Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 27

Poslovni broj: P-4313/2022-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, sutkinja Antonia Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužitelja BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Mrklić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika BGG, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Kuzmanić, odvjetnik u Splitu, radi prava vlasništva nekretnine, nakon održane glavne rasprave zaključene 1. lipnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja JG, odvjetničke vježbenice kod Josipa Mrklića, odvjetnika u Splitu i punomoćnika tuženika Mladena Kuzmanića, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu presude, 10. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužitelj BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] suvlasnik nekretnina opisanih i označenih kao: čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], sve upisao u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], ukupne tabularne površine 3122 m2) i to za 1/4 idealnog dijela cjeline.

II Ovlašten je tužitelj BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] temeljem ove presude zatražiti i ishoditi pred Općinskim sudom u Splitu, Zemljišnoknjižni odjel Split uknjižbu prava vlasništva nekretnina označenih kao: čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], sve upisao u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], ukupne tabularne površine 3122 m2), na svoje ime za jednu četvrtinu idealnog dijela cjeline (za 1/4) uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika BGG, OIB: [osobni identifikacijski broj] i majke JGG, [adresa], OIB: OIB [osobni identifikacijski broj]."

II Nalaže se tuženiku LGG, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.276,54 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. rujna 2026. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. studenoga 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva. U tužbi se sadržajno navodi kako je pok. LG, otac tužitelja i tuženika, 1. prosinca 1966. sklopio kupoprodajni ugovor sa sada pok. ŠG, kojeg je iza njegove smrti naslijedila supruga UG. ŠG, kojim je kupio pravo vlasništva nekretnina označenih kao: čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica]. čest. zem. [katastarska čestica], sve upisao u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], (danas sve označeno kao: čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], sve upisao u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina]), unatoč tome što je odmah uveden u posjed predmetnih nekretnina sve do smrti da je bio izvanknjižni vlasnik istih. Tužitelj navodi da je još dok je njihov otac bio živ postignut dogovor da će pravo vlasništva svih predmetnih nekretnina iza smrti LG biti 3/4 dijela u korist tuženika CG, a 1/4 dijela u korist drugog sina, ovdje tužitelja, BG. Nakon ukidanja društvenog vlasništva i političkih promjena početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, pravo vlasništva predmetnih nekretnina je vraćeno prijašnjoj (izvornoj) vlasnici UG, kao nasljednici OG. Ona čak i u svojoj oporuci od 29.05.1988. godine priznaje pravo vlasništva istih LG, tj. u izmjeni oporuke od 31.01.1991. godine njegovim nasljednicima, budući je isti tada preminuo. Međutim UG umire 1991. godine, te se njezinom jedinom nasljednicom proglašava njezina posvojenica RG, koja automatizmom - nasljeđivanjem postaje zemljišnoknjižnom vlasnicom predmetnih nekretnina, postupajući maliciozno i prevarno da je tuženik sklopio kupoprodajni ugovor sa RG, navodeći samo sebe kao kupca predmetnih nekretnina, dok izostavlja svojeg brata BG, a sve da je to radio dovodeći u zabludu tužitelja da tuženik poduzima sve radnje u njihovom zajedničkom interesu, kako bi oboje ostvarili svoja vlasnika prava u odnosu na predmetnu imovinu, koje su u naravi bili stvarni suvlasnici cijelo to vrijeme.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio predmetnu tužbu u cijelosti navodeći kako je upravo on knjižni vlasnik i kvalificirani posjednik za cijelo predmetnih nekretnina, a koje je vlasništvo stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji s prodavateljicom RG, te Presude Općinskog suda u Splitu od dana 20. svibnja 2011. godine, predmetne parnice da su bile poznate tužitelju i majci stranaka, stvarni kupac predmetnih nekretnina da nije bio pok. prednik stranaka već tuženik koji se tih godina već bavio uzgojem cvijeća, a njegov otac prodajom, da je pok. LG pozajmio tuženiku dio novca za kupnju nekretnine, koje je tuženik ocu vratio, da je prilikom kupoprodaje sklopljen Ugovor o zakupu s AG, time da stvarni kupac nije bio LG, ali da je naveden kao kupac jer su LGG i LG bili mišljenja da će u slučaju da dođe do izvršenja konfiskacije LG biti „lakše“ zaustaviti izvršenje konfiskacije, a u slučaju provedbe konfiskacije da će LG dobiti veću naknadu za kulturu i staklenike na terenu. Nadalje da tužitelj kao ni majka stranaka nikada nisu tražili da im se prizna suvlasnički dio predmetnih nekretnina, niti su iste navedene u ostavinskom postupku kao ostavina nakon smrti pok. LG, nisu se protivili zaključenju kupoprodajnog Ugovora kojim je tuženik stekao pravo vlasništva, niti su sudjelovali u postupku koji se vodio pred sudom radi utvrđenja prava vlasništva. Nadalje ističe da je tuženik u sporu s RG saznao za oporuku UG kojom se čestice raspoređuju nasljednicama pok. LG. Po saznanju za istu oporuku radi osnaženja svog položaja u parnici radi utvrđenja odnosno protivljenja prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, na prijedlog tadašnjeg punomoćnika stranke su sastavili prividni Sporazum kojim su konstatirali kako tužitelju pripada ¼ dijela nekretnine, a tuženiku ¾ dijela nekretnine, ali isti nikada nisu imali namjeru prenijeti pravo vlasništva na tužitelja već je navedeni sporazum fiktivno sklopljen, upravo i iz ovog razloga ugovor nije ovjeren.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: izvadak i povijesni izvadak iz zemljišne knjige za čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], sve upisao u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], Sporazum od 25.10.2000., izjava ovjerena pod OV-5095/99 od 14. svibnja 1999., kupoprodajni ugovor od 15.05.1993., oporuke UG, rješenja o nasljeđivanju O-1706/91, zemljišnoknjižne izjave o priznanju prava vlasništva od 2021., ostavinskog spisa poslovni broj O-1339/2022, kao i spisa ovog suda poslovni broj Pst-105/11.

4. U postupku je izveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka kao i dokaz saslušanjem svjedoka ČG, ŠGG, UGG, ĐG, CGG i OGG.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem suvlasnštva 1/4 nekretnina opisanih i označenih kao: čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], sve upisao u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina].

6. Među strankama nije sporno da je tuženik upisani vlasnik predmetnih nekretnina 1/1, da su parnične stranke braća, da je predmetna nekretnina kupljena od ĆG, kojeg je naslijedila UG, a nju RG, da je tuženik ishodio pravomoćnu presudu protiv RG na temelju koje je uknjižio svoje vlasništvo.

7. Sporno je u postupku jeli predmetnu nekretninu kupio stvarni kupac tuženik ili njihov pokojni otac, sporno je jeli sporazum između parničnih stranaka od 25. listopada 2000. prividan pravni posao, sporno je jeli tužitelj kao nasljednik iza pok. LG suvlasnik ¼ predmetne nekretnine, odnosno u konačnici jeli takav bio unutar obiteljski dogovor.

8. Čitanjem izvatka iz zemljišne knjige za čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], sve upisao u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] utvrđeno je da je kao vlasnik upisan 1/1 tuženik.

9. Čitanjem Sporazuma od 25. listopada 2000. utvrđeno je da su istog sklopile parnične stranke u kojem navode da su složne da se pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovni brojem P-369/97 vodi postupak radi utvrđenja prava vlasništva predmetnih nekretnina protiv RG, stranke Sporazuma su složne da bi vlasnici nekretnine bili tuženika za ¾ dijela, a tužitelja za ¼ dijela. Složni su da će nakon što završi spor izvršiti cijepanje nekretnine te formirati nove.

10. Čitanjem izjave (bez naznačenog datuma i potpisa tuženika) utvrđeno je da se tom izjavom uređuju suvlasnički odnosi na predmetnim nekretninama, navodi se da je pok. LG bio izvanknjižni vlasnik nekretnina te je uz njegovu suglasnost ista podijeljena na način da tuženiku pripada ¾ a tužitelju ¼ idealnog dijela. Izjavu su potpisali tužitelj i majka parničnih stranka PG.

11. Čitanjem kupoprodajnog Ugovora od 15. svibnja 1993. utvrđeno je da je isti sklopljen između RG kao prodavateljice i tuženika kao kupca, da je tim ugovorom RG prodala tuženiku predmete nekretnine, u ugovoru se navodi da je vlasnik nekretnina tuženik od 1. prosinca 1966.

12. Čitanjem prijepisa oporuke UG utvrđeno je da je ista sastavčjena 29. svibnja 1988., u istoj je navedeno da LG daruje na trajno korištenje predmete nekrentine i sva prava, 31. siječnja 1991. oporuku je izmijenila, budući je LG u međuvremenu preminuo, na način da predmetno zemljište dariva njegovim nasljednicima.

13. Čitanjem rješenja o nasljeđivanju iza umrle UG poslovni broj O- 1706/91 utvrđeno je da su u sadržane predmetne nekretnine i da ih ostavlja ZG.

14. Čitanjem zemljišnoknjižne izjave o priznanju prava vlasništva od 28. prosinca 2021. utvrđeno je da je majka stranka dala izjavu u kojoj navodi da su se prije smrti njezinog supruga unutra obitelji jasno dogovorili da će pravo vlasništva svih predmetnih nekretnina iza smrti supruga biti ¾ u korist tuženika, a ¼ u korist tužitelja. U istoj se navodi da je tuženik sklopio Kupoprodajni ugovor s RG navodeći samo sebe kao kupca, opravdavajući takvo ponašanje kao najjednostavnije za rješenje vlasničkih pitanja predmetne nekretnine, da je nakon predmetne parnice prekinuo sve odnose s tužiteljem i da je zloupotrijebio parnicu i pravne poslove na štetu tužitelja i njihovog obiteljskom dogovora. Ista je ovjerena po javnom bilježniku Jasminki Vrba iz Zagreba pod brojem OV-27/2022 od 3. siječnja 2022.

14.1. Čitanjem spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj O- 1339/2022 utvrđeno je da je u postupku doneseno rješenje o nasljeđivanju 25. siječnja 1991., rješenje o naknadno pronađenoj imovini poslovni broj O-6054/99 od 22. prosinca 1999. i rješenje o naknadno pronađenoj imovini poslovni broj O-1339/2022-7 od 24. ožujka 2022., predmet kojih nisu predmetne nekretnine.

14.2. Čitanjem spisa ovog suda poslovni broj Pst-105/11 utvrđeno je da je u postupku donesena presuda kojom se utvrđuje da je tuženik, ondje tužitelj, stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina u odnosu na tuženu RG.

15. Iz iskaza tužitelja BG proizlazi da je on bio dijete kada je njegov otac kupio predmetnu zemlju od gospodina OG, kada je kupio predmetnu zemlju dao je pola zemlje tuženiku – njegovome bratu da budu partneri u poslu, obiteljski su se bavili uzgojem i prodajom cvijeća, tuženik je tu uzgajao cvijeće, a otac, majka i on da bi ga prodavali u Zagrebu, predmetnu zemlju da je kupio isključivo njegov otac, i uvijek da je govorio da će od cijelog zemljišta ¾ pripasti tuženiku a ¼ njemu. Nadalje navodi da se njihova majka odrekla svog dijela zbog tog njihovog dogovora, tom dogovoru da je prisustvovalo dosta ljudi, da je otac dok je bio živ u razgovorima obiteljskim i prijateljskim puno puta o tome pričao, a upravo zbog toga što nije bilo materijalnih dokaza budući da se tada nije mogao uknjižiti na predmetnu nekretninu. Nadalje navodi da kada im je otac umro, tuženik da mu je došao da bi ostao uzgajati cvijeće i na toj ¼ koja pripada njemu da bi mu plaćao za to zakup, te da su do 1995. obračunavali troškove a poslije da je rekao da nema dobiti i da on ne može nastaviti plaćati, ali da mora ostati na zemljištu, da ga ne smije napustiti radi zbog suda i rješavanja vlasničkog pitanja. Jednako tako da mu je brat – tuženik rekao da mu da punomoć jer je on živio u [adresa], rekao mu je da će ga zastupati vezano za vlasnička prava predmetne nekretnine, a on da mu je dao u dobroj vjeri jer nije mislio da će ga prevariti, a njegov otac kako je i naveo nije se mogao upisati na zemljište, da ga je kupio za relativno jeftine novce i problem rješavanja zemljišta da je ostao na njima. Jednako tako navodi da mu je poznato da je tuženik s RG sklapao nekakve ugovore, on da mu je dao punomoć, ali se ne sjeća detalja, te navodi da je RG bila posvojena kćer od UG koja se uknjižila na predmetno zemljište prije njih s obzirom da se oni nisu mogli uknjižiti, a ona da je po nasljeđivanju mogla se uknjižiti. Nadalje navodi da je svrha ugovora između RG i tuženika bila isključivo da se oni upišu kao vlasnici na predmetnoj nekretnini, ugovor da je bio fiktivni i da je on dao punomoć bratu jer nije bio tu i da mu je vjerovao, te naglašava da kada je 2000. godine sklopio sporazum sa tuženikom da je tada s njim bio u dobrim odnosima. Jednako tako navodi da su oni prvenstveno prodavali cvijeće u Zagrebu ali otac da je stalno dolazio u Split i dogovarao s tuženikom oko posla, da je odlazio u Nizozemsku, nabavljao novu tehnologiju i cvijeće, a tuženik da je uzgajao cvijeće, a otac da je cijelo vrijeme koristio predmetnu nekretninu na način da je često dolazio iz Zagreba u Split u kontrolu, da obiđe je li sve u redu s poslom, dogovarao se s tuženikom koji je uzgajao cvijeće, te navodi da je otac kupio staklenik u Bosni i Hercegovini, da je zemljište bilo golo, a da je otac donio staklenik koji je tu postavljen te da je uvedeno grijanje i hladnjača za cvijeće i sve što je trebalo. Jednako tako navodi da sporazum nije ovjeren zato što su tada imali bratski odnosi i da mu nije palo na pamet da će doći do ovoga i da nije smatrao da ima potrebe ovjeravati ga, tuženik mu je kada im je otac umro došao kao stariji brat i rekao da zna da je njegova ¼ ali može li ostati tu uzgajati i plaćati mu zakup. Jednako tako navodi da se ove nekretnine nisu uvrstile u ostavinsku masu iza pok. oca zato što ništa nije bilo službeno njihovo pa se nije moglo uvrstiti, a za izvanknjižne nekretnine na Korčuli da su dali odvjetnicima i procjeniteljima da naprave imovinu na 2 dijela,

16. Iz iskaza tuženika CG proizlazi da se on 1980-ih godina počeo baviti proizvodnjom cvijeća, a otac da je bio prodavač, a isključivo je živio i radio u Zagrebu, on da se doselio u Split kada mu je bilo 22 godine i da je čekao zaposlenje ali kako se nije uspio zaposliti u pomorstvu, imao je viziju kupiti zemljište i sagraditi staklenik za cvijeće, 1983. da se šuškalo da UG prodaje predmetno zemljište te da je on stupio u kontakt s RG, a s obzirom na to da je bila zabrana kupnje predmetnog zemljišta da je napravio ugovor o najmu koji nije bio potpisan na njegovo ime nego da je sačinjen na očevo ime jer da je otac imao veliko iskustvo a i da izbjegne oduzimanje s obzirom da je otac imao i političkih poznanstava. Nadalje navodi da je on predmetno zemljište platio u cijelosti, dio novca da je pozajmio od oca koji mu je kroz posao i vratio. 1993. da ga je kontaktirala RG da bi prenijela vlasništvo na njegovo ime budući da je ona tada već bila uknjižena vlasnica jer ga je stekla putem nasljeđivanja, nije mu davala tabularnu izjavu, a razlog da je bio taj što je cijena zemljišta porasla. Nadalje navodi da je 1997. godine odlučio pokrenuti spor tužbom protiv RG vezano za predmetnu nekretninu, spor da je trajao godinama, a za predmetno zemljište da se oduvijek znalo da je on isključivi vlasnik i zbog toga da nije ušlo u ostavinsku masu 1991. a ni 1999. jer da ni majka ni brat – tužitelj nisu postavljali pitanje vlasništva predmetnog zemljišta. Jednako tako navodi da je oko 2000. godine saznao da je UG ostavila njegovome ocu u nasljedstvo predmetnu nekretninu, tada da je kontaktirao odvjetnika Anđelinovića koji mu je predložio da za potrebe spora protiv RG sačini sporazum priložen u spisu bez da ga ovjeravaju već da služi samo za dotični spis, a u kojem sporazumu piše da on – tuženik, bratu – tužitelju daje ¼ predmetne nekretnine. Nadalje navodi da je on zemlju počeo obrađivati 1985., da je koristi isključivo on, a njegov brat – tužitelj da nije bio nego 2 – 3 puta u cijelom životu na predmetnom zemljištu, otac da je znao dolaziti budući je radio s pola Splita vezano za cvjećarstvo. Jednako tako navodi da je majku pomagao financijski unatoč tome što je imala dobru mirovinu, a njegov brat – tužitelj da je izgubio lokal, da gubi zemljišta i ima dugovanja. Istaknuo je da je on već 1980-ih godina krenuo se baviti sa cvijećem i da se bavio cvijećem već 2 – 3 godine prije nego što je kupio predmetno zemljište, a da je bio u zakupu na području Duilova.

17. Iz cjelovite ocjene iskaza svih saslušanih svjedoka u ovom predmetu ČG, ŠGG, UGG, ĐG, CGG SG i OGG sud zaključuje da svjedokinja ŠGG jest jedina svjedokinja koja izravno i neposredno svjedoči o izjavi pok. ZG o raspodjeli vlasništva nekretnina. Navodi da joj je pok. ZG susjed i dugogodišnji prijatelj obitelji osobno rekao da BG daje 25% nekretnine, i to dva puta uzastopce u razmaku od dva dana. Svjedokinja ovu izjavu smješta u vremenski okvir 1983.- 1984. te pojašnjava da je u trenutku primanja informacije spontano razmišljala o tome da bi budući da je obitelj bila četveročlana svaki od članova mogao dobiti 25%. Sud ovom iskazu poklanja iznimno visoku dokaznu vrijednost budući nije stranka u postupku niti je u imovinskom interesu s bilo kojom strankom, nadalje ima neposredna saznanja od pok. ZG, a ne na posrednim saznanjima, činjenicom da joj je ZG istu informaciju ponovio dva dana zaredom potvrđuje se da se ne radi o slučajnoj usputnoj napomeni, već o promišljenoj i namjernoj izjavi oca stranaka, a iskaz je u suglasju s iskazom tužitelja, Izjavom majke PG i sa Sporazumom iz 2000.

18. Nadalje svjedok ĐG, koji je 30 godina bio u poslovnoj suradnji s obitelji PG, kao proizvođač cvijeća i koji je u više navrata poslovao izravno s pok. ZG, navodi da mu je pok. ZG osobno rekao da je on kupio zemlju i da je „pola LGG, a pola njegovo", da je pok. ZG financirao kupnju zemljišta, staklenika, kotlovnice i hladnjače, da su pok. ZG i tuženik imali zajednički pečat obrta na kojemu su bila oba njihova imena, da je upravo za pok. ZG carinio sadnice cvijeća na splitskom aerodromu, neposredno pred ili iza LG smrti, te da je pok. ZG poginuo upravo idući u Nizozemsku po sadni materijal. Prema shvaćanju ovog suda ovaj iskaz potvrđuje da je kupac bio pok. ZG, a ne tuženik, suprotno tuženikovu tvrdnjom o isključivom vlasništvu od 1966. (kada je tuženik imao 11 godina). Svjedok koji je imao neposredan poslovni odnos s ZG i koji nije u nikakvu srodstvu ni poslovnom interesu s tužiteljem, nema interes za ishod ove parnice. Jednako činjenica o postojanju zajedničkog pečata obrta na kome su bila oba imena i LG i LGG potvrđuje da je poslovna zajednica bila obiteljska, a ne isključivo tuženikova. To izravno proturječi tuženikovu iskazu o isključivoj individualnoj poslovnoj aktivnosti i isključivom vlasništvu. U konačnici okolnost da je ZG financirao ne samo kupnju zemljišta nego i svu infrastrukturu (staklenik, kotlovnicu, hladnjaču) i sadni materijal potvrđuje njegovu aktivnu, investitorsku ulogu — što je obilježje vlasnika, a ne pukog kreditora koji je pozajmio novac i čeka povrat.

19. Svjedokinja ČG u svojem iskazu navodi niz okolnosti u korist tuženika. Međutim, njezin iskaz sadrži bitnu unutarnju proturječnost na koju je punomoćnik tužitelja ukazao na raspravi, a koja mora utjecati na ocjenu njegove ukupne vjerodostojnosti, svjedokinja u slobodnom izlaganju navodi da tužitelja BG nikada nije viđala na predmetnoj nekretnini, ali na izravno pitanje punomoćnika tužitelja kojim joj se skrenula pažnja da je na nekretninu prvi put došla tek 1993. godine, svjedokinja je odgovorila: „nisam." Sud zaključuje da svjedokinja tvrdi nešto (da BG nikada nije bio na nekretnini) za što nema vlastita neposredna saznanja, jer sama nije bila na toj nekretnini do 1993., tu tvrdnju gradi iz posrednih saznanja, prema njenim riječima, od majke stranaka (koja je sada u domu), dakle ne temeljem vlastita opažanja, iskaz koji je u dijelu koji se odnosi na tuženika visoko pozitivan, a koji se istovremeno temelji na posrednim informacijama i sadrži unutarnje proturječje, ne može imati iste dokazne snage kao iskaz koji je temeljen na neposrednom opažanju. Sud ovu okolnost uzima u obzir pri ocjeni ukupne uvjerljivosti iskaza svjedokinje ČG.

Jednako tako, svjedokinja navodi da je za fiktivnost Sporazuma iz 2000. saznala na taj način što je bila prisutna u ugostiteljskom objektu dok bi LGG razgovarao s njezinim suprugom. Međutim, svjedokinja ne tvrdi da je izravno saznala za LGG naum pri sklapanju Sporazuma, nego je taj zaključak rekonstruirala iz razgovora za koji nije mogla čuti sve pojedinosti. Ovo ne predstavlja izravno svjedočenje o zajedničkoj simulacijskoj namjeri obiju ugovornih strana Sporazuma, što je, prema članku 285. stavku 1. ZOO, nužna pretpostavka za utvrđenje prividnosti.

20. Svjedokinja UGG, bliska prijateljica tuženikove obitelji i pok. ZG, navodi da nikada nije čula da bi ZG govorio o 25% za BG. Međutim, navodi da je pok. ZG planirao imovinu u Zagrebu (stan, poslovni prostori) ostaviti BG, time implicitno potvrđuje da je ZG imao promišljenu namjeru glede raspodjele imovine između sinova, pri čemu je LGG bio vezan za Split i cvjećarstvo, a BG za Zagreb. Svjedokinja navodi da je pok. ZG „bio veliki gazda i volio sve držati pod kontrolom" te da je „dolazio u Split, financirao i prodavao cvijeće u Zagrebu", a što ide u prilog tvrdnjama da je pok. ZG aktivno upravljao cjelokupnim poslovanjem.

21. Svjedokinja CGG je supruga tuženika i kao takva je zainteresirana osoba za ishod predmetne parnice, ona dosljedno govori u korist tuženika i osporava svaki tužiteljev navod. Međutim, prvotno potvrđuje da je Sporazum iz 2000. fiktivan ali, poput svjedokinje ČG, ne može svjedočiti o zajedničkoj simulacijskoj namjeri tužitelja, jer nije bila prisutna pri sklapanju Sporazuma niti se bavi tužiteljevom unutarnjom voljom u trenutku potpisivanja.

Nadalje, navodi da „tuženik nikada od tužitelja nije tražio ¼ nekretnine u zakup" , ali ovo je upravo suprotno iskazu tužitelja koji navodi da mu je tuženik osobno ponudio plaćanje zakupa za ¼. Konačno, svjedokinja iznosi tezu da su sukobi počeli 2001. zbog ugostiteljskog objekta u Veloj Luci, ali tuženik sam navodi sasvim drugačiji uzrok (spor oko tetkinog nasljedstva 2013.), ni supruga ni tuženik nisu usuglašeni glede kronologije nastanka spora, što govori o nepouzdanosti ovog dijela iskaza.

22. Svjedokinja OGG navodi da joj je poznato da je ZG pozajmio novac LGG za kupnju zemljišta, ali ujedno da je LGG novac vratio pa da mu je ZG rekao da će ga, ako bude trebao, opet financirati. Činjenicom da je ZG nudio daljnje financiranje govori se o trajnom financijskom angažmanu oca u cvjećarskom poslu sina što je obilježje investitora i suvlasnika, a ne kreditora koji je namiren i koji nema daljnji interes

Svjedokinja istovremeno navodi da je za kupnju ugovore sklopila UG s LGG (ne ZG), što je u suprotnosti s preostalim dokazima.

23. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

24. Na temelju izvedenih dokaza, isprava priloženih u spisu, iskaza stranaka i iskaza svjedoka sud utvrđuje sljedeće relevantne činjenice;

- da je LG, otac stranaka 1. prosinca 1966. od NG kupio predmetne nekretnine, da je tada uveden u samostalan posjed, ali iz objektivnih razloga isti nije bio uknjiženi vlasnik tih nekretnina nego izvanknjižni,

- da je tuženik te 1966. imao jedanaest godina, pa tvrdnja da je on bio stvarni kupac u navedeno doba nije prihvatljiva kao životno vjerojatna. Tuženik sam navodi da je s razmišljanjem o zemljištu počeo 1983.,

- da je Kupoprodajnim ugovorom od 15. svibnja 1993. tuženik sa RG zaključio kupnju predmetnih nekretnina za cijelo 1/1, navodeći sebe kao isključivog kupca te kao „vlasnika od 1. prosinca 1966." (članak II Ugovora), što je materijalno neistinito jer je 1966. kupac bio otac, a ne tuženik osobno,

- da su se Sporazumom od 25. listopada 2000. obje parnične stranke izričito usuglasile da tuženik ima 3/4, a tužitelj 1/4 predmetnih nekretnina, te da će nakon okončanja spora s RG izvršiti odgovarajuću diobu i uknjižbu,

- da su Sporazum vlastoručno potpisale obje stranke,

- da Izjava majke PG (bez datuma, s potpisom tužitelja i majke) utvrđuje suvlasnički odnos u omjeru ¾ za tuženika, 1/4 u korist tužitelja, opisujući dogovor koji je vrijedio za oca i nasljednike.

25. Iskaz tužitelja je u bitnim elementima konzistentan, logičan i potkrijepljen ispravama. Tužitelj dosljedno navodi da je otac bio kupac i izvanknjižni vlasnik, da je obiteljski dogovor bio ¾ za tuženika i ¼ za njega, da je tuženiku dao punomoć u dobroj vjeri, da nije znao za detalje ugovora s RG. Njegova pasivnost u proteklim desetljećima objašnjava se opravdanim povjerenjem u starijeg brata, dok pak s druge strane iskaz tuženika je proturječan i sadrži više bitnih nedosljednosti. Tako tuženik tvrdi da je on bio stvarni kupac 1966., ali tada je imao 11 godina i sam navodi da se cvjećarskim poslom počeo baviti tek 1983., navodi da je Sporazum iz 2000. prividni posao, ali i sam potvrđuje da ga je potpisao za potrebe postupka. Iskazi svjedoka su podijeljeni. Dio svjedoka navodi da je zemljištem rukovao tuženik, što nije sporno, sporno je samo pitanje pravnog temelja toga posjeda i suvlasničkog prava tužitelja. Ni jedan svjedok nije izričito zanijekao da je tužiteljeva ¼ ikad dogovorena, dio svjedoka navodi da nisu upućeni u detalje podjele.

26. Prema shvaćanju ovog suda ključni materijalni dokaz je Sporazum od 25. listopada 2000. koji su potpisale obje stranke. Ovjeravanjem ili neovjeravanjem privatne isprave ne mijenja se njezina dokazna snaga u pogledu sadržaja i volje stranaka, ovjera je uvjet za sposobnost isprave za neposredan upis u zemljišnu knjigu, ali ne i uvjet za njezinu valjanost kao ugovora ili njezinu dokaznu snagu kao iskaza volje. Sporazum je valjan pravni posao koji jasno utvrđuje stvarnu volju stranaka u momentu njegova potpisa.

27. Tuženik tvrdi da je Sporazum prividni pravni posao iz članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, 69/2026). Prividan ugovor nastaje isključivo kada obje ugovorne strane svjesno očituju volju koja ne odgovara njihovoj pravoj volji, traži se svjestan nesklad između volje i očitovanja na strani oba ugovaratelja. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-187/2022-2 od 28. rujna 2022. izričito je potvrdio: „Pritom svaka od njih zna da ni ona druga strana ne želi sklopiti ugovor, dakle, traži se da postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja na strani oba ugovaratelja."

28. U ovom slučaju tuženik tvrdi da je Sporazum prividan pravni posao, dok tužitelj dosljedno tvrdi da je Sporazum odražavao pravu volju stranaka naime, da potvrđuje postojeći obiteljski dogovor. Budući da tužitelj ne prihvaća simulacijsku namjeru, jednostrana tvrdnja tuženika ne može biti dovoljna za utvrđenje prividnosti. Teret dokazivanja prividnosti leži na strani koja je ističe, dakle na tuženiku. Tuženik nije dokazao zajedničku simulacijsku namjeru obiju strana.

29. Sukladno članku 119. stavka 1. i članku 120. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15.; dalje: ZV) pravo vlasništva nekretnine stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika. Knjižno stanje u skladu s člankom 122. ZV uživa pretpostavku istinitosti u korist savjesnih stjecatelja. Međutim, prema čl. 122. st. 2. ZVDSP, stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da stvar ne pripada otuđivatelju.

30. Za istaknuti je da sami upis vlasništva u zemljišnoj knjizi u korist određene osobe nije apsolutni dokaz o njegovom stvarnom vlasništvu, a stjecatelj je postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je stavio prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

31. U konkretnom slučaju, prema shvaćanju ovog suda, tuženik ne bi bio savjesni stjecatelj pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu , on je bio aktivna strana u kupoprodaji iz 1993. i sam je zasigurno bio potpuno upoznat s obiteljskim dogovorom i s činjenicom da mu nije Kupoprodajni ugovor s RG davao pravo na cijeli 1/1, nego isključivo na 3/4 koje su mu i ranije bile namijenjene obiteljskim dogovorom. Tko osobno sklapa pravni posao kojim drugome oduzima pravo, ne može se pred tim istim osobom pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišnu knjigu.

32. U konačnici, sukladno članku 364. stavku 2. ZV, ako je pravo korištenja ili vlasništva nekretnine izvanknjižno prenošeno na više osoba uzastopce, upis će se provesti u korist onoga koji dokaže neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od knjižnog prednika do sebe. Prema članku 364. stavku 6. ZV, osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava, a ne raspolažu ispravom valjanom za upis, upisat će pravo vlasništva na temelju odluke suda, ako dokažu da su bile izvanknjižni nositelji tog prava. U konkretnom slučaju, pok. LG stekao je izvanknjižno vlasništvo kupoprodajnim ugovorom od 1. prosinca 1966., uz uvođenje u posjed, za cijeli 1/1 predmetnih nekretnina, pok. LG za života je odredio raspodjelu nasljednicima i to 3/4 tuženiku i 1/4 tužitelju, što je opisano u izjavama majke i u Sporazumu stranaka. Tužitelj kao sin i nasljednik oca, stekao je izvanknjižno pravo na 1/4 idealnog dijela sukladno obiteljskom dogovoru koji je uz suglasnost oca i majke bio jasno utvrđen. Prema članku 128. stavku 1. ZV, nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u trenutku otvaranja nasljedstva i ovlašten je ishoditi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. U kontekstu predmetnih nekretnina, budući da iste nisu bile upisane u ostavinsku masu (zbog nedostatka isprava podobnih za upis koji je vladao od 1966. pa nadalje) to ne oduzima tužitelju nasljednopravni temelj jer stjecanje vlasništva nasljeđivanjem nastaje samim trenutkom otvaranja nasljedstva, ne upisom.

33. Odredbom članka 130. stavka 1. ZV propisano je tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, dok je stavkom 2. istog članka propisano da vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

34. Kako je u postupku utvrđeno da tuženik glede predmetne nekretnine nije postupao s povjerenjem u zemljišne knjige niti je u dobroj vjeri upisao svoje pravo na cijeloj 1/1 predmetnoj nekretnini, stoga se vlasništvo predmetne nekretnine stečene na temelju zakona (nasljeđivanjem) može suprotstaviti upisanom vlasništvu tuženika koji nije u dobroj vjeri upisao svoje pravo.

35. Odluka o zahtjevima stranka na naknadu troškova postupka osniva se na članku 154. stavak 1., članku 155. i članku 164. ZPP-a. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

36. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.459,95 eura, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, imajući na umu odredbu Tbr. 40 o zastupanju više osoba, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

− sastav tužbe od 29. studenoga 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

− zastupanje na ročištu od 7. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

− zastupanje na ročištu od 13. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

− sastav obrazloženog podneska od 24. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

− zastupanje na ročištu od 3. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

− sastav obrazloženog podneska od 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

− zastupanje na ročištu od 19. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

− sastav obrazloženog podneska od 8. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

− zastupanje na ročištu od 1. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife).

37. Ovako priznate troškove po osnovi odvjetničkog zastupanja u ukupnom iznosu od 1.800,00 eura treba uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u visini od 25% (Tbr. 46 Tarife), što ukupno iznosi 2.250,00 eura.

38. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21.), priznat i trošak sudske pristojbe tužbe u visini iznosa od 26,54 eura.

39. Dakle, ukupni trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju je iznos od 2.276,54 eura.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod točkom III.

U Splitu 10. rujna 2026.

Sutkinja

Antonia Škaričić Majić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis