Poslovni broj: Usž-3385/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DALEKOVOD d.d., Zagreb, Ulica Marijana Čavića 4, OIB: 47911242222, zastupanog po opunomoćeniku Nikoli Kokotu, odvjetniku u odvjetničkom društvu Mamić Perić Reberski Rimac Odvjetničko društvo d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Ulica Ivana Lučića 2a, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 186383136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us l-1141/20-10 od 4. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1141/20-10 od 4. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/18-01/341, URBROJ: 513-04-20-3 od 27. veljače 2020. i poreznog rješenja Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, KLASA: UP/I-471-02/2018-01/38, URBROJ: 513-07-23/03-2018-02 od 31. kolovoza 2018., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/18- 01/341, URBROJ: 513-04-20-3 od 27. veljače 2020. (dalje: drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, KLASA: UP/I-471-02/2018-01/38, URBROJ: 513-07-23/03-2018-02 od 31. kolovoza 2018. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

3. Protiv uvodno naznačene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Prvenstveno ističe da je prvostupanjskom presudom počinjena bitna povreda odredaba postupka jer je prvostupanjski sud samostalno utvrdio odlučnu činjenicu za čije je utvrđenje neizostavno mišljenje stručnjaka, odnosno jer nije uzeo u obzir mišljenje struke - Elaborat stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze dr. sc. Paška Anić-Antić od 11. svibnja 2020., iako je njime zaključeno da je tužitelj ispravno prikazao i iskazao prihode od zakupa te osnovicu za porez na dobit i porez na dodanu vrijednost (dalje: PDV). Nadalje osporava zaključak tuženika i prvostupanjskog suda da tužitelj nije obračunao zakupninu za opremu cinčaonice stvarnom korisniku imovine dane u zakup. Ističe da je ugovorom o zakupu i podzakupu izričito ugovoreno da su predmet zakupa nekretnine zajedno sa svom opremom cinčaonice, uz zakupninu od 2,39 kn/m², koja je, prema njegovom mišljenju, odgovarala tržišnoj cijeni u trenutku sklapanja ugovora. Tužitelj posebno osporava utvrđenje da troškovi amortizacije opreme cinčaonice i kamate po osnovi financijskog leasinga u ukupnom iznosu od 11.679.636,07 kuna predstavljaju nezaračunati prihod tužitelja od zakupnine te ističe da je utvrđivanje prihoda temeljem zbrajanja troškova protivno računovodstvenim načelima. Ističe da nije došlo do povećanja imovine niti smanjenja obveza u navedenom iznosu, pa da se isti ne može smatrati prihodom, a da poreznim nadzorom nije utvrđena niti jedna činjenica koja bi ukazivala da je tužitelj ostvario veći prihod od iskazanog. Nadalje, tužitelj je mišljenja da tuženik nije pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno zakonske odredbe kod utvrđivanja poreza na dodanu vrijednost. Ponavlja da je odredbom članka 33. stavak 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, 73/13., 99/13., 148/13., 153/13. i 143/14. – dalje: Zakon o PDV-u) propisano kako je porezna osnovica kod usluga iz članka 8. stavka 3. predmetnog Zakona, ukupni trošak obavljanja usluga, a da članak 8. stavka 3. Zakona o PDV-u propisuje da se obavljanjem usluga uz naknadu smatra a) korištenje dobara koja čine dio poslovne imovine poreznog obveznika za njegove privatne potrebe ili privatne potrebe njegovih zaposlenika ili općenito u druge svrhe osim za potrebe obavljanja njegove djelatnosti, za koja je u cijelosti ili djelomično odbijen pretporez; b) obavljanje usluga bez naknade od strane poreznog obveznika za njegove privatne potrebe ili privatne potrebe njegovih zaposlenika ili općenito u druge svrhe osim za potrebe obavljanja njegove djelatnosti. S tim u vezi, ponavlja da u konkretnom slučaju usluga nije obavljana ni za kakve druge svrhe osim u svrhu obavljanja djelatnosti, pa da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 8. stavak 3. Zakona o PDV-u, odnosno ustraje na stajalištu da je visina zakupnine bila utvrđena ugovorom o zakupu i podzakupu, a predmetna imovina da je dana u zakup isključivo u svrhu obavljanja djelatnosti. Zaključno, smatra da je tužitelj PDV pravilno obračunao na primljeni iznos naknade utvrđen ugovorom, a da je je tuženik osnovicu PDV-a izveo na temelju utvrđivanja prihoda koji je prethodno utvrdio protivno računovodstvenim propisima i standardima, stoga da nema pravne ni činjenične osnove da se iznos od 11.679.636,07 kuna smatra prihodom i osnovicom za utvrđivanje obveze PDV-a za 2014. godinu. Predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi pobijanu presudu i sam riješi stvar na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova tužitelju , podredno da poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Iako uredno pozvan, tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24 i 39/26. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija, odnosno isti nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

