vratio tuženoj primljenu glavnicu kredita, a možda i više od toga. Kako tužena međutim i dalje provodi postupak prisilne naplate po navedenom kreditu, tu tužitelj ima pravni interes za provođenjem ovog postupka i donošenjem presude kojom bi se utvrdio ništetnost ugovora o kreditu odnosno podredno odredbi koje se odnose na kamatu i valutu. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji njegov tužbeni zahtjev, odnosno podredno usvoji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.
3. U odgovoru na tužbu tuženik najprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti, da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time da su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 118. ZPP -a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 16. studenog 2020. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutno j klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu ili na Internet stranici Banke. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. U tom smislu navodi da ugovor o kreditu sadrži posebnu odredbu valutna klauzula iz koje da proizlazi da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja, a tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Nadalje da iz informativnih letaka jasno stoji upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE također da je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz svega gore navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovol jnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 10.600,00. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 30.07.2005. godine) depozit od CHF 10.600,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 49.863,46 (CHF 10.600,00 x 4,7041 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 8.777,74, pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB -a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima, a to da je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija; banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF; tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama, tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostav iti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014., a u skladu s time tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna. ZIDZPK je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog , a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,5%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,5 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača odredbom čl. 118., odnosno 138.a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, sve i kada bi eventualno bile ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se tiču načina promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF. S obzirom na to da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju bila poznata visina kamatne stope kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (a i sam tužitelj se poziva na te ”poznate” parametre), u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF (a što se osporava u cijelosti) na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imali bi se prim ijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita). Naime, eventualnim utvrđenjem ništetnosti pojedinih parametara cijene i predmeta ugovora, ne znači da bi cijena i predmet ugovora bili ništetni u cijelosti, nego samo u jednom dijelu (načinu određivanja), pa stoga, budući da ne bi bili ništetni cijena i predmet ugovora, to ne bi bio ništetan i cijeli ugovor o kreditu, jer isti evidentno može opstati bez tih ništetnih odredbi, odnosno unutar samog ugovora postoji sasvim dovoljno parametara, koji opstaju i temeljem kojih se cijena i predmet ugovora mogu odrediti. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Osim toga, smisao i svrha odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima nije utvrđenje ništetnosti cijeloga ugovora, nego samo i eventualno pojedinih odredbi (ako su za to ispunjeni uvjeti), a što uostalom ti zakoni i propisuju – ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe . Odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
4. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to u: ugovor o kreditu na stranici 6-30, 181-187, 229-235 spisa, pregled prometa po kreditu na stranici 37-52, 158-180 i 194-216 spisa, informativne letke na stranici 80- 87, 96-100 i 107-116 spisa, obavijesti na stranici 88, 95, 217-219, 225-228, 236-237, 242-243, 248-249, 260 spisa, otplatni plan na stranici 89-92, 220-224, 238-241, 244- 247, 250-259, 261-264 spisa, izvod iz prometa po računima na stranici 93-94 spisa, metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na stranici 117-130 spisa, pisani iskaz na stranici 135-136 spisa, ugovor o oročenom deviznom depozitu na stranici 157 spisa, nalaz i mišljenje vještaka Bojane Galinac na stranici 313-345 spisa. Provedeni su i dokazi saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku te svjedoka II i EI.
5. Primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan, dok je eventualno kumulirani zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
6. Na ročištu održanom dana 9. prosinca 2021. sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti koji je postavio tuženik. Naime, iz spisa je vidljivo da je ugovor o kreditu zaključen u poslovnici u [adresa], što znači da je primjenom članka 59. Zakona o parničnom postupku ovaj sud mjesno nadležan. U pogledu navoda tuženika da je ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu tuženika, takva odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sastavljena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove. Uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena, može se zaključiti da bi za tužitelja to izazivalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. No tako i prema čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16: dalje ZPK) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište pred Općinskim sudom u Pazinu, slijedom čega je ovaj sud prihvatio svoju mjesnu nadležnost i odbio prigovor tuženika.
7. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102533931 od 20.07.2005., odnosno podredno ugovornih odredbi sadržanih u toč. 2., 7 i 8. tog ugovora. U navedenim odredbama se glavnica kredita veže uz valutu CHF, ugovara se valutna klauzula i jednostrana promjena kamatne stope od strane banke.
8. Na ročištu održanom dana 18. ožujka 2022. godine saslušan je tužitelj, koji je iskazao da je on 2004./2005. bio zaposlen u Ministarstvu obrane, da je bio komitent Erste Banke, da je preko nje primao plaću, da glede ugovaranja kredita da je razgovarao s gospođom II koja je bila njegov osobni bankar, da kada su pričali o cijeni koju on mora platiti za kupnju nekretnine da mu je ona rekla da on može dobiti kredit, da je donio posljednje tri ili šest platnih lista, da kada se pristupalo sklapanju ugovora da je nedostajalo još 200,00 ili 300,00 kuna kako bi mogao dobiti kredit čija je mjesečna rata bila 2.000,00 kuna, da je njegova plaća tada bila 5.600,00 ili 5.800,00 kuna, pa su s njegovim putnim troškovima "navukli" njegovu plaću do iznosa od 6.200,00 kuna ili 6.300,00 kuna. Ističe kako mu je gospođa II rekla da kredit može biti odobren jedino u CHF, a na njegov upit zašto ne može biti u kunama, da je odgovorila zato što je politika banke bila da odobravaju kredite samo u CHF, da je to njemu bilo sumnjivo ali da je to bio jedini način da mu se odobri kredit, da je banka sastavila ugovor i da ga je gospođa II zvala da ugovor dođe potpisati. Nadalje, tužitelj je istaknuo da on ugovor nije čitao cijelog nego da ga je samo prolistao, da nisu posebno razgovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da mu je jedino gospođa II rekla da bi tečaj u ljetnim mjesecima mogao biti viši, a u zimskim mjesecima niži i to u rasponu od 50,00 do 100,00 kuna mjesečno, a da je bilo više od toga da tada on ne bi niti ispunjavao uvjete za kredit jer bi rata kredita bila veća od 1/3 njegove plaće. Navodi da mu gospođa II nije posebno objašnjavala što znači promjenjiva kamatna stopa, nego da kada je vidio da mu rata kredita raste da se on o tome otišao raspitati kod nje u banku te da mu je ona tada rekla da je to tako i da ona tu ne može ništa, da to nije njezina odluka. Prilikom sklapanja ugovora da mu je izričito rečeno da se kredit može odobriti samo u CHF, a ne u kunama ili u nekoj drugoj valuti, te da ako želi u nekoj drugoj valuti da može otići u neku drugu banku, a što on nije htio jer je u toj banci primao plaću. Ističe da nije prije zaključenja ugovora bio informiran da obveza povrata ovisi o kretanju tečaja CHF na dan uplate, da mu je gospođa II jedino rekla da može biti promjena u tečaju od 50,00 do 100,00 kuna mjesečno, da je bio svjestan da mjesečni anuitet može biti viši ili niži ali da je smatrao da će to biti u par postotaka ovisno o ljetnim i zimskim mjesecima i u gabaritima koje mu je rekla gospođa II, da kod sklapanja ugovora nije bio svjestan ekonomskih posljedica ugovora o kreditu u CHF, da mu je bilo nepojmljivo da mu rata kredita sa 2.000,00 kuna mjesečno naraste na oko 4.000,00 kuna, da mu nisu bili prezentirani krediti u drugim valutama, da je jedino mogao dobiti kredit u CHF, da mu nije bilo poznato je li banka imala kredite u drugim valutama, da je to bio njegov prvi kredit kojeg je ikada uzeo od banke, da je on tražio kredit u kunama ali da mu je rečeno da mu mogu odobriti jedino kredit u CHF. Nadalje, tužitelj navodi da je on po zanimanju građevinski tehničar, da ranije nije uzimao niti jedan kredit, da je on s tim kreditom kupio nekretninu, da je nije iznajmljivao, da je nije koristio u poslovne svrhe a niti ne stječe ikakve prihode od nje, da je to stara kamena štala koja je ostala i danas i da se nije nikada renovirala, da se nikada nije pisano obratio banci prigovorom glede povećanja kamatne stope i mjesečnih anuiteta već da se samo usmeno otišao informirati kod gospođe II, da nakon povećanja anuiteta nije bio u stanju plaćati kredit jer nije imao novčanih sredstava, da nije znao da se kamatna stopa može mijenjati i gore i dole za vrijeme trajanja njegove kreditne obveze, jer da je znao da se toliko može povećati mjesečni anuitet on nikada ne bi sklopio takav ugovor, da je ugovor o kreditu unaprijed sastavila banka, da je u tom ugovoru već pisalo da je ugovor pročitao i da je suglasan sa svim njegovim odredbama, da je on gospođu II poznavao cijeli život i da je istoj vjerovao, te da mu ista nije rekla da on može neke odredbe ugovora promijeniti.
9. Na ročištu održanom dana 8. lipnja 2022. godine saslušana je kao svjedok II koje je iskazala da je do 2009. godine radila u banci kao referent za obradu kredita, da je razgovarala s klijentima glede sklapanja kredita, odobravanja, obrade i realizacije kredita, da se njoj tužitelj obratio za kredit, da je banka tada nudila kredite i u eurima i u CHF za različite namjene – kupnja stana, adaptacija stana i slično, da je razlika između kredita u CHF i eurima bila u visini kamate, da su klijenti dolazili u banku sa iznosom kredita koji im je trebao te su ovisno o njihovim primanjima i kreditnoj sposobnosti odabirali kredite u eurima ili CHF. Ističe da se ne sjeća je li tužitelju objašnjavala što znači promjenjiva kamatna stopa, da se sjeća da je govorila da dok je CHF bio 4,7 u početku da će biti u redu ako tečaj bude stabilan , da sama riječ „promjenjiva“ kamatna stopa klijentima ukazuje da je riječ o određenom riziku , da brošure u kojima su bili navedeni uvjeti pod kojima se kredit odobravao klijentima su bili u banci dostupni i izloženi, da su ih oni davali klijentima, ali da su ih i oni sami mogli uzeti. Nadalje, svjedok iskazuje da nije bilo prijedloga prilikom pregovora kod sklapanja kredita od strane tužitelja glede toga što bi on htio unijeti ili izmijeniti u ugovoru, da su to bili tipski ugovori, da se nije mogla mijenjati promjenjiva kamatna stopa na način da se ugovori fiksna kamatna stopa, da su svi uvjeti pod kojima se ugovor mogao sklopiti bili fiksni, da je ona dužna ponuditi sve proizvode koje je banka nudila, kredite u CHF i u eurima, da je u konačnici klijent sam birao hoće li uzeti kredit u eurima ili u CHF, da je to ovisilo o kreditnoj sposobnosti klijenta, da su u letcima koje je banka imala bile sadržane sve informacije o svim kreditima. Dalje navodi da se ne može sjetiti koji su bili instrumenti osiguranja kod kredita u CHF i u eurima, da je odluka klijenata o tome koji će kredit uzeti ovisila o njihovoj kreditnoj sposobnosti jer je bila velika razlika u rati u odnosu na kredite u eurima i u CHF, da glede kreditne sposobnosti klijenata odgovara da je za one klijente s manje prihoda povoljniji bio kredit u CHF, zbog čega je on bio dostupniji većem broju ljudi, da su klijenti s većom kreditnom sposobnošću uzimali kredite u eurima, da nije obrazlagala klijentima način promjene kamatne stope i o čemu ona ovisi budući da ona niti dan danas ne zna o čemu to ovisi, da način mijenjanja kamatne stope nisu određivali oni obični referenti banke, da je bilo moguće da neki klijenti nisu kreditno sposobni za kredite u eurima, ali da jesu za kredite u CHF i da je takvim klijentima odobravan kredit u CHF ako su htjeli određeni iznos , da su kreditnu sposobnost klijenata izračunavali bankarski referenti na način da su klijenti dolazili u banku s popunjenim formularom za podizanje kredita u kojima su bili navedeni dohodci klijenata, pa su oni s obzirom na to i na visinu iznosa traženog kredita izračunavali njihovu kreditnu sposobnost, da kada svjedok govori o iznosu kojeg su klijenti tražili u banci navodi da su klijenti došli u banku s predugovorom za kupnju stana ili zemljišta u kojem je bila navedena cijena , da je ta cijena većinom bila u eurima ili u kunama, pa su to u banci pretvarali u CHF u kojem iznosu im se kredit i odobravao, da je ona cijeli svoj radni vijek provela u banci, da ugovori u CHF nisu postojali oduvijek, da ona ne zna točno kada su se oni pojavili, da su se prije njih krediti odobravali u eurima ili u markama, da ne može sa sigurnošću reći je li 2005., kada je tužitelj sklopio ugovor o kreditu.
