Poslovni broj K-30/2025-52

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sutkinji Ivani Lovrić Vidaček, kao sutkinji pojedinki, uz sudjelovanje zapisničarke Željke Peh, u kaznenom predmetu protiv optuženog OČ zbog kaznenog djela protiv imovine – lihvarski ugovor iz članka 242. stav 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23. – dalje u tekstu KZ/11), povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Vinkovcima broj KO-DO-400/2024 od 29. studenog 2024., na javnoj raspravi 15. travnja 2026., 16. srpnja 2026. i 10. rujna 2026., nakon provedene rasprave, te donesene i javno objavljene presude u prisutnosti zamjenice Općinskog državnog odvjetništva u Vinkovcima GČ, optuženog SČ i branitelja, odvjetnika Hrvoja Alagića, dana 10. rujna 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Optuženi OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin O i MČ rođene G, rođen **.**.1962., u [adresa], s prijavljenim prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske, ekonomski tehničar, SSS, zaposlen u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje sa primanjima od 1.300,00 eura, suvlasnik stana u [adresa], vlasnik kuće u [adresa], oženjen, otac dvoje djece, prethodno neosuđivan

k r i v  j e

što je:

u razdoblju od sredine 2019. do 20. studenog 2023., u Gunji, u nakani stjecanja nepripadne materijalne koristi, zloupotrebljavajući životne i ekonomske neprilike UČ i RČ, ponudio im pozajmicu od 6.400,00 eura, koju su trebali vratiti u roku od 6 (šest) mjeseci, na što su oni iz nužde pristali te s okrivljenikom sklopili ugovor o kratkoročnoj pozajmici 12. listopada 2019. u kojem je navedeno da im je on pozajmio iznos od 8.000,00 eura, pa kako isti nisu izvršili povrat duga u roku od šest mjeseci, zatražio od njih još 2.000,00 eura radi produljenja roka za povrat duga za šest mjeseci, nakon čega su oni prodali svoj osobni automobil te mu predali iznos od 2.000,00 eura kako bi produžili rok za vraćanje novčanog iznosa od 8.000,00 eura na šest mjeseci, nakon isteka kojeg se okrivljeni ponovno obratio UČ tražeći da mu preda novčani iznos od 2.000,00 eura radi novog produljenja roka za vraćanje duga, pa mu je RČ predala iznos od 300,00 do 400,00 eura, a potom im je rekao da od tada kamata za svaki dan kašnjenja iznosi 100,00 eura, te da je dug sada narastao na iznos od 20.700,00 eura, te im donio ugovor o kratkoročnoj pozajmici na potpis u kojem je stajalo da potvrđuju primitak pozajmice na ruke u iznosu od 20.700,00 eura govoreći im da potpišu taj ugovor ili će on u protivnom prodati njihovo dugovanje drugim ljudima kojima će morati vratiti iznos od najmanje 50.000,00 eura, koji ugovor su oni i potpisali zbog straha od još većeg dugovanja, time da je tijekom mjeseca listopada 2023. UČ nakon poziva nepoznate muške osobe, predao NN osobi u više navrata ukupno oko 10.000,00 do 11.000,00 eura vjerujući da ta osoba postupa po nalogu i za račun okrivljenog,

dakle, iskorištavajući nuždu druge osobe ugovorio za sebe imovinsku korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on dao,

čime je počinio kazneno djelo protiv imovine – lihvarski ugovor iz članka 242. stav 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23. – dalje u tekstu KZ/11).

II. Na temelju članka 242. stav 1. KZ/11, se optuženi OČ

o s u đ u j e

na kaznu zatvora od 10 (deset) mjeseci.

III. Na temelju članka 56. KZ/11, se optuženom SČ izriče uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci neće izvršiti ako optuženi u roku od 3 (tri) godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

IV. Na temelju članka 158. stav 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.,-Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. -u daljnjem tekstu ZKP/08), oštećeni UČ i LČ, se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

V. Na temelju članka 148. stav 1. u vezi s člankom 145. stav 2. točka 1. i 6. ZKP/08, optuženi OČ je dužan platiti trošak kaznenog postupka i to pristupa svjedoka u iznosu od 7,00 eura (sedam eura), te paušalnu svotu u iznosu od 200,00 eura (dvjesto eura) sve u roku od u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima je optužnicom broj KO-DO-400/2024 od 29. studenog 2024., izmijenjenoj na raspravi 16. srpnja 2026., u pogledu zakonskog opisa i prijedloga sankcije, optužilo OČ za počinjenje kaznenog djela protiv imovine – lihvarski ugovor iz članka 242. stav 1. KZ/11 stavljajući mu na teret da je razdoblju od sredine 2019. do 20. studenog 2023., u [adresa], u nakani stjecanja nepripadne materijalne koristi, zloupotrebljavajući životne i ekonomske neprilike UČ i RČ, znajući da su se zadužili u iznosu od 2.000,00 eura za kupnju automobila koji im je bio neophodan za obavljanje posla ali da nemaju novca da ga odjednom plate, ponudio im pozajmicu od 6.400,00 eura, koju su trebali vratiti u roku od 6 (šest) mjeseci, na što su oni iz nužde pristali te s okrivljenikom sklopili ugovor o kratkoročnoj pozajmici 12. listopada 2019. u kojem je navedeno da im je on pozajmio iznos od 8.000,00 eura, pa kako isti nisu izvršili povrat duga u roku od šest mjeseci, zatražio od njih još 2.000,00 eura radi produljenja roka za povrat duga za šest mjeseci, nakon čega su oni prodali svoj osobni automobil te mu predali iznos od 2.000,00 eura kako bi produžili rok za vraćanje novčanog iznosa od 8.000,00 eura na šest mjeseci , nakon isteka kojeg se okrivljeni ponovno obratio UČ , tražeći da mu preda novčani iznos od 2.000,00 eura radi novog produljenja roka za vraćanje duga, pa mu je RČ predala iznos od 300,00 do 400,00 eura, a potom im je rekao da od tada kamata za svaki dan kašnjenja iznosi 100,00 eura, te da je dug sada narastao na iznos od 20.700,00 eura, te im donio ugovor o kratkoročnoj pozajmici na potpis u kojem je stajalo da potvrđuju primitak pozajmice na ruke u iznosu od 20.700,00 eura govoreći im da potpišu taj ugovor ili će on u protivnom prodati njihovo dugovanje drugim ljudima kojima će morati vratiti iznos od najmanje 50.000,00 eura, koji ugovor su oni i potpisali zbog straha od još većeg dugovanja, time da je tijekom mjeseca listopada 2023. UČ nakon poziva nepoznate muške osobe, predao NN osobi u više navrata oko 10.000,00 do 11.000,00 eura na ime duga prema okrivljenom, na koji način je okrivljeni uz navedenu glavnicu od 6.400,00 eura primio ukupno najmanje 6.000,00 eura na ime kamata, nepripadno se okoristivši za navedeni iznos.

1.1. Sud je, prilikom donošenja presude izvršio dopuštene izmjene činjeničnog opisa inkriminacije, na način da ga je precizirao u okviru istog kaznenog djela, odnosno , na način da činjenični opis nije prešao granice događaja opisanog optužbom, već isti opis suzio sukladno utvrđenjima tijekom dokaznog postupka. Tako izbacio faktografske viškove koji ne tvore biće kaznenog djela - suvišni dio "znajući da su se zadužili u iznosu od 2.000,00 eura za kupnju automobila koji im je bio neophodan za obavljanje posla ali da nemaju novca da ga odjednom plate", jer zakonsko biće kaznenog djela (nužda) proizlazi iz opisa ekonomskih neprilika oštećenih, zatim je sud preformulirao dio o isplati putem NN osobe na način da isto vjerno odražava ono što je na raspravi utvrđeno, odnosno, da je UČ, nakon poziva nepoznate muške osobe, istoj u više navrata predao oko 10.000,00 do 11.000,00 eura, vjerujući da ta osoba postupa po nalogu i za račun okrivljenog bez konstatacije o izravnom primitku okrivljenog, koji nije dokazan. Na ovaj način sud nije izašao iz okvira kaznenog djela koje se optuženom stavlja na teret, već čak smanjio količinu radnji koje se optuženom stavljaju na teret, uslijed čega je predmetno zadiranje u činjenični opis optužnice, nužno, opravdano i dopušteno.

2. Očitujući se o optužbi, optuženi OČ, izjavio je kako se ne osjeća krivim za djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

3. U dokaznom postupku ispitan je optuženi, te su uz suglasnost stranaka pročitani: zapisnik o pretrazi doma i drugih prostora PU vukovarsko-srijemske, Službe kriminalističke policije od 9. veljače 2024. (list 13-15), potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 9. veljače 2024. ser. broja [serijski broj] (list 16), ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 12. listopada 2019. (list 17), preslika dozvole boravka RČ (list 18), preslika osobne iskaznice na ime UČ (list 19), ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 17. travnja 2020. (list 20), zapisnik o pretrazi osobe PU vukovarsko-srijemske, Službe kriminalističke policije od 9. veljače 2024. (list 21 -23), potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 9. veljače 2024. ser. broja [serijski broj] (list 24), ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 16. listopada 2020. (list 25), zapisnik o pretrazi pokretne stvari i bankovnog sefa PU vukovarsko-srijemske, Službe kriminalističke policije od 9. veljače 2024. (list 26-28), zapisnik o ispitivanju osumnjičenika u PU vukovarsko-srijemskoj, Službi kriminalističke policije s DVD snimkom od 9. veljače 2024. (list 30-34), zapisnik o ispitivanju svjedoka-žrtve UČ od 10. listopada 2024. (list 39-40), zapisnik o ispitivanju svjedoka-žrtve RČ od 10. listopada 2024. (list 41-42), zapisnik o ispitivanju svjedoka ŽČ od 10. listopada 2024. (list 43- 44), zapisnik o ispitivanju osumnjičenika u PU vukovarsko- srijemskoj, Službi kriminalističke policije s DVD snimkom od 9. veljače 2024. (list 30 - 34), iskaz oštećenog PČ s raspravnog zapisnika od 6. ožujka 2025. , iskaz svjedoka ŽČ i LČ s raspravnog zapisnika od 22. travnja 2025. , dopis T-coma od 30. travnja 2025., uvjerenje o vlasništvu vozila od 24. travnja 2025. s računom od 24. travnja 2025., ugovor o kupoprodaji motornog vozila od 27. kolovoza 2019., isplatne liste plaće na stranama 103 do 106 spisa, knjižica vozila na strani 110 do 111 spisa, ugovor o kupoprodaji vozila od 20. srpnja 2020., prometna dozvola na stranama 113 do 114 spisa, iskaz svjedoka KČ s raspravnog zapisnika od 5. studenog 2025., ovjereni prijevod obračunskih lista plaća na stranama 139 do 145 spisa, dopis Steiermarkische Spar Kasse od 27. studenog 2025., ovjereni sudski prijevod dopisa Steiermarkische Spar Kasse od 4. ožujka 2026., iskaz oštećene FČ na raspravi 15. travnja 2026., popis transakcija HPB-a po računu RČ dostavljen uz dopis od 20. travnja 2026.

3.1. Na temelju odredbe članka 425. stav 1. točka 2. i 4. ZKP/08, sud je odbio dokazni prijedlog obrane za pribavom podataka po stanju računa oštećene RČ iz njene banke u Grazu, s obzirom da su obračunskom listom plaće oštećene utvrđena njena primanja, a sa stanjem transakcija s bankomata HPB-a, iznos novca koji je dizala na bankomatu u [adresa].

3.2. Na temelju članka 430. u svezi članka 330. stav 3. ZKP/08, sadržaj snimki ispitivanja optuženog utvrđen je njegovim reproduciranjem. Reproducirana je snimka od 9. veljače 2024. godine.

3.3. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u izvadak iz kaznene evidencije.

4. Optuženi je u obrani, ispitan u PU vukovarsko-srijemskoj, Službi kriminalističke policije 9. veljače 2024. godine, iskazao kako poznaje gospodina RČ kao i gospođu RČ, od prije 2019. godine, Kako se gospođa htjela baviti privatnim cvjećarskim poslom, htjela je pozajmiti od njega nešto novca radi otvaranja cvjećarne, jer nisu imali novca. Nije odmah pristao na to, no kasnije je dao gospođi na ruke 8.000,00 eura, jer su mladi ljudi, uz dogovor da mu to vrate u roku od šest mjeseci ili godinu dana. Međutim, oni nisu nikako vraćali. Oštećeni UČ mu je u nekakvom razgovoru spominjao neke NN ljude, za preuzimanje duga. Osobno nikad nije stupio u kontakt s nekom NN osobom da bi ustupio dug, o tome ne zna ništa. Također navodi da nikada nije prijetio oštećenima, jer nije takav čovjek. Samo je tražio vraćanje njegovog. Ugovor je napravio kako bi imao pisani trag, a nije ga ovjerio kod javnog bilježnika zbog vlastite naivnosti. Nikada mu nisu vratili niti dio novca. Pojasnio je kako im je novac dao u toj cvjećarni, a UČ je isti prebrojao. Posudbu je dogovarao sa RČ. Ima samo taj ugovor o posudbi 8.000,00 eura, te im je rekao da mu pošteno vrate, izlazio im u susret, a oni mu ništa vratili. Svo troje su bili nazočni prilikom potpisivanja tog ugovora. Iznos od 20.700 eura je napisan fiktivno, ne znači ništa, njime ih je htio potaknuti na vraćanje prvotnog iznosa, uz navod da bi se isti mogao povećati. Taj drugi iznos nikada od njih nije tražio, već samo vraćanje prvotne posudbe. Niti je očekivao niti bi uzeo od njih 20.700,00 eura. Ne poznaje osobu koja vozi crnog „Passata“ đakovačkih registarskih oznaka. Posljednji put je s oštećenima komunicirao u srpnju ili kolovozu 2023. godine.

4.1. Prilikom iznošenja obrane na raspravi kod ovoga suda 10. rujna 2026. godine, optuženi je iskazao kako se ne smatra krivim za kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, već naprotiv, oštećenim istim djelom. Priznaje kako poznaje UČ i kako je njemu i njegovoj supruzi posudio 8.000,00 eura, a ne 6.400,00, kako oni navode. To je učinio jer je površno poznavao UČ od njegovog djetinjstva s obzirom da je išao u školu s njegovom starijom kćerkom, a upoznao je i njegovu suprugu RČ, u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u [adresa], gdje je zaposlen na mjerama samozapošljavanja, i gdje joj je pomogao otvoriti obrt. Oni su se njemu obratili vezano uz posudbu novca, no, kako ih je površno poznavao, nije znao njihovo financijsko stanje, a osobito nije znao da su dužni 2.000,00 eura za kupnju automobila. Prvotno je otišao na kavu s njima skupa, a zatim samo sa RČ , kojom prilikom ga je ona zamolila za posudbom od 8.000,00 eura za otvaranje obrta. Rekao je da će o tome razgovarati sa suprugom, no, odlučio im je posuditi novac, iako je supruga bila protiv. Dogovorili su se u njihovom lokalu, odnosno, tada već otvorenoj cvjećarni, te je on došao s novcima i tražio od RČ da zove svog muža , dok je njegova supruga sjedila u automobilu. UČ je došao i pred njim je predao novce, te je isti prebrojao novce. Tada je već cvjećarna radila, ali je smatrao da im novac treba za druge stvari, primjerice police, računalo, nabavku robe i slično. Dogovorili su vraćanje u roku od šest mjeseci. Potvrđuje da su tada potpisali ugovor koji se nalazi na stranici 17 spisa. Znao je da je UČ iz obitelji lošeg materijalnog stanja, jer je iz [adresa] i poznaje mu obitelj, no, nije razmišljao odakle će mu vratiti posuđeni novac. Suprotno navodima optužnice, ističe iskaz prodavatelja automobila ŽČ da je automobil isti kupio za 700,00 do 800,00 eura i za isto toliko prodao S, jer je bio u lošem stanju, a nije niti moguće da bi M bili dužni 2.000,00 eura za predme tni automobil, niti da su ga ukupno trebali platiti 2.500,00 eura. Smatra da osporavanjem ove činjenice postaje sporna i činjenica nužde oštećenih. Nadalje ističe kako je iskaz oštećenih o kupnji automobila protivan i iskazu drugog svjedoka, odnosno KČ, supruge prodavatelja ŽČ za koju je UČ, rekao da je prisustvovala kupoprodaji, čak kuhala kavu kupcima, odnosno njima, što ona nije potvrdila . Kako je bezuspješno protekao rok od šest mjeseci, dao im je da potpišu drugi ugovor i to onaj koji se nalazi na strani 20 spisa, jer je mislio da je prvi ugovor istekao, te da moraju sklopiti drugi ugovor o vraćanju novca. Tada je prekrižio prvi ugovor. To je također bilo u cvjećarni. I nadalje nisu vratili novce, te je tada odlučio sačiniti treći ugovor u kojem je napisao da im na ruke predaje 20.700 eura, no, taj iznos ne predstavlja očekivani iznos isplate od UČ, već je isti ugovor sastavio i tražio da ga UČ potpiše zbog očaja i teškog psihičkog stanja u koje ga je dovelo njihovo uporno odbijanje vraćanja prvotnog duga, smatrajući da će ih taj ugovor potaknuti da mu vrate prvotni dug. Naime, UČ mu se čak nije javljao na telefon i nije vratio ni dio novca, te je mislio da će se uozbiljiti i vratiti prvotno posuđene novce ako sklope ovaj ugovor. Tada je zvao i svjedoka ugovora ŽČ, jer je znao da su U od njega kupili automobil, a i samome mu je ta osoba bila poznata, pa je želio da svjedok ugovora bude zajednički poznanik. Nije znao detalje kupnje automobila, već samo da su isti kupili za potrebe cvjećarne i da se radilo o nekom većem autu. Svjedok je samo pogledao ugovor i vidio je da on nije dao nikakav iznos u tom trenutku. Niti nakon sklapanja ovog trećeg ugovora, nisu mi vratili niti dio duga. Smatrao da od sudske naplate duga ne bi bilo ništa, iako je oštećenima govorio da bi, ako dođe do suda, taj iznos bio znatno veći, pa je stoga, uzimajući u obzir sve sudske troškove, sastavio ugovor na 20.700,00 eura, kako bi ih motivirao na vraćanje. Napominje kako veći novac od samog prvotnog duga ne bi niti uzeo. Osporava prodaju duga trećoj osobi ili angažman treće osobe za prisilnu naplatu duga, te naglašava kako ne poznaje bilo kakvu osobu koja vozi Passat đakovačkih registarskih oznaka, te kako niti sam UČ nije bio dosljedan pri opisu osobe kojoj je predavao novac. Oštećeni nikada nisu vidjeli da on trećoj osobi daje nalog za naplatu duga, niti je UČ tražio od te treće osobe potvrdu o plaćanju, niti njega kontaktirao s upitom jeli poslao nekoga za naplatu duga. Napominje kako u ovom postupku nije utvrđen identitet osobe koja je zvala UČ i kojoj je on navodno predao novce, a on osobno s druge strane nikada nije primio kamate, osobito ne 6.000,00 eura na ime kamata. Samo je tražio vraćanje prvotno posuđenog novca. Dodatno napominje kako je upravo on predao originalne ugovore policiji. Poznato mu je da je cvjećarna nakon nekog vremena zatvorena, te da je RČ otišla raditi u Austriju, ali ne zna točno kada, no, ni dalje ga nisu kontaktirali radi vraćanja duga.

5. Nesporno je kako je optuženi OČ, **.**.2019. s oštećenima RČ i IČ, zaključio ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 8.000,00 eura, s rokom vraćanja od šest mjeseci, odnosno, na dan 12. travnja 2020. godine. Nesporno je kako je isti iznos trebao služiti oštećenima za otvaranje cvjećarne i pokretanje cvjećarskog posla RČ. Također je nesporno kako je optuženi OČ zaposlenik Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i kao takav pomagao upravo RČ otvoriti cvjećarski obrt. Nadalje je nesporno kako je nakon proteka roka od šest mjeseci, sam optuženi sačinio novi ugovor o kratkoročnoj pozajmici na iznos od 8.000,00 eura, u kojem se navodi kako je 17. travnja 2020. godine, posudio RČ i IČ iznos od 8.000,00 eura s rokom vraćanja od šest mjeseci, odnosno 16. listopada 2020. godine, dok je prvotni ugovor prekrižio 29. travnja 2020. godine i na napisao na njemu "PONIŠTENO!". Također je nesporno kako je zaključio i treći ugovor o kratkoročnoj pozajmici sa RČ i IČ i to 16. listopada 2020. godine i to na dan naveden kao rok vraćanja iznosa iz ugovora od 17. travnja 2020. godine, u kojem su se zajmoprimatelji, odnosno, ovdje oštećeni potvrdili primitak iznosa od 20.700,00 eura na dan 16. listopada 2020., te se obvezali isti iznos vratiti u roku od četiri mjeseca, odnosno, točno na dan 15. veljače 2021. godine. Za razliku od prethodnih ugovora, u ovom se navodi kako je vjerodostojna isprava za "osporavanje stjecanja bilo kakve nekretnine ili pokretnine od strane zajmoprimatelja ako se prije toga ne podmiri cjelokupan dug prema zajmodavatelju". Ugovor je potpisan od strane oštećenih kao zajmoprimatelja , optuženog kao zajmodavatelja, te svjedoka ŽČ iz [adresa].

5.1. Sporno je koliki iznos novca je prvotno optuženi posudio oštećenima, jeli u trenutku posudbe znao za njihovo loše materijalno stanje, odnosno nuždu u kojoj se nalaze, te koja je bila svrha zaključenja ugovora od 16. listopada 2020. godine. Nadalje je sporno i jeli optuženi dao uputu NN osobi da telefonskim putem kontaktira UČ u svrhu naplate duga, jeli isti predao NN osobi određeni iznos novca naime iste naplate i ako je, o kojem se iznosu novca radilo.

6. Iz zapisnika o pretrazi doma i drugih prostorija Policijske uprave vukovarsko- srijemske od 9. veljače 2024. kao i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 9. veljače 2024. godine, proizlazi kako je pretraga obavljena u domu optuženog OČ **.**.2024., kojom prilikom je isti predao dva ugovora o kratkoročnoj pozajmici i to onaj od 12. listopada 2019. i 17. travnja 2020. godine. Nadalje, iz zapisnika o pretrazi osobe OČ od istog datuma, kao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 9. veljače 2024. proizlazi kako je OČ predao ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 16. listopada 2020. godine. Pretragom osobnog automobila od 9. veljače 2024. godine, nisu pronađeni niti privremeno oduzeti predmeti.

6.1. Iz dozvole boravka RČ na listu 18 spisa, proizlazi kako ista u Republici Hrvatskoj ima odobren privremeni dolazak, kao član obitelji državljanina Republike Hrvatske, supruga UČ, čija se osobna iskaznica nalazi na listu 19, a što je sve priloženo ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 12. listopada 2019. godine.

7. Iz iskaza oštećenog IČ ispitanog u 10. listopada 2024. u Policijskoj postaji Vukovarsko - srijemskoj, proizlazi kako se sredinom 2019. godine u jednom kafiću u [adresa], zajedno sa suprugom RČ, sastao s poznanikom OČ gdje su oboje s njim razgovarali o poslovima koje imaju u njihovoj cvjećarnici u [adresa]. Rekli su mu kako im je za obavljanje poslova potreban automobil, jer često odlazi iz [adresa] u [adresa] gdje kupuju cvijeće. Tada im je OČ rekao da ima prijatelja u Đurićima, koji za novčani iznos od 2.500,00 eura prodaje osobni automobil marke „Mercedes“, na što mu je on rekao da nema toliko novaca, te da jedino može dati 500,00 eura, a ostatak bi dao kasnije. Nekoliko dana nakon toga u [adresa] je došao vlasnik tog Mercedesa, te su se tom prilikom dogovorili da mu proda navedeni automobil za iznos od 2.500,00 eura. Sutradan je zajedno sa suprugom RČ otišao u Đuriće, gdje su vlasniku automobila predali novčani iznos od 500,00 eura i napravili kupoprodajni ugovor, te dogovorili da će mu preostali novčani iznos od 2.000,00 eura, predati nakon što prođe blagdan Svih svetih. Tijekom rujna 2019. u njihovu cvjećarnicu u [adresa], došao je OČ, te rekao RČ da bi što prije trebali dati preostali iznos novca, jer su prijašnjem vlasniku vozila hitno potrebni novci, te kako on ima opciju za posudbu novca. Otišao je do cvjećarnice , gdje mu je OČ rekao da će mu, ako nema dovoljno novca, on posuditi novac, ali iznos ne manji od 6.400,00 eura, te da bi u roku od šest mjeseci trebao vratiti novčani iznos od 8.000,00 eura. Pristao je na njegovu ponudu, te mu je ovaj u roku od tri četiri dana putem telefona javio da mu u cvjećarnu donosi novce i ugovor. Po dogovoru je došao i predao RČ 6.400,00 eura i ugovor u kojem je bilo navedeno da je posuđen novčani iznos od 8.000,00 eura, te da se navedeni novčani iznos treba vratiti u roku od šest mjeseci. Kako nakon proteka roka od šest mjeseci, nisu vratili dogovoreni novčani iznos, putem telefona nazvao ga je OČ i rekao da bi došao po novce, a on mu je rekao da zbog korone cvjećarna nije radila i da nema novca, na što mu je OČ rekao da bi mu trebao dati novčani iznos od 2.000,00 eura , kako bi on mogao produžiti rok za vraćanje novca za šest mjeseci. Tada nije imao navedeni novčani iznos, te je prodao svoj osobni automobil, nakon čega je njegova supruga RČ odnijela OČ novčani iznos od 2.000,00 eura, kako bi produžili rok za vraćanje novčanog iznosa od 8.000,00 eura na daljnjih šest mjeseci. Po isteku roka od šest mjeseci, ponovno mu se obratio OČ i tražio da mu preda novčani iznos od 2.000,00 eura, kojom prilikom mu je rekao da nema novca, a potom je njegova supruga odnijela OČ 300,00 do 400,00 eura. Nakon toga mu je OČ, rekao da on zbog njegovog duga mora svoje novce davati osobama od kojih je posuđen novac, ali da to više ne može, te da je od sada kamata za svaki dan kašnjenja 100,00 eura. Potom je u njegovu kuću u [adresa] došao okrivljeni i donio mu ugovor na iznos od oko 22.600,00 ili 23.800,00 eura, ne može se točno sjetiti o kojem se iznosu radilo i tom prilikom mu je rekao kako je zbog njegovog duga on morao prodati svoju kuću da bi „ljudima“ vratio posuđene novce. Također mu je tom prilikom rekao da potpiše taj ugovor ili će on prodati njegovo dugovanje drugim ljudima za iznos od najmanje 50.000,00 eura. Od straha da ne upadnu u još veće dugovanje, on i njegova supruga RČ potpisali su navedeni ugovor. Nakon toga je RČ otišla na privremeni rad u Austriju, te je on u više navrata pokušao stupiti u kontakt sa OČ da se dogovore oko vraćanja novca, ali se isti nije javljao na telefonske pozive. Nedugo nakon toga je na telefon dobio je poziv s njemu nepoznatog broja kojom prilikom mu je nepoznata muška osoba rekla da će doći po novce. Potom je u više navrata predao nepoznatoj muškoj osobi novčani iznos od ukupno oko 10.000,00 do 11.000,00 eura, a kako više nije imao novca zbog straha da se njegovoj supruzi RČ ili njemu nešto ne dogodi, sve je prijavio policiji. OČ dao je oko 2.300,00 eura, dok je nepoznatoj muškoj osobi na ime duga dao oko 10.000,00 do 11.000,00 eura.

7.1. Ispitan na raspravi 6. ožujka 2025., oštećeni UČ, je naveo kako je njegova supruga RČ, tijekom 2019. godine otvarala cvjećarnu, te joj je bila potrebna prekvalifikacija za cvjećara. Budući da je od ranije poznavao optuženog OČ, preko njega su, putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), rješavali navedenu prekvalifikaciju, a optuženi im je kasnije pomogao i prilikom podnošenja zahtjeva za poticaje za otvaranje cvjećarne. Poticaji su im odobreni u iznosu od 60.000,00 kuna, nakon čega su otvorili cvjećarnu u [adresa]. Kako u tom trenutku više nisu imali novčanih sredstava za kupnju automobila, a oštećeni je bio u čestom kontaktu s optuženim OČ, spomenuo mu je tu situaciju, na što mu je optuženi ponudio automobil svog poznanika, svjedoka ŽČ, navevši da se vozilo može kupiti za iznos od 2.500,00 eura. Oštećeni je ponudio platiti 500,00 eura odmah, a ostatak kupoprodajne cijene u roku od dva do tri mjeseca, s čime se vlasnik vozila složio. Radi se o automobilu marke Mercedes C-220 koji je kupljen 2019. godine od ŽČ, a koji je oštećeni odmah preveo na ime svoje supruge RČ, te je vozilo registrirano na tzv. zelene tablice za strance, s obzirom na to da mu supruga ima državljanstvo Bosne i Hercegovine. Iznos od 500,00 eura oštećeni je odmah predao ŽČ, dok mu je ostatak kupoprodajne cijene od 2.000,00 eura, predao naknadno, nakon što je od optuženog OČ dobio pozajmicu. Od svjedoka ŽČ. kupio je samo taj jedan automobil i s istim bio u kontaktu svega tri puta: prilikom razgledavanja vozila, kod predaje prvog dijela novca te kod isplate ostatka od 2.000,00 eura, nakon čega ga više nikada nije vidio. Nadalje, oštećeni navodi da je, u vrijeme kada je preostalo još oko mjesec dana roka za isplatu ostatka cijene za automobil, optuženi OČ u ponovnom razgovoru ponudio da njemu i supruzi realizira pozajmicu u iznosu od 6.400,00 eura, s rokom vraćanja od 6 mjeseci, ali uz obvezu da odjednom vrate iznos od 8.000,00 eura. Oni su tu pozajmicu prihvatili, te su s optuženim potpisali ugovor. Nakon uvida u presliku ugovora od 12. listopada 2019. godine, oštećeni je potvrdio da se na istom nalazi njegov vlastoručni potpis, pojasnivši da su ugovor u cvjećarni njegove supruge potpisali on, supruga i optuženi OČ. Odmah po potpisivanju, optuženi mu je predao kovertu s iznosom od 6.400,00 eura (četiri novčanice u apoenima od po 500,00 eura, a ostatak u apoenima od 100,00 eura). Međutim, uslijed nastupa pandemije bolesti COVID-19 i općeg zatvaranja, oštećeni i njegova supruga nisu ostvarili dovoljno novca za povrat duga. Zbog toga su s optuženim razgovarali prvo 5 do 10 dana prije isteka roka, a potom i otprilike 10 dana nakon isteka ugovorenog roka od 6 mjeseci, zatraživši produljenje roka otplate za daljnjih 6 mjeseci. Optuženi OČ je pristao na produljenje, ali je ustvrdio kako on trećim osobama, od kojih je uzeo novac, plaća kamate (prvotno navodeći iznos od 50,00 eura dnevno), te je zahtijevao da mu za samo produljenje roka isplate 2.000,00 eura, dok bi glavni dug i dalje ostao 8.000,00 eura. Kako bi namirio taj iznos, oštećeni je prodao spomenuti automobil Mercedes svom rođaku u [adresa] za iznos od 2.000,00 eura. Rođak je novac odmah isplatio, vozilo nije prepisivao na sebe, već ga je kasnije sa suprugina imena preprodao trećoj osobi (R iz [adresa]) za iznos od 2.500,00 ili 2.700,00 eura, a prijenos je izvršen nakon oko mjesec dana. Istog dana kada je automobil prodan, supruga oštećenog, RČ, zamolila je tog rođaka da je odveze u [adresa] gdje je optuženom OČ predala iznos od 2.000,00 eura. Otprilike mjesec dana nakon predaje tog novca, optuženi ih je pozvao u svoj stan radi potpisivanja novog ugovora. Oštećeni je potvrdio da ugovor od 17. travnja 2020. godine na iznos od 8.000,00 eura, predstavlja upravo taj ugovor koji je potpisan nakon opisanog produljenja roka. U tijeku tog produljenog roka, optuženi OČ mu se više puta javljao, tvrdeći kako na njegov dug stalno mora plaćati kamate koje sada iznose čak 100,00 eura dnevno, u koju svrhu mu je supruga oštećenog u tom razdoblju predala još dodatnih 300,00 do 400,00 eura. Oštećeni naglašava da su navedeni iznosi – prvotnih 2.000,00 eura za produljenje te naknadnih 300,00 do 400,00 eura, jedini novčani iznosi koje su on i supruga predali izravno i osobno optuženom OČ. Nakon što je i taj produljeni rok od 6 mjeseci protekao, a oštećeni ponovno nije imao sredstava za isplatu, optuženi OČ je došao u njihovu obiteljsku kuću. Ponovio je da kamata za svaki dan kašnjenja iznosi 100,00 eura, te im zaprijetio da dug može prodati određenim osobama kojima će oštećeni tada u roku od dva dana morati vratiti iznos od 50.000,00 eura. Tom prigodom im je pokazao novi ugovor o pozajmici u kojem je bilo navedeno da su od njega pozajmili iznos od 20.300,00 ili 20.700,00 eura (točnog iznosa se oštećeni ne može sjetiti), zahtijevajući od njih da taj ugovor potpišu kako bi spriječili prodaju duga trećim osobama i navodni dug od 50.000,00 eura. Iz straha su oštećeni i njegova supruga potpisali taj novi ugovor, nakon čega je optuženi pred njima prekrižio i poderao onaj prvotni ugovor na iznos od 8.000,00 eura. Oštećeni navodi da se ovo potpisivanje novog ugovora dogodilo negdje 2022. ili 2023. godine, Ne sjeća se je li u njemu bio naveden rok vraćanja, no optuženi mu je tada rekao kako je prodao vlastitu kuću u [adresa], da bi podmirio dugovanja ljudima od kojih je posudio novac za oštećenog, pa da je oštećeni sada dužan isključivo njemu, te da mu uplaćuje iznose kako bude mogao, po 200,00 ili 300,00 eura. Također, oštećeni se očitovao i o ugovoru od 16. listopada 2020. godine na iznos od 2.700,00 eura, navodeći da je isti potpisan u njegovom stanu u [adresa], uz prisutnost njega, supruge i optuženog. Optuženi je tada donio i "štos" drugih papira, tvrdeći da on i supruga ne smiju imati ništa od imovine na svom imenu dok ne podmire dug, te je ponovio prijetnju da dugovanje može prodati trećim osobama. Taj je ugovor optuženi donio već prethodno potpisan od strane ŽČ, iako ŽČ nije bio prisutan potpisivanju. Oštećeni u tom trenutku nije pitao tko je ŽČ, niti zašto je ugovor već potpisan, jer je bio u strahu zbog prijetnji prodajom duga i uopće nije obraćao pažnju na ostale potpise. Kako bi zaradila novac za otplatu navedenog duga, supruga oštećenog je polovinom svibnja 2023. godine , otišla na rad u Austriju, gdje je radila sezonski kao konobarica u jednom restoranu. U Austriji je boravila i radila tri do tri i pol mjeseca, nakon čega se vratila 8. ili 9. rujna 2023. godine i nakon toga više nije radila. Na austrijskom bankovnom računu (Erste Bank) supruga je imala ušteđeno oko 10.000,00 do 11.000,00 eura, što je predstavljalo njezinu zaradu i ostvareni povrat poreza koji je iznosio oko 2.000,00 eura. Po njezinom povratku, oštećeni je pokušao telefonski kontaktirati optuženog OČ, u namjeri da mu preda iznos od 2.000,00 do 3.000,00 eura. Međutim, optuženi mu se više nije javljao na pozive (dva puta mu je izravno odbio poziv), iako ga je prije toga stalno zvao. Iz takvog postupanja optuženoga, oštećeni je zaključio da je dug zaista prodan trećim osobama, kako mu je ranije i prijetio. Nakon toga, krajem 2023. godine (prvi puta tijekom listopada 2023.), oštećenog je s broja s predbrojem 091 (operater A1) počela pozivati njemu nepoznata muška osoba. Broj telefona s kojeg su upućivani pozivi oštećeni je predao policiji, a trenutačno koristi drugi broj telefona. Ta nepoznata osoba tražila je od njega da nakon završetka radnog vremena, oko ponoći, dolazi na tržnicu (pijacu) u [adresa], u blizini ugostiteljskog objekta u kojem oštećeni radi, i predaje novac. Pozivatelj nije specificirao imena niti iznose, već je ponavljao: "Ti znaš da si dužan". Oštećeni se s tom nepoznatom osobom na tržnici sastao, prema vlastitoj procjeni, tri do četiri puta, a svi ti susreti odigrali su se u kratkom razdoblju od svega sedam dana. Sastanci su se odvijali u mraku, a nepoznati muškarac je dolazio crnim automobilom marke VW Passat (limuzina), đakovačkih registarskih oznaka. Oštećeni je osobu opisao kao muškarca starog oko 45 godina, visine oko 1,90 metara i težine oko 90 kilograma. Prilikom svakog susreta, oštećeni mu je predao kovertu s novcem, donoseći u svakom navratu onoliko novca koliko je njegova supruga mogla izdvojiti od zarade u Austriji. Procedura je bila takva da bi oštećeni, nakon poziva nepoznatog muškarca, nazvao suprugu i rekao joj da pripremi iznos koji može, nakon čega bi mu ona predala novac. Budući da je oštećenikov račun u Republici Hrvatskoj blokiran, supruga je novac podizala svojom karticom austrijske banke na bankomatu Hrvatske poštanske banke (HPB) u središtu [adresa], s obzirom na to da na drugim bankomatima nije mogla podizati gotovinu, a dnevni ili jednokratni limit podizanja iznosio je između 1.000,00 i 1.200,00 eura. Uz novac podignut na bankomatu, predavali su i gotovinu koju su u tom trenutku imali u kući. Na taj je način oštećeni nepoznatom muškarcu u kovertama ukupno predao između 10.000,00 i 11.000,00 eura. Oštećeni izričito naglašava da je bio u velikom strahu, jer je vjerovao da se radi o osobama kojima je optuženi OČ prodao dugovanje, Smatrao je da s takvim profilom ljudi nema pregovora, te je odlučio predati sav novac koji je mogao kako bi ispunio dug potpisan prema optuženome, jer nikome drugome na svijetu nije bio dužan. Tijekom zadnjeg susreta, nepoznati muškarac mu je rekao da će ga ponovno nazvati nakon Nove godine, Svjestan da više nema nikakvih financijskih mogućnosti za plaćanje, pojasnivši da je jednom prigodom bio prisiljen tajno posuditi i 500,00 eura iz blagajne lokala u kojem radi kako bi izvršio isplatu, oštećeni je u listopadu ili studenome 2023. godine , podnio kaznenu prijavu. Nakon podnošenja prijave, pozivi i kontakti od strane nepoznate osobe su u potpunosti prestali. Na kraju, oštećeni je iskazao potpunu spremnost da za potrebe sudskog postupka dostavi službeni izvod (izlist) s bankovnog računa svoje supruge za sporno razdoblje s kraja 2023. godine, kako bi se verificirali navodi o podizanju novca.

8. Iz iskaza oštećene RČ ispitane 10. listopada 2024. Policijskoj postaji Vukovarsko – srijemskoj proizlazi da su se ona i njezin suprug, oštećeni UČ, tijekom 2019. godine, sastali s optuženim OČ. Tom prigodom su optuženiku predočili da su im potrebna novčana sredstva radi obavljanja poslova u cvjećarnici koju su posjedovali u mjestu [adresa]. Optuženi OČ im je tada prenio kako poznaje osobu koja bi im mogla posuditi novac, slijedom čega je postignut dogovor o pozajmici u novčanom iznosu od 6.400,00 eura, uz obvezu da se po isteku roka vrati uvećani iznos od 8.000,00 eura. Nedugo nakon postizanja navedenog dogovora, optuženi OČ, je došao u njihovu cvjećarnicu u [adresa], donio gotovinski iznos od 6.400,00 eura, te unaprijed pripremljeni ugovor. Pritom im je pojasnio kako je u ugovoru navedeno njegovo ime iz razloga što stvarni zajmodavac ne želi da se njegov identitet otkriva u pismenima. Svjedokinja nadalje navodi da je ubrzo, uslijed izbijanja pandemije bolesti COVID-19, bila prisiljena zatvoriti cvjećarnicu, zbog čega ona i suprug nisu bili u mogućnosti vratiti ugovoreni iznos u dogovorenom roku od šest mjeseci. Nakon što je ugovoreni rok protekao, optuženi OČ im je predočio da kamata za posuđeni novac iznosi 50,00 eura dnevno. Kako bi namirili taj pritisak i osigurali produljenje roka otplate, njezin suprug JČ je prodao osobni automobil za iznos od 2.000,00 eura. Taj je novčani iznos svjedokinja osobno odnijela i predala optuženom OČ, predavši mu tom prigodom još i dodatnih 200,00 eura na ime kamate zbog kašnjenja od četiri dana. Nadalje, svjedokinja iskazuje da su zbog daljnjih problema u poslovanju, u konačnici morali trajno zatvoriti cvjećarnicu, pa dugovana sredstva nisu uspjeli vratiti niti po isteku narednog roka od šest mjeseci. Na to im je optuženi OČ, priopćio da se kamata povisila, te da sada iznosi 100,00 eura za svaki dan kašnjenja. Budući da više nisu imali financijskih sredstava, optuženi OČ, je došao u njihovu obiteljsku kuću u [adresa], donijevši novi ugovor, ovaj put na iznos od oko 23.000,00 eura, zahtijevajući da isti bezodložno potpišu. Optuženi im je pritom tvrdio kako je prodao, ili kako će morati prodati, vlastitu kuću da bi namirio novac koji je za njih posudio od treće, nepoznate osobe. Ujedno im je izravno zaprijetio da će, ukoliko odbiju potpisati taj ugovor, dug prenijeti i predati nekom drugom, dajući im do znanja da bi s tim osobama mogli imati ozbiljnih problema. Pod utjecajem intenzivnog straha za vlastitu sigurnost, ona i suprug su traženi ugovor i potpisali. Nakon potpisivanja tog ugovora, nepoznata muška osoba počela je učestalo putem mobilnog telefona kontaktirati njezinog supruga JČ, zahtijevajući od njega predaju određenih novčanih iznosa. Suprug JČ je pod tim pritiskom u više navrata odlazio na sastanke i toj nepoznatoj muškoj osobi predavao novac. Oštećena RČ je navela da je njezin suprug na taj način nepoznatoj osobi ukupno predao iznos od oko 9.000,00 eura, napomenuvši da se zbog proteka vremena od događaja , ne može točno sjetiti svakog pojedinačnog iznosa i precizne ukupne svote.

8.1. Ispitana na raspravi 22. travnja 2025. godine, oštećena RČ je navela kako je optuženog ŠČ upoznala na Zavodu za zapošljavanje ("birou") prilikom prijave, nakon čega su se sprijateljili te je optuženi postao obiteljski prijatelj njoj i njezinom suprugu, oštećenom JČ, s kojim su znali zajednički ispijati kave. Tijekom tih druženja, optuženom su ispričali kako planiraju kupiti automobil i nabaviti robu za cvjećarnicu koju je ona otvarala. Optuženi OČ im je tada ponudio da on na svoje ime posudi novčana sredstva za njih. Dogovorili su pozajmicu u iznosu od 6.400,00 eura, uz njihovu obvezu da u roku od šest mjeseci vrate iznos od 8.000,00 eura, o čemu su s optuženim i potpisali ugovor. Navedeni događaji odigrali su se nekoliko mjeseci prije izbijanja pandemije bolesti COVID-19. Svjedokinja napominje da se ona i suprug nisu raspitivali o porijeklu novca, odnosno, od koga ga optuženi posuđuje. Odmah po primitku novca, ona i suprug su otišli do kuće svjedoka ŽČ u [adresa], te mu osobno predali iznos od 2.000,00 eura na ime ostatka kupoprodajne cijene za automobil, dok su preostali dio novca uložili u opremanje cvjećarnice. Nakon nekoliko mjeseci nastupila je pandemija koronavirusa, uslijed čega je rad cvjećarnice bio obustavljen, a kako njezin suprug nije mogao realizirati kredit, po isteku ugovorenog roka od šest mjeseci, nisu bili u mogućnosti vratiti novac optuženom OČ. Optuženi im je tada priopćio da će za svaki dan zakašnjenja dugovati iznos od 50,00 eura. Zbog toga su bili prisiljeni prodati automobil, te je u roku od četiri dana od isteka šestomjesečnog roka oštećena osobno odnijela i predala optuženom OČ iznos od 2.000,00 eura ispred njegove zgrade. Tom prigodom nisu potpisivali novi ugovor, već je postignut usmeni dogovor da se rok otplate produljuje za daljnjih šest mjeseci, uz uvjet da ukupan dug i nadalje iznosi 8.000,00 eura. Nakon proteka i tog drugog roka od šest mjeseci, ponovno nisu uspjeli prikupiti dugovani iznos. Optuženi OČ je tada došao u njihovu obiteljsku kuću s novim ugovorom u kojem je bilo navedeno da sada duguju iznos od 20.000,00 eura. Tom sastanku su prisustvovali isključivo ona, njezin suprug i optuženi OČ. Optuženi im je tom prigodom predočio da će se, ukoliko ne potpišu taj novi ugovor, dug svakoga dana povećavati za iznos od 100,00 eura. Uplašeni tako visokom kamatom, potpisali su novi ugovor, nakon čega je optuženi OČ onaj stari ugovor prekrižio. Prilikom potpisivanja tog novog ugovora, optuženi im nije predao nikakav dodatni novac, a oštećena se ne sjeća točnog datuma potpisivanja, niti je li im optuženi tada govorio o osobama od kojih je uzeo novac. Nakon sklapanja tog ugovora, u ljeto 2023. godine, otišla je na rad u Austriju kako bi zaradila novac za povrat tog duga, kao i dugova nastalih poslovanjem cvjećarnice. Bila je upoznata s činjenicom da je njezin suprug u nekoliko navrata davao novac na ime tog duga, no, taj novac nije predavao izravno optuženom OČ, već su supruga telefonski kontaktirali određeni ljudi i potraživali povrat novca. Nakon što se poslije tri mjeseca odrađene sezone u Austriji vratila kući, započeli su intenzivni pozivi nepoznatih osoba koje su tražile povrat novca. Te osobe nikada nisu zvale nju, već isključivo njezinog supruga na mobilni telefon. Nije osobno prisustvovala tim telefonskim razgovorima, već joj je o svemu referirao suprug. Kako bi djelomično vratili dug, sa svog bankovnog računa na bankomatu u [adresa] je podizala novčana sredstva u maksimalnim mogućim iznosima i predavala ih suprugu. Tijekom tri mjeseca rada u Austriji, zajedno s ostvarenim povratom poreza, ukupno je zaradila oko 10.000,00 eura. Napominje da je u Austriji trošila minimalno, jer su joj smještaj i hrana tamo bili osigurani. Budući da je dnevni limit podizanja na bankomatu iznosio najviše 1.500,00 eura, novac je podizala sukcesivno, u više navrata. Smatra da je sa svog računa ukupno podigla oko 9.000,00 eura, a kako su u kući imali još nešto gotovine, sav taj novac predala je suprugu, koji ga je potom odnio osobama koje su ga kontaktirale, što se prema njezinoj procjeni dogodilo u tri navrata. Te nepoznate osobe su u telefonskim razgovorima pokazivale da znaju gdje njezin suprug radi, koje mu je radno vrijeme, te da s poslom završava točno u ponoć. Ima saznanja da ga je dva puta osoba koja ga je zvala dočekala iza kafića u kojem je zaposlen, gdje joj je suprug i predao novac, a nakon ukupno trećeg ili četvrtog puta ti su pozivi u potpunosti prestali. Odgovarajući na pitanja branitelja, oštećena LČ je iskazala kako je njezin suprug pozive nepoznate osobe primao tijekom svog radnog vremena na poslu, čemu ona nije osobno prisustvovala. Zna da je supruga kontaktirao jedan čovjek, a u množini govori iz razloga što oboje nisu znali tko točno stoji iza tih poziva niti hoće li se na sastanku pojaviti samo ta jedna osoba ili više njih. Ne može se sjetiti jesu li supruga zvali u kasnim večernjim satima, ali potvrđuje da se s pozivateljem morao sastajati kasno navečer, odnosno točno u ponoć. Od novca zarađenog u Austriji ništa nije utrošila za podmirenje dugova propale cvjećarnice. Nadalje pojašnjava da je prilikom prvog poziva nepoznati muškarac njezinom suprugu rekao da mora vratiti dug, a kada ga je suprug upitao o kojem se dugu radi, odgovoreno mu je: "Ti znaš kome duguješ". Ona i suprug su odmah zaključili da se radi o dugu prema optuženom OČ, jer je smatrala potpuno nemogućim da bi supruga zbog dugova njezine cvjećarnice kontaktirala Porezna uprava. Svoj bankovni račun imala je otvoren u austrijskoj Erste banci, jer je tamo primala plaću, dok je gotovinu podizala na bankomatu Hrvatske poštanske banke (HPB) u [adresa]. Iskazuje spremnost pribaviti i sudu dostaviti izvode s navedenog računa iz kojih je vidljiva dinamika podizanja novca. Potvrđuje da su jednom prigodom sjedili sa svjedokom ŽČ, u ugostiteljskom objektu u [adresa], ali se ne sjeća da je svjedok ŽČ pred njima potpisao ugovor o pozajmici u svojstvu svjedoka. Na kraju, oštećena je izričito navela da su optuženom OČ, na ruke isplatili isključivo iznos od 2.000,00 eura za produljenje roka, s tim da dopušta mogućnost da mu je suprug predao još neki manji, nepoznati iznos na ruke, vjerojatno tijekom 2021. godine, ali se pojedinosti toga ne sjeća. Kada joj je suprug prepričavao predaju novca iza kafića u kojem radi, naveo je tek da je neki muškarac izašao iz automobila na autobusnom stajalištu i prišao mu, no , suprug joj ga nije detaljnije opisivao.

9. Svjedok ŽČ, prvotno ispitan u Policijskog upravi vukovarsko-srijemskoj 10. listopada 2024. godine, iskazao je kako je prije nekoliko godina došao u [adresa], te otišao u ugostiteljski objekt koji se nekada zvao „OKC“. Tamo je zatekao svog dugogodišnjeg prijatelja, optuženog OČ, kako sjedi u društvu dviju njemu nepoznatih osoba, za koje je kasnije saznao kako se radi o oštećenicima JČ i RČ. Kroz razgovor mu je pojašnjeno da su te osobe posudile novac, nakon čega su ga zamolili da se na ugovor o pozajmici potpiše u svojstvu svjedoka. Svjedok je naveo da nije znao o kojem se novčanom iznosu radi, ali je ugovor potpisao isključivo zato što mu je optuženi OČ, dugogodišnji prijatelj. Pritom nije vidio da je optuženi OČ tim osobama stvarno predao bilo kakav novac. Nadalje, svjedok je naveo da je tom prigodom kroz razgovor saznao kako je oštećenicima potreban automobil. Budući da je posjedovao jedno vozilo koje mu je bilo suvišno, ponudio im je kupnju istoga te im ga je prodao za novčani iznos od oko 600,00 eura, napomenuvši da se radilo o starijem automobilu. Nekoliko dana nakon toga, navedenim se automobilom odvezao u [adresa], gdje se sastao s oštećenicima. Oni su mu tom prilikom isplatili ugovoreni iznos od oko 600,00 eura, nakon čega su sačinili kupoprodajni ugovor. Svjedok je istaknuo da nakon tog događaja s njima više nije bio u nikakvoj komunikaciji.

9.1. Ispitan na glavnoj raspravi 22. travnja 2024. godine, svjedok ŽČ je izmijenio i dopunio svoj iskaz, navodeći kako je od svog radnog kolege BČ negdje 2019. godine, kupio automobil Mercedes C220, crne boje, reg. oznaka bila L ili 920AR ili RA. Isti je platio 700,00 ili 800,00 eura, a vozilo uopće nije prepisivao na svoje ime, jer ga je planirao dalje preprodati. Nakon nekog vremena, u [adresa] je sreo svog prijatelja, optuženog CČ, koji se nalazio u društvu oštećenika. Svjedok ih je tada upitao žele li kupiti automobil, te je dogovorio prodaju predmetnog Mercedesa, također za iznos od 700,00 do 800,00 eura. Automobil im je odvezao u [adresa], gdje su mu oštećenici predujmili iznos od 500,00 eura, dok je ostatak kupoprodajne cijene dogovoren za naknadno plaćanje, s tim da se točnih detalja tog dogovora danas ne može sjetiti. Svjedok pojašnjava da je unaprijed pripremio kupoprodajni ugovor u kojem je bilo navedeno da izvorni vlasnik ZČ prodaje automobil bračnom paru RČ, a oni su taj ugovor samo potpisali. Nedugo nakon zaključenja ugovora i primopredaje vozila , oštećenici su mu u cijelosti isplatili ostatak kupoprodajne cijene. Svjedok tvrdi da se s oštećenicima nije upuštao u razgovore o porijeklu novca kojim su platili automobil, niti u to na koji način njegov prijatelj, optuženi OČ, poznaje oštećenike. Pretpostavio je da se poznaju, jer je optuženi rodom iz [adresa], odakle su i oštećenici. Naglasio je da je automobil bio u izrazito lošem stanju i starijeg godišta proizvodnje (točne godine se ne sjeća), zbog čega nije bilo nikakve mogućnosti da ga proda za veću cijenu od one koju je i sam platio prethodnom vlasniku BČ. Potvrdio je kako je bio svjedok ugovora koji je potpisan 16. listopada 2020. godine između optuženog OČ i oštećenika RČ. Navedeni ugovor je potpisan u jednom kafiću u [adresa], a optuženi OČ. ga je osobno zamolio da bude svjedok na tom dokumentu dok su zajedno sjedili na kavi, na što je svjedok i pristao. Ponovio je da bračni par RČ zapravo ne poznaje, već da mu je isključivo optuženi OČ, prijatelj. Prilikom potpisivanja tog ugovora u kafiću u [adresa] bili su nazočni i oštećenici, a optuženi OČ mu je samo kratko napomenuo da se radi o nekakvoj pozajmici, pa svjedok od njega nije tražio nikakva detaljnija pojašnjenja o sadržaju ugovora. Izričito ističe da pred njim nije izvršena nikakva isplata niti ikakvo davanje novca. S obzirom na to da je od tog događaja proteklo mnogo vremena, svjedok je naveo kako se danas više ne može pouzdano sjetiti jesu li oštećenici ugovor potpisali izravno pred njim.

10. Svjedokinja KČ, ispitana na raspravi 5. studenog 2025. godine, u svom je iskazu navela kako se za svjedoka ŽČ udala 2023. godine, a s njim je u izvanbračnoj zajednici i neprekidnoj vezi od 2019. godine. Ističe kako njezin suprug ŽČ, otkada je ona s njim u vezi, nikada nije posjedovao crni automobil marke Mercedes, niti je ona ikada vidjela takvo vozilo kod njega. Pojasnila je da su u vrijeme kada je započela vezu s njim posjedovali automobil marke VW Passat, verziju limuzine, dok u aktualnom trenutku u vlasništvu imaju dva automobila, oba marke VW Passat , od kojih je jedan karavan. Nadalje, svjedokinja je iskazala kako joj nije poznato da se njezin suprug ŽČ, ranije bavio preprodajom ili trgovinom automobilima, a s potpunom sigurnošću tvrdi da se time danas ne bavi. Nakon što su joj u sudnici pokazani oštećenici JČ i RČ, svjedokinja je izjavila da joj navedene osobe likom uopće nisu poznate te ih vidi prvi puta u životu, dok je njihova osobna imena prvi puta uočila na sudskom pozivu za raspravu. Vezano za ime izvornog vlasnika vozila BČ, navela je kako joj je to ime poznato, jer u [adresa] postoje dvije osobe s tim imenom i prezimenom, no, njezin joj suprug nikada nije spomenuo da je od bilo kojeg BČ, kupio automobil. Izričito i sa sigurnošću tvrdi da nije bila nazočna niti prilikom kakve primopredaje ili kupoprodaje automobila ovdje oštećenicima, kao i da ispred nje oštećenicima nikada nije predan bilo kakav novac.

11. Svjedokinja FČ, supruga optuženog, na raspravi 15. travnja 2026. godine, iskazala je kako joj je poznato da je njezin suprug, optuženi OČ, tijekom 2019. godine, iz njihove zajedničke obiteljske ušteđevine posudio oštećenicima JČ i RČ novčani iznos od 8.000,00 eura. Ne može se sjetiti točnog datuma kada je došlo do te posudbe, no, navodi da je tog dana bila u pratnji supruga , jer su išli u posjet njezinim roditeljima u Đakovo. Na povratku iz Đakova, zaustavili su se u [adresa] ispred cvjećarnice u vlasništvu oštećenika, gdje je ona ostala čekati u automobilu, dok je njezin suprug odnio novac oštećenicima. Svjedokinja tvrdi kako je vidjela da se radilo o iznosu od točno 8.000,00 eura. Dodaje da je oštećenu RČ poznavala samo po imenu, dok je oštećenog JČ, poznavala iz viđenja kao bivšeg školskog kolegu svoje starije kćeri. Suprug joj je tada pojasnio da je oštećenicima novac prijeko potreban za posao, a budući da se radilo o mladim ljudima, te kako su sami obiteljski bili iznimno emotivno osjetljivi zbog bolesti mlađe kćeri, smatrali su da je pomaganje mladom bračnom paru dobro djelo. Njezin suprug je, kao dokaz i garanciju povrata posuđenog novca, prethodno sastavio pisani ugovor koji je ona osobno vidjela i pročitala prije davanja pozajmice. Međutim, kada je suprug ušao u cvjećarnicu predati novac, ona je ostala u vozilu, pa sam čin potpisivanja ugovora niti samu primopredaju novca između supruga i oštećenika nije osobno vidjela. Nakon što joj je u sudnici predočen ugovor koji se nalazi na listu 17 spisa, svjedokinja je potvrdila kako misli da je to upravo onaj ugovor koji je pregledala prije predaje pozajmice. Svjedokinja ističe da oštećenici, unatoč višekratnim kasnijim pozivima njezinog supruga, posuđeni novac godinama nisu vraćali, te im do danas nisu vratili ništa od dugovanog iznosa, što im je pričinjavalo veliku obiteljsku brigu. Nakon nekoliko godina ignoriranja duga, poznato joj je da je njezin suprug sastavio i drugi ugovor s namjerom da oštećenike potakne i "pritisne" na povrat duga, no , navodi da joj točan tekstualni sadržaj tog drugog ugovora nije poznat. Zna da im je tim drugim ugovorom njezin suprug htio ukazati na pravne i druge posljedice koje bi ih mogle snaći, ako dug ne vrate, a u sastavljanje tog pismena je krenuo, jer dotadašnji usmeni zahtjevi za povratom novca nisu urodili plodom. Izričito naglašava da, osim tog početnog iznosa od 8.000,00 eura, njezin suprug oštećenicima nikada više nije posuđivao nikakav dodatni novac. Dodatno je navela kako činjenica da su oštećenicima dali iznos od 8.000,00 eura koji im se ne vraća, suprugu i njoj je stvarala golem stres i o tome su često obiteljski raspravljali, no, dopušta mogućnost da nije bila upućena baš u svaki pojedini detalj suprugovih izravnih razgovora s oštećenicima. Napominje da sa suprugom ima potpuno zajedničke financije, da je do u detalje upućena u svaki njegov novčani priljev i potrošnju, te stoga kategorički isključuje mogućnost da bi oštećenici vratili ikakav iznos novca, a da ona to ne zna, odnosno, da joj suprug to ne bi prenio. Sa suprugom je razmatrala različite zakonite načine poticanja oštećenika na povrat novca, no, ne može se sjetiti jesu li konkretno raspravljali o pokretanju sudskog postupka ili o zaračunavanju zateznih kamata na pozajmicu. Ističe da su na sve načine pokušavali izbjeći da ovaj predmet završi na sudu, nastojeći osobno i mirnim putem potaknuti oštećenike da ispune svoju obvezu. Za sve dogovore oko posudbe novca oštećenicima, saznala je isključivo iz prepričavanja svog supruga, dok ona osobno u ugovaranju ili pregovorima oko pozajmice nije sudjelovala. Priznaje da u samom početku, kada joj je suprug predočio tu ideju, nije bila sklona tome da posude novac, no, na kraju je pristala upravo zbog bolesti njihove kćeri, vodeći se motivom da učine dobro djelo i pomognu mladim ljudima na početku poslovanja. Suprug joj je odmah u prvom razgovoru prenio da oštećenici potražuju iznos od 8.000,00 eura. Napominje da inače uopće ne posuđuju novac drugim osobama, te je ovo bio jedini i izolirani slučaj da su nekome dali pozajmicu. Kada je kritičnog dana nosio novac u cvjećarnicu, njezin se suprug unutra zadržao svega desetak minuta, koliko ga je ona i čekala u automobilu ispred lokala. Odgovarajući na dodatno pitanje suda, svjedokinja FČ je iskazala kako joj se čini da je inicijalni rok za povrat ugovorenog iznosa bio dogovoren na razdoblje od oko šest mjeseci, a maksimalno do godinu dana. Izričito tvrdi da ugovorom nije bilo definirano vraćanje bilo kakvog većeg iznosa od onoga koji je stvarno predan na ime pozajmice (odnosno da se vraća samo čista glavnica bez kamata).