7. Prvenstveno, treba reći da je prvostupanjski sud detaljno i iscrpno odgovorio na sve prigovore tužitelja koje on sad ponavlja i u žalbi te dao razložno obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća, bez potrebe ponavljanja svih razloga koje su javnopravno tijelo i prvostupanjski sud već naveli i obrazložili. Obrazloženje pobijane presude i rješenja sastavljeno je sukladno odredbi članka 119. stavak 5. ZUS-a.

8. Iz podataka spisa proizlazi da su u provedenom postupku poreznog nadzora poreza na dobit za 2014. godinu, upravna tijela utvrdila tužitelju, između ostalog, prihode temeljem neobračunanih najamnina za opremu cinčaonice stvarnom korisniku iznajmljene imovine u ukupnom iznosu od 11.679.636,07 kuna, za isti iznos povećan je prihod iskazan na rednom broju 1. prijave poreza na dobit za 2014. godinu, u istom iznosu utvrđena je osnovica za obračun PDV-a te je utvrđena obveza PDV-a u iznosu od 2.919.909,02 kuna. U navedenom postupku, prethodno donošenju prvostupanjskog rješenja, sastavljen je Zapisnik KLASA: 471-02/2016-01/46, URBROJ: 513-07-23- 2018-11 od 2. srpnja 2018. (u daljnjem tekstu: Zapisnik), protiv kojeg je tužitelj izjavio prigovor, o kojem se prvostupanjsko tijelo detaljno očitovalo.

9. Iz podataka spisa predmeta dalje proizlazi da je tužitelj 2008. godine materijalnu imovinu (nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i opremu cinčaonice) prodao društvu Hypo Leasing Kroatien d.o.o. i za istu ugovorio povratni najam sklapanjem tri ugovora o financijskom leasingu. U svojim poslovnim knjigama tužitelj je priznao materijalnu imovinu i obveze te je za materijalnu imovinu koja podliježe amortizaciji, obračunavao amortizaciju.

10. Nadalje, iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 2011. godine navedenu imovinu dao u podzakup društvu DALEKOVOD PROIZVODNJA d.o.o. , međutim, tužitelj u cijenu podzakupa nije uključio iznos troškova koji mu nastaju po osnovi financijskog leasinga (amortizacija i kamate) iste imovine, odnosno, proizlazi da kalkulacijom cijene podzakupa nije obuhvaćena oprema cinčaonice.

11. Kako je to jasno obrazložio prvostupanjski sud, nisu osnovani navodi tužitelja, (koje on sad ponavlja i u žalbi) da se u 2014. godini ugovorena zakupnina odnosila i na zakup opreme, odnosno da se radilo o tržišnoj cijeni ugovorenog podzakupa cinčaonice i opreme cinčaonice, budući da iz spisa predmeta proizlazi da niti inicijalno oprema cinčaonice nije bila ukalkulirana u cijenu podzakupa, a tužitelj je naknadno (u primjeni i 2014. godine) značajno umanjio ukupno ugovorenu cijenu podzakupa, a da pritom to značajno umanjenje nije potkrijepio nikakvom vjerodostojnom dokumentacijom.

