REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

P-4522/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužiteljice AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Toniju Vukičeviću, odvjetniku u Splitu protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, nakon zaključene glavne rasprave 12. ožujka 2026. godine u prisustvu punomoćnika tužitelja Tonija Vukičevića, odvjetnika u Splitu i z.z. tužene UH, dana 10. rujna 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužiteljici AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 17.289,47 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, u visini stope od dospijeća do 31. prosinca 2022. god. određenom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. godine određenom za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na iznos od:

- 478,59 EUR za mjesec listopad 2018. godine teku od 5. studeni 2018. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec studeni 2018. godine teku od 5. prosinca 2018. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec prosinac 2018. godine teku od 5. siječnja 2019. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec siječanj 2019. godine teku od 5. veljače 2019. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec veljaču 2019. godine teku od 5. ožujka 2019. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec ožujak 2019. godine teku od 5. travnja 2019. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec travanj 2019. godine teku od 5. svibnja 2019. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec svibanj 2019. godine teku od 5. lipnja 2019. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec lipanj 2019. godine teku od 5. srpnja 2019. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec srpanj 2019. godine teku od 5. kolovoza 2019. godine pa do isplate,

- 478,59 EUR za mjesec kolovoz 2019. godine teku od 5. rujna 2019. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec rujan 2019. godine teku od 5. listopad 2019. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec listopad 2019. godine teku od 5. studeni 2019. godine pa do isplate,

- 418,23 eur za mjesec studeni 2019. godine teku od 5. prosinca 2019. godine pa do isplate,

- 418,23 eur za mjesec prosinac 2019. godine teku od 5. siječnja 2020. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec siječanj 2020. godine teku od 5. veljače 2020. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec veljaču 2020. godine teku od 5. ožujka 2020. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec ožujak 2020. godine teku od 5. travnja 2020. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec travanj 2020. godine teku od 5. svibnja 2020. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec svibanj 2020. godine teku od 5. lipnja 2020. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec lipanj 2020. godine teku od 5. srpnja 2020. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec srpanj 2020. godine teku od 5. kolovoza 2020. godine pa do isplate,

- 418,23 EUR za mjesec kolovoz 2020. godine teku od 5. rujna 2020. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec rujan 2020. godine teku od 5. listopad 2020. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec listopad 2020. godine teku od 5. studeni 2020. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec studeni 2020. godine teku od 5. prosinca 2020. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR kuna za mjesec prosinac 2020. godine teku od 5. siječnja 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec siječanj 2020. godine teku od 5. veljače 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec veljaču 2021. godine teku od 5. ožujka 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec ožujak 2021. godine teku od 5. travnja 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec travanj 2021. godine teku od 5. svibnja 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec svibanj 2021. godine teku od 5. lipnja 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec lipanj 2021. godine teku od 5. srpnja 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec srpanj 2021. godine teku od 5. kolovoza 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec kolovoz 2021. godine teku od 5. rujna 2021. godine pa do isplate,

- 538,94 EUR za mjesec rujan 2021. godine teku od 5. studeni 2021. godine pa do isplate.

II. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužiteljici iznos od 4.363,70 EUR, sa zateznom kamatom koja na nj teče od 10. rujna 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu (listovi 1-5 spisa) protiv tužene radi isplate iznosa od 75.298,50 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s osnove razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine stana.

1.1. Naime, tužiteljica je vlasnica četverosobnog stana u [adresa], u [adresa], na II katu, označen brojem 4 ukupne površine 94,45 m2, smještenog u zgradi položenoj na čest. zgr. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma.

1.2. Zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine tužiteljici je mjesečno u obvezi isplaćivati počevši od sklapanja citiranog Ugovora iznos od 304,40 kuna, a od 5.9.2012. g. iznos od 419,25 kuna.

1.3. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine utvrđeno je da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realna mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima.

1.4. Stan tužiteljice površine je 94,45 m2, a njegovim iznajmljivanjem na tržišno može se ostvariti mjesečna zarada od 3.000,00 kuna.

1.5. Tužiteljica po stanovištu Europskog suda u Strasbourgu imao pravo na naknadu mjesečne razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana koju gubi od momenta ratifikacije EU konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, jer loše zakonsko rješenja koje vrijeđa odredbe članka 1. Protokola I. Konvencije, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni mjesečni iznos teku od 1.10.2018. godine pa do isplate, kao i pravo na naknadu nematerijalne štete.

1.6. S obzirom da se po citiranoj odluci Europskog suda u Strasbourgu pa i pravomoćnoj presudi koja je protiv RH u predmetu Općinskog suda u Splitu br. P- 5951/18 donesena za prethodno razdoblje po istom pravnom osnovu odgovornost i za neisplatu punog iznosa mjesečne najamnine nalazi na strani zakonodavca to se tužiteljica uz uvažanje plaćanih iznosa zaštićene najamnine od strane korisnika stana obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora s pozivom na odredbe članka 186.a ZPP-a, ali tuženik na to njeno traženje nije odgovorio u zakonskom roku. 1.7.

Zato tužiteljica podnosi tužbu protiv tužene.

1.8. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužiteljica je dala u podnesku od 29. listopada 2025. godine (listovi 104-107 spisa) na ukupan iznos od 17.289,47 EUR.

2. U odgovoru na tužbu (listovi 19-21) tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava djelomično visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Naime, u supstratu tužbe tužiteljica navodi kako je ista vlasnica četverosobnog stana u [adresa], u [adresa], na drugom katu, označen brojem 4, ukupne površine 94,45 m2, smještenog u zgradi položenoj na čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 6176, KO [katastarska općina], a koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma. Na dalje se navodi kako zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine tužiteljici mjesečno isplaćuje iznos od 304,40 kuna, a od 5. rujna 2012. iznos od 419,25.Tužiteljica se poziva na stav Europskog suda za ljudska prava iz Presude br. 12027/10, Statileo protiv Republike Hrvatske te da je temelje citirane presude i presude Općinskog suda u Splitu br. P-5951/18 zakonodavac, odnosno tužena, snosi pravnu odgovornost za neisplatu punog iznosa mjesečne najamnine, a za koju tužiteljica navodi da iznosi 3.000,00 kuna mjesečno. Slijedom navedenog, u tužbenom zahtjevu tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 75.298,50 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2.2. Tužena ističe da presude Europskog suda za ljudska prava donesene u predmetu Bego protiv Hrvatske i Statileo protiv Hrvatske ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da vlasnicima stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nadoknadi razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz utuženo razdoblje. Naime, u tim presudama istaknuto je da trenutni pravni propisi u Republici Hrvatskoj u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu i to baš najmodavca. Dakle, ESLJP u odlukama vezanim uz povredu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva govori o pravičnoj, primjerenoj naknadi koja je razumno niža od tržišne.

2.3. U ovom konkretnom predmetu tužena smatra da je mjesečni iznos slobodno ugovorene najamnine u visini od 3.000,00 kuna primjerena (odgovarajuća) najamnina u smislu presuda ESLJP u predmetima istovrsne činjenične i pravne osnove, od koje se oduzima iznos zaštićene najamnine na koju je tužiteljica imala pravo sukladno odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 - dalje: ZNS) i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“ broj 91/96 i 117/05 - dalje: Uredba).

2.4. Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19) te predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužiteljica imala po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12% godišnje. Takvu praksu primijenio je i Županijski sud u Bjelovaru u presudi broj Gž-633/20 od 9. srpnja 2020. u kojoj je od iznosa tržišne najamnine odbio iznos na ime poreznih davanja i iznos zaštićene najamnine. Nadalje, izračun najmodavca od 27. kolovoza 2018. izrađen je sukladno odredbama tada važećeg članka 28a. i članka 7. stavka 2. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18), i u skladu s platnim mogućnostima najmoprimca. Međutim, odredbe članka 28.a Zakona o najmu stanova ukinute su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-3242/18 i dr. od 14. rujna 2020. („Narodne novine“, broj 105/20) koja je objavljena i na snazi od 25. rujna 2020., pa s obzirom na datum stupanja na snagu navedene odluke, tužiteljica je imala pravo povećani iznos zaštićene najamnine naplatiti i od 01.09.2020. do 25.09.2020., i to iznos od 1.607,13 kuna, a od 26.09.2020. do 30.09.2020. iznos od 69,88 kuna, dakle za rujan 2020. ukupan iznos od 1.677,00 kuna, dok tužiteljica za rujan 2020. zahtijeva isplatu razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine u visini od 2.580,75 kuna, slijedom čega proizlazi da je zaštićenu najamninu za rujan 2020. obračunala u iznosu od 419,25 kuna.

2.5. Stoga, tužena smatra da je cijena mjesečnog najma u iznosu od 3.000,00 kuna za predmetni stan pravična i primjerena, no umanjena za iznos zaštićene najamnine koju je tužiteljica imala pravo primati od zaštićenog najmoprimca, po tom za iznos poreza na dohodak, i za iznos od 1.677,00 koji je tužiteljica imala pravo primit na ime zaštićene najamnine za rujan 2020. godine.

2.6. Slijedom navedenog tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se premašuje iznos koji tužena čini nespornim.

2.7. Međutim, u podnesku od 24. listopada 2025. godine grad (listovi 101 do 103) tužena predlaže tužiteljici sklapanje nagodbe na način da Republika Hrvatska u roku od 30 dana od dana sklapanja nagodbe tužiteljici na ime naknade imovinske štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva prouzročenog institutom zaštićenog najma na predmetnom stanu u [adresa], u kojem stanuje zaštićeni najmoprimac MH, za razdoblje od 1. listopada 2018. do 30. rujna 2021. (ukupno 36 mjeseci) isplati iznos od 16.810,67 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana sklapanja nagodbe do isplate, a podredno od svakog 5-og u sljedećem mjesecu za prethodni mjesec do isplate, na račun koji odredi tužiteljica, s time da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Sud je: pregledao presliku izvatka iz zemljišne knjige od 23. prosinca 2021. godine (listovi 7 i 8 spisa), pregledao presliku izračuna zaštićene najamnine od 27. kolovoza 2018. godine (listove 9 i 10 spisa), pregledao presliku prijedloga radi mirnog rješenja spora od 24. rujna 2021. godine (listovi 11 do 14), pregledao presliku dopisa Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnji ured od 9. ožujka 2021. godine (listovi 26 i 27 spisa), pregledao dopis Porezne uprave, Područni ured – Ispostava Split od 29. kolovoza 2022. godine (list 38 spisa), pregledao spis Općinskog suda u Splitu P – 5951/18, pregledao rješenje Županijskog suda u Varaždinu pod posl. brojem Gž-1428/2023-2 od 19. rujna 2024. godine (listovi 87-90 spisa), pregledao dopis Porezne uprave, Područni ured Split – Ispostava Split od 17. lipnja 2025. godine (listovi 99 i 100 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica vlasnica predmetnoga stana te da je predmetni stan u utuženom razdoblju koristio i posjedovao zaštićeni najmoprimac.

7. Među strankama je sporan zahtjev tužiteljice da joj tuženik za utuženo razdoblje plati razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine u ukupnom iznosu od 17.289,47 EUR, sa zateznim kamatama.

8. Predmetni je stan anagrafske oznake: [adresa].

9. Dopisom Porezne uprave, Područnog ureda – Ispostava Split od 29. kolovoza 2022. godine (list 38 spisa) precizirano je da za stambeni prostor na lokaciji [adresa], površine 90 m², mjesečna najamnina iznosi 4.600,00 kn, odnosno 50,00 kn po metru kvadratnom, a za stambeni prostor na lokaciji [adresa], površine 80 m², mjesečna najamnina iznosi 4.250,00 kn, odnosno 53,13 kn po metru kvadratnom.

10. Kada se navedeni podaci dovedu u vezu sa podacima iz izračuna zaštićene najamnine od 27. kolovoza 2018. godine (listovi 9 i 10 spisa) dolazi se do novčanih iznosa, specificirano po mjesecima utuženog razdoblja, koji predstavljaju razliku između visine zaštićene najamnine i visine tržišne najamnine za predmetni stan.

10.1. Prema tim podacima, uz uvažavanje odbitaka s osnove poreza na dohodak, prema priloženim podacima Porezne uprave, Ispostava Split od 17. lipnja 2025. godine (listovi 99, 100 spisa), tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u podnesku od 29. listopada 2025. godine (listovi 104 do 107 spisa).

10.2. Naime, prema pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-934/04 - kojeg prihvaća i ovaj sud - u naknadu štete u vidu izmakle koristi - izgubljene zarade ne uračunava se dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza.

11. Zakonom o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, 68/18, 105/20; dalje ZNS) osobama koje su do dana stupanja na snagu tog zakona imale status nositelja stanarskog prava priznat je status zaštićenog najmoprimca i vlasnici takvih stanova bili su dužni sa zaštićenim najmoprimcima zaključiti ugovor o najmu stana kojim su, između ostalog, ugovorili i visinu najamnine koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i koja je bila daleko niža od najamnine koju bi vlasnici tih stanova mogli ostvariti na tržištu.

11.1. Tim zakonom je onemogućeno vlasnicima stanova da uđu u posjed svojih stanova odnosno ulazak u posjed bio je skopčan s znatnim teškoćama i ispunjavanje određenih zakonskih pretpostavki. Dodatna otegotna okolnost vlasnicima tih stanova bila je činjenica da su se u ugovor o najmu unosili i članovi porodičnog domaćinstva dotadašnjeg nositelja stanarskog prava koji su imali nakon smrti nositelja stanarskog prava ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle, imali su i pravo na plaćanje zaštićene najamnine.

12. Takvo postupanje tužene u donošenju Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava je u svojim odlukama Statileo protiv Republike Hrvatske te Bego i drugi protiv Republike Hrvatske utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova i s obzirom da je Zakonom o najmu stanova bila propisana visina zaštićene najamnine koja je nekoliko desetaka puta niža od stvarne cijene najma kojeg je vlasnik stana mogao ostvariti na tržištu, da je vlasnik stana ograničen u svojim pravima jer nije mogao ući u posjed stana i morao je trpjeti činjenicu da će u posjedu tog stana osim dotadašnjeg nositelja stanarskog prava biti i njegovi članovi porodičnog domaćinstva koji su s njim živjeli u tom trenutku. Europski sud za ljudska prava smatra da je takvim postupanjem Republika Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da time donošenjem ovakvog zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja, čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog čega je Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu.

13. Odluke Europskog suda za ljudska prava s kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i one djeluju prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava, a kako je to jasno izraženo i u odluci broj U–I–745/1999. od 08. studenoga 2000. godine (NN broj 112/2000) Ustavnog suda Republike Hrvatske.

13.1. Naime, ustavni sud je u toj odluci zauzeo načelno ustavno-pravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisane čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisano čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanog čl. 134. Ustava.

13.2. Zbog toga Ustavni sud smatra da izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima je utvrđena povreda konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je RH kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene konvencije.

14. Kako je dakle citiranom presudom Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuje naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

15. Stoga je pozivanjem na citirane presude Europskog suda za ljudska osnovan zahtjev tužiteljice da joj tužena naknadi štetu koja se sastoji u razlici između visine zaštićene najamnine koju je primila za stan u njenom vlasništvu i visine najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana na tržištu.

16. Budući je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe čl. 1. Protokola 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime je na izloženi način tužiteljici pričinjena šteta, trebalo je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojiti u pogledu glavne stvari (čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, 69/26; u daljnjem tekstu ZOO).

17. Tužiteljici je, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, trebalo dosuditi i zakonsku kamatu koja teče od dana dospijeća do isplate.

18. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

19. Tužiteljica je prema izloženom u cijelosti uspjela u parnici.

19.1. Pripada joj stoga pravo na naknadu parničnog troška od tužene (čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; u daljnjem tekstu ZPP).

20. Na ime popisanog parničnog troška (list 113 spisa), temeljem spomenute zakonske odredbe, u vezi sa odredbom članka 155. ZPP, tužiteljici je priznato sljedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (tarifni broj 7.1 tarife), trošak sastava podneska od 28. veljače 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR (tarifni broj 8.1 tarife), trošak zastupanja na ročištu od 21. lipnja 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR (tarifni broj 9.1 tarife), trošak zastupanja na ročištu od 27. listopada 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR (tarifni broj 9.1 tarife), trošak zastupanja na ročištu od 6. veljače 2023. godine u iznosu od 400,00 EUR (tarifni broj 9.1 tarife), trošak sastava podneska od 6. veljače 2023. godine u iznosu od 50,00 EUR (tarifni broj 8. 4 tarife), trošak sastava podneska od 13. veljače 2023. godine u iznosu od 50,00 EUR (tarifni broj 8. 4 tarife), trošak zastupanja na ročištu 13. travnja 2023. godine u iznosu od 400,00 EUR (tarifni broj 9.1 tarife), trošak sastava odgovora na žalbu od 29. kolovoza 2023. godine u iznosu od 400,00 EUR (tarifni broj 10. 6 tarife), trošak zastupanja na ročištu od 26. ožujka 2025. godine u iznosu od 400,00 EUR (tarifni broj 9.1 tarife), trošak sastava podneska od 29. listopada 2025. godine u iznosu od 50,00 EUR (tarifni broj 8. 4 tarife), trošak zastupanja na ročištu od 30. listopada 2025. godine u iznosu od 400,00 EUR (tarifni broj 9.1 tarife), trošak zastupanja na ročištu od 12. ožujka 2026. godine u iznosu od 400,00 EUR (tarifni broj 9.1 tarife), odnosno ukupno iznos od 3.350,00 EUR.

20.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 837,50 EUR na ime PDV-a, zatim iznos od 73,20 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, iznos od 29,80 EUR na ime sudske pristojbe na žalbu, te iznos od 73,20 EUR na ime sudske pristojbe na presudu.

20.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 4.363,70 EUR.

21. Na dosuđeni iznos po navedenom pravnom osnovu tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate koje na nj teku od presuđenja, tj. od 10. rujna 2026. godine do isplate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

22. Radi toga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

23. Tome dosljedno, tužena je u cijelosti izgubila parnicu; stoga joj ne pripada pravo na naknadu parničnog troška od tužiteljice (čl. 154. st. 1. ZPP).

24. Radi toga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Splitu, 10. rujna 2026. god.

Sudac

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužiteljici, po punomoćniku; tuženoj, po zakonskom zastupniku;