12. Nakon analize iskaza svih svjedoka i oštećenika kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je obrana optuženog OČ, u dijelu u kojem negira počinjenje kaznenog djela u potpunosti neosnovana, nevjerodostojna i usmjerena isključivo na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti. Sud nije prihvatio tezu obrane da optuženi OČ, nije znao za postojanje stanja nužde i teških ekonomskih neprilika kod oštećenika. Sama činjenica, koju i optuženi potvrđuje, da je oštećena FČ bila nezaposlena osoba prijavljena na HZZ-u, te da je u jeku pokretanja posla u potpunosti ovisila o državnim poticajima, nedvojbeno ukazuje na njezinu ekonomsku ranjivost. Optuženi je, kao zaposlenik HZZ-a, na mjerama samozapošljavanja, imao izravan, institucionalan uvid u financijsko stanje oštećenih, te je svjesno zlouporabio ta saznanja. Njegov navod kako je znao da je obitelj oštećenog JČ lošeg materijalnog stanja jer mu poznaje obitelj, izravno potvrđuje supstancijalno obilježje kaznenog djela lihvarskog ugovora – optuženik je znao i bio svjestan da oštećenici nemaju regularan pristup bankarskom tržištu kapitala, da im je račun blokiran (što potvrđuje oštećeni JČ), te da su ušli u rizičan poslovni pothvat otvaranja cvjećarnice bez vlastitog kapitala. Navodi obrane i svjedoka ŽČ o tome je li automobil marke Mercedes vrijedio 700,00 ili 2.500,00 eura, te je li svjedokinja KČ, kuhala kavu ili ne, predstavljaju pravno irelevantne detalje (faktografski višak), koji nemaju utjecaja na postojanje stanja nužde. Činjenica je da su oštećenici bili u potpunom financijskom deficitu i u situaciji u kojoj im je novac bio hitno potreban za održavanje poslovnog pogona cvjećarnice, što predstavlja tešku ekonomsku nepriliku iz članka 242. stavak 1. KZ/11, za koju je optuženi znao.

12.1. Sud u cijelosti poklanja vjeru skladnim, životnim i uvjerljivim iskazima oštećenika JČ i RČ. Njihovi iskazi pokazuju visoku razinu suglasnosti u pogledu ključnih inkriminiranih događaja:

• Oboje ustraju u tome da im je optuženi predao neto iznos od 6.400,00 eura, a da su pod utjecajem ekonomske ovisnosti morali potpisati ugovor na 8.000,00 eura, čime je već u samom startu ugovorena nesrazmjerna imovinska korist (kamata od 1.600,00 eura za razdoblje od 6 mjeseci).

• Oboje detaljno opisuju predaju iznosa od 2.000,00 eura ispred zgrade optuženika radi prve odgode duga, kao i plaćanje manjih iznosa na ime "dnevnih kamata".

Nasuprot tome, iskaz svjedokinje FČ, supruge optuženog, sud ocjenjuje pristranim, neživotnim i sračunatim na olakšavanje pravnog položaja njezina supruga. Tvrdnja svjedokinje da je iz automobila vidjela da se radi o iznosu od točno 8.000,00 eura, te da je njezina obitelj postupila isključivo iz altruizma i želje da učine dobro djelo zbog bolesti mlađe kćeri, u očitom je nesuglasju s uobičajenim životnim tokovima. Potpuno je nevjerodostojno da obitelj koja se sama nalazi u teškoj situaciji zbog bolesti djeteta, daje iznos od čak 8.000,00 eura, koji predstavlja njihovu cjelokupnu ušteđevinu, osobama koje površno poznaju iz viđenja, i to bez ikakvog instrumenata osiguranja, bez ovjere kod javnog bilježnika i bez ugovaranja ikakve zakonske kamate. Iskaz svjedokinje FČ, pobija i sam optuženi OČ, koji priznaje da je ugovore naknadno sastavljao s namjerom da na oštećenike vrši pritisak. Obrana optuženog da je ugovor na iznos od 20.700,00 eura, sačinio "fiktivno, u stanju očaja i teškog psihičkog stanja kako bi ih uozbiljio" pravno je neodrživa i predstavlja školski primjer lihvarskog postupanja. Optuženi sam priznaje da oštećenici od njega nisu primili nikakav dodatni novac prilikom potpisivanja tog ugovora. Sastavljanje pisanog ugovora 16. listopada 2020., u kojem se lažno potvrđuje da su oštećenici "na ruke primili 20.700,00 eura", uz prijetnju da će u protivnom dug biti prodan trećim osobama i narasti na 50.000,00 eura, predstavlja izravno i svjesno iskorištavanje ekonomske bezizlaznosti i straha oštećenika. Oštećenici su, pritisnuti nemogućnošću legalnog rješavanja problema i u strahu od najavljenih "opasnih ljudi", bili prisiljeni potpisati taj ugovor. Sud stoga zaključuje da ovaj ugovor ni je nikakav motivacijski mehanizam očajnog zajmodavca, već sredstvo kojim je optuženi formalizirao i višestruko uvećao svoja neosnovana lihvarska potraživanja.

12.2. Iako je među strankama u cijelosti nesporna sama činjenica da je svjedok ŽČ, prodao oštećenicima osobni automobil Mercedes C-220, sud u pogledu spornih okolnosti te kupoprodaje, kao i naknadnog potpisivanja ugovora o pozajmicama, ne poklanja vjeru iskazu svjedoka ŽČ, već iskazima oštećenika JČ i RČ. Naime, iskaz svjedoka ŽČ, s glavne rasprave opterećen je dubokim proturječnostima i nesigurnošću u usporedbi s njegovim iskazom iz prethodnog postupka. Njegovo nastojanje da cijenu vozila fiksira na iznos od svega 700,00 do 800,00 eura, sud ocjenjuje kao neuvjerljiv pokušaj potpomaganja obrane optuženog OČ, kako bi se obezvrijedila dokazana činjenica da su oštećenici bili u stanju teške ekonomske nužde i da im je za isplatu vozila hitno bio potreban znatno veći iznos, koji su namirili upravo kroz lihvarsku pozajmicu. Potpuno je nelogično da oštećenici, u situaciji u kojoj nemaju novca, uopće ulaze u aranžman uzimanja lihvarske pozajmice od optuženika u iznosu od 6.400,00 eura , ako im je za ostatak cijene vozila trebalo svega 200,00 do 300,00 eura (kako to implicira svjedok ŽČ, tvrdeći da je cijena bila 700-800 eura, a 500,00 eura mu je plaćeno odmah). Visina pozajmice i hitnost njezina uzimanja izravno koreliraju s iskazom oštećenika da im je za isplatu ostatka cijene vozila bio nužan znatno veći iznos, odnosno upravo onih 2.000,00 eura, o kojima iskazuje oštećeni UČ. Jednakom ocjenom sud drži i njegovo izmijenjeno i posve nesigurno iskazivanje o nazočnosti oštećenika prilikom potpisivanja ugovora o pozajmici u [adresa], što dodatno potvrđuje istinitost i postojanost navoda oštećenika da je taj ugovor optuženi donio već unaprijed potpisan od strane svjedoka ŽČ.

13. Sud provjerom poziva kod telefonskog operatera Hrvatski telekom d.d., u razdoblju od rujna do kraja prosinca 2023., s broja [broj telefona] nije saznao ništa, jer je od traženog vremena proteklo više od godinu dana, te su podaci nedostupni, sukladno dopisu od 30. travnja 2025.

13.1. Uvidom u uvjerenje o vlasništvu vozila od 24. travnja 2025. proizlazi kako je oštećena RČ, zaista, bila vlasnica vozila Mercedes Klasa C 200 od 27.8.2019. do 21.7.2020. i sukladno ugovoru od 24.kolovoza 2019., isti automobil kupila ga je od BČ.

13.2. Iz lista plaće oštećene RČ proizlazi kako je kod austrijskog poslodavca, za rujan 2023. primila neto plaću od 1.638,14 €, a za listopad 2023. 1,850,97 €.

13.3. Iz dostavljenih podataka Hrvatske poštanske banke d.d. od 20. travnja 2026. o podizanju gotovog novca na bankomatu, proizlazi kako je s inozemnog računa RČ, na bankomatu u [adresa] od 4. kolovoza 2023. do 18. studenog 2023. podignuto ukupno 6.960,00 €, često transakcijama dan za danom, čak i noću.

13.4. Analizirajući ovu materijalnu dokumentaciju pribavljenu od nadležnih institucija i telekomunikacijskog operatera, vidljivo je kako ista u svojoj ukupnosti pruža objektivan i neovisan kontekst cjelokupnog događaja. Prvenstveno, sud ističe kako izvršenom provjerom ostvarenih telefonskih poziva putem operatera Hrvatski Telekom d.d. (T- Com) nije utvrđena dinamika komunikacije za inkriminirano razdoblje s kraja 2023. godine. Naime, zbog zakonskih ograničenja i proteka vremena duljeg od godinu dana od kritičnih događaja do trenutka provođenja provjere, operater više nije posjedovao niti je sudu mogao dostaviti podatke o telekomunikacijskom prometu. Međutim, ova procesna nemogućnost, ni na koji način ne umanjuje vjerodostojnost iskaza oštećenika JČ, budući da je nepostojanje izlista isključivo tehničke naravi, a supstanca oštećenikova iskaza potvrđena je drugim, znatno čvršćim materijalnim dokazima. Nasuprot tome, sud je iz službenih evidencija i ugovora nedvojbeno utvrdio točnost navoda oštećenika u pogledu osobnog automobila. Iz dostavljenih podataka i ugovora od 24. kolovoza 2019. godine proizlazi kako je oštećena RČ, zaista, kupila osobni automobil marke Mercedes, model C 200, i da je na ugovoru kao prodavatelj naveden ZČ. Nadalje, iz službenih evidencija je razvidno da je oštećena RČ, bila upisana kao vlasnica predmetnog vozila u razdoblju od 27. kolovoza 2019. do 21. srpnja 2020. godine, kada je vozilo otuđeno/preprodano. Navedeni podaci u potpunosti demantiraju nevjerodostojnu obranu optuženog OČ i iskaz svjedoka ŽČ, u pogledu vremenskog okvira posjedovanja vozila, a precizno podupiru kronologiju koju su iznijeli oštećenici – da su automobil posjedovali u trenucima sklapanja prve pozajmice, te da su ga bili prisiljeni hitno prodati upravo u srpnju 2020. godine (neposredno nakon isteka prvog produljenja duga), kako bi namirili lihvarsku kamatu od 2.000,00 eura, koju je optuženik zahtijevao za novu odgodu. Kao najvažniji materijalni dokaz koji pruža neoborivu verifikaciju iskaza oštećenih, sud izdvaja službene podatke austrijskog poslodavca i dostavljene podatke banke o prometu po računu oštećene RČ. Naime, iz izlista platnih lista oštećene RČ, razvidno je da je tijekom sezonskog rada u Republici Austriji ostvarivala visoka, stabilna i zakonita primanja, primajući neto plaću u rasponu od 1.638,14 eura do 1.850,97 eura. Ova činjenica potvrđuje da je imenovana imala realnu i dokazivu financijsku mogućnost akumulirati ušteđevinu od 10.000,00 do 11.000,00 eura, o kojoj su oštećenici iskazivali. Nadalje, ključna korelacija s iskazom oštećenog UČ, o predaji novca nepoznatoj (NN) osobi na tržnici u [adresa] proizlazi iz podataka banke o podizanju gotovog novca na bankomatu Hrvatske poštanske banke (HPB) u [adresa] . Iz navedenih egzaktnih podataka utvrđeno je da je oštećena RČ, razdoblju od 4. listopada 2023. do 18. studenog 2023. godine, na bankomatu u [adresa] podigla ukupan gotovinski iznos od 6.960,00 eura. Dubljom analizom bankovnih transakcija vidljivo je da je oštećena gotovinu podizala u kontinuitetu, često dan za danom, pa čak i u kasnim noćnim satima. Ovakva izvanredna i specifična dinamika podizanja novca u potpunosti, potvrđuje njezine i suprugove navode na glavnoj raspravi. Potpuno je životno i logički objašnjivo da oštećena RČ, podiže maksimalne limite gotovine dan za danom i usred noći, isključivo pod utjecajem ekstremnog pritiska i straha od iznude, a s jasnim ciljem da se prikupljena gotovina odmah preda oštećenom UČ, kako bi je on u ponoć, na istoj lokaciji (tržnici u [adresa]), uručio osobi koja je potraživala dug. Slijedom navedenog, ovi materijalni, objektivni i elektronički dokazi (vlasništvo vozila, platne liste i transakcije s bankomata), zatvaraju neprobojan krug indicija i izravnih dokaza koji uklanjaju svaku razumnu sumnju u istinitost navoda optužbe, a obranu optuženog OČ, i njemu sklonih svjedoka prokazuju kao neistinitu i sračunatu na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

14. Nadalje, ključni stup dokazne konstrukcije u ovom kaznenom postupku, koji u potpunosti potkrepljuje iskaze oštećenika UČ i RČ, a opovrgava nijekanje krivnje od strane optuženika, predstavljaju materijalni dokazi koji se nalaze u sudskom spisu. Tijekom dokaznog postupka su pročitana sva tri ugovora o kratkoročnim pozajmicama, a koji se u svom izvorniku nalaze u sudskom spisu.

Radi se o sljedećim pismenima:

• Izvornik ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 12. listopada 2019. godine – na nominalni iznos od 8.000,00 eura, koji vjerno ocrtava inicijalni lihvarski zahvat optuženika, s obzirom na to da je dokaznim postupkom utvrđeno da je oštećenicima na ruke predan iznos od svega 6.400,00 eura.

• Izvornik ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 17. travnja 2020. godine – također na nominalni iznos od 8.000,00 eura, koji je optuženi OČ vlastoručno prekrižio (što je i sam priznao u svojoj obrani) nakon što je primio iznos od 2.000,00 eura na ime kamate za produljenje roka, a koji je služio kao instrument daljnjeg produljenja financijskog pritiska.

• Izvornik ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 16. listopada 2020. godine) – na fiktivni i nesrazmjerni iznos od čak 20.700,00 eura, na kojemu prileži i potpis svjedoka ŽČ.

14.1. Postojanje ovih ugovora u njihovu izvorniku daje sudu stopostotnu materijalnu sigurnost u pogledu postojanja inkriminiranih pravnih i faktičnih odnosa između optuženika i oštećenika. Činjenica da su ugovori pročitani na glavnoj raspravi i podvrgnuti kontradiktornom ispitivanju stranaka, omogućila je sudu da analizira njihovu dinamiku, kronologiju i grafičke izmjene (poput križanja ranijih ugovora). Sud je s posebnom pažnjom cijenio obrambenu tezu optuženika, kako je upravo on sam predao originalne ugovore policiji kako bi dokazao svoja potraživanja, pokušavajući se time prikazati kao savjesna i naivna strana koja je oštećena. Međutim, sud ovakvo tumačenje drži pravno promašenim. Posjedovanje i predaja izvornika ugovora na izrazito visoke, nerazmjerne i fiktivne iznose (od kojih ugovor na 20.700,00 eura nema nikakvu podlogu u stvarnom predanom novcu), ne dokazuje zakonitost potraživanja optuženika, već upravo suprotno – predstavlja materijalni dokaz, odnosno, sredstvo izvršenja kaznenog djela lihvarskog ugovora iz članka 242. stavak 1. KZ/11. Optuženi je, osiguravajući vlastoručne potpise oštećenika na pismenima koja ne odgovaraju stvarnom novčanom tijeku, stvarao privid legalnog duga, a predaja tih izvornika policijskim službenicima, samo potvrđuje da je optuženik ta pismena držao kod sebe kao permanentno sredstvo pritiska na oštećenike. Slijedom toga, čitanje izvornika ugovora u sklopu dokaznog postupka, dalo je sudu neoboriv materijalni supstrat na kojem je, u sinergiji s uvjerljivim iskazima oštećenih, utemeljio svoju odluku o krivnji optuženika.

15. Nadalje, sud smatra potrebnim posebno se očitovati o dijelu optužnice koji tereti optuženog OČ, da je oštećeni UČ, nakon poziva nepoznate muške osobe, istoj u više navrata predao iznos od 10.000,00 do 11.000,00 eura na ime duga prema okrivljeniku. Ocjenjujući izvedene dokaze, sud je poklonio punu vjeru iskazima oštećenika UČ i RČ da se navedena predaja novca trećoj osobi u mraku na tržnici u [adresa] doista i odigrala na opisani način. Sud nalazi da su iskazi oštećenika u ovom dijelu objektivno i neosporno verificirani službenim podacima banke o prometu po računu oštećene RČ, iz kojih je vidljiva panična i neuobičajena dinamika bjesomučnog podizanja gotovog novca na bankomatu HPB-a u [adresa] u razdoblju od 4. listopada do 18. studenog 2023. godine (ukupno 6.960,00 eura), često dan za danom i u kasnim noćnim satima. Ovako dokazan financijski supstrat i manifestacija duboke osobne panike bračnog para, potvrđuju da oštećenici ne lažiraju ovaj događaj, već da su doista bili izloženi pritisku i prisiljeni predavati novac. Međutim, tijekom dokaznog postupka, osim samih iskaza oštećenika, nije ponuđen niti jedan drugi materijalni ili personalni dokaz koji bi utvrdio točan identitet, te nepoznate muške osobe, niti njezinu izravnu, sudu dokazivu povezanost s optuženim OČ. Oštećeni UČ, je predao općenit fizički opis te osobe, telefonski broj s kojeg je pozivan tehnički se više nije mogao provjeriti zbog proteka vremena kod operatera, a sama NN osoba se prilikom preuzimanja novca nije izrijekom pozvala na ime optuženika, već je koristila neodređene formulacije poput: 'Ti znaš kome duguješ'. Kod takvog stanja stvari, primjenom načela in dubio pro reo (članak 3. stavak 3. ZKP/08), sud nije mogao s potpunom i nedvojbenom sigurnošću utvrditi da je ta nepoznata osoba postupala po izravnom nalogu optuženika, niti da je optuženi OČ taj novac u konačnici primio u svoj posjed. Upravo iz tog razloga, sud je intervenirao u činjenični opis optužnice i izvršio dopuštenu izmjenu. Iz opisa je izostavljena tvrdnja koja bi implicirala dokazani prijenos imovinske koristi na optuženika preko NN osobe. Umjesto toga, činjenični opis je prilagođen na način da vjerno odražava ono što je u postupku doista dokazano: da je oštećeni UČ, navedene iznose predavao trećoj osobi u potpunosti vjerujući i opravdano pretpostavljajući da ta osoba postupa za račun optuženika. Takvo uvjerenje oštećenika sud drži posve logičnim i životno opravdanim. Oštećenici nikome drugome nisu bili dužni, a optuženi OČ im je neposredno prije toga u obiteljskoj kući izravno prijetio da će 'dug prodati trećim osobama od kojih će morati vratiti 50.000,00 eura', te ih prisilio na potpis ugovora o pozajmici iznosa od 20.700,00 eura, nakon čega se potpuno povukao iz komunikacije i odbijao njihove pozive. Stoga je oštećeni UČ imao svako pravo vjerovati da je pojava NN osobe izravna realizacija optuženikove prijetnje o prodaji duga. Slijedom navedenog, sud je optuženog oglasio krivim za kazneno djelo lihvarskog ugovora, ali je opseg iznosa koji je primio, u izreci presude strogo ograničio na iznos koji su mu oštećenici osobno i dokazano predali na ruke (ukupno najmanje 2.300,00 eura), dok je radnje s NN osobom ispravno pravno pozicionirao kao dio činjeničnog stanja koji dokazuje razmjere straha, pritiska i uvjerenja oštećenika, bez neosnovanog pripisivanja tog novčanog iznosa izravnoj koristi optuženika.

15.1. Opisanim zahvatom u tekst optužnice, sud nije izašao iz okvira optužbe, niti je povrijedio objektivni i subjektivni identitet optužnog akta na štetu optuženika. Optuženi je od samog početka postupka bio upoznat s prostornim, vremenskim i supstancijalnim okvirom kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, a sud je preformulacijom isključivo smanjio količinu i intenzitet inkriminiranih radnji koje se izravno pripisuju optuženiku, uslijed čega je predmetna izmjena bila procesno nužna, opravdana i zakonsk i dopuštena.

16. Kazneno djelo lihvarskog ugovora iz članka 242. stavak 1. KZ/11, je po svojoj pravnoj naravi takozvano formalno kazneno djelo (delikt ugovaranja). Zakonodavac je kao radnju izvršenja postavio dvije alternativne radnje:

1. kada netko za sebe ugovori nesrazmjernu korist, ili

2. kada netko za sebe primi nesrazmjernu korist.

Kazneno djelo je dovršeno samim trenutkom potpisivanja (ugovaranja) ugovora u kojem je utvrđena nesrazmjerna korist, pod uvjetom da su iskorištene neprilike oštećenika. Za dovršenje djela u ovom obliku, uopće nije potrebno da je optuženik i stvarno uspio naplatiti taj novac. Pravnom analizom utvrđenog činjeničnog stanja, sud je izmijenio pravni opis kaznenog djela iz optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Vinkovcima. Naime, optužnim aktom optuženom OČ, se stavljalo na teret da je za sebe primio imovinsku korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je dao. Međutim, kako je tijekom dokaznog postupka utvrđeno da su oštećenici optuženom OČ izravno na ruke, isplatili ukupan iznos od najmanje 2.300,00 eura (što je matematički manje od inicijalno primljene glavnice od 6.400,00 eura), zadržavanje kvalifikacije „primanja nesrazmjerne koristi“, dovelo bi do pravno neodržive situacije u kojoj bi se prividno činilo da optuženik nije ostvario imovinsku korist. Slijedom navedenog, sud je pravni opis prilagodio na način da se optuženiku stavlja na teret da je, iskorištavajući teške ekonomske neprilike oštećenika, za sebe ugovorio imovinsku korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je dao. Kazneno djelo lihvarskog ugovora iz članka 242. stavak 1. KZ/11, po svojoj je pravnoj strukturi dovršeno samim aktom ugovaranja nesrazmjerne koristi, neovisno o tome je li ta korist u konačnici u cijelosti i realizirana (naplaćena). U konkretnom slučaju, optuženi OČ je oštećenicima predao iznos od 6.400,00 eura, a već u prvom ugovoru od 12. listopada 2019. godine, za sebe ugovorio obvezu povrata iznosa od 8.000,00 eura, čime je konstituirao lihvarsku kamatu. Kulminacija njegova protupravnog djelovanja očituje se u trenutku kada oštećenike, u stanju potpunog financijskog beznađa i pod prijetnjom prijenosa duga na treće osobe, prisiljava na potpisivanje ugovora o kratkoročnoj pozajmici na fiktivni iznos od čak 20.700,00 eura, za koji oštećenici nisu primili nikakvu protuvrijednost u novcu. Potpisivanjem navedenog pismena, optuženi OČ je formalnopravno za sebe ugovorio imovinsku korist (tražbinu) u iznosu od 20.700,00 eura, koja stoji u očitom, ekstremnom i šokantnom nesrazmjeru s iznosom od 6.400,00 eura koji je oštećenicima u stvarnosti predao. Time su se u radnjama optuženika, u obliku ugovaranja nesrazmjerne koristi, u cijelosti ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela protiv imovine – lihvarski ugovor iz članka 242. stavak 1. KZ/11, dok se izravno primljeni iznos od najmanje 2.300,00 eura na ime kamata promatra kao djelomična realizacija tog lihvarskog plana te kao otegotna okolnost pri odmjeravanju kazne.

17. Pri utvrđivanju kaznene odgovornosti optuženog OČ, sud je cijenio i elemente koji tvore pojam krivnje u smislu članka 23. KZ/11, te je utvrdio da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio potpuno ubrojiv. Naime, u tijeku postupka nije se pojavila nikakva razumna sumnja, niti su iznesene okolnosti koje bi ukazivale na to da bi optuženik patio od bilo kakve duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge teže duševne smetnje. Slijedom toga, sud zaključuje da je optuženi bio u potpunosti sposoban shvatiti značenje svojega djelovanja i upravljati svojim postupcima. Njegovo ponašanje, koje se očitovalo kroz visoko organizirano, proračunato i sukcesivno sastavljanje ugovora, ugovaranje točnih iznosa i rokova, te prilagođavanje pritiska ekonomskoj situaciji oštećenika, jasno ukazuje na osobu koja u potpunosti vlada svojim intelektualnim i voljnim procesima. Nadalje, sud nalazi da je kod optuženog OČ bila u cijelos ti razvijena svijest o protupravnosti vlastitog postupanja. Optuženik je punoljetna, radno sposobna i društveno integrirana osoba, a s obzirom na njegovo specifično radno mjesto u državnoj instituciji (Hrvatskom zavodu za zapošljavanje), posjeduje i natprosječno poznavanje pravnih i ekonomskih propisa koji reguliraju financijsko poslovanje, rad obrta i ugovorne odnose. Optuženi je nedvojbeno znao da je ugovaranje ekstremno visokih i fiktivnih tražbina, kojima se iskorištava očaj i ekonomsku nuždu drugih osoba, zakonom zabranjeno i društveno neprihvatljivo ponašanje. Njegova svijest o tome da postupa protupravno dodatno se manifestira kroz činjenicu da je ugovore sastavljao isključivo u privatnim prostorima (stanu i cvjećarnici), izbjegavajući bilo kakvu ovjeru kod javnog bilježnika ili uvođenje pozajmica u legalne financijske tokove, što u svojoj obrani nespretno pokušava opravdati vlastitom naivnošću. Takvo prikrivanje i svjesno manipuliranje ugovornim obrascima potvrđuje da je optuženik bio potpuno svjestan da čini protupravno djelo, pa kako nisu nastupile nikakve okolnosti koje bi isključivale kaznenu odgovornost, sud ga smatra u cijelosti krivim za počinjeno djelo.

17.1. Glede oblika krivnje, sud je utvrdio da je optuženi OČ postupao s izravnom namjerom (dolus directus), sukladno odredbi članka 28. stavka 2. KZ/11. Dokaznim postupkom nedvojbeno je utvrđena svijest optuženika o svim bitnim obilježjima kaznenog djela, kao i njegov htijenje da to djelo počini radi stjecanja nepripadne materijalne koristi. Optuženi je, kao zaposlenik Hrvatskog zavoda za zapošljavanje na mjerama samozapošljavanja, imao precizan i neposredan uvid u teške ekonomske neprilike oštećenika UČ i RČ. Bio je potpuno svjestan činjenice da se radi o nezaposlenim, mladim ljudima bez vlastitog kapitala i bez mogućnosti redovnog bankovnog zaduživanja (uslijed blokade računa oštećenika UČ), čija egzistencija i poslovni pothvat u cijelosti ovise o državnim poticajima. Usprkos tom znanju, optuženi je svjesno zlouporabio njihovu životnu i ekonomsku nuždu. Njegova izravna namjera stjecanja očitog nesrazmjera u protučinidbi jasno se manifestira kroz kronologiju sastavljanja pisanih ugovora. Inicijalno, optuženi svjesno predaje oštećenicima iznos od 6.400,00 eura, ali ih istovremeno prisiljava na potpisivanje ugovora na iznos od 8.000,00 eura, čime već u samom startu ugrađuje lihvarsku kamatu. Poseban intenzitet izravne namjere i bezobzirnosti optuženik pokazuje u trenutku kada nastupa pandemija bolesti COVID-19 i prisilno zatvaranje cvjećarnice. Znajući da su oštećenici u potpunom financijskom deficitu i u nemogućnosti povrata duga, optuženi OČ najprije zahtijeva i prima iznos od 2.000,00 eura (od prodaje njihova automobila), isključivo za puko produljenje roka otplate, a potom, u jeku njihova najvećeg ekonomskog bezizlaza, donosi na potpis ugovor na fiktivni iznos od čak 20.700,00 eura. Optuženi je bio potpuno svjestan da oštećenicima nije predao nikakav dodatni novac i da ugovoreni iznos od 20.700,00 eura stoji u šokantnom i očitom nesrazmjeru s iznosom od 6.400,00 eura koji je u stvarnosti dao. Prisiljavajući oštećenike na potpisivanje takvog dokumenta pod izravnom prijetnjom da će u protivnom dug ustupiti trećim, opasnim osobama kojima će morati platiti 50.000,00 eura, optuženi je postupao s jasnim ciljem stvaranja nepostojeće, pravno neosnovane tražbine i trajnog vezivanja oštećenika u dužničko ropstvo. Optuženi je, dakle, u cijelosti predviđao zabranjenu posljedicu svog djelovanja i htio njezino nastupanje, svjesno i voljno ugovarajući imovinsku korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je dao, čime je u potpunosti ostvarena njegova kaznenopravna odgovornost i krivnja, a za njegovo postupanje nisu pronađeni nikakvi ispričavajući razlozi.

18. Pri odmjeravanju vrste i visine kazne optuženom OČ, sud je primijenio opća pravila o izboru i odmjeri kazne iz članka 47. KZ/11, brižljivo cijeneći sve olakotne i otegotne okolnosti koje utječu na donošenje ove odluke, a u okviru zakonom zapriječene kazne zatvora do tri godine za kazneno djelo lihvarskog ugovora iz članka 242. stavak 1. KZ/11. Kao olakotne okolnosti na strani optuženika, sud je uzeo u obzir njegovu dosadašnju neosuđivanost, odnosno činjenicu da se prema podacima iz kaznene evidencije do sada nije pojavljivao kao počinitelj kaznenih djela. Sud je također cijenio i njegovu životnu dob, s obzirom na to da se radi o osobi staroj 64 godine u vrijeme presuđenja, što upućuje na to da je veći dio svog života proveo kao društveno usklađena osoba. Nasuprot tome, sud je na strani optuženika utvrdio niz otegotnih okolnosti koje karakterizira izniman stupanj bezobzirnosti, a koje uvelike nadilaze olakotne faktore. Prvenstveno, otegotnim je ocijenjen visoki intenzitet i kontinuitet inkriminiranog postupanja, koje se protezalo kroz dulje vremensko razdoblje. Optuženi nije stao na inicijalnom ugovaranju lihvarskog duga, već je oštećenike sukcesivno i ustrajno pritiskao novim pismenima. Kulminacija njegove bezobzirnosti očituje se u prisiljavanju oštećenika na potpisivanje ugovora na fiktivan i nesrazmjeran iznos od čak 20.700,00 eura, što jasno ukazuje na namjeru da se oštećenici trajno unište i zadrže u stanju dužničkog ropstva. Nadalje, sud je kao posebno otegotnu okolnost cijenio činjenicu da je optuženi kazneno djelo počinio zlouporabljujući svoj profesionalni i institucionalni položaj zaposlenika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) na mjerama samozapošljavanja. Umjesto da kao službena osoba pruži institucionalnu i zakonitu potporu nezaposlenim, mladim ljudima koji su se nalazili u osjetljivoj fazi pokretanja posla, optuženi je upravo ta saznanja o njihovim ekonomskim neprilikama i nuždi iskoristio za ostvarivanje vlastitih lihvarskih interesa. Takvo ponašanje ne samo da teško pogađa oštećenike, već i grubo narušava ugled državnih institucija i povjerenje građana u sustav poticanja zapošljavanja. Dodatno, sud je kao otegotno cijenio i to što je optuženi financijski pritisak na oštećenike vršio i pojačavao u vrijeme pandemije bolesti COVID-19, pokazujući potpuni nedostatak empatije za opću kriznu situaciju u kojoj je rad cvjećarnice bio prisilno obustavljen. Izravno primljeni iznos od najmanje 2.300,00 eura na ime čistih lihvarskih kamata (od kojih je veći dio namiren hitnom i očajničkom prodajom obiteljskog automobila oštećenika), također predstavlja element koji značajno povisuje društvenu osudu ovog djela. Sagledavajući navedene okolnosti, sud smatra da je optuženiku opravdano i zakonski utemeljeno izreći kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Međutim, cijeneći olakotne okolnosti, prvenstveno dosadašnju neosuđivanost i stariju životnu dob optuženika u kojoj je dosadašnja neosuđivanost osobito bitna, jer pokazuje kako je optuženi kroz dugi niz godina živio u skladu sa zakonom, sud je zaključio da se svrha kažnjavanja u ovom slučaju može ostvariti i bez samog izvršenja zatvorske kazne.

18.1 Stoga je, na temelju članka 56. KZ/11, optuženom izrečena uvjetna osuda, na način da se utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ako optuženi u roku od tri godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Sud nalazi da ovako odmjerena uvjetna osuda s primjerenim rokom provjere, u cijelosti, odgovara stupnju krivnje optuženika i težini počinjenog djela te predstavlja ozbiljnu opomenu koja će u potpunosti ostvariti ciljeve generalne i specijalne prevencije iz članka 41. KZ/11, utječući kako na samog optuženika tako i na javnost da osvijeste nedopuštenost i kažnjivost iskorištavanja ekonomske nužde drugih građana.

19. Na temelju članka 158. stav 2. ZKP/08, oštećeni UČ i LČ, su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Naime, tijekom dokaznog postupka oštećenici su izričito iskazali kako u ovom kaznenom postupku ne postavljaju specificirani imovinskopravni zahtjev, već su naveli kako će naknadu štete proizašlu iz predmetnog kaznenog djela, ostvarivati izravno u parničnom postupku. Ovakvom odlukom ujedno se sprječava bilo kakva daljnja odgoda kaznenog postupka, s obzirom na to da bi utvrđivanje točnih i preciznih imovinskopravnih omjera (uzimajući u obzir isplate nepoznatoj osobi i inicijalno primljenu glavnicu), zahtijevalo provođenje opsežnih dodatnih dokaza, čime bi se znatno odužio ovaj postupak, pa je oštećenike i iz tog razloga bilo nužno i opravdano uputiti da svoja prava ostvaruju u građanskoj parnici

20. Na temelju članka 148. stav 1. u vezi s člankom 145. stav 2. točka 1. i 6. ZKP/08, optuženi OČ je obvezan platiti trošak kaznenog postupka i to pristupa svjedoka u iznosu od 7,00 eura, koji je prethodno podmiren iz sredstava suda, kao i paušalnu svotu u iznosu od 200,00 eura sukladnu duljini i složenosti ovog kaznenog postupka.

21. Slijedom svega naprijed iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 10. rujna 2026.

Sutkinja

Ivana Lovrić Vidaček

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka iste, Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u 3 (tri) primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje vijeće Županijskog suda. Oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinsko pravnom zahtjevu.

Dostavna naredba:

1. ODO u Vinkovcima na broj: KO-DO-400/2024

2. Opt. OČ, [adresa]

3. Branitelj, odvj. Hrvoje Alagić, Vukovar

4. Ošt. RČ, [adresa]

5. Ošt. UČ, [adresa]