10. Na istom ročištu saslušana je kao svjedok EI, koja je navela da je ona zaposlena na mjestu direktora u Erste banci, da je njena zadaća da kontrolira predmet odobravanja kredita, da dok bankarski savjetnik odradi razgovor s klijentima ona kontrolira kreditnu sposobnost klijenata i namjenu za koju će se odobreni kredit koristiti, da su se klijenti mogli u letcima koje je banka imala izložene informirati o valutnoj klauzuli, načinu otplate i drugim uvjetima glede sklapanja ugovora o kreditu, da se klijenti tada nisu raspitivali posebno o promjenjivim kamatnim stopama, da je banka nudila kredite i u eurima i u švicarskim francima. Upute koje su dobivali službenici vezano za sklapanje ugovora u CHF su uvijek bile iste, da je klijentima bilo potrebno objasniti uvjete kredita te proceduru odobravanja kredita, te da pored toga se više klijentima nije trebalo ništa drugo objašnjavati, da se klijentima objašnjavao pojam valutne klauzule na isti način na koji se objašnjava i za kredit u eurima, da se kredit plasira po srednjem tečaju HNB-a, da se vraća po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, da su bankarski službenici na svojem stolu uvijek imali letke koje su klijenti mogli sami uzeti ili su im ih službenici davali, da su u letcima strankama bili prikazani uvjeti pod kojima se kredit odobravao u CHF i u drugim valutama te je postojao opći dio koji se odnosio na sve kredite, da je razlika između kredita u CHF i u eurima u odnosu na kreditnu sposobnost klijenata bila u kamatnoj stopi, za isti iznos kredita zbog manje kamatne stope na CHF je bio i manji mjesečni anuitet, da je bilo moguće dobiti veći iznos kredita u CHF nego u eurima s obzirom na kreditnu sposobnost klijenata, da su povoljniji bili uvjeti za kredite u CHF jer je kamata bila manja, da u odnosu na sredstva osiguranja nije bilo razlike između kredita u eurima i u CHF, da je ona u banci radila 12 ili 13 godina prije nego je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio ugovor o kreditu 2005. godine, da krediti u CHF nisu postojali oduvijek, da je ona od 2003. direktorica u odjelu za građanstvo i nakon te godine da su počeli krediti u CHF, da uprava banke donosi odluku i daje upute koji će se proizvodi nuditi klijentima , da u odnosu na kredite u CHF uputa je bila da im objasnimo kamate i instrumente osiguranja, a na klijentima je izbor kredita u eurima ili u CHF, da se ona osobno nije pitala zašto je kamatna stopa u CHF manja i smatrala je da je valuta u CHF sigurnija s obzirom na to da je Švicarska stabilna zemlja, da ne zna zašto ranije nisu postojali ti krediti u švicarcima, da se sjeća se da je tada postojao letak u kojemu je bio prikazan grafikon s kretanjima tečaja CHF u odnosu na tečaj njemačke marke i u odnosu na euro unazad nekoliko godina.
11. Iz nalaza vještaka za područje ekonomije, grana financije i računovodstvo Bojane Galinac proizlazi da je po izračunu preplate po ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607- 5102533931 nastale uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita koja za razdoblje od 01.09.2005. do 17.04.2014.g. ukupno iznosi 38.334 kuna i 41 lipa protuvrijednost od 5.087,85 EUR, (primjenom konverzijskog tečaja izraženog u paritetu 1 euro= 7,534500 HRK). Nadalje iz nalaza vještaka proizlazi da je dug po Ugovoru o kreditu broj 5102533931 računajući obvezu u visini tečaja CHF za HRK važećeg na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi na dan 17.travnja 2014.g. ukupno iznosi 449.981 kuna i 43 lipe, protuvrijednost od 59.722,80 EUR primjenom konverzijskog tečaja izraženog u paritetu 1 euro= 7,534500 HRK, a na dan 19. studenog 2020.g. ukupno iznosi 136.155 kuna i 86 lipa protuvrijednost od 18.070,99 EU (primjenom konverzijskog tečaja izraženog u paritetu 1 euro= 7,534500 HRK).
12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja jer istog ocjenjuje istinitim i objektivnim, a isti se podudara i sa provedenim ostalim materijalnim dokazima, a napose sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu.
13. Svjedokinja II je prvenstveno iskazala da su letci o informacijama vezanim za kredite bili dostupni u banci, međutim sama ta činjenica ne upućuje da su potrošači bili dovoljno informirani, a kamoli da bi o pojedinim odredbama mogli pregovarati sa bankom. Nadalje, činjenica koju svjedokinja navodi da tužitelj nije imao prijedloge za izmjenu ugovora je irelevantna budući da dalje iskazuje da se radilo o tipskom ugovoru te da se o odredbama nije moglo pregovarati niti ugovarati fiksna kamatna stopa. Slijedom toga, čak i da je tužitelj predložio izmjenu neke ugovorne odredbe, isto mu ne bi bilo uzeto u obzir te se ugovor ne bi po njegovom prijedlogu izmijenio. U odnosu na izjavu da je klijentima bila dužna ponuditi i kredite u drugim valutama, sud je mišljenja kako je takva izjava svjedokinje previše generalizirana te se ne može primijeniti na konkretan slučaj, a iz razloga što tužitelj, iako je mogao znati da postoje i krediti u drugim valutama, takvi krediti njemu ne bi bili odobreni radi njegove kreditne sposobnosti, a i iz samog iskaza svjedokinje proizlazi da je za klijente s manjim prihodima bio povoljniji kredit u CHF, a logičkim zaključivanjem se može utvrditi da je za neke potrošače stoga on bio i jedina opcija. Svjedokinja EI također navodi da su se klijenti mogli informirati putem dostupnih letaka, zatim da je klijentima bilo potrebno objasniti uvjete kredita i proceduru odobravanja, a da se valutna klauzula objašnjavala kao kod kredita u eurima. Svjedokinja je, kao i svjedokinja II, iskazala kako su krediti u valuti CHF bili povoljniji i dostupniji. U odnosu na sredstva osiguranja da nije bilo razlike između kredita u eurima i u CHF. Sud je iskaze svjedokinja II i EI prihvatio kao istinite u većem dijelu, međutim iz istih ne bi proizlazilo da je tužitelj bio dovoljno informiran niti da je imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu.
14. Dakle, stranke su sklopili ugovor o kreditu i to Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102533931 zaključen dana 20. srpnja 2005. kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 106.000,00 CHF. Tužitelj je predmetni kredit ishodio u svoje privatne svrhe, odnosno radi se o stambenom kreditu –kredit za kupnju nekretnine, te isti, po mišljenju ovog suda ima status potrošača.
15. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP ) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
16. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2005. godine i predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije s njim pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama, a niti mu je objasnio na što se iste odnose. Iz sadržaja samog Ugovora o kreditu nije vidljivo na koji bi se način i po kojim parametrima mijenjala kamatna stopa.
18. Slijedom navedenog, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF su neodređene i nepoštene, u smislu čl. 81. ZZP, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed na tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom na to da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Tužitelj nije bio adekvatno informiran o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka čime je doveden u neravnopravan položaj, što predmetne ugovorne odredbe čini nepoštenim, a nepoštene odredbe su ništetne, u skladu sa čl. 322. st. 1. ZOO.
19. Usprkos tome, primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za u tvrđenje ništetnosti cijelog ugovora nije osnovan. Odredbom čl. 324. st.1. ZOO. propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema stajalištu VSRH izraženom u Odluci Rev- 1172/18 od 19.ožujka 2019. ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora. Prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci Ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja danog iznosa uz plaćanje ugovorenih kamata u vrijeme i na način kao što je to utvrđeno ugovorom. Eventualna ništetnost odredbi u dijelu ugovorene valutne klauzule i načina promjene kamatne stope nisu bitni elementi ugovora, te ugovor može opstati bez njih. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na glavni predmet, početno ugovorenu kamatnu stopu mogu opstati i bez valutne klauzule i bez načina određivanja kako se mijenja kamatna stopa.
20. Što se materijalnopravnog prigovora zastare tiče, isti nije osnovan, budući da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti može se postaviti u svako doba, budući da isti ne zastarijeva, u smislu čl. 328. ZOO.
21. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
22. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. U stavku 5. istog članka propisano je kako sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka. S obzirom na navedeno, a kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi troškove postupka. Nadalje, iako je primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, ukazuje se na pravno shvaćanje koje je VSRH zauzeo u predmetu Rev - 1471/2024: "Kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva (isticanja podrednih tužbenih zahtjeva), kada tužitelj uspije u jednom od njih, u pogledu određivanja troška parničnog postupka smatrat će se da je u cijelosti uspio u sporu i u skladu s tim će mu se odrediti trošak postupka, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva i samo za one radnje koje su bile potrebne za donošenje odluke u pogledu tog dijela zahtjeva." Budući da ne postoji razlika u parničnim radnjama koje bi se provodile za utvrđenje osnovanosti primarno postavljenog tužbenog zahtjeva i za utvrđenje osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, odlučeno je da je sve troškove dužan naknaditi tuženik.
23. Tužitelj potražuje troškove i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura uvećano za pripadajući PDV, za zastupanje na ročištima dana 9.12.2021., 18.3.2022., 8.6.2022. i 10.7.2025. i 3.7.2026. godine iznos od po 200,00 eura za svako ročište uvećano za pripadajući PDV, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 425,00 kn u protuvrijednosti u eurima odnosno 56,41 eura, sudske pristojbe na presudu po odluci suda, te trošak sudskog vještaka sukladno uplaćenom predujmu.
24. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, priznati su mu troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 9.12.2021. u visini 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 18.3.2022. u visini 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 8.6.2022. u visini 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 10.7.2025. u visini 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 3.7.2026. u visini 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, a što ukupno iznosi 1.200,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.500,00 eura. Priznati su mu troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 56,41 eura, sukladno Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (Narodne novine br. 53/19), troškovi sudske pristojbe za presudu u iznosu od 93,18 eura sukladno Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi koja je na snazi u vrijeme donošenja presude (Narodne novine br. 50/26), kao i predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 eura. Time su mu priznati troškovi u ukupnom iznosu od 2.047,76 eura.
25. Na priznate troškove postupka tužitelju pripadaju i zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, uvećanoj za tri postotna poena, od dana presuđenja do isplate.
26. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.
27. Radi navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Labin, 10. rujna 2026.
Sutkinja
Zdenka Raguž Zupičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
- Tužitelju putem punomoćnika
- Tuženiku putem punomoćnika