12. Nadalje, iz podataka spisa razvidno je da se iznos od 11.679.636,07 kuna (koji iznos odgovara iznosu za koji je povećan prihod iskazan na rednom broju 1. prijave poreza na dobit za 2014. godinu te u kojem je utvrđena osnovica za obračun PDV -a) odnosi na troškove amortizacije opreme cinčaonice (9.872.513,56 kuna) i kamate po osnovi financijskog leasinga za opremu cinčaonice (1.807.122,51 kuna).

13. Navedeni iznosi utvrđeni su iz poslovnih knjiga tužitelja i to u dijelu troškova amortizacije opreme cinčaonice i kamata po osnovi financijskog leasinga za opremu cinčaonice, a sve to polazeći od financijskih izvještaja (Bilanca i Račun dobiti i gubitka), odnosno Prijave poreza na dobit za 2014. (PD obrazac) za 2014. godinu sastavljenih od tužitelja.

14. Odredbom članka 33. stavak 5. Zakona PDV-u propisano je da poreznu osnovicu kod obavljenih usluga predstavlja ukupni trošak obavljanja usluga.

15. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor tužitelja da je utvrđivanje prihoda temeljem zbrajanja troškova protivno računovodstvenim načelima, dajući za to jasno obrazloženje koje i ovaj Sud u cijelosti prihvaća.

16. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo pozivajući se i na odredbe točke 51. Međunarodnih računovodstvenih standarda 17 (dalje: MRS 17) i točku 35. Okvira za sastavljanje i prezentiranje financijskih izvještaja (dalje: Okviri), čija primjena proizlazi iz odredbe članka 5. stavak 1. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“, 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08. i 148/13. – dalje: ZPD), u kojem je propisano da je porezna osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima, a na temelju podataka evidentiranih u poslovnim knjigama (članak 33. stavak 1. ZPD-a), što u konkretnom slučaju predstavljaju tužiteljeva kalkulacija cijena podzakupa i analiza troškova opreme cinčaonice.

17. Pravilno prvostupanjski sud ukazuje i na odredbu članka 10. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13. – dalje: OPZ) prema kojoj se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti, a u ovom se slučaju gospodarska bit poslovnog događaja svodi na utvrđenje da je tužitelj ugovorio davanje u podzakup (i) opreme cinčaonice, pri čemu tu opremu nije ukalkulirao u cijenu podzakupa, a istovremeno je za tu istu opremu iskazivao rashode u računu dobiti i gubitka i u PD obrascu za 2014. godinu.

18. Stoga je, i prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio da davanje opreme cinčaonice u suštinski besplatan podzakup (jer je cijena podzakupa po kalkulaciji cijena obuhvaćala samo cinčaonicu, a ne i opremu) u smislu članka 8. stavak 3.b) Zakona o PDV-u, nije predstavljalo obavljanje usluge u svrhu obavljanja tužiteljeve gospodarske djelatnosti, već obavljanje usluge u neke druge neimenovane svrhe.

19. Neosnovani su, odnosno neodlučni žalbeni navodi tužitelja da sud nije uzeo u obzir mišljenje struke - Elaborat stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze dr. sc. Paška Anić-Antić od 11. svibnja 2020. Naime, iz žalbenih navoda proizlazi da se radi o internom aktu tužitelja, a ne o nalazu i mišljenju vještaka kakav imaju u vidu odredbe članka 81. i 82. ZUS-a. Osim toga, iz podataka dostupnih ovom Sudu ne proizlazi da bi navedeni elaborat uopće bio priložen spisu. Također, imajući u vidu da su se iz tužiteljeve kalkulacije cijena i njegove analize troškova mogle utvrditi sve relevantne činjenice, prvostupanjski sud je osnovano odbio tužiteljev prijedlog za provođenjem dokaza provođenjem financijskog vještačenja.

20. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

21. Budući da tužitelj nije s uspjehom osporio zakonitost pobijane presude, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 10. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan