REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr.Ante Starčevića 23.

Poslovni broj P-781/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici HZ, odvjetnikca u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. srpnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, 10. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da su ništetni dijelovi odredbi iz članka 2. 3. i 4. ugovora o kreditu broj: 266-199/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog po javnom bilježniku Anđelko Stanića dana 16.07. 2007. pod poslovnim brojem OV -13896/2007 kojim je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, kamate i mjesečni anuiteti, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6 Ugovor o kreditu broj 266 -199/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog po javnom bilježniku Anđelko Stanića dana 16.07. 2007. pod poslovnim brojem OV-13896/2007 kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 15.843,64€ EUR u roku 15 dana skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 10. lipnja 2019.g., pa do isplate.

IV.Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: " Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6 Ugovor o kreditu broj 266-199/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog po javnom bilježniku Luce Bronzan pod poslovnim brojem OV-8053/16 od 27.10.2016. u dijelu kojom je ugovorena promjena ugovorene redovne kamatne stope, te odredba čl. 12 istog aneksa u dijelu u kojem je navedeno da ugovorne strane u cijelosti prihavaćaju jednostrane odluke banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. "

V. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 53.227,39€, sa kamatom od 01.10.2015 do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak ovog postupka u iznosu 398,16 EUR (tri stotine devedeset i osam ura i šesnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi predanoj sudu 10.lipnja 2019. tvrdi da je s tuženikom, pravnim sljednikom Hypo-Alpe-Adria banke, 16. srpnja 2007. sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 232.000 CHF, uz koji je kasnije 27.10.2016 sklopljen aneks. Tužitelj navodi da je tijekom otplate kredita plaćao mjesečne anuitete koji su se povećavali zbog nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane banke te zbog valutne klauzule vezane uz švicarski franak (CHF). Poziva se na pravomoćne odluke u kolektivnom sporu protiv banaka, prema kojima su takve odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima. Prema tvrdnjama tužitelja, banke su kamatne stope mijenjale jednostranom odlukom, bez unaprijed određenih jasnih parametara i bez pojedinačnog pregovaranja s potrošačima. Također tvrdi da potrošači prilikom ugovaranja kredita u CHF nisu bili odgovarajuće informirani o valutnom riziku. Tužitelj smatra da je, budući da su navedene ugovorne odredbe ništetne, banka dužna vratiti sve iznose koje je naplatila na temelju tih odredbi. Stoga traži povrat preplaćenih anuiteta, i to posebno razliku nastalu zbog promjene kamatne stope te razliku nastalu zbog promjene tečaja CHF. Tužitelj traži da sud utvrdi da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe ugovora kojima je banci omogućena jednostrana promjena kamatne stope te odredbe kojima je kredit vezan uz CHF, kao i da naloži tuženiku da mu isplati iznos koji će odrediti nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju i sud provede vještačenje . Podneskom od 09.siječnja 2026 i 07.srpnja 2026 uređuje tužbeni zahtjev na način da traži isplatu 40.191,58€ sa zateznim kamatama tj.37.383,75€ sa kamatom od 01.10.2025 do isolate i 2.807,83€ s kamatom od 10.06.2019 do isplate tj. podneskom 07.srpnja 2026 postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži isplatu 53.227,39€ ili eventualno 15.843,64€.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Prije svega, tuženik ističe da tužitelj nakon sklapanja Aneksa ugovora i provedene konverzije kredita iz CHF u EUR više nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

3. Predmet ovog spora je ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženika da jednostrano mijenja kamatnu stopu i kojom je određena primjena valutne klauzule u CHF-u te vraćanje stečenoga na temelju tih odredbi.

4. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 13. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu, broj 266-199/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 27. listopada 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 266- 199/2007, kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

5. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- zastara potraživanja.

6. U postupku su pročitani Ugovor o kreditu br. 266-199/2007 (list 10-19 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu broj 266-199/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 22-24 spisa) Izračun konverzije (list 29-30 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 144-145), otplatni plan (146-150, 340-345,369-371), specifikacija uplata (list 151- 153), pregled prometa za klijenta (list 346-3669, provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić (list 410-434 spisa), saslušan je tužitelj, svjedokinja EZ i sudska vještakinja.

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Podneskom od 7. srpnja 2026. tužitelj je postavio dodatne zahtjeve na isplatu čime je preinačio tužbu. Tuženik se protivio preinaci na ročištu 8. srpnja 2026. Preinaka je dopuštena jer je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sve temeljem odredbe članka 190 stavka 3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP. Pri tome valja ukazati i na zaključak Su-IV- 162/2021 usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 13. srpnja 2007 proizlazi:

- da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kredit za refinanciranje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 232.000,00 uz redovnu kamatnu stopu 4,6%, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu, plativo u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.189,34CHF po srednjem tečaju kreditora.

10. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je 2007.g trebao kredit kako bi riješio svoje stambeno pitanje.Raspitivao se te je kod tuženika dobio zeleno svjetlo odobrili su mu kredit u CHF i to u dosta kratkom roku. U banci su mu odmah ponudili valutu CHF, a na pitanje zašto, rekli su mu da je to najčvršća valuta. Nije bankar pa nije puno ni preispitivao tu odluku odnosno savjet koji je dobio u banci, te se odlučio uzeti ponuđeni kredit. Nakon dvije godine početna rata je od 6.000,00 kn narasla na 12.000,00 kn. Nije mu bilo lako vraćati kredit s tako povećanom ratom. Što se tiče samog razgovora u banci nitko mu tamo nije ništa pojasnio, niti ga upozorio da bi rata mogla toliko rasti odnosno da će biti tolika odstupanja od početno ugovorene rate. Kuća koja je tim kreditom nadograđena je upravo kuća u kojoj on danas živi sa svojom obitelji. S tim da je iznos protuvrijednosti nekih 10.000,00 EUR od ovog kredita iskorišten za zatvaranje kredita koji je ranije imao u RBA. Taj kredit je bio isto vezan za gradnju odnosno za uređenje čestice kako bi se dobila građevinska dozvola. Ugovor o kreditu u banci je pročitao, a u tom trenutku mu je bilo bitno da mu se kredit odobri. Službenik u banci nije posebno ništa objasnio. Kada ga se pita da li zna što je promjenjiva kamatna stopa, jasno mu je da je to nešto što je podložno promjeni, međutim, dalje ne može ništa reći niti se izjasniti jer mu nije jasno od čega ista ovisi. Svakako je u banci rečeno da će rata iznositi onoliko koliko je pisalo u ugovoru. Ovaj ranije kredit koji je imao u RBA je bio kunski, a drugih kredita u životu nije ni imao. Što se tiče valutne klauzule, nije znao da bi tečaj mogao toliko narasti, znao sam da će mi kredit biti isplaćen u HRK i da ću plaćati rate u HRK, ali detalje oko promjene tečaja nisam imao. Naknadno su iz banke zvali da potpiše dodatak ugovora odnosno konverziju u kojoj su istakli da će sljedeće naredne dvije godine rata koju budem plaćao biti umanjena. Potpisao je to po nekom izračunu koji je sama banka stavila u ugovor. U tom momentu mu je bilo važno da plaćam manju mjesečnu ratu.

Na pitanje tuženika da li je znao da tuženik ima u ponudi kredite u drugim valutama, navodi da nije znao. Na pitanje dali je zbog nejasnih ugovornih odredbi imao pitanja za djelatnike banke, navodi da mu je rečeno da je to najčvršća valuta, da posebnih pitanja nije imao, a da mu je u tom trenutku jedino bilo bitno kolika mu je mjesečna rata i da je od svojih primanja može otplaćivati. Na pitanje dali je nešto poduzeo kada je primijetio da tečaj i kamatna stopa rastu, navodi da je smatrao da je to privremeno mjesec, dva, tri, a da je uspijevao plaćati povećane rate. Na pitanje navodi da nije bio upućen te da nije u banci prije službene konverzije tražio nikakvu drugu konverziju odnosno izmjenu ugovora. Prije sklapanja ugovora o konverziji banka je doma pismeno poslala obavijest u kojoj je pisalo da mogu pristupiti konverziji, svakako ništa detaljno vezano za obračun. Na pitanje dali se prije zaključenja aneksa informirao o uvjetima pod kojima će se provesti konverzija, navodi da nije obzirom da mu je bilo jedino bitno da rata kredita bude umanjena. Navodi da je pročitao aneks, da nije imao nikakvih pitanja usprkos tome što nije ništa razumio, ponavlja da je on pomorac, a ne bankar, a njegov dojam je bio da niti službenici banke ne bi znali pojasniti ili odgovoriti jasno na postavljena pitanja. U nekretnini koju je nadogradio kreditom živi s obitelji, nikada je nikome nije iznajmljivao.

11. Svjedokinja EZ iskazuje: " Sjećam se klijenta NZ, jer sam radila osobno na obradi njegovog kredita. Bila je riječ o stambenom kreditu u CHF, a tužitelj kao klijent nije imao nikakvih posebnih zahtjeva ili upita, tako da smo mi u banci obavili standardnu proceduru vezano za odobrenje kredita. Klijentima pa tako i tužitelju su u to vrijeme nuđeni krediti u EUR i CHF, obzirom da je razlika u kamatnoj stopi bila velika, čime su mjesečni anuiteti za kredite u CHF bili manji, klijenti su me mahom odlučivali na uzimanje kredita u CHF. Nakon pribavljanja potrebne dokumentacije kredit je išao na odobrenje kreditnom odboru, nakon odobrenja banka je klijentu dostavljala tipske ugovore na potpis, te je po obavljenoj solemnizaciji te knjiženju založnog prava uslijedila isplata kredita po tečaju u HRK. Nismo imali naputak od banke da klijentima objašnjavamo o čemu bi ovisila promjena kamatne stope i promjena tečaja. Klijenti su preuzimali ugovore i odmah nosili na ovjeru kod javnog bilježnika. U vrijeme kada je obavljala konverzija kredita, ja više nisam bila zaposlena kod tuženika, tako da u tome nisam sudjelovala. Nije bilo mogućnosti da u konkretnom slučaju tužitelj kao obični klijent stavlja primjedbe i zahtjeve na sadržaj ugovornih odredbi odnosno i da je stavio takve primjedbe i zahtjevi ne bi bili pozitivno riješeni odnosno odobreni.Po mome sjećanju banka je počela nuditi kredite u CHF od kraja 2004. početka 2005. pa nadalje. I da je tužitelj imao pitanje u odnosu na razlike kamatne stope na kredite u CHF i EUR, mi u banci u to vrijeme nismo na to imali "pametan" odgovor, ono što smo mogli reći je da je promjena vezana za odnose na tržištu kapitala, a drugih pojašnjenja nije bilo. U prvom razgovoru s klijentima banka klijentu prezentira otplatni plan prema njegovim potrebama za kreditom i prema njegovoj kreditnoj sposobnosti, tako da klijent zatraži iznos koji mu treba, a onda klijent ocjeni koliku mjesečnu ratu može podnijeti pa se na taj način prilagođava ročnost kredita."

12. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

13. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

14. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužitelja da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

16. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

17. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i svjedokinje proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da tužitelj nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

18. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, te da je tužitelj navedenim novcem od kredita uredio nekretninu u kojem je živio s obitelji, tužitelj je postupao kao potrošač.

19. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

19.1. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

20. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

21. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

22. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 27. listopada 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

23. Čitanjem Aneks uz ugovoru o kreditu broj 266-199/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 123.141,76 EUR, da je pretplata 98.218,27 kn. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

24. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne, stope, sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Aneks ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

26. Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

26.1. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

27. U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

28. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

28.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

28.2 Obzirom da je sudska vještakinja u nalazu i mišljenju potvrdila da je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju i obzirom na prethodno izneseno nije osnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da se utvrdi ništetnim odredba čl.3 te odrdba čl.12. aneksa ugovoru o kreditu 266-199/2007 od 27.listopada 2016.g.Banka je imala propisane jasne kriterije prema kojim je nudila potrošačima sklapanje dodatka ugovoru,a ti kriteriji su bili zakonom propisani.

28.3. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja p red zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.

28.4. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

29. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u

radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

29.1. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

29.2. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužitelj kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužitelj kao potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

29.3. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

30. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužitelja kao potrošača budući da je tužitelj kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

31. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).

32. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

33. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF koji su nastali od dana plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

34. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu 4,6%, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

35. Sud je prvo dao zadatak sudskoj vještakinji utvrditi razliku između onog što je plaćeno po ugovoru o kreditu izraženo u valuti EUR po fiksnom tečaju, između mjesečnih iznosa anuiteta naplaćenih tužitelju i onih koji bi bili naplaćeni da je izračun vršen temeljem kamatne stope 4,6% i da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja CHF.

36. Sudska vještakinja Stefani Gardašanić u nalazu i mišljenju uzevši u obzir svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu, Ugovor o kreditu i njegove Anekse, nakon analize promjene tečaja, rasta kamata, uplata po kreditu, mišljenja je da s osnova ništetnosti kamate pretplata iznosi 13.665,96 EUR, te zbog ništetnosti zbog promjene tečaja pretplata iznosi 23.717,79 EUR. Zatezne kamate na pretplatu kamate i tečaja od dana plačanja do 30.09.2015 iznose 15.843,64€. Nalaz vještaka je jasan, neproturječan te u svemu izrađen u skladu prema pravilima struke.

36.1. Na ovako dan nalaz i mišljenje tuženik je imao samo primjedbe pravne prirode dok primjedbi na matematički izračun nije bilo.

37. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužitelj potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, zbog čega je u navedenom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev za iznos 53.227,39€ , imajući na umu obrazloženo u pogledu onog što tužitelju pripada zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi valjalo je tužitelju priznati iznos od 15.843,64€ te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

37.1 U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 10.06.2019., pa stoga tužitelj na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 15.843,64€ ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 10.06.2019.

38. Time tužitelju nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utuženo. Naime tužitelj u ovoj parnici kao potrošač zahtijeva punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji joj pripada po osnovi restitucije. Stoga kada je ovaj sud tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim za iznos 3.948,77 EUR sa zateznim kamatama od 04.06.2019., time je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužiteljice i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

39. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

40. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO -a) pa zastarni rok počinje teći:

- u odnosu na promjenu kamatne stope, pravomoćnost u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.,

- u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 10. lipnja 2019., zastarni rok u oba slučaja nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

41. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a.

41.1. Stranke su djelomično uspjele na način da je tužitelj uspio s osnovom djelomično i sa zahtjevom u odnosu na visinu djelomično.

U okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora,uzimajući u obzir stav da se dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske,, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

41.2. Zbog navedenog u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku i sudskih pristojbi sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 398,16 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti. Tužitelju nije priznat trošak za sudsku pristojbu za tužbu jer u postupku nije utvrđeno da je platio ovu pristojbu .

41.3. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku 10. rujna 